.
.
Zaziv
.
Volim nesigurne rečenice koje počinju sa ako možda ali
klimave rečenice koje se sapliću i lome same od sebe
koje ne znaju smiju li
ni kud su krenule
ko ima hrabrosti biti toliko drzak
da ne ublaži oštricu jednog strašnog zaziva sa jednim ako
ili možda
ako te pozovem nijemim unutarnjim glasom djeteta
koje ne umije odrasti
ako te pozovem jako da se razmiču planine
i lome gradski trotoari
ako te pozovem duboko kao što drvo kroz korijenje zove život
ako te pozovem silinom bika
u kojem nema nimalo razuma ni svijesti o smrti
dok udara glavom u krhko tijelo matadora
ako te pozovem hoćeš li se odazvati
ili ćeš možda pobjeći nesigurnim rečenicama
ali ja to razumijem
.
.
S onu stranu
ocu
Kad umreš ništa ti više ne treba
čak i ljubav bližnjih postaje teret koji isparava na vrelom suncu
zar su me ove krhke stabljike držale
u ovom bodljikavom šipražju
zar su me oči varale da postoji ljubav među slabima
koja će me probuditi ujutro
zar sam vama vjerovao i vama i pticama
koje sada svoja gnijezda jednako pažljivo sastavljaju
i suncu koje je obećavalo vječnost dječijim igrama
među mravima i bubama
zar sam svemu tome davao sebe
i usnama i dlanovima pipao površine
hrapavog mekog užasnog
ispunjavajući sobom zapreminu ove male podmornice
(lagan sam nose me moji sinovi u rukama ali ja sam već tuđi)
samo sam zaspao samo sam jutru razbio čelo osmijehom
je li ovako bog na dah spasavao jedno po jedno
i selio iz mašte u zbilju sve nas
baš kao što ja sad obrnutim putem putujem
i kao da sam vanzemaljac
ništa zemaljsko ne služi ničemu na ovom letu
smiješne su igračke oko mene
lopate plastično cvijeće i drvena kapsula za nigdje
ovdje se opraštamo
jer niko od vas više ne razumije moj jezik palih svetaca
koji su opet uzdignuti na svoje mjesto
i lišeni srodnosti sa stvarima
gubeći zapreminu bivajući lakši
u nekom kosmosu koji drhti nježno
kao posljednji otkucaji mog srca
nježno toliko tiho
da niko nije čuo
kada je preskočilo
s onu stranu
.
.
Sudbina Pitije
.
Starica sjedi u ćošku raspreda vunu i mrmlja
ova nit je za početak svijeta
vidi po liniji dlake još curi krv rođenja
i mriješćenje ribe u meku stjenku utrobe
nekog dalekog mora
vidi glave zriju i vrijeme ih bere i čaške se pune i prazne
i sat kuca na zidu
Muve svoje tragove kače
umjetnost dodavanja žutih mrlja po staklu zidu i stvarima
Ona ne vidi dobro ali njen vid zahvata s onu stranu
priča tečno i dugo u uši svijeta
koji neće da stari i ništa o sebi da sazna
pun infantilnih staraca sa kožama zategnutim
i očima zakrvavljenim
ka mladicama
koje plivaju po površini vode
naivno misleći da je u mračnoj dubini tama
a pri vrhu svjetlo
Dok lažne proročice zadižu haljine
i preseljavaju lica u svježe odštampane novine
dok lažni proroci oblače mantije
i propovijedaju suzdržanje od nezrelog voća
i materijalnih dobara
sa otežalim džepovima do poda
(teška je preteška služba tebi Gospode)
dok djeca sanjaju bolji svijet
lomeći noge na njegovim previsokim pragovima
koje su im postavili očevi
dok se sve to odvija po nekom nedokučivom planu
starica razgovara sa nitima prediva hineći ludilo i govoreći istinu
jer samo ludi još smiju
sebi dopustiti da upadnu u nemilost zaludnih istina
o ovom svijetu
u kojem ljudi nježno klize ka sopstvenim prazninama
usput pospremajući sobe izbjeljujući zube
tupo se smješkajući mekom pamuku novog vremena
trpaju grudvice vate u uši da ne čuju
da ih u popodnevnom dremežu ne ometa
dosadno drobljenje starice
Kao televizor koji ne možeš ugasiti
užasna Pitija na koju više niko ne obraća pažnju
ne želi da umukne
Smiješna babo u odjeći djevojke što visi na smežuranom tijelu
više ne postoje zaduženja za mudre starice
tvoja proroštva ni vizije nikome ne trebaju
napušeni proroci
sjede iza svakog ćoška
nepristojno je konzumirati opojna sredstva u tim godinama
poruge pljušte
Nijedan vladar više ne ide pognute glave k njoj u pohode
sada kod drugog boga traže milost misleći da je i ovaj potkupljiv
kao njegovi službenici
Neko se osmjeli pa je gurne s drvenog tronošca
koji nosi svud sa sobom
Pitija se pridiže i otresa prašinu
sjaj njenih očiju plaši sve osim djecu
ona se upliću u haljine vesele šarenilu njene odjeće i raduje ih
strašni ton kojim oslobađa nova proroštva
svakom od njih dodajući po nit prediva
i šapćući u uho
djeco spasite svijet
od pokvarenih i gramzivih staraca
.
.
Prvi sabor u Nikeji
.
