DANAS
– Odlomak –
PROLOG
Zašto „Danas“? Zašto danas, o Krleži i časopisu „Danas“?
I to, na marginama 75. godišnjice ovog časopisa?*,**
Godine 1934. (od januara do maja), u klimi bujanja neke nove društvene svesti i društveno-političkih odnosa, izlazi iz štampe novi časopis „Danas“. Uređuju ga Miroslav Krleža i Milan Bogdanović. Redakcija časopisa je u Beogradu, u ulici Kralja Petra, 59. u ateljeu Petra Dobrovića. Slikar Dobrović, u svom ateljeu, skicira likove i započinje sliku velikog formata: – „U redakciji časopisa Danas“.
Miroslav Krleža u Beogradu, u Dobrovićevom ateljeu sa Milanom Bogdanovićem uređuje tekstove o: izdavaštvu, književnosti, umetnosti i medijima. I njihovim odnosom prema javnom mnjenju, slobodama i pravima čoveka.
Zašto su baš taj naziv „Danasovci“ odabrali za svoj časopis? Umetnici koji su ga „osmislili“ s pravom su držali do višeznačja njegovog naziva. Jer nas oni, u svakom broju ovog časopisa, podsećaju na njegov naziv: reči sa više smisaonih značenja. Naime, naziv ovog dela vezuju za društveni angažman, stav, podsećanja i obećanja.
Avangarda je, bilo da joj oduzmete ili ostavite suštinsko značenje, prethodnica, „straža“ pramca. Ili, u metaforičnom značenju: istureno pero, vrh pera. Ova reč nameće odgovornost nad pamćenjem onima koji se upuste u pustolovinu da bi sačuvali „ponešto“ od kulturnog zaborava.
Zašto govoriti danas, o „Danasu“? U čemu je „današnjica“ danas različita?
Podsećanja radi,„Sloboda duha“ (La liberte de l`esprit) Pola Valerija, objavljena je u Parizu 1939. A prva reč u poglavlju „Odgođena demokratija“ je reč danas. Mada to nije i poslednja reč, možda je treba protumačiti kao odjek pitanja koje je on tada postavio: „Šta činiti „Danas“?
Ta zapitanost postaje spiritus agens (duhovni pokretač) osnivačima i kreatorima jugoslovenskog časopisa „Danas“, te 1934.
Zašto ne uočiti i jednu analogiju? I Valeri u svojoj knjizi „Sloboda duha“, kao i Krleža i Bogdanović, nagoveštava krizu, ako tako može da se nazove, koja kulturni kapital dovodi u opasnost, jer: „reč je o kapitalu koji nastaje, troši se, uvećava se, i koji propada kao svaki zamislivi kapital“.
Zašto?
Ako je reč o kapitalu zvani kultura (ili civilizacija), to su materijalni predmeti – knjige, časopisi, slike, note, instrumenati, itd. koji imaju svoje verovatno trajanje, koji su trošni i prolazni, kao i sve stvari. Ovaj materijal nije dovoljan ako nema ljudi kojima su potrebni i koji umeju njima da rukuju.
Da bi materijalna kultura bila kapital, ona traži žive ljude kojima je potrebna i koji umeju da se njome služe – ljude željne znanja i umeća koji imaju snage za unutrašnji preobražaj i razvijanje svoga duha. I, s druge strane, koji umeju da steknu i upražnjavaju, intelektualnu disciplinu, da bi upotrebili arsenal vekovima prikupljenih znanja.
O tome razmišlja i slikar Dobrović da kao slikar nikako nije i ne može da bude neki društveni reformator, ali zato njegov stav prema izgradnji jednog novog društva mora da bude nepokolebljivo pozitivan. U tom okviru on drži da je svoju slikarsku i kulturnu ulogu izvršio samim tim ako je objektivan istoriograf svoga vremena u kome živi (…) Tako je svojim nizom portreta pokušao da (…) u njima upravo anatomski razotkrije onu psihološku povezanost koja ove ljude vezuje za jedan društveni angažman.
U ovom, po formatu najvećem Dobrovićevom delu, prikazani su članovi redakcije: Marko Ristić, Veselin Masleša, Vasa Srzentić, Milan Bogdanović, Miroslav Krleža, i Petar Dobrović. Svi oslikani karakteri deluju modernim rečnikom rečeno japijevski ozbiljno. Kao da su bili (a jesu) svesni nadolazećeg haosa (u pitanju je II svetski rat) i propratne pojave raspadanja kapitala zvanog kultura, civilizacija. U tom smislu naslikana grupa odabranih upušta se u pustolovinu: ulogu intelektualaca u istorijskom trenutku.
