.
.
…..Ferid Muhić (1943) univerzitetski profesor, filozof i književnik, rođen je 1943. godine u selu Mahoje kod Zavidovića, Bosna i Hercegovina. U svojoj bogatoj akademskoj karijeri predavao je na Univerzitetu Sv. Kiril i Metodij u Skoplju, te na drugim univerzitetima širom svijeta, kao što su: International Institute of Islamic Thought and Civilization u Kuala Lumpuru, Florida State University, Syracuse University, te na univerzitetima u Jugoistočnoj Evropi. Uže oblasti njegova interesovanja su savremena filozofija, kulturna antropologija, estetika, politička filozofija i filozofija religije. Objavio je više djela iz navedenih oblasti, kao i više književnih djela, među kojima su: Kritički metodi, Filozofija ikonoklastike, Motivacija i meditacija, Štit od zlata, Noumenologija tijela, The Study in Fragmentation and Despair, Logos i hijerarhija, Mišljenje u akciji, Smisao i vrlina, Filozofi utješitelji, Filozofija religije u njemačkom klasičnom idealizmu, Ex cathedra, Falco Peregrinus, Sto koraka iznad, Dim ugarka snova.
.
.
Prvi put sa knjigom?
.
Prvu knjigu, koliko se sjećam, otvorio sam u svojoj petoj godini. Spremala se neka amaterska predstava, mama me povela jer me nije imao ko čuvati. Veliku knjigu, tvrdih korica, punu slika u boji, uzeo sam sa niskog stola, u nekoj velikoj sobi, sa debelim ćilimima na podu, rogovima i krznima divljači na zidovima. Sve me to fasciniralo, ali kada sam otvorio tu knjigu, cijela ta raskošna prostorija je iščezla. Tih dana sam naučio razlikovati slova, sricao sam slovo po slovo, sve dok me majka nije povela kući. Bilo je to u nekadašnjoj kraljevskoj lovačkoj vili u Han Pijesku, sredinom poslednjeg stoljeća prethodnog milenija. Moglo je biti i prije dvije hiljade godina – toliko je daleko, vanvrmenski daleko…
.
.
Osjećaj prvog objavljivanja?
.
Moja priča Biseri na đubrištu na anonimnom jugoslovenskom konkursu jednog beogradskog časopisa nagrađena je prvom nagradom. Propozicije su nalagale da dobitnici prve tri nagrade dođu lično u redakciju časopisa, sa duplikatom šifre, da bi potvrdili autorstvo. Imao sam tada 19 godina i u početku niko u redakciji nije ozbiljno shvatio moju tvrdnju, čak i kada sam pokazao šifru. Kada je utvrđeno da je jedna moja priča na istom konkursu dobila ne samo prvu nego i treću nagradu, sve se promijenilo. Gledali su me kao buduću književnu zvijezdu, a ja sam se tako i osjećao.
.
.
Za ili protiv nagrada?
.
Protiv.
.
Društvena angažovanost pisca?
.
Priča o potrebi društvenog angažovanja pisca je velika obmana; veo koji prekriva mnoga zlodjela. I vlasti i pisaca. Alibi cenzora, opravdanje režimskih pisaca, pribježište poltrona, izgovor mediokriteta. Ni jedan pisac nije ništa promijenio u društvu. Književnost mijenja pojedince, ali ne i političke ideologije niti stanje u društvu
Cenzura i autocenzura?
.
Cenzuru mora ignorisati svaki pisac. Ali zato mora maksimalno izoštriti autocenzuru. Ne smije sebi dopustiti da piše ispod svojih mogućnosti, ličnog ukusa i sopstvenih moralnih uvjerenja.
.
Naj knjiga?
.
Vinipeški vuk Ernesta Thompsona Setona! Pročitao sam je u svojoj osmoj godini. Do danas ni jedna knjiga nije na mene ostavila tako jak utisak; potresla me ali umjesto da me slomi, učvrstila me i bitno odredila moje moralne imperative i odnos prema vrijednostima.
.
Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?
.
