.
.
Kažem Osoba. Nikad Ona ili On. Ili kažem Ono ako je ikako moguće. Kažem Tamo, jer Tamo je neodredivo i može svukuda biti a da se ne zna gdje to mislim. Da se ogradim. I zaštitim od možebitnih primisli.
Nikada ne znam kako će ko doživjeti izrečeno, s kim zapravo razgovaram, s kime ne, a mislim moguće da jesam.
Dakle, pričam oprezno. I razmislim na tren prije nego zaustim. Mada, istina, rijetko riječim.
Jer zbog riječi sam umalo život izgubio nekoć. Od tada ne zaboravljam da sam došljak u okružju kojem jesam, da ovo nije moje tlo, da sa strana izvora pijem i iz tuđeg čanjka jedem i gazim tuđina zemlju.
Otkuda sam došao pričali su da je vaseljena jedna i da pripada svima. Da smo svi pod šeširom onim odozgora isti i da je loše gledati poprijeko kako starinu tako i novaka. No!
Ovdje te riječi niko ne izušćuje. Tako i ja tulim kad neko kaže Zemlja, kad kaže Dom ili kad natukne Tuđin.
Otkuda sam došao sve je nekako kao…E ne znam kako, ali ovako studeno nije. Što u oku što u riječi ovdašnjeg bića, izbija studen da mi probi kosti. Tako da sam rad biti sam iako usamljen i međ njima jesam, pa kako god, sam sam. I nekako mi najbolje gubica zatvorenih, jer ovdje većma gledaju u usta i samo čekaju riječi, a i oni sami odveć zbore . Jer kako rekoh, zbog riječi sam umalo život izgubio nekoć.
Zato se skutrim u zidove i pišem. Na svome jeziku koji ovdje zbog negovora jedva da rabim, jer se Oni stanu smijati mojoj riječi i stanu ispravljati i oponašati sve se smijuljeći, a od tog mi titraju bademi sa strana čela i od tog mi bijes u trbuhu razgore. Ja nemam potrebu njih ispravljati, a kamoli oponašati, jer oni jezikom svojim ne tvore ništa da čovjek uči, a kanda je najubaviji dižu ga vas svakog ostalog jezika i puka te im se Oni prijeko smiju kao oni meni.
Tegobno mi zna počesto biti da me sve u prsima stišće i da mi zraka više neg’ što mogu udahnuti treba. Onda danima ne izlazim iz sebe, među njima sam vide,a ne znaju da nisam i samo me čežnja za otkuda sam došao drži još da postojim. Utečem u nadu za Tamo i sav od nje danima gorim, pa se sve smiri, pa opet do malo ponovo počne i nema tome kraja. Nema kraja, jer Tamo otkuda sam došao više ne postoji doli pod mojim rebrom lijevim i u zjenici moga oka i u mojoj pisanoj- prešućenoj riječi. Zatrti puti, studen ih ubi, ona što meni probi kosti.
Tako prebivam međ njima s opreznom riječi čest gost sam sebi. No ako bi iskren do konca da budem, priznat ću jedno: kako prolazi vrijeme dalje ili ja kako odmičem kroz vrijeme, osjećam sve manje i manje. Isto i za sreću i tugu. Nekako mi sve kako vele ravno. I to sve više i jače. Slutim dan kad neću osjećati pod šeširom nebeskim ništa, a kako idem kao da u susret baš takvom danu ovim nogama i koraka ovakva stupam. Neka!
Tja čemu drugome svakako stremiti nemam doli tome danu koji kao spasenje u mislima gledam. Nije mi življenje radost kad ne mogu reći ime za Ona, On ili Ono. Kad ne mogu imenom nazvati Tamo da se zna gdje to mislim da je. Kad sam sebi sam, da priznam i to, jedini, a ne čest kako ono rekoh, gost. Kad je studen zatrla pute ista ona studen što meni kosti probi čim mi je stopalo na ovoj zemlji utislo drhtav trag i čim sam prozborio prvu riječ i istom gubicu zatvorio. Neka! Svako svoj dan ima, svakome dođe onih pet minuta. Ter će i meni jednom da svane.
.
.
.
.
.