Na Dobrovićevoj slici „U redakciji časopisa „Danas“, prikazana je ekipa, tzv. grupni portret i autoportret Dobrovića. Na kome on sebe predstavlja u ulozi slikara.
Platno na štafelaju je vidljivo belo. Prazno. Što razlikuje skicu od završnog dela, jer na skici postoje naznake slikarskih poteza. Pa šta se onda može zaključiti o ovoj slici? Ovo delo on vezuje za svoj društveni angažman, stav, podsećanje. Na slici je postavljeno platno na štafelaju u prostoru Dobrovićevog salona. Ujedno, enterijera redakcije koju čine i biblioteka i pisaći sto.
„Danasovci“ su kritičari malograđanštine, kiča u književnosti i kulturi; čine tzv. „građanski sloj intelektualne levice“. Njihova društvena uloga je mnogima u spoju nespojivog. Spoju „elitistički građanskog“ i „levog“ angažmana u tadašnjem društvu.
Maja 1934. odlukom Narodne skupštine Kraljevine SHS, časopis „Danas“ je ukinut.
Lica:
Glumica (srednjih godina, sugestivnog glasa i pojave)
Narator (uvjek skriven u sjenci, sa šeširom na glavi; stariji držeći čovjek, vrećaste figure, visprenog duha, artikulisanog glasa; kao čarobnjak sa šeširom; u mahnitosti ga baca na stolac i stropoštava se na njega, u dobrome tonu će ga baciti uvis, hvatati u letu ili baciti u kut kad mu dosadi)
Kolporter (mladić, žustrih kretnji, bučnog glasa)
Ruska emigrantica (muškarac srednjih godina, vizuelno dojmljiva figura)
.
.
SCENA 1
(Polako se gase svjetla, svjetlost top reflektora obasjava samo lice Glumice; bijelo, pomalo izmučeno):
Glumica:
Jučer je… sahranjen Krleža!
On opsjednut čitava života mrtvačnicama, sprovodima i smrću, i sam je morao da odleži nekoliko dana. U nekoj mrtvačnici, kažu. Dok prođe Nova godina. Sahrana na Mirogoju bila je po jednom stereotipnom, posuđenom ceremonijalu. Opet je „nepoznat netko“ loše režirao njegovu posljednju predstavu. Mučno mi je. Mučno.
(Svjetla se polako pale; Glumica koračajuci po sceni, govori; odevena u crninu; barokna haljina do zemlje):
Sahranjen je Krleža. A njegova djela? „Štampaju ga u Istri. Reče mi nedavno jedan zagrebački izdavač, dodavši: „Ah, taj ljevičar…“. Ostala je šutnja…
Znade li on, da su sve bitke okončane, budu li spremni i ovi i oni da prijestanu glumiti prvake svojih drama? Znade li on da je prije 75. godina, u Kraljevini SHS, izašlo iz štampe prvo izdanje časopisa „Danas“? Znade li on, da su baš kol’ko jučer, zbijeni za istim stolom, „danasovci“ iz stambolkapijskih fildžana jednako srkutali kavu? Znade li on što su „danasovci“ priopštili… u „Danasu“ koji je potom smaknut?
(Kratka pauza, pa naglo, iskoračujući i kuckajući se po čelu, kaže):
… Tako je to ovdje, onoga ko fura naprijed, zveknu po čelu… A čelo, nije stražnjica, dugo bridi…
(Kratki zvučni presjek; zatamnjenje dok Narator govori; iz susjedne prostorije čuje se nadolazeći glas, lice se u vidu sjenke pojavljuje u prvom planu…)
Narator:
Savršeno je glupo i nedostojno pravdati se s anonimnim i nepismenim advokatima komora i činovnicima privilegiranih banaka „tko stoji ljevo“, ali neka ti nametljivi i preglasni „ljevičari“ upamte jedan put za uvijek: dosadilo mi je gledati tu intelektualnu papazjaniju što sebi utvara daje vulkan… jer ako je suditi po inteligenciji, kada ona promatra to svoje „kretanje ulijevo“, često se pod tim ne podrazumijeva približavanje marksističkim ili komunističkim solucijama već uglavnom samo oštriji antirežimski stav. Ali onaj koji nije motiviran klerikalnim ili frankovačkim argumentima već zastupa građansku demokraciju…
(Pojačavaju se svjetla, Glumica koračajući po sceni, govori)
Glumica:
Original Krleža. Poslužen, u „Danasu“, kao da je prohibicija. Kao poklon-paket onome što je usljedilo. Prosto mi sa hartije zaudara taj početak 1934. kada tamo, neki sumnjivi ljudi, svakako tipovi, započinju svoj dijalog sa društvenom stvarnošću. A to, nakon toga što se desilo, stoji u policijskom arhivu. U redakciju upadaju trojica policajtosa, zaplijenjuju primerke i… MU…H…UR!
