Dragan Radulović

Mravi pričaju priču

.

.

.

Rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin, iz Maina. Osnovnu školu pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Pisao za „Monitor“ i „Primorske novine“. Predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Café“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.), zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (2007.) dramu „Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića“ (2011.) i zbirku eseja „Po rubovima teksta“ (2017.). Eseje i prozu objavljuje u književnim časopisima i na internet portalima u Crnoj Gori i regionu. Prevođen na engleski, slovenački, švedski, njemački, bjeloruski, italijanski i mađarski jezik. Zastupljen u američkoj antologiji „Najbolje evropske priče 2013“. Dobio nagradu Grada-teatra „Stefan M. Ljubiša“ 2009. godine. Predsjednik je Matice crnogorske, član crnogorskog PEN-a i CDNK.

.

.
Imate li mornarsku majicu?

.

Ne, ništa od onoga što se stereotipno povezuje sa ljudima koji su sticajem okolnosti rođeni i žive pored mora. Ne idem ni na plažu. Tokom ljeta, rano izjutra, kad je voda najčistija, otplivam pola sata, i to je sve. Nemam ni sidro istetovirano na podlaktici, ni kapetansku kapu, ne bavim se gusarenjem i ne nosim papagaja na ramenu, niti povez preko oka… Žao mi je ako sam koga razočarao, ali tako stvari stoje. Ne sjećam se čak ni da sam „mornarsku majicu“ imao u djetinjstvu, ali kako slabo pamtim i lako zaboravljam, ni taj podatak nije pouzdan. Ako mi je za utjehu, imam par plavih majica, različitih nijansi, i često ih oblačim. Uostalom, ko je poturio laž da je more plave boje, moja iskustva nijesu takva, bitno su drugačija. Kao što ni snijeg nije bijele. Neđe sam davno saznao da je Rjepin snijeg slikao plavom bojom.

.

.

Sofokle pominje Budvu, a čita li se u Budvi Sofokle? Igra li se?

.

U školskoj lektiri je „Antigona“, pa đeca čitaju. A na festivalu „Grad-teatar“ bilo je nekoliko predstava u posljednih tridesetak godina. Ne samo „Antigona“, naravno.

.

.

Vaše sjećanje na zemljotres 1979. godine?

.

Vidio sam stvari kako padaju sa babinoga ormara, i pokrio sam se ćebetom po glavi. Onda je đede ušao u sobu i izveo me napolje. Sjećam se kako smo jedva stigli do vrata. Bio sam više zbunjen nego uplašen, jer nijesam znao o čemu se radi. Strah dolazi naknadno, kada neko za ručkom, par sedmica kasnije, zatrese nogu od stola, pa svi iskočimo napolje. I onda taj neko dobije viku od đeda.

.

.
Živi li u Vama strah od ajkula?

.

Ne. U meni živi puno strahova, i siguran sam da se osjećaju sasvim prijatno, ali strah od morskih pasa nije jedan od njih. Veća je vjerovatnoća da će me udariti automobil na pješačkom prelazu dok je zeleno za pješake, nego da će me pojesti morski pas. Uostalom, lovio sam ih. Ne naravno „veliku bijelu“, te psine nema kod nas, ali jednu pristojnu penu od osamnaest kila, ujak i ja smo davno zakačili na parangal. Tek kada je ubaciš u barku, a ona zamlati repom, vidiš koliko je barka u stvari mali plovni objekat. Inače, meso joj je veoma ukusno.

.

.
Prve bajke?

.