Teolozi raspravljaju kakvog boga da skroje
Neki se red mora znati
nije jednako da li su oni isti
ili sin iz oca proizlazi
Raspeti je otišao i ostavio uznemirenu neurotičnu masu
još uvijek nas bole rane njegove i naše
ali sada se mora pospremiti kuću
konačno smo pobijedili jeretike i pagane
Dođe jedan sav odrpan skoro do vrata i viče
Bog je jedan umata sirotinju u ljubav ne mari za zakone
ide k nama jadnima i podiže nas
on nije pisao nove zakone on nas je spašavao
Odvuku ga niz ulicu i izbiju iza prvog ćoška
Neko dobaci jeres se širi kao šuga
Moramo raditi brže
Jedna se mota oko trga i priča kako je on bio čista ljubav
i kako su naše rasprave okretanje od njega
Ćuti bludnice
do juče sam vam valjala dobacuje za njima
Spalite sva pogrešna učenja
kaže najpreduzimljiviji
Učenici stoje zbunjeni sa papirima u rukama
Pomiješaju i pogube pola ne sjećajući se više baš sigurno
koji je od otaca šta tvrdio
Poslije ono što su u prvi mah
proglasili istinom proglase pogrešnim
I kasnije još puno puta se posvađaju oko svega
Ipak oni su bili vrlo učeni
i nije bilo svejedno u što će prost puk vjerovati
trebalo je preduprijediti svaku mogućnost
da neka neuka budala osmisli boga mimo onoga
kakav su se teškom mukom uspjeli dogovoriti da je
Po kafanama se žustro raspravljalo
da li je sin niži od oca
očevi su ovom učenju bili bliži gledajući
u tupe face svojih sinova
neko nekog izbi čašom ubijeđen da je razlika
tako očigledna da onog ko to ne uviđa treba zveknuti
Đavo zamoli Boga za samo još nekoliko sabora
Isus se prisjeti brata Sizifa pogleda tužno ka dolje
Ka beskrajnim svojim raspinjanjima
zaplaka kao dijete
i tiho promrmlja
niži sam niži sam od najnižeg
da bih vas uzvisio
.
.
Život se odvija na rubovima
.
Život se odvija na rubovima grada
među musavom djecom koja za prolaznicima viču tata
i taru usta o majčinu poderanu suknju
Život se odvija na rubovima suknje
jer ruke djece rastu a objekat žudnje jednako titra
pred njihovim očima
i razdraženim živcima
Život se odvija na rubovima živaca
u posrtanjima u nevidljivim lomovima
gdje kosti srastu pravilno
a srce nepravilno
i jedan izdajnički prst
uporno pokazuje obmanu u ogledalu
Život se odvija na rubovima tvog prsta
koji slučajno susreće moj
na rubovima knjige
koja prelazi iz jedne u drugu ruku
ovi rubovi nikad neće srasti
u njima pulsira život žestinom infekcije u otvorenoj rani
Život se odvija upravo tu
na rubovima otvorene rane
.
.
Razmnožavanje domaćih životinja
.
Surov je to zvuk kada lopata zarije svoj kljun u šljunak
u zemlju u tijelo gliste
koje se lomi i savija živo a svedeno na patrljke
Surov je to zvuk koji oštro ulazi u tkivo zemlje
Presijeca jasnu liniju kržljavo busenje trave
naseobinu poludjelih mrava
I sve se strmoglavljuje ka dolje
Ka tebi
I dan je surov i vjetar je prejak
i prehladno je za ovaj ljetni dan
Pa nisi ti bila neka meka
Neka krhka
Da odeš nekog mirnog dana bez bure
I bez kletvi
I bez zazivanja predaka i psovanja svih životinja u štali
Nisi ti bila neka koja bi nas ostavila
bez pozdrava bez da nam se jeza hladnog dana zavuče u kosti
Nisi ti bila toliko plodna
koliko si željela
Ni toliko sinova
nisi imala koliko ti je trebalo
da pokažeš komšijama da s tobom nema šale
Nisi ti bila neka bezveze
znala si više nego sve žene u selu
ali koga je to tvoje znanje zanimalo
od ovih tvojih pokunjenih
od troje dvoje
preostalih
Ni da kriknu ne znaju kao ti
Kada su ti javili da tvog najstarijeg sina više nema
umrla si s tim jaukom
i počelo je vrijeme čekanja odlaska
Nisi ti ničeg imala dovoljno
Ni djece ni hrane ni ljubavi
Samo te oči užagrene
koje su se nama potomcima kotrljale kroz san
Ko će sad to sve
Tu muku
Tu zemlju pustu
Te prazne štale
To muklo blejanje ovaca koje se pare po nebeskim livadama
Taj čemer kamena i lopate koji vode ljubav
Ko će to da naslijedi od tebe
dok ključ kruži iz ruke u ruku niko ne smije
vatru da upali na ognjištu kraj kojeg ste se zimi
i ti i sve domaće životinje porađale trajni sklopivši savez
među vašom mladunčadi
oni su blagi kao jagnjad mislila si gledajući svoju djecu
načetu zubima vukova
Surov je to zvuk kada tupo odjekne kamen o sanduk
jer je ovdje više
kamenja nego zemlje
I kako da ti bude laka kada odlaziš sa svim tim teškim spoznajama
kako u nikom od nas nemaš dostojnog nasljednika
.
.
.
Izbor sačinila Danijela Jovanović
.
.
.
.
.