Ono što je učinila i ona; počeo bih novu priču! Naslov knjige ovih priča pogrešno je preveden u cijeloj tzv. “zapadnoj” književnosti. Originalni naslov je Elf lajla ve lajla, dakle Hiljadu noći i noć. To ne samo da nije isto što i Hiljadu i jedna moć, nego je dijametralno suprotno. Kad se kaže ‘Hiljadu i jedna noć’, podnosi se završni račun, pravi se saldo. Niz je dovršen, zadatak je izvršen, račun je podmiren. Ali priča o Šeherezadi je priča o ljubavi, a ne o podmirivanju računa i isplati dugova. Kad kažete ‘Hiljadu noći i noć’, otvorili ste dveri beskraju. I poslije hiljadu noći s tobom, ja iznad svega želim još jednu noć s tobom, pa još jednu, pa još jednu…
.
.
Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?
.
Ne spadaju baš svi ovi pojmovi u istu kategoriju; neki od njih su sasvim disparatni, jer se odnose na različite principe klasifikacije. Ukoliko nije obavezno slijediti sugerisani disjunktivno akcentiran odgovor (ili/ili), dakle, ako je dozvoljena neka vrsta inkluzivnosti i sinteze, moj odgovor bi bio: komunizam kao istinska ljudska zajednice bez države kao instrumenta prinude nad ljudima, zasnovan na principima sekularizma, inspirisan idealima kosmoplitizma
.
Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?
.
Desilo se tako da je nikada nisam položio. Ne sjećam se jesam li zbog toga bio tužan. Djeca vole osjećaj važnosti. Koliko god važnosti im daje bilo koje društvo, to je manje nego što im pripada. Nevolja je što ni jedno društvo ne propušta priliku da ovu dječiju potrebu za uvažavanjem zloupotrebi. Možda i zato što je granica između uvažavanja i podilaženja toliko tanka da je nemoguće u svakom trenutku biti siguran nije li se iz zone uvažavanja kročilo u oblast suptilnog ili čal i brutalnog nasilja. Ali svakako ne samo zato. Često, isuviše često se dječija predanost i povjerenje zloupotrebljavaju namjerno. Naravno, mislim na države. Sve države, bez izuzetka.
.
Ima li života izvan Holivuda?
.
Pretjerano bi bilo reći: Ima ga svugdje osim u Holivudu, malo gdje još ima pravog života. U razvijenim zemljama život je degradiran na virtuelnu ravan elektronskih proteza svih vrsta. Čak i kada nismu opsjednuti svojim ajfonima, tabletima, laptopima, suočavaju se sa društvom koje simulira autentični život – na svakom koraku i gotovo u svemu. U siromašnim dijelovima ove zajedničke kuće svih ljudi, ono što ljudi vode nije život, često čak ni životarenje. Ipak, svakako da se na mnogom mjesta izvan Holivuda živi daleko autentičnijim životom nego u Holivudu.
.
Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?
.
Najprije, kako bismo ih mjerili? Ne mislim da se kvalitet može kvantificirati! A zatim, nema malih pjesnika.
.
Opravdavate li Vertera?
.
Ne! Kad smo već u tom vremenu i kod suicida, daleko mi je bliži književni lik neukrotivog tragača za pravdom Mihaela Kolhasa, iz pera Hajnriha fon Klajsta, pisca koji se ubio u 34 godini.
.
Da li su potrebni novi književni pravci?
.
Književnoj teoriji i kritici, apsolutno su neophodni. Za književnike, književni pravci su, u principu, adijafora, da upotrebim jedan tehnički pojam iz etike. Dakle, niti im koriste, niti im smetaju, neutralni su. Ali, književnost, likovna umjetnosti, film, ukratko sva umjetnosti bez ostatka odavno je područje u kom su principi izgubili svoj značaj a etika se više ne pika! Sudbina pisca danas je u rukama kritike i medija, koji često lansiraju autiore po nalogu moćnih političkih krugova, ili u anticipaciji njihovih preferenci. Utoliko, kritičari imaju dobre razloge da s vremena na vrijeme izmisle neki novi pravac, lansirajući tako i pisca koji će doprinijeti i rejtingu kritičara koji je formulisao ovaj novi pravac.
.
Vjerujete li u prokletstvo pisanja?
.
Ne! Ono što se naziva prokletstvo pisca uvijek je auto-opsesija, fetišiziranje sopstvene neostvarene ili uništene cjelovitosti; stanje u kom se integritet ljudskog bića neopravdano zamijeni surogatom fetišizirane skučenosti; nemoć da se živi autentično promovisana u prividnu uzvišenost ukletog pjesnika.