(Kratka pauza, pa kaže):
Danas… je 75. godina od kako su „Danas“ strpali u aps! Griješkom? Ha! Nakon pet izdanja, povučen je iz književnog prometa kao neka falsifikovana i opasna novčanica. Da je prvo izdanje kasnilo samo nekoliko nedjelja, ceo tiraž bi odmah bio uništen. Što velite? Izmišljeno? Sve je izmišljeno! Danas kao i onda. Čujte, samo one budalaštine iz zbornika: „Zbogom partije – ljudi misle, ljudi govore“, štampanog 90-tih u Belgiji! Gdje kroz frazersko i jalovo teoretiziranje naručene tekstove pišu senzacija željni intelektualci okupljeni za kavanskim stolovima! Mislite li da između moralista i lupeža danas, ima neke razlike?
Kolporter:
(Na scenu upada naglo i glasno viče):
Najnovije vijesti: Tito u Sudanu, Nova Gorica, Čedad – Akvileja, Sajgon, rat je legao da spava do 2. januara u šest sati ujutro, Hamfri u Monroviji, Žen Min Ži Bao, Mao Ce-tung, Liu Šao-či, Božidar Grubišić proriče što nam donose dani… Doktor David Siberia iz Njujorka tvrdi da će 2139-te svi stanovnici na zemlji biti ludi… Svještenik u katoličkoj crkvi u Dubrovniku o Krležinoj „Agoniji“ govori kao o djelu masonske propagande i poziva građane da ne pohađaju ovakve skandalozne predstave… Najnovije vijesti…!!!
(Kratak zvučni prijesek, zatamnjenje. Ponovo meka svjetla. Glumica sjedi na stolici nasuprot koje je druga stolica kao u kupeu vagona. Na stolici preko puta, Ruska emigrantica, sa naočarima, skladno obučena u kostim – kraću suknju i sako iz mode 50-tih godina, cipele sa visokim štiklama, elegantna…)
Glumica:
(samoj sebi, kao u monologu, gledajući u nirvanu)
Smrt Krležina, koja me dovodi u Zagreb, rastresa me. Ne želim se sjećati Krležina doma. Kao nekoć. Doma, sa Belom, „ženom koje više nema“. Otišla je pre Krleže. Umela je tako zanosno stvoriti kazalište: mjesto za njen leš utopilo se u cvijeću u predvorju HNK-a. Ona, zlatokosa, u cmoj toaleti od baršuna, grofice Castelli iz Glembajevih, ili sjećam li se dobro, u crnoj odeždi Durrenmattove Stare dame?
Ruska emigrantica:
(okreće se Glumici i neposrijedno)
Poznavali ste je? Belu?
Glumica:
(kao u monologu – samoj sebi)
Sedim uz čaj, Bokerinijevu Stabat mater, a vama draga Ofelijo, želim nešto najljepše: svu sreću dramske umjetnice“. Napisala mi je. Sećam se i danas nadstvarne tišine u Malom kazalištu u Frankopanskoj, dok je u ulozi barunice Lembach izgovarala svoj monolog. (naglo se trgne) A vi? Ko ste vi?