Nijesu to bile bajke, ove službene: braća Grim i sl. One su došle kasnije. U početku su to bile priče. Imao sam sreću da budem privilegovano prvo unuče u porodici, i dok su odrasli bili na poslu, ja sam vrijeme provodio trčeći oko babe. Dok je ona obavljala kućanske poslove, ja se motam u blizini. Bila je to žena nevjerovatnog dara za pripovijedanje, i rado ga je koristila. Dugo sam bio ubijeđen da vile i vukodlaci žive u blizini kuće, tik iza pojate za kokoške, a da krilati konji na brdu iznad Budve udarom kopita svake noći pronalaze nove izvore vode.  Bila je nepismena, ali izuzetno inteligentna, i posjedovala je skoro fotografsko pamćenje. Taj dug iz djetinjstva sam otplatio. Pošto sam diplomirao filozofiju, vratio sam se u Budvu. I bio sam „na stanu“ kod đeda i babe, prirodno. Gledajući grdilo knjiga koje sam dovukao iz Beograda naišla je na Sveto pismo, uzela ga u ruke i obrtala. „Možeš li mi pročitati, ma kad ti budeš imao vremena, sve što ovđe piše o Isusu?“ Mogu baba, rekoh, nije problem, taman da obnovim gradivo. I tako smo polako, svaku veče po jedno pola sata, zajedno čitali Novi zavjet, i obnavljali gradivo iz oblasti filozofije religije. Bile su tu prisutne i male, kućne, teološke rasprave, jer žena sa nevjerovatnim pamćenjem je lako uočavala razlike u Jevanđeljima. I postavljala zanimljiva pitanja.

Međutim, dobro pamtim i svoj prvi susret s knjigom. Moj već pomenuti ujak je volio da čita, i to je činio nemilosrdno. Kao dijete motao sam se unaokolo, i često bih ga vidio kako nešto drži u rukama. Na moja bezbrojna pitanja, odgovarao bi uvijek isto: čitam. Na moje insistiranje pokazao bi mi stranice i slova na njima koja su meni izgledala kao mravi. Nasmijao se kada sam mu rekao da su to mravi. A na moje pitanje što rade ti mravi, kazao je: pričaju priču. Kao baba, upitao sam? Upravo tako, kao baba, samo malo drugačije. Na kraju, prepričao mi je Ilijadu i Odiseju, čitao i prilagođavao djetetu od šest godina, uz sva potrebna objašnjenja: što je Olimp i ko su bogovi, i zbog čega postoji netrpeljivost između Zevsa i njegove žene Here… A što se tiče Odiseja i njegovog boravka kod Kirke: nakon ujakove nadahnute priče, bio sam sasvim siguran da se to zbiva na ostrvu Sv. Nikola pored Budve. I kada sam docnije čuo urbanu legendu kako na Ostrvu žive divlje svinje, nijesam bio iznenađen.

Mnogo godina kasnije, na pitanje moje ujne: zbog čega rođenoj djeci nije ukazivao toliko pažnje? Isćefio sam se, odgovorio je ujak. I možda je zaista bio u pravu. Potroši ćef čovjeka. I obrnuto.

.

.

Prve knjige?

.

Komplet „Sto knjiga Lastavice“, Veselin Masleša, Sarajevo. Majka mi je kupila na poklon kada sam naučio da čitam. Bilo je to nekoliko paketa, jer nije malo sto knjiga! Doživljaji mačka Toše, Priče iz klasične starine, Kroz pustinju i prašumu, i jedna meni veoma draga knjiga: Mali pirat. Nakon toga sam vremenom otkrio da postoji i jedna kuća koja se zove Biblioteka, i avanturi nije bilo kraja.

.

.

Prve igračke?

.

One koje bi mi kupili, rastavljao sam i đavolisao. Da vidim kako rade. I uvijek je na kraju bilo djelova viška! Najviše su mi trajale one koje sam napravim. Uz malo mašte, bili su to neuporedivo bolji avioni, svemirski brodovi, podmornice, indijanska sela, vitezovi i zamkovi… Naglašavam, uz malo mašte. A koristio sam đedov alat. Ponekad i uz njega, dok on pravi držalo za dikelu, ja se bavim proizvodnjom igračaka od onoga drveta što njemu pretekne.

.

.

Koga bi radije vodili na kafu? Ahmeda Nurudina ili Filipa Latinovića?

.

Ahmeda Nurudina i Hamleta, ne bih vodio niđe. To su dva lika svjetske književnosti koja su mi posebno odvratna. Nije vjerovatno do njih, nego do mene. Ali tako stvari stoje.

.

.

Kome radije izdati apartman? Budenbrokovima ili Karamazovima?

.

