.
.
(Ljudi bez adrese, Faiz Softić, Dobra knjiga, Sarajevo 2017)
.
.
…..Roman Ljudi bez adrese koncipiran je na osnovama tri različite priče, od kojih je prva naslovljena kao Ters familija. Drugi dio nosi naziv Razgovor na kiši, a treći dio je Lijepa smrt.
…..U prvom dijelu knjige autor nam oslikava rezultate rata kao najveće pošasti koja može da zadesi čovječanstvo kroz sliku prosječne sarajevske porodice, koja je izgubljena i neshvaćena. Jedna od posebnosti ovog romana je činjenica da je autor odabrao baš porodicu kao simbol očuvanja čovječanstva da bi prikazao koliko je rat porušio temelje i smisao poimanja života uopšte. Porodica koja se nastanila u kući Ismaila Bjelokose, nakon prodaje kuće u Sarajevu, iznajmljuje kuće za stanovanje, ne plativši dugovanja nestajući misteriozno svaki put. Na zgarištu kuće, kao i doma, imamo ostatke zidova, dok se sve urušava, oni koji su preživeli ostaju zajedno; ali primetno je odsustvo zajedništva u osnovi, kao i harmonije i svega onog što porodicu drži na okupu. Autor vrlo vešto kroz kuću, koju glavni junak izdaje podstanarima, ulicu, pa i cijelo naselje, prikazuje rezultate rata u Bosni, kao i način na koji to posmatraju okolne zemlje i ostatak svijeta. Nagli prekid priče i poistovjećivanje glavnog junaka sa autorom romana ostavlja prostora čitaocu da sam kreira put kojim će nadalje ići ljudi bez adrese. Primetno je odsustvo kopče, odnosno, vezivnog tijela između prvog i drugog dijela, te nas autor podsjeća da je priča koja slijedi najavljena u osmom poglavlju prvog dijela.
…..Drugi dio, vremenski i prostorno izmješten, donosi nam priču o naravi i ukrštanju puteva ljudi iz Sandžaka i ljudi iz Bosne. Junaci drugog dijela romana nose porijeklo iz Bihora i u karakteru im je utkana surovost i oštrina planina iz kojih potiču. Vrijeme i uslovi u kojima su mladi naraštaji odrastali uticali su na ublažavanje osvjetoljubivog poriva kakav su imali njihovi roditelji, pa se sin ubice i sin ubijenog zagrle, dokazajući time da je biološka veza jača od starih sukoba.
…..Između drugog i trećeg dijela također, ne postoji nikakva vezivna kopula, već imamo još jedno podsjećanje da je priča koja se nalazi u posljednjem poglavlju, najavljena u prethodnoj priči. Autor nas na kraju romana, kazujući nam priču o smrti, podsjeća na porodicu sa početka, kazujući nam da smo svi ljudi bez adrese. Roman ostavlja utisak nedovršenih zamisli autora, čija namjera na početku obećava mnogo više. Premalo prostora je dato junacima, pa djeluju neostvareno kao ideja da se oslika određeno društvo koje u prijelomnom periodu pokušava da iznova pronađe svoje mjesto pod Suncem. Koncepcija pripovijedanja je veoma lijepo osmišljena, pa sve djeluje kao da se pripovjedač koristi tehnikama zamagljenih detalja, čime se recipijentu daje za pravo da uđe u priču kroz sopstveni doživljaj, što u roman unosi element kamernog pozorišta. Autor tretira problematiku gubljenja smisla života na Balkanu, što potkrepljuje kroz nekoliko sudbina junaka u tri započete priče. Svako vrijeme ima svoje dželate, pa je u jednom momentu to bio Bajram Pazar, u nekom narednom su to bili rat, bolest ili siromaštvo. Autor, kao ključni svjedok svih nedaća svog naroda kojem ni mir, politička stabilnost, ni demokratija nisu donijeli bolji život, postavlja retoričko pitanje o sudbini onih koji ostaju i onih koji se vraćaju. Zahtjev koji je sebi zadao na početku, ostvaruje se na kraju kroz priznanje da je čovjek samo žrtva koja ne uspjeva da se odbrani od porobljivača i gramzivaca.
…..Roman Ljudi bez adrese tek načinje priču naše surove realnosti, daje nam samo naznake koje bi morale da djeluju otrežnjujuće na vjerskom i nacionalnom nivou buđenja svijesti o tome kako se gubi identitet, ime i na kraju adresa.
.
.
.
.
.