Ruska emigrantica:
(gledajući je pravo u oči)
Ako hoćete, gospođa. Ona, koju je Krleža nepravedno „opalio“ u „Danasu“, ne baš blistavim ali zlobnim dosjetkama. Zbog kojih je cijeli Zagreb namjeravao doći k meni sa sladunjavim izrazima sućuti. U jednom članku nazvao me je „četvrtim pravcem socijalne književnosti“ i nije objasnio kakvi su i gdje se nalaze ostala tri. Nazvao me je i… (pauza)… uostalom to nije važno. Znate, bio je to jedan od njegovih verbalnih antisemitskih ispada; ne onih borbenih, nego staleških. Čini se da je to uza svu svoju pamet, on od detinjstva, sanjario o tome da se ponosi svojim podrijetlom… a antisemitizam je, kod ovakve djece, zamišljeno pravo na bilo koju prednost. No, upoznala sam ga znatno ranije, 1925. za vrijeme njegova Izleta u Rusiju…
Glumica:
(upada joj u riječ)…
Ne želim više ništa čuti… Vi izgleda ništa nećete sačuvati za sebe? Ovo je ozbiljan, tužan, tako reći tragičan trenutak… Danas je Krleža u svome mirogojskom sarkofagu. Ne, ne želim više ništa čuti…
Ruska emigrantica:
(samouvjereno ali toplim tonom)
No, ja ću vam ipak reći svu svoju istinu. Kad je sve – i veselo i tužno – tako živo u mome sjećanju, kad je život nakon njihova odlaska postao još prazniji… znate, to naše staro, izlizano poput pisama prijateljstvo („Ach bitte dich“) vrijedelo je više od…
Glumica:
(upada joj u riječ)…
Riječ o Krleži, Krleži koji se još nije ohladio, o Krleži kojega više nema i neće biti, o njemu se valja sjećati, pamtiti – čuvati se prejakih riječi…
Ruska emigrantica:
Neću o Krleži, to su sjećanja na dragoga mi čovjeka – na njegovu snagu i slabosti, njegovu čarobnost i osebujnosti. Neću postati Krleži sudac, kao što mu nisam postala niti prijateljicom. Spojila nas je sudbina. Sudbina zvana Bela. Prisjećam se samo zastrašujućega i ljepoga u našoj bliskosti! Oboje su bili vrlo privlačni, oboje su snažno privlačili i isto tako odbijali. Sjećam se pisma koje mi je ona napisala: „Poderi te ofucane i, vjerojatno požutjele listove – živi anakronizam! Trgaj sve, kao što ja trgam – nemilosrdno, NISMO GIMNAZIJALKE!!!“
(Svjetla se naglo gase)
SCENA 2
(U svjetlosti top reflektora vidi se samo lice Glumice; bijelo, pomalo izmučeno):
Glumica:
Kuća na Gvozdu; cvrkut ptica. I pogled na Gornji grad. Zvonik otkucava vrijeme. A danas, on je u svome mirogojskom sarkofagu. I kad vam kažem: da, istina je da na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nema više ni knjižare „Krleža“. I tako, u izlogu sada stoje džojstici, miševi i slične periferalije. I kad vam kažem: da, nema više ni Jugoslovenske knjige“, u izlogu… pauza… Dođe mi da dreknem! Kome da kažem?
(Kratak zvučni prijesek; zatamnjenje dok Narator govori; iz susjedne prostorije čuje se nadolazeći glas, lice se u vidu sjenke pojavljuje u prvom planu…)
Narator:
Baš je briga ovu družbu trgovačkih putnika, generala, mešetara, demagoga, lajavaca, lažova, kuplera i kupleraj-majstora što čovjek pod zvijezdama samotuje, kad mogu da ratuju, da pobjeđuju, da zarađuju, da uživaju. Sada su knjige spuštene na razinu običnih predmeta i toliko obezvrijeđene. Vape iz kutova izloga za nekim tko će ih kupiti i pročitati. Premalo pismenih, a suviše knjiga…
(Pojačavaju se svjetla, Glumica koračajući po sceni, govori)
Glumica:
Šta nam znače ove riječi… ove riječi na sceni? Da nam je netko rekao da će Krležine riječi ljeteti kao bumeranzi koji razbijaju laži i licemerstva, padati maske… nikada ne bismo povjerovali u dramu socijalne istine. Kao da smo danas u Agoniji!…
Laži.
Obmane.
Beda tranzicije.
Ideološko manipuliranje.
Politička travestija. Taj sunovrat!
(zauzima teatralnu pozu i obraća se publici)
Osjećam kako više ne mogu… Pojmite li vi to? Mene iritira sve! Ja već tri godine rabotam u ovoj butigi, ja tu pušem cifre, krojim i šiljem pakete, ja dvorim konte, ja sam to još mogla da podnesem kao nekakav provizorij, kao nešto što je bilo improvizacija u brodolomu, ali taj brodolom traje već četvrtu godinu, i tu nema nikakvog izgleda na bolje!
