Poezija

Opako sutra

***

Treba da se uživa u jednostavnim stvarima.
Treba gledati nebo kroz grane
sa kojih opada lišće
kao dani naših života.
Treba prepoznati sve boje oko sebe.
Treba uhvatiti sunce u izlogu.
Treba videti drveće koje niče
iz ruševina Generalštaba.
Treba da se ne prećuti nekoliko reči
kad ispraćamo naše drage
s kućnog praga kao brodove.
Treba popiti jutarnju kafu
i pronaći istinu u talogu
kao skupocenu školjku na dnu okeana.

.

***

U međuprostor između sna i jave
prodire treperava svetlost
između sklopljenih trepavica
između spuštenih roletni
Znam: to se prikrada sutra
Sutra prema kome treba putovati dugo dugo
kroz jutarnje magle
kroz smog nad Savom
To je sutra koje te dočekuje na dolaznim peronima,
kod crvene govornice
s napadnim taksistima diskretnim lopužama
Sutra zašećereno snegom u prahu
O to je sutra puno ptičjih jata i praznih koloseka
Sutra što ga svako nosi svoje sa sobom
umotano u masni papir od bureka
To je sutra u kome se bacaju jučerašnje karte za tramvaj
i pune se džepovi novim nadama
Sutra što nas potkrada za jedan dan
prikrivajući podvalu sunčevim zracima
i svežim vetrom
To je ogromno sutra varljivih obrisa
To neumitno
opako sutra

To sutra gde ti ne postojiš

.

***

Kada dođe magla
mekana pamučna
Kad se spusti tišina
svilena kao unutrašnjost prepiličjeg jajeta
i prekrije svet
Kada dođe vreme da se razdvoje prsti
i da se zaputi nepoznatom stazom
čiji putnici se ne mogu vratiti
da nam kažu šta su videli na putu
Tada ćemo krenuti zamišljajući
neki studeni potok
neki seoski zvonik
neke vrbe kraj puta
neka gvozdena vrata
Kad se nađemo na dve obale
jedne goleme reke
i počnemo se dozivati
Reči tonu u magli
I samo će se naše duše protezati
jedne ka drugima
kao zapaljene svetiljke u mraku

.

***

Ne znam kako da govorim sa dna praznine.
Treba je spoznati, sagledati, nastaniti nekim bićima
kao što se muzika nastanjuje u nama,
nesigurna, krhka, dok ne poplavi svet.
Nešto veliko i teško zreje u meni
i čeka čas da se otkine.
Neke noći prolaze.
Neke zvezde zreju.
Neka ruka ih briše
čim osvane dan.
Svakog dana učim da pretačem prazninu u reči.
Svakog jutra iz početka premošćujem jaz u sebi.

.

***

Da li se sećaš onog sveta što je zarobljen na dnu limene kutije
u jednom od stanova koje si napustio?
Je li taj svet izbledeo kao mastilo na požutelom papiru
ili i dalje boravi u tebi?
Da li se sećaš onog vremena kada je osmeh bio osmeh, suze suze,
kada je čarobno drveće znalo da procvate za samo jednu noć,
a gradovi i kule zidali se dugo godina
i bili neoborivi
jer nismo znali da se sruše u trenutku čim izvučeš kamen temeljac?
Da li se sećaš tog sveta zaspalog na bezazlenoj obali tvog detinjstva?
Da li odzvanja u tebi kada neko baci kamen u tu vodu?
Da li te boli kada vreme odranja taj breg?

.

***

Teško je vreme, ljubavi moja.
Gde ćemo se sastati?
Pred večitim Niš ekspresom,
na peronu punom ispljuvaka?
Tvoje prisustvo više nije potrebno
da bi bio prisutan.
Svaka verbalizacija je suvišna.
Uostalom šta se tu može reći
osim „dobro sam“ i „pada kiša“?

Teško je vreme, a lako se diše,
lako se živi, lako se odlazi.
Gde će nas sastaviti, ljubavi moja?
Moji zglobovi, moje misli, moje lice
ne čine nijednu celinu.

.

***

Eto tako: jesen, van vremena,
oblaci lete ka jugu,
mi smo nasukani.
Govorim vam izdaleka
iako još sam blizu.
Ne verujte: više nisam tu.
Dotičem vaše tople kose,
nezaboravna lica
i prsti prolaze kroz njih kao kroz pesak.

Ljubav nema lice,
ona čak ni ime nema.
Sve što smo o njoj napisali ne vredi stare pare.
Sve što smo rekli jedno drugom odlepršalo bi
pre nego što bismo stigli da završimo rečenicu.

Ćutim,
gledam okolo.
U jesenjem nebu neko kuva čaj sa medom
i crnim česticama ptica.
Puštam sve što je prošlo da ode niz vodu,
postajem sito, pesak, odsjaj, senka, ništa,
pratim tok misli i oblaka.
I ako dune vetar odleteću kao
perce maslačka – lakše da ne može biti.

25. septembar 2012.

.

.

.

author-avatar

O autoru Ana Rostokina

Rođena je 1986. u Moskvi. Studirala je srpski i engleski jezik i književnost na „Lomonosovu“ u Moskvi i srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju i kratku prozu. Prevodi savremenu poeziju sa srpskog, hrvatskog i makedonskog jezika na ruski, kao i sa ruskog na srpski. Svoje tekstove i prevode objavljuje u ruskoj i srpskoj periodici. Njena poezija je prevedena na srpski, makedonski, engleski, irski i albanski jezik. U periodu od 2011. do 2015. sarađivala je sa srpskim udruženjem građana Treći Trg kao prevodilac i koordinator programa beogradskog festivala poezije i knjige „Trgni se! Poezija!“. U decembru 2014. pokrenula je ciklus razgovora o poeziji naslovljen „Izbliza i prisno“ koji se održava u Beogradu jednom mesečno. Učestvovala je na festivalima poezije „Festival slobodnog stiha“ u Sankt-Peterburgu (2009) i „Ditët e Naimit“ u Tetovu (2015).

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *