.
.
Dvoboj s Cioranom
.
Ah ti Rumunji što nemaju novca da odu na ljetovanje pa u podrumima umjesto kanistara s benzinom čuvaju svoje dnevnike u tisućama bilježnica ispisanima sitnim a kvrgavim rukopisom! Ah taj mrak i vlaga! Ah ti usahli krumpiri i miševi!
.
.
Žene koje vežu i odvezuju čvorove
.
Žena koja veže čvorove stoji uz rub vaporetta, a kad on dodirne obalu vješto baca uže i mota ga oko dvaju stupića na vaporettu i ograde u pristaništu. Dok su čvorovi čvrsto zategnuti putnici se osjećaju sigurnima pa s vaporetta stupaju na čvrsto tlo. Tad s obale druga skupina putnika ukoračuje, i čim ta žena odveže uže vaporetto opet krene, a u njima se zaljulja kao za nevremena, jer svako je vrijeme nevrijeme, bar dok su uzlovi razuzlani, a žene koje vežu i odvezuju čvorove prekriženih ruku zure u pučinu.
.
.
S druge strane
.
S druge strane nogometne lopte skrivao se ratni zločinac. Lopta je okrugla, kažu, i on to dobro zna – nikad ga neće naći.
.
.
Trinaest krava
.
Trinaest je krava mirno, bez pastira, paslo po alpskim obroncima blizu sela u koje je ljeti znao dolaziti Thomas Bernhard sa svojom družicom. Tako je bilo godinama, sve do prošle srijede. Tada je to krdo krava, svih trinaest, iz nepoznatog razloga pojurilo prema rubu pašnjaka ispod kojega je ponor i dio njih je jednostavno – skočio u bezdan. Dio se, pak, više nije mogao zaustaviti ugledavši bezdan pa su se survale i one, premda to nisu namjeravale. Tek je jedna preživjela, zato što je pala na tijela ostalih. Filozofi, prirodoslovci, učeni crkveni ljudi i pjesnici razglabaju zašto se to dogodilo, zašto je samo jedna preživjela, upiru prst u nju. A kao da joj je još i to trebalo, zar joj nije dovoljna spoznaja da je jedina preživjela, da si svakodnevno postavlja pitanje „zašto baš ja?“, da se osjeća najosamljenijom na svijetu, da noću razgovara s dušama stradalih krava a jutrom želi poći k njima, ali ne može, ne, drže je tu u štali, privezanu, obasjanu toplim svjetiljkama, hrane je sijenom i poje vodom, nikad više neće vidjeti zelene pašnjake, zamarati se pomišlju o samoubojstvu, ne, ona će živjeti, dobri su se ljudi pobrinuli da živi i dalje.
.
.
Onda
.
Ako je kuća malena a ruševna, ako su bazga, jasen i bagremi izrasli u travnjaku, ako je trava kao neposlušna djeca od drveća, ako s kuće neprestano otpada žbuka i svlači joj se tijelo, a na ulaznim je vratima već otpalo ime vlasnika, ako pošta i dalje stiže, a na poštanskom je sandučiću zbog hrđe otpalo dno, ako se kroz ljuskavu željeznu ogradu provlače gladne mačke, ako je adresa ispravna, a tu već godinama nitko ne živi, ako je tu smrtno mirno, i čista je božja tišina, ako je tako i nikako drugačije, onda nije nikako.
.
.
Kad sam došla
.