…
Bude me na granici. Ljubazno traže putovnicu. „Dobro veče… Vaš pasoš, moliću lepo… pa… onda vele: „Dobro došli u Srbiju“.
Kolporter:
(Na scenu upada naglo i glasno viče):
Danas! Najnovije vijesti:
Diplomirani studenti Kalkute ne mogu da nađu posla. Mnogi od njih i pored diploma čiste cipele po ulicama Indije i stupaju u opštinske čistačke kolone.
Vijesti!!! Američki bankar Insul Amerikance oštetio sa 45 milijardi dinara, zakupio brod „Meotis“ i sada beži preko Sredozemnog mora.
Vijesti!!! Beograd. – Stanje zdravlja g. Branislava Nušića, književnika, sinoć se naglo pogoršalo, nestao mu njegov angorski mačak Toša!
Najnovije vijesti!!!
Glumica:
Dakle, u inozemstvu sam ?… Smiješno. Ali i istinito.
Smrt bliske osobe, i ovaj put koji me vodi nazad Beogradu, uvek me strese. Izbaci me iz kolosijeka. Imam predosjećaj da „kolosijek“ kojim već godinama putujem, ne ide u dobrom smjeru. Vratiti se životu, kažem sebi. Makar uz pomoć smrti. Tuđe smrti.
Surovo?
Ali istinito.
Kupila sam Krležinu knjigu u izdanju „Minerve“ iz 1932-ge, da bih pročitala tu Agoniju zbog koje se ljudi vešaju o zavjese. Sjećam se i danas nadstvarne tišine u Malom kazalištu u Frankopanskoj, dok je glumica – trenutno ne mogu da se sjetim njenog imena – u ulozi barunice Lembach izgovarala svoj monolog. Ali se dobro sjećam onoga trenutka kada mi je nekada davno, Bela Krleža, sada već pokojna,telegramom dojavila:
„Sjedim uz čaj, Bokerinijevu Stabat mater, a vama draga Ofelijo, želim nešto najljepše: svu sreću dramske umjetnice“.
Da, Bela. Njen klavir s bečkim mehanizmom Rudolfa Stelzhemnera iz 19. stoljeća, iz kuće na Tuškancu. Na njemu je Belin portret iz 1925. godine, signirana fotografija uramljena srebrnim okvirom te dvije skulpturice: Petrica Kerempuh Antuna Augustinčića i neka, rekla bih: figura muškarca. Iznad polica za knjige, od lijeva na
desno, nekoliko slika: uljeni portret Krleže, dar Petra Dobrovića…
(Glas iz zvučnika):
Krleža ide k vama.
U nedjelju, 6. maja 1934. posjetit će Ristića u Vrnjcima, skupa sa Ribnikarom. Nije dopustio da ga se najavi. Donio Ristiću novi broj časopisa „Danas“. S riječima: zabranjen je!
Poslije čajanke u kući dr Živadinovića, na vječeri i sjedeljki uz konjak, u „Švajcariji“.
Posjetit će manastir Ljubostinju…
Glumica:
Pitate me zašto samo pet brojeva „Danasa“? Teško je kritikovati narod kojem pripadamo. Oni koji suviše hvale svoje, gube na ugledu kod drugih. Jednako sada, kao i te, 1934. Krleža i Bogdanović, odlučuju da časopis štampaju latinicom i ćirilicom: prilozima Marka Ristića, Koče Popovića, Branka Gavele, i drugih; grafikama Hegedušića, Dobrovića.
A bilans, pitate me? Rekoh li: pet izdatih, nekoliko stotina prodatih i osam dinara po jednom primjerku. „Danas“ je epilog njihovih razmišljanja o našem mjestu u nekom novom društvu evropejaca. Predočenih u tekstu na poleđini časopisa!
(Kratak zvučni presjek; zatamnjenje dok Narator govori; iz susjedne prostorije čuje se nadolazeći glas, lice se u vidu sjenke pojavljuje u prvom planu…)
Narator:
Ne uzrujavaj se što je „Danas“ u Beogradu štampan latinicom! Ne buni se što je „Danas“ štampan i ekavski i ijekavski. Starčević je pisao ekavski, a Vuk ijekavski. Ako misliš da si dobar Hrvat samo zato što pišeš srpskim pravopisom – Vukovim, i da si dobar Srbin samo zato, ako nećeš da čitaš ništa što nije pisano samo kajkavskim – dakle hrvatskom ekavštinom, uvaži da su Ante Starčević i Vuk Karadžić bili barem tako dobri nacionalisti kao što si ti.