Još jedan stereotip, je li? Čime se bavi crnogorski pisac iz Budve, metropole turizma? Naravno, iznajmljuje apartmane! Pa lepo, prelepo. Ajde, da vas ipak ne razočaram. Karamazovima, vjerovatno. Ali pod sljedećim uslovima: Aljošu ne bih volio ni da vidim, priključio bih ga već pomenutim likovima Nurudinu i Hamletu. Ivana bih ugostio kao najrođenijeg, bez centa i eura, vjerujem da bismo o ponečemu mogli progovoriti koju riječ. A ostalu bandu bih prezrivo primio u dvorište – takođe bez novca, ali iz drugih razloga nego Ivanu! – iznio im jednu demidžanu rakije da se pljane, kockaju i kurvaju, i zauvijek zaboravio. Osim, ako me ne bi natjerali da pucam čiblijama na njih sa terase. A bi sigurno, kakva su to đubrad! Dakle, nikakve zarade tu ne bi bilo.

.

.

Šta je osnovni pokretač nelinearnog pripovedanja?

.

Tačka gledišta. Bez obzira da li je linearno ili nelinearno, tačka je uvijek početak i pokretač.

.

.

Najbolja priča Mirka Kovača?

.

„Dan i noć“, mislim da se tako zove. Iz zbirke „Nebeski zaručnici“. Fra Veselko Kuljić, genijalno osmišljen lik. Tokom dana prosvjeduje protiv ustaškog klanja Srba, a noću sa koljačima učestvuje u kasapnici ljudi koje je danju branio. Na kraju su ga ustaše i strijeljale zbog „dnevnog“ protivljenja njihovom režimu. Odlična priča. Najbolja. A Mirko Kovač ih bogami ima dosta. Sigurno i boljih, ali ova mi je prva kad na njegove priče pomislim.

.

.

Danijel Dragojević?

.

Uz njegovu poeziju nekako mi je lijepo da mislim, pomaže mi, olakšava naporni rad pojma… Tako majstori, inače, rade. Lagano, nenametljivo. A postižu ono što ih je volja.

.

.

Treba li svakom balkanskom gradu ulica Lada Tajovića?

.

Ne, zaista! Imamo mi novo-otkrivenih heroja iz Drugog svjetskog rata, a nijesu likovi iz književnosti, nego nekada stvarno postojeći ljudi, saradnici veselog okupatora, krvavih ruku. Ako me pitate da li volim Lalićeve knjige da čitam, odgovor je potvrdan. I nije mi Lelejska gora njegovo omiljeno djelo. Jeste možda kompoziciono najsloženije, tematski najrazuđenije, ali nije mi najizazovnije za tumačenje i razmišljanje. U svojoj Crnogorskoj tetralogiji – možemo je slobodno nazvati tako, jer je crnogorska i po jeziku kojim je pisana, po temama koje se u njoj obrađuju, a pogotovo po u njoj iznijetim vrijednosno-političkim stavovima autora! – koja obuhvata romane: „Ratna sreća“ (1973), „Zatočnici“ (1976), „Dokle gora zaze­leni“ (1982) i „Gledajući dolje na drumove“ (1985), Lalić je izuzetnom snagom svog spisateljskog umijeća stvorio umjetnički snažnu i zrelu, a estetski dovršenu, sliku Crne Gore u prvoj polovini XX vijeka. To me književno izaziva, i posebno mi je zanimljivo za tumačenje. Vrijeme borbe protiv apsolutizma kralja Nikole, donošenje Ustava i mučni počeci parlamentarizma, crnogorska politička emigracija u Srbiji i Carigradu, Balkanski ratovi, Skadar, Prvi svjetski rat, austrijska okupacija, komitski pokret otpora, ujedinjenje sa Srbijom i gu­bitak crnogorske državnosti, razočaranje ujedinitelja novostvorenom državom, pojava komunističkog po­kreta, Drugi svjetski rat, italijanska okupacija, sukob partizana i četnika… „sve crnogorske istrage i izdaje“, kako sam pisac na jednom mjestu kaže. Narator tetra­logije je Petar-Pejo Vučkov Grujović, „ostarjeli Lado Tajović“ – kako je to kritika lijepo primijetila, koji pripovijeda često tužan reflektirajući nad prošlošću i vlastitim zabludama, melanholični cinik bez milosti prema sebi, ali i prema drugima, pogotovo prema oni­ma koji su nepokolebljivo i čvrsto ubijeđeni u vlastitu istorijsku pozvanost da krvlju razriješe sve crnogor­ske nepravde i političke sukobe. Sa blagonaklonim žaljenjem Pejo posmatra utopijski žar mladih ko­munista, njihova spremnost na žrtvu podsjeća ga na sopstvenu, i unaprijed tuguje nad onim razočaranjem koje će na kraju neminovno doći kada i oni, u poznim godinama, shvate da su uloženi trud i sva prosuta krv bili uzaludna rabota. Toliko o Laliću. Znam da malo koga zanima da njegove knjige danas čita. Ali, neće ni nas čitati za pedeset godina, pa možemo biti mirni. Sve će nam što smo propustili biti vraćeno i dvostruko naplaćeno.

