.
.
.
***
Voda im širi zjenice
Alkohol krvne sudove
I burbon i heroin
Vuku krv
Nadole
U miru
Pričaju mi
Priče priča
Raskopčane
Ekipe sa raskrsnice
Njihove kletve ili dobronamjerne opaske
O vremenu
Koje nikad nije za stalno, uvijek ostaje isto i mijenja se
Znaš,
Zapisuju doušnici
Nove demokratije
Ni sunce
Ni kiša
Ni nekakve djevojke, veze, božemesačuvaj
Njih se to ne tiče
Život se ipak
Lomi
Na četiri strane
Kako jadno
Zvuči
Aplauz za pljesak
I pianino
Uz asfaltno more
Ekipa sa raskrsnice muklo komentariše prolaznike
Mimika je prava stvar.
.
.
Male stvari što se zemljom gnijezde
.
Mogao bih da pričam sada
O banjalučkom kliničkom centru i
Magnetnoj rezonanci,
Svojoj cisti na mozgu
I o tome koliko dana mi je preostalo,
Ali ne bih ipak
Pričao
Kako titramo muda nekakvim
Hohštaplerima
Punim jeda i zavisti
Ali, kažem ne bih
Pričao o redu za pregled
Toaletu za invalide
Paklenom smradu u
Kliničkom centru
I svom malom nebitnom pregledu
Treba se zajebavati
Ovo je samo život
I držiš ga u šaci
Sve dok znaš šta je suicid
Ipak, postoje i sitnice
Šetnja u dvoje, troje ili četvoro
Preko puta pošte
Gdje se najljepše osjeti ljeto
Smijemo se patetično,
Ali nam je divno
To je lijep prizor
I lijepa promjena
Dobar odmor
Od uobičajenih govana,
Bijednih beskičmenjaka
Prvoklasnih hulja
I hladnokrvih životinja
Koje neko olako naziva
Ljudima
Fino je večeras, zar ne Gloria
Noćas sve je toplo
.
.
***
.
Nagovorio sam je da izbaci iz brzine,
Jer njeno nervozno cupkanje
Desnom nogom po gas papučici
Preobratilo bi nas u žrtve
Već na samom parkingu
Uzeo sam četiri limenke
Zakopčao jaknu
I dugo je nagovarao da se ljubimo
Dok bogati plaču,
Zašto ne
Nemam pojma
Po kojim parametrima je ovo poezija
Uzviknuće staromodni profesor
Sa katedre za književnost
Ali mene zapravo boli kurac
Molim vas
Samo odjebite
Gledajte jedan od pedeset debilnih programa
Na svojoj jebenoj kablovskoj
I manite me svega
Ja bih se ljubio
Ali ona nema više vremena
Preteško mi je da se smjestim
Između dva semestra
I jedino što zapravo mogu
Je da zamolim prijatelja
Da me gurne na ringišpilu
Do njene sobe
Gdje je grizem na podu
I preklinjem da me ne ostavlja
Nebo mi je jutros
Pokazalo oblakom
Srednjaka
Možda zato i
Ovoliko boli
.
.
***
.
Nedjeljom ulice
Smrde na hidrogen
Prelazim jednu od onih
Bez broja
Dan me tjera na spavanje
Pijem
Popodnevnu terapiju
Pred kraj sam liječenja
Polako mršam
Apstinencija mi zezne korak
Na svakih petnaest minuta
Ušuškavam se
Među daskama
Pazim
Ja sam znate
Prašina
Preživio sam abortus
Odavno sam trebao
Biti bačen
U kontejner
Iza porodilišta
.
.
Brodovi u ulju
.
Razmjesti krevet strina
Dva čaršafa preko
Jedan hladan jastuk
Prisloni uza zid
I dodaj mi činiju sa
Lakim obrokom
Ne mogu još
Da umrem
Kad god zatvorim oči
Vidim žarnu nit, to srce
Pedeset vati jakog
Generatora
I ništa mi ne valja
Prljav daščani pod
Kusav pas što mi se
Penje na postelju
Odlazim do peći
Puštam plin
Uvlačim ga uzdahom
U smotanu cigaretu
Odmaknem se
Zapalim je i
U djeliću sekunde
Spalim kosu i obrve
Dugo se posmatram kroz prozor
Po blatnjavom dvorištu
Tražim suvo mjesto
Zatim stojim
I s prvim hrabrim skokom
Padam na gnjecavu zemlju
Odvučem se do staje
Ušuškam se između teladi
I zaspim
U govnima
.
.
.
.
.