Glumica:
Velika je stvar to naše balkansko otriježnjenje.
Od svega.
Dok čekam na rampi da se završe sve te uskogranične formalnosti, zaključujem da spolja, svi izgledamo prilično normalno.
Kolporter:
(Na scenu upada naglo i glasno viče):
Najnovije vijesti!!! U selu Dučini, kraj Sopota, u svađi zbog deobe imanja, mladi seljak Miodrag Živanovič ubio iz revolvera oca i maćehu, koju je davno mrzeo. Zatim pobjegao u polje gde je
pokušao da se ubije, ali je revolver bio prazan.
Vijesti!!! Francuska policija pronašla je Lava Trockog u jednoj vili kod Fontenbloa. Trocki, koji je imao odobrenje da se nastani u ovom mestu, izjavio je vlastima da sada priprema četvrtu internacionalu. Bit će prognan. Nijedna ga država neće.
Najnovije vijesti!!! U Austriji „Wiederverchristlichung“: otpušteno iz službe 1200 činovnika zbog svojih politlčkih ubjeđenja.
Vijesti!!! Posljednji hajduk u okolini Beograda, posle velike potere, pao je najzad vlastima u ruke.
Glumica
A… briga za novac, briga za posao, briga za kredite, za stanove i kuće, za dotrajale, auspuhom progorjele automobile? Uz doplatu par hiljada europskih moneta? Živimo li tako zbog uzroka ili posljedica?
Izmi su nas izjeli.
Kako s vana, tako i iznutra.
Šta smo? Marginalije vlastitih života?
Nemoguće je više u bijedi u večnom strahu pred sutrašnjim danom slikati maslinjake i plavo more. To me više ne zadovoljava. Piše Dobrović Krleži 1933. slikajući Dvorski ceremonijal „iza zatvorenih vrata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“. Na slici raskošnog enterijera, sa paževima koji stoje ispred vrata, teče krv. Ako slučajno svijet ne poludi i ne bude nesreće(?) izložit ću već na jesen u Berlinu(?)… Slika, kao nedvojbeno pretskazanje promjena, pred rat u Evropi.
(Kratak zvučni presjek; zatamnjenje dok Narator govori; iz susjedne prostorije čuje se nadolazeći glas, lice se u vidu sjenke pojavljuje u prvom planu…)
Narator:
(a propos Krležine objavnice):
Nitko me neće! Hrvati mi odriču da sam Hrvat, jer sam marksist, a marksisti neće sa mnom, jer sam pesimist, malograđanin i rodoljub. Katolici me optužuju s nemorala, jer ime božje pišem malim b. i jer sam kućevlasnik, (što nisam, a oni to jesu), a književnici mi odriču da sam književnik, jer sam tuđinski agitator i plaćenik. Ljevičari iz „Kulture“ neće me jer sam „l’art-pour-l’artist“ (što oni jesu), a „Obzor“ me neće jer sam Jugosloven, a „Obzor“ propovijeda jugoslovenstvo od početka. Osim što sam po jednoglasnom mišljenju naše desne i lijeve „elitne manjine“ „mistik“, „metafizik“, „cinik“, „idealist“ i „sebeljubivi egocentrik“, ja sam i „mistifikatro“, „klevetnik nacionalno i moralno ispravne hrvatske javnosti“, „gangster koji reklamira sebe i judeomarksističko kapitalističko poduzeće „Minervu“… Obmanjujući se da imamo tri književnosti, mi zapravo nemamo ni jedne jedine!
Glumica:
Sjećam se da je pred kraj života, Krleža osamljen, slušao na Radio Zagrebu podnevnu emisiju „Dogodilo se na današnji dan“. Dok je razmišljao o događajima koje je pamtio u „svom“ kalendaru, prisjetio se, eto, kako se na današnji dan pojavio prvi broj časopisa „Danas“ iz 1934. „Halo, dobrojutro, znate li zašto se javljam, zamislite, sjetio sam se, danas se pojavio prvi broj… „Danas“-a! „Nemam nikoga kome bih mogao telefonirati“. Pa drugovi, kako ste? Kako ste mi „Danas“?
