Zemlja u cipelama

Adin Ljuca
Lat­est posts by Adin Lju­ca (see all)

    .

    .

    .

    Urbi et orbi

    .
    .….….….….….….….….….….….….…Petru Kabešu

    .
    Ako ne pri­padaš mjes­tu i svijetu
    imaš mogućnost da u skladiš­tu biblioteke
    čis­tiš knjige od prašine na trećem spratu ispod zemlje
    ili u opser­va­tori­ju, daleko od urban­ih područja
    pratiš pon­ašan­je vre­me­na – dok te i otud
    ne otjeraju.

    Na trećem najl­jepšem vidikovcu na svijetu
    ispi­ti­vao si smjer i brz­inu vjetra,
    nosivost riječi, klasi­fi­ci­rao oblake.
    Dok me okre­plju­je škr­to prvo­jan­u­arsko sunce
    na vrhu Milešovke, zgražam se nad nama,
    potrošačkom civ­i­lizaci­jom koju ćemo usko­ro potrošiti,
    jer škr­tim nazi­va­mo i ono što je primjereno,
    ono u čemu nema rasipništva.

    Propov­jedaon­ice su da se propovijeda
    ali ako ne pri­padaš mjes­tu i svijetu
    znaš tačno na čemu si: dole nebo, gore magla
    i ti između njih ispun­javaš rubrike o pre­vrtljivosti vremena,
    pre­puš­ta­jući se zakrivl­jenos­ti­ma grafema,
    čari­ma iza­zovnih obli­na, asimetri­ja­ma istine…

    .

    .

    Utorak, posljed­nji dan maja

    .

    Tek na povratku s grobl­ja u grad
    prim­je­tio sam da su mi cipele
    pune zeml­je iz rake.

    Imao sam osjećaj da oca vraćam kući.

    .

    .

    Helike, u zimu 373. pne.

    .

    Morao sam iza­ći pred svo­je sug­rađane na agoru
    i reći im što mislim:
    Lju­di, sravnit će nas sa zemljom i onda potopiti!
    Niko neće preživjeti.
    Pokren­ite se dok nije kasno!
    Gmiza­v­ci i insek­ti napuš­ta­ju svo­ja staništa …

    Gov­o­rio sam, vapio, zapomagao:
    Otvorite oči,
    i sli­jepi miševi
    bježe
    i morske sirene
    bježe
    i kućni ljubimci …

    Ali moj glas kao da ne dopire do njih.
    I ptice već traže spas na nebu
    a oni i dal­je niš­ta ne poduzimaju.

    Dan je vedar
    a želu­ci puni nakon ručka.
    Prek­lin­jem ih na sav glas:
    Pokren­ite se, ljudi!
    Jed­ni u mene tupo zure
    i čačka­ju zube.
    Druge uzrujavam,
    dok me poz­nani­ci gledaju
    sa saosjećanjem…

    .

    .

    Ipak se ne okreće

    .

    Tamo gdje bi kao ožilj­ci morali biti
    tragovi nema ih, ali oti­sak stopala
    na finoj praškas­toj površi­ni jas­no je vidljiv
    jer čov­jek ostavl­ja trag kad hoće:
    dovoljno je neko­liko film­skih rekvizita,
    kulisa i sklonost ljud­skih bića da vjeruju
    u ono što vide, i u ono što ne vide.
    Zas­ta­va se vijori na vjetru kojeg nema.
    Kad Arm­strong skakuće po Mjesecu,
    to je mala laž za čov­je­ka ali velika
    za čovječanstvo.

    .

    .

    Tito gov­ori svo­jim narodima

    .

    Danas se više ne zna da li ekva­tor i meridijani
    guše globus ili ga drže da se ne raspadne.
    Ali jed­nom bilo je dru­gači­je: što su više
    istok i zapad steza­li obruč, čvršće smo stajali
    jed­ni uz druge, kao duge na bure­tu. Bilo je to
    davno ali tad smo bili bliže slo­bo­di no sad.

    Ma koliko da upirete pogled u daljinu ne vidite dalje
    od svi­je­tle prošlosti. Umjesto pijav­i­ca liječe vas
    krvopi­je i sad, razro­gačenih oči­ju, sljepačkog pogleda,
    ne znate ni kuda bi, ni kako. A ja vam opet kažem:
    svako i ponaosob mora da sruši svoj most da bi
    preko nje­ga prešao.

    .

    .

    .

    .

    .