U toplo proljetno podne pedeset i troje otočana i otočanki u crnini stoje na molu kako bi odali počast stradalim pomorcima. Dogodilo se to prije desetak, možda i dvadeset, ili dvjesto godina, znadu dobro svi kad, a ako i ne znaju, dođu svejedno, to je njihova, zajednička priča, onakva kakva se prenosi tišinom, šutnjom, više negoli riječima. Poslije kratkog govora netko zavitla vijenac u more. Zapište sopile. Začuju se valovi, što su se dotad bili pritajili. Otočani se potom, i dalje ne govoreći međusobno, užurbano zapute prema konobi ispred koje su već bili postavljeni drveni stolovi puni tanjura s friganim srdelicama i trljama. U isto vrijeme, dok su sjedali za stolove, prema istom je molu brzo koračala, lupajući potpeticama, trčala-spoticala se i sredovječna žena u crvenoj jakni od perja. Zastala je na molu okrenuta pučini, rukom napravila smiješnu kretnju kao da blagoslivlja more, a onda se požurila prema konobi. Baš mi je žao, rekla je nešto poslije mladoj konobarici sva zadihana – konobarica je već prala tanjure iz kojih su do maloprije pohlepno u tišini jeli otočani prije nego što su se razišli, kad sam došla već je sve bilo gotovo. A konobarica i nije bila baš posve sigurna na što je točno ta žena u crvenoj jakni od perja mislila, no nije ju iskreno ni zanimalo, samo da što prije opere te tanjure, to cijelo brdo, jer samo što joj smjena nije završila, pa još malo šetnje uz more i gotovo.
,
.
Jezik
.
Sat mi ne ide točno, nego naprijed. Tika-taka. Tika-taka. To je u redu. Dovoljno da ustanem ujutro, a navečer legnem. Ti – ka, ja – ka. Tika. A taka. S jedne strane jezik koji me ne može govoriti, a s druge tijelo što se posvađalo s jezikom. Ein…ein …stü…stür… zende stü … stürzende … ein neubauten … stür-zende … stür-zende … stürrrr … zende… zende … zzz … zn … zen … zen! Je li to u redu? Jeo sam špinat kad je došlo do kratkog spoja. Načas sam ostao u mraku sa špinatom. Nešto mi je govorio, a prijevod je otprilike išao ovako: Ne boj se, nisi sam. Ljudi, pa dokle ću još biti ovdje? Gdje to piše, sit sam novina i interneta. Ijuuu! Kad hodam, osjećam sve svoje mišiće. Ali kad stignem kamo sam naumio, ne znam gdje sam. Bojim se da će tako i ostati, taj cijeli put, a da se nikad ne dozna kamo. Ne pomaže misao da je put cilj. To silno šumsko lišće što se razmiče i opet spušta za mnom. Mala bića što odbijaju da misle o sudbini svijeta. Tu sam negdje, dišem s njima. Spori smo, ali idemo naprijed. Ulijevamo se u posudu u kojoj još ima mjesta. Čuj kako zvonko odjekuju naši glasovi, kao pjesma kosaca na livadi rano ujutro. Ali to smo zaboravili. I maslac na kruhu. Rosu. I učenje svega naizust. Sve smo zaboravili. Sad, dok padam, nema tog stolca na koji sam htio sjesti. Ako se dobro napregnem, bit će tla, zemlje koja će me dočekati, meka. Inače ništa. Ništa.
.
.
Tko je on
.
Susjedima je preglasan, a svojoj ženi pretih. U dućanu je grintav, na tržnici zaboravan. U parku je Jane Austen, u supermarketu Knut Hamsun. Na bazenu je nadmen, na nogometnom igralištu povučen. U kinu je nesiguran, u slastičarni razmetljiv. Kod frizera je sveznajući, kod zubara seksist. Na poslu milostiv, na kuglanju lakouman. Na vjenčanju je nezamisliv, na pogrebu revolucionaran. U kantini je siromašan, u kafiću najpametniji. U plitkoj vodi je dubokouman, u dubokoj zajedljiv. U šumi je škakljiv, na livadi opičen. Na vrhu nebodera je nezajažljiv, na ulici smotan. U autu je maštovit, na biciklu zločest. Za stolom je prepoznatljiv, u fotelji mršav. Na javnom nastupu je lijen, u posjeti rodbini žalostan. Na suncu je uvredljiv, na kiši raspamećen. Pred kavom je zamišljen, pred tanjurom juhe usamljen. U rudniku nije bio, a na plantažu sa jagodama bi baš rado otišao. Tko je on? Gdje živi taj čovjek? Rado bismo ga upoznali, baš sutra imamo vremena poslije ručka. Javite mu. Neka dođe. Mora da je divan čovjek. Susjedima preglasan, svojoj ženi pretih.
.
.
.
.
.