(Kratak zvučni presjek; zatamnjenje dok Narator govori; iz susjedne prostorije čuje se nadolazeći glas, lice se u vidu sjenke pojavljuje u prvom planu…)
Narator:
Anketirana gomila čovječanstva, koja životari po europskim gradovima, dokazuje da spada pod pojam plastične mase i da se kao takva može formirati kako „0ni“ (koji su „gore“) to žele ili kako je „Onima – gore“ to u interesu. Prosječan čovjek nada se trajno i nepokolebljivo „boljoj budućnosti“, i u tom pogledu on je neobično lakovjerna publika za razne hokus-pokuse poboljšanja svojih ličnih prilika, o čemu sanja u svojim fantazijama dnevno. Prosječnom čovjeku se živi bez obzira na to što mu je način života – samo prividno – sve udobniji, a zapravo sve naporniji i sve enervantniji. Njegov život iz dana u dan sve je skuplji, a kako je prividno iz dana u dan istodobno sve bolje plaćen, on misli da će stići brzinu kojom se kreću cijene. Međutim, upravo ovaj način kako je on „bolje plaćen“, prati skupoću kao pseto kad njuši trag kobasice u trči za zalogajem. Prosječan čovjek, i sam bezglav, član je današnjeg obezglavljenog društva, a kako ga u ovom obezglavljenom društvu obmanjuju jeftinim prijevarama i trikovima, on se zadovoljava nogometnom loptom, klađenjem na konjskim utrkama, krvavom štampom. Život na taj način prestaje biti život, on se sve više pretvara u društveno stanje, u despotiju mašina i mašinerije. Malog, sitnog, prosječnog čovjeka zanimaju dvije stvari: fudbal više, a politika kako kada, konjunkturalno, manje strastveno, slijepo jer on je pitomi dvopapkar, kreće se bezidejno u bezidejnom stanju, spreman da svakog časa postane bezidejna topovska hrana.
.
.
SCENA 3
(Kratak zvučni presjek, zatamnjenje, Ponovo meka svjetla. Glumica sjedi na stolici nasuprot koje je druga stolica (kao u kupeu vagona). Na stolici prekoputa, Ruska emigrantica, sa naočarima, skladno obučena u kostim – kraću suknju i sako iz mode 50-tih godina, cipele sa visokim štiklama, elegantna…)
Glumica:
(obraća se saputnici)
Kupila sam prvu Krležinu knjigu u izdanju „Minerve“ iz 1932-ge, da bih pročitala tu Agoniju zbog koje se ljudi vješaju o zavjese. I „Danas“ iz 1934. Na zagrebačkoj aukciji, po cijeni od 76 kuna.
Bitke su završene – rekli su mi – pa šta onda… Šta ima loše u tome što se i vinjak „Glembaj“ jednako dobro prodaje?
Pardon Gospođo! Umalo da zaboravim: luks-blještave stolove, ormare, police, divane, skupocjene slike i tepihe, svjetiljke, statue i statuete. Usred tog luksa u kući Krleže na Gvozdu…
Ruska emigrantica:
(upada u riječ živahno)
Sjećate se Opatije, Briona 50-tih? Kada je Bela, možda greškom, postala Druga dama tadanje Jugoslavije? I onog trača: kada je jednom prva dama zamolila protokol da postavi, odnosno posjedne, Belu ne na njeno mjesto, na kojemu se Bela našla tko zna kako, a ne na ono koje joj po rangu pripada. Znadete li što bi mi ona sad odgovorila: „Neiscrpna lirska fantazija naše Cukrice – bio je to jeda od najljigavijih nadimaka što mi ga je Bela, na nemačkom dala: zvala me je šećerna, medena“…
Glumica:
(saputnici):
Snobizam je tvorio tadanji socijalizam, a umišljene lijeve dame krile su vlastitu prošlost. Eh te partizanske veleposednice… Sjećam se Opatije, Briona i pješčane plaže… Bila sam dijete i s čuđenjem promatrala Belu i Krležu koji sjede u morskom plićaku. Krleža sa vezanom maramom po glavi – plašio se galebove kake! Bela, uvek s briljantima u vodi… Umislila se je. Precijenila…
Ruska emigrantica:
(upada joj u riječ)
… kada će me strgnut i odbacit… ovisilo je samo o njoj… bila sam Belina igračka; čini se da je njena i Krležina istorodnost, bila njihovim uzrokom i znakom dvopolnosti… (umorno se nasmiješi)… tako volim kada sve pobrkam i nju vidim mladu, blisku kao onda…
Glumica:
Pomaknite se za trenutak s mjesta! I mijenjajmo temu! Kako može troje toliko različitih ljudi toliko pripadati jedni drugima? Vi, Krieža, Bela… Tko ste vi Madeleine Petrovna?