.
Zašto je Hasanaginica odbila posjetit ranjenog muža?
.
Prije izvjesnog vremena obratio mi se jedan čovjek koji tvrdi da zna tačan odgovor. Mislim da ni pitanje, ni njegov ili bilo čiji eventualni odgovor, koliko god bio tačan, ne spadaju u književnu teoriju; pravo mjesto za takve odgovore jesu trač rubrike tabloida. Ne znam da li je Ana Karenjina lik preuzet i inspirisan likom neke konkretne, žive žene sa istim imenom i prezimenom!? I da jeste, svako ko bi danas upro prstom u tu ženu – dakle u stvarnu Anu Karenjinu – objelodanio njen pravi identitet, sa dokazima da je ona i u životu, a ne samo u romanu, bila preljubnica – sebe bi degradirao na bijednog ogovarača, a ništa ne bi doprinijeo ni knjizi, ni liku iz knjige, ni književnosti, čak ni kritici. Ima nešto morbidno, nekrofilno i moralno duboko suspektno u književnim ekspertizama ove vrste.
Ko je najvažniji lik u svjetskoj literaturi?
.
Ne znam. Čak ni za sebe ne bih mogao izdvojiti književni lik koji bih mirne duše mogao staviti ispred, ili da stvari budu još gore – iznad svih drugih likova! Svi likovi koji su meni omiljeni, čine mi se jednako važni. Bez bilo kog od njih, svjetska literatura bila bi za mene nenadoknadivo osiromašena. Osim toga, pitanje da li je uopšte moguće rangirati besmrtnike, kakvi bez sumnje jesu mnogi likovi svjetske literature.
.
Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?
.
Po Platonu, smrt onoga što je nosilac sopstvenog ja (kod njega: smrt duše), nije moguća. Huserl, filozof kom je metafizika generalno, a Platonova posebno, bila iziričito odbojna, dolazi fenomenološkom redukcijom do zaključka da naš um, koji može pojmiti kraj svega, nikako ne može ni zamisliti ni predočiti sebi sopstveni kraj, dakle sopstvenu smrt. Prema tome, ne vjerujem, ni po Bartu ni po stričevima!
.
Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Šta pričaju?
.
Isto što su pričali i prije nego što su se sreli: svako uvijek priča svoju priču. Osim kad mora ili hoće slušati tuđu.
.
Književni klanovi – avet ili nužnost?
.
Aveti su jednako nužne kao i realna bića.
.
Razmišljate li o smrti?
.
Zapravo ne. Najprije sam htjeo reći; “Samo kada umre neko meni blizak!” Ali sam shvatio da ni to ne bi bilo tačno. Jer ja sam čak i tada, dok mi se u ruci mrvila grudva tek iskopane zemlje i padala u grob u koji je njihovo tijelo već bilo položeno, mislio na njih, a ne na smrt, ne na to da su sada mrtvi. I godinama kasnije, kad god se sjetim tih dragih ljudi, ja mislim o njima, i uvijek su u tim mojim sjećanjima živi.
.
U kom dijelu dana najčešće pišete?
.
Ujutro. Rijetko pišem uveče, i ako se to desi, nikada u sitne sate. Meni su jutra neophodna, posebno rana jutra, sabah, svanuće! A ko legne u sitne sate, sva je prilika da će propustiti jutro!
.
Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?
Nobelovu nagradu za mir bih oduzeo mnogima. Za književnost gotovo svima poslije Drugog svetskog rata. Mislim da je poslednji laureat kom je Nobelova nagrada dodijeljena bez presudnog uticaja ideoloških faktora nametnutih od političkih centara moći, vjerovatno bio Anri Bergson: naime, 1927 godine, Bergson je Nobelovu nagradu dobio za veoma hermetično filozofsko djelo Stvaralačka evolucija, ali pošto filozofija nije na spisku područja za koja se ova nagada dodjeljuje, preusmjerena je na književnost, uz obrazloženje da je riječ o izuzetno prefinjenom stilu kakav se ne susreće ni u najboljim djelima književnosti.
.
Vi ste Eckermann, šta pitate Getea?
.
Visoko uvaženi gospodine Johan Volfgang fon Gete, bojite li se mraka?
.
.
.
.
Instant Eckermann
.
.
.
.
