Putopis slobodnih leđa

Lat­est posts by Miroslav Kirin (see all)

    .

    .

    .
    Iz usta mi ispa­da jezik

    .

    iz usta mi ispa­da jezik
    to više nije jezik to je gole­ma jetra teleća
    .….……onog tele­ta što su ga zak­lali prekjučer
    uvjer­a­va me mesar moje omil­jene mesnice
    .….……ali ja u mes­nicu niti nisam otišao

    .
    nemam ni omil­jenu mesnicu

    .
    samo mi je jezik ispao iz usta

    ,
    .….……ta gole­ma jetra

    .
    vraćam je u usta guram u grlo
    odus­ta­jem kad shva­tim da me guši
    moj jezik ponovno ispada
    vješa se plazi po vratu liže tijelo
    moj jezik moj jezik moj pre­v­e­li­ki jezik

    .

    .

    Jalog br. 59

    .

    Lju­di su sami.
    Žena koja jed­nom pa dru­gom cipelom udara u kuti­ju kli­ma-ure­đa­ja ne bi li otresla
    .….……kamenčiće i gru­dice bla­ta uvjerlji­vo gov­ori o tome.
    Ne možete je ne zapaziti.
    Odjeku­je to njezi­no kloparan­je kao puc­n­je­vi muškar­ca radosnog što mu se rodio
    .….……sin.
    Zvuk krene, lelu­ja na vjetru, udari u zid druge zgrade i vrati se kroz otvoren prozor
    .….……[čula ga je kad ju je zao­bišao, lagano su joj se zatres­la ramena].
    Ženu mož­da i ne biste zapazili, čak i da visi s ruba balkonske ograde.
    Pa štoš­ta visi.
    Jed­na se sta­blji­ka vodene palme slomi­la nap­o­la pa i ona visi.
    Kao i najlon­s­ka vreći­ca što ju je vje­tar upleo u ogradu i napuhnuo.
    Visi i sje­na muškar­ca naslon­jenog na ogradu [puši], opušte­na sje­na, dobro zna da se
    .….……od svog tijela ne odva­ja tako lako.
    Rek­li bi sebi [posli­je] da vam se učini­lo da ste vid­jeli svježe
    .….……opra­no rublje kako vijori na vjetru.
    I još biste dodali: ta žena neprestano pere.
    Ali ubr­zo biste prim­i­jetili kako je riječ o sasvim dru­goj ženi.
    Mada se mogu povući neke para­lele između obje. I da je posve lako sve pobrkati.
    Zas­metat će vam to lupan­je. Ta neu­god­na pucnjava.
    Mož­da iza­zove gnjev, izma­mi psovku ili komen­tar što će ga muž [na trenu­tak je
    .….……odložio novine i srkn­uo kavu] s balkona dva kata niže uputi­ti supruzi
    koja upra­vo vješa opra­no rublje na balkonu dva kata niže.
    Da je htjela, učini­la bi to unutra, na prim­jer u kuhin­ji ili predsoblju.
    Ženi­no kloparan­je ne raču­na na ravn­odušnost. Mora se objav­i­ti glasno.
    Kad počne tući cipelom po kuti­ji, i kad prve gru­dice stvrd­nute zemlje
    .….……počnu svoj let pre­ma pločniku, ona slavi.

    .

    .

    Ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno

    .

    Ne daju mi čitati u tram­va­ju, a pose­bice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
    Bacaš mi je posred stran­ice, plju­u­us, nes­ta­ju sve riječi da bih podi­gao pogled.
    Što bi rekla Jane Hir­sh­field, zaš­to sam zastao
    .….……usred njezine pjesme To Judg­ment: An Assay?
    Ti mi svo­jom kosom mijen­jaš život,
    .….……kao što «artičo­ka mijen­ja okus
    sve­ga što se jede posli­je nje», kaže Jane.
    Kosa je čudne nar­avi, priv­id­no mrt­va: možeš je reza­ti, pal­i­ti, a ipak raste.
    I onda je moji živi prsti pre­vrću, zapliću se u nju, upliću svoj živ­ot, tuđi život,
    .….……mijen­ja­ju im okus.
    Rec­i­mo da ti odjed­nom pože­lim vid­jeti lice dok zabacu­ješ kosu.
    U najbol­jem sluča­ju mogu se nadati
    .….……tek bljesku tvo­jih ruku, koje će se pojav­i­ti iznenada,
    podignu­ti kosu, prsti­ma je pročešljati,
    .….……a onda opet pusti­ti da pljusne
    preko stran­ice knjige, nemilosrdno,
    pop­ut vode što ju na kra­ju smjene u brijačnici
    iz kante izbacu­ju na ulicu.

