.
.
.
Stajanje pored jezera u predvečerje
.
Triput sam se vraćala jezeru
A nijednom nisam otišla na drugu obalu
Lađar što motaše duhan nudio mi je vožnju
U pola cijene
.
Ja samo bih stajala i osluškivala modrinu
Na drugoj strani on truhne okružen grmljem
I ne zna kako stojim s ove strane
Njegovog jezera
.
Divlje patke izlaze i skupljaju se oko
Mojih nogu a moji džepovi su prazni
I ja samo stojim i čekam da sunce
siđe u rogoz
.
Zastajkuju u mojoj sjeni ispršene
Zatim ulaze u jezero zbunjene
Ali više me ne gledaju divlje patke
I ja ostajem da odmjeravam daljinu
U koju porinu svijet
.
.
Drvo na brijegu
.
Neke majke kažu kćerkama
Kako bi ih radije vidjele mrtve
Nego da se rastave i vrate kući
Sada sam legla ispod tog drveta
Trava je bila bockava
Insekti u pripravnosti
Cijeli život gledala sam u čudesno
Drvo na vrhu brijega
Izgledalo je kao da je zakržljalo
Malo nagnuto u jednu stranu
Ali još se opire vjetru
To je bilo drvo na kojem se
Objesila neka mlada žena
I majka mi je branila da odlazim
Tamo
Znalo se da je ona još tu na brijegu
Ima velike kandže i dugu kosu
I vreba od sumraka do zore
Djecu što ne slušaju
Jednu večer moja majka
Izašla je da pokupi deke
Što sušile su se na štirku
I tu u dekama baš stajala je žena
Majka je odmah znala da je ona
I vratila se u kuću
A deke su pokisle
Drugima je dolazila u snove
Meni nikad
Iako sam je ja zvala
Sada dan pun je sunca
Na drvetu mirna je ljuljačka
I ja bih ustala i zaljulala se visoko
Ali desna je bila
Moja strana drveta
Neke majke kažu kćerkama
Kako bi ih radije vidjele mrtve
Nego da se rastave i vrate kući
I kćerke odlaze na brijegove
I vežu se za drveća kao za ruke
.
.
Ponovo k njoj
.
Nisu mi dali sobu s balkonom
Da udahnem jutarnje sunce
Kao azbest
Dva koraka preko ograde i dole sam
U razbucanim šebojima
Mršavo tijelo s ožiljcima
I meleci se naguravaju
Zadovoljni što smiruje se srce
Neko misli da poslije gode
Obrazi kao uštipci s džepovima unutra
U koje se trpa i kajmak i sir
I ajvar i marmelada
I misli, misli dok sjedi na trepezarijskoj
Stolici, gledajući preko balkona
No, jedno jutro raspolovi uštipak
A on nije prazan i šeboji su usmolili
Da li sam iznevjerila svoju majku ili
Komšinicu s druge strane?
Sjećanja se ljušte sa mene kao luk
Ali to nikoga ne dotiče
Svi su napunili ladice lukom
Koje ne otvaraju; nesnosan je miris truleži
Kad ladice nisu na balkonima
I sam pogled na njih pričinjava tegobu
Pred nama puna zdjela zlatnih uštipaka
Zamišljamo kako ih vrele prebacujemo
Iz ruke u ruku
Njihova podatnost ispunjava nas čežnjom
I što ih duže gledamo sve više vjerujemo
Da vidimo neku drugu kuću s balkonom
Tako prosjedimo vječnost
ukočenih nogu i vratova
sve dok ne počnemo da se prepoznajemo
.
.
Prašina
.
Kad sam bila mlada studentica
Bio je običaj da knjige pisaca
Koje volimo nosimo u torbama
Uglavnom su to bile knjige
Koje smo već pročitali
Pa nije bilo puno razloga da
Ih vučemo za sobom, ali ipak
Smo to radili
Knjiga u torbi bila je naša lična karta
Sjeli bismo na Banju ili u kafić
I knjiga bi kao slučajno kliznula
Dvije godine iz moje torbe
Pomaljao se Ezra Paund
Nikada poslije ni jednog pjesnika
Nisam voljela kako sam
Paunda voljela tada
Prvi put sam ga našla u nekom
Starom broju Života, moj
Svijet se preokrenuo
I jednom kad sam došla kući
Čitala sam Paunda nani
Koja me je blijedo gledala
Posljedne zime s Paundom u torbi
otišla sam na otvorenje
Neke izložbe
Nije da me ikada zanimalo slikarstvo
Ali tad sam željela da budem profinjena
Na izložbi tek šačica posjetitelja
Jer padao je snijeg
I moglo bi se reći da bi ta izložba bila
Zaboravljena kao i sve drugo tih godina
Da Paund nije izletio na patos
Dok sam tražila maramice
On je bio brži od mene
Pogureni starac u crnom šeširu
“Vi čitate Paunda?”, upitao je
“Da”, rekla sam ja
Tada sam vidjela da mu je brada
Podrhtavala
“Znate li vi ko je Paund?”, rekao je starac
I tresnuo knjigu pod moje noge
U tom trenutku obuzela me
Strašna vrelina i samo sam izašla
Na vijavicu
Šta je to sa mojim Paundom?
Na fakultetu su govorili
Da se ne zamaramo biografijama
Pisaca i ja često ništa nisam znala
O nekome piscu, niti kako izgleda
Niti gdje je sve bio
Ali mogla bih nabrojati njegove
Knjige i desetak velikih pjesama
Pa zašto me onda kopkao Paund
Sutradan sam otišla u biblioteku
A tamo nije bilo ništa
Moja agonija trajala je mjesec dana
I onda jedno jutro esej u
nekom požutjelom časopisu
Nikada se nisam osjećala
Tako iznevjerenom
A bila mi je tek dvadest jedna
U početku sam sumnjala
Vremenom to je popustilo
Paunda nikada ne spominjem
Svojim studentima
I rijetkima koji me pitaju za njega
Kažem da sam možda čula, ali da mislim
Kako nije neki pjesnik
A on u inat prati me
U svakom gradu
Sa svakim čudesnim čovjekom koji
Uđe u moj život
Prije neki dan moj prijatelj se
slikao pored njegova groba u Veneciji
Ostavio mu crvenu ružu
Kad mi je poslao fotografije
htjela sam da mu napišem
“Ne šalji mi slike tog đubreta”
ali sigurna sam da moj prijatelj
nije ni čitao Paunda
i samo samo sam mu rekla
“Svi smo mi materijal za prašinu“
.
.
.
.
.