.
.
SCENA 4
(Kratak zvučni presjek, kratko zatamnjenje. Ponovo svjetla. Na sceni sama Glumica sjedi na stolici. Ulazi Madeleine Petrovna, preobučena Ruska emigrantica, s kazetom manikirke i još neka dva paketa. Scena rukovanja i
ljubljenja s Glumicom intimna. Govori s jakim ruskim naglaskom…)
Ruska emigrantica (alijas Madeleine Petrovna):
Dobar dan, Laura Mihajlovna. Kako ste? Ja sam samo na jednu minutočku, samo da vas vidim. Ja bila kod madam Tjereze, nemojte misliti da nisam bila, sve tamo uređeno! Ja samo nisam imala vrijemena da skočim do vas! Zdravstvujte, draga moja Laura Mihajlovna! kako ste? Već vas dugo nisam vidjela! Imate mnogo posla, je li, mnogo radite, je li?… Znate tko meni o vama u posljednje vrijeme mnogo govori? Izabela Georgijevna, Herr von Križovec! Ona meni rekla (što nisam znala) da vi bili adlatus vengerskoga premijera, i to da vi i vaša familija vengerskog notabiliteta!
Glumica:
(izgovara naglašeno)
Što to želite da mi kažete? To, da sve prelazi iz ruke u ruku, iz kuće u kuću, iz sistema u sistem… s jednog na drugi offshore bankovni račun? Kad bismo samo imali hrabrosti osvijestiti samima sebi ili drugima, da nam je diktatura smetala da se deremo, prosvjedujemo… Građanko Petrovna… alijas Kohn ili Kohnova, već mi zuji u ušima od te cijele priče – do sada vas to nije zanimalo, ali će vas uskoro zanimati… (kratka pauza, pa naglo)… Jeste li vi glasali za komuniste, ili ne?…
(kratak reski zvuk)
EPILOG
(Svjetla se naglo gase. Riječi Glumice (iz zvučnika):
A ti tu prolaziš samo „en passant“, i tako odlaziš, i nema te. Ti odlaziš i ja ostajem sama! A moji živci popuštaju, i ja više ne mogu! Ti si svoj gospodin, ti ne krijumčariš italijansku svilu! Ti nisi žena jednog psihopata i alkoholičara! Ti ne moraš nekakvim današnjim ministrovicama govoriti „milostiva“ i „ekselencija“, i biti im na usluzi kada probaju toallete! Tu je danas bila jedna ministrovica „ekselencija“, koja je tek kao ministrovica počela učiti Czerny-ja, a danas govori o Hoenu i Saueru, kako su svirali loše i nesolidno! Ona znade da je Hoen Bethovenov D-dur Largo prošvindlao! Ona znade što je Wedgwood, a što je Luj XVI!
Takva „ekselencija“ kupuje kod mene moju robu! Ja sam njena šnajderica. Ja stojim tu kod pulta i režem svilu na metar, moje lice jedna je vječna grimasa! Ja sam šnajderica! Ja krijumčarim svilu, ja sam potpuno par terre! I na to reći da je to „pretjerano i bez podloge“, dragi moj – ovako en passant između 6 i 7 uvječe – dozvolit ćeš na to se mora odgovoriti!
Oprosti, ja sam samo reagirala na tvoj način, ja naime više ne vladam živcima, mene sve više iritira sve to oko mene, ja to više ne mogu!
A to je bilo sve krivo! To je bilo sve krivo od početka, od mog djetinjstva, još i od mog odgoja, od moje mame generalice! Već je moj brak s Lenbachom bila jedna takva barunska dekorativnost. Da, u onom mom modesteraju, ja sam sanjala kako ću postati tvojom gospodom, jahati konje, nositi reket, biti opet gospođa! A pokazalo se daje to sve bilo krivo, od početka, više naivno i tužno nego stvarno. A najtužnije od svega toga bilo je, što se sve to događalo u meni, intenzivno, strasno bolno, a ti si pokraj svega toga stajao isto tako pasivno kao što stojiš sada! Ta ja gorim od stida nad svim tim što se tu dogodilo! Na policiji