    .

    .
    Putopis slo­bod­nih leđa 

    .

    kad slo­bod­na su mi leđa
    po nji­ma ne poskaku­je krumpir
    i rajčice ne strepe da će ih zgnječiti
    kad slo­bod­na su mi leđa
    prsti u san­dala­ma slo­bod­no ispadaju
    bicikl ide sam od sebe
    mož­da i mene dovede sebi
    kad slo­bod­na su mi leđa
    i svi dru­gi su bar malo slobodniji

    .

    .

    Noć, jutro, poslijepodne

    .
    U noći se koraci ubrzaju.
    Ujutro sam već umoran.
    Popodne, kad se počnem
    zagri­ja­vati za noć,
    lagano, posve lagano
    potečem iz slavine.

    ,

    .
    Ned­jel­ja

    .
    Pomis­lio sam da je nedjelja
    Nisam otišao na posao
    Nitko se zbog toga nije požalio
    Ned­jeljom se ne gunđa
    Uli­ca je bila mir­na nisu rušili stabla
    Dje­ca su još spavala
    Izišao sam bac­i­ti smeće od cijel­o­ga tjedna
    Brin­u­lo me ipak što u mojoj vrećici
    Nisu bile sub­ot­nje novine
    Nije to bila ni moja vrećica
    Iz čije sam kuće zapra­vo izišao

    .

    .

    Razlog

    .
    Ja imam jedan razlog dovoljan
    Dovol­jan da vas sve mirno prebijem
    Pre­bi­jem li vas sve hoću li ja biti
    Biti sam sebi dovol­jan da ostanem

    Ostanem živ­jeti sa svo­jim razlogom
    Razl­o­gom koji mi ne da da mirujem
    Miru­jem od jutra do večeri a ujutro
    Ujutro krećem s rev­olu­ci­jom brate

    Brate, nađi i ti svoj dobar razlog
    Razlog koji će uje­dini­ti sve nas
    Nas koji smo od rođen­ja u potrazi
    U potrazi za svo­jim prav­im mirom

    .

    .

    Pri­jevo­ji mišl­jen­ja od 4 do 5 
    .
    Baš me muči to mišljenje
    To beskon­ačno razmišljanje
    Sav­i­jam se lakše od gume
    Preuz­i­mam sve oblike

    Danas sam, eto, vune­na vesta
    A ti si čelič­na štanga
    Trl­jam se o tebe zdesna
    Trl­jam se o tebe slijeva
    Frrrr baš je električno

    .

    .
    Jabu­ka i konj 

    .
    Da bih doz­nao što je jabuka
    Moram je zagristi
    Da bih doz­nao što je konj
    Moram ga zagristi

    Ali na kon­ju jaše pustopašni Josip Sever
    Da bih doz­nao što je pustopašni Josip Sever
    Moram ga zagristi

    A u Josipu Severu je diktator
    On će mene ugristi
    Jer dik­ta­tor je praz­na siva ploča
    Dik­ta­tor je smrznu­ta ravnica
    I otud nema se više kud

    .

    .

    Potra­ga

    .

    A kako kako opet
    A kako naš brat otac sin muž šogor
    A kako naša ses­tra maj­ka supru­ga ujna
    A kako sve u jed­nom a nigdje i nitko

    A kako kao u zemlju propao
    A kako kad grad pun postera a još i na radiju
    A kako kad svi sad zna­ju to lice
    A kako kad čud­na fot­ka a kako nepoznat

    A kako kad odjeven u plavu trenirku
    A kako kad odjeven u bijelu majicu i crne tenisice
    A kako biti različit a opet prepoznat
    A kako kad se o tome neprestano gov­ori i šapće

    A kako kad još samo neko­liko dana
    A kako kad već netko dru­gi sličan čeka
    A kako kad nema pravog razloga
    A kako kad čov­je­ka nema i nema

    .

    .

    .

    .

    .