.
.
Dženaza u januaru
.
Selo u kojem je dženaza
Udaljeno je petnaestak kilometara.
Od toga sedam ili osam
Strmi je makadamski put
Uz koji se i ljeti s mukom uspinje.
Toliko da auta stenju, kašlju, hropću
K’o da će svakog časa izdahnuti.
Žena, rahmet joj duši, na samrti
K’o svi prognani u bijeli svijet
Imala je samo jednu želju
Kosti da joj se smire u rodnoj grudi.
To je kao dugo očekivani, mukotrpni
stoput odsanjani povratak
prostranim livadama djetinjstva.
.
.
Selidbe
.
Godinama posmatram dženaze.
Te posljednje ispraćaje. Postrani.
Gledajući u dva metra pod zemljom.
Zvekeću lopate. Dobuju grumenčići.
Žamore glasovi. Raste Kuća.
Kaže se da umrli čuje
Topot ljudi u odlasku.
Ljudi koji ga zatrpaju
Brzinom lavine.
Isto tako odjekuju
Riječi, hodnicima sjećanja
Godinama nakon rastanka
.
.
Dokoni dijalozi
.
neće šejtan na hodžu
kako će udarit na njegove
škole i fakultete
kako na ahmedije i diplome
kako ženo draga
kako neće, čovječe božiji
kako neće
pa neće valjda na pjanu
i njegove kafane
neće valjda na kockara
i njegove kladionice
neće valjda na katila
i njegove ratove
od njih je on digo ruke
tek ponekad, iz opreza
pogura kola im kad stanu
niz padinu
.
.
Mostarske žege
.
Na pauzama izmedu čitanja S. Mehmedinovića
uskočim na fejsbuk
Ili bacim pogled na ulicu dok ispijam kahvu
U caffe Intermezzo, u Mostaru na plus 40
Dok se pune bašte lokala poput šipka
Stranci ispod šešira škilje gore dolje
Drugi tegleći torbe na leđima
Sliče nomadima koji traže novi hlad
Po vrelim pustinjama uzavrelog popodneva
Treći su se u borbi sa čolopekom
opredjelili za kreativnost, na način da im sve služi
kao lepeza
Od cjenovnika, maramica, mobitela, knjiga,
do podvrnutih košulja
Tu i tamo, na tren, poput misli,
Naleti vjetrić koji se
Poput grma kotrlja na platnima
Američkih filmova o kaubojima
Kahva je ovdje više nego drugdje
tačka korisnog crnila na kraju
Rečenice svakodnevne dokolice.
.
.
.
.
.