.

.

Veljko Mandić? Prva asocijacija?

.

Lice. Upečatljivo, nezaboravno. Ozbiljan crnogorski i jugoslovenski glumac, sa mnoštvom ostvarenih uloga na filmu i u pozorištu. Ali lice, da. To je prva asocijacija.

.

.

Fransis Ford Kopola ili Brajan de Palma?

.

Kopola, naravno. A evo još: Tolstoj, Rolingstonsi i Dragana Mirković! A vi sami nađite suprotnosti.

.

.
Uzdate li se u sredstva masovne komunikacije?

.

Ako je pitanje: da li vjerujem svemu što čujem ili pročitam, odgovor je – ne vjerujem! A da li ih koristim, naravno.

.

.

Čitate li poeziju na telefonu?

.

Čitam, da se obavijestim. A uživam samo kada je knjiga u rukama.

.

.
Novac je bio od zlata i srebra, danas od papira, šta ako postane elektronski? Da li se plašite da će lopovi profitirati?

.

Ne brinem ja za lopove. Oni uvijek nađu način za svoju rabotu. A ne brinem ni za žrtve lopovluka: jer, dok je ovaca… Inače, kako glasi ona lijepa francuska poslovica: „Novac nema gospodara.“

.

.

Da ste bili u prilici, šta bi upitali Staljina?

.

Za vrijeme njegovog života sumnjam da bih bio u prilici  bilo šta da ga pitam. A danas, ukoliko bi kakva vještica prizvala njegov duh iz pakla, pitao bih ga: zbog čega je, kao dokazano nepovjerljiv i manijakalno-paranoidan tip, onako idiotski vjerovao Hitleru?

.

.
Po čemu želite da Vas pamte?

.

Ne znam, zaista. Nastojim da budem korektan prema ljudima, i da ne učinim ništa što bi neoprostivo opteretilo moju karmu. Ako ste mislili na knjige koje sam napisao, odavno sam se uvjerio da one imaju sopstveni život nezavisan od mojih želja. A što se tiče epitafa – kada bi me ta književna forma uopšte privlačila!? – vjerovatno bih odabrao neku ciničnu dovitljivost iz „Alana Forda“. I fotografiju Sir Olivera, umjesto svoje.

.

.

.

                        Razgovarao Enes Halilović

.

.

.

.

.


Dragan Radulović

Rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin, iz Maina. Osnovnu školu pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Pisao za „Monitor“ i „Primorske novine“. Predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Café“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.), zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (2007.) dramu „Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića“ (2011.) i zbirku eseja „Po rubovima teksta“ (2017.). Eseje i prozu objavljuje u književnim časopisima i na internet portalima u Crnoj Gori i regionu. Prevođen na engleski, slovenački, švedski, njemački, bjeloruski, italijanski i mađarski jezik. Zastupljen u američkoj antologiji „Najbolje evropske priče 2013“. Dobio nagradu Grada-teatra „Stefan M. Ljubiša“ 2009. godine. Predsjednik je Matice crnogorske, član crnogorskog PEN-a i CDNK.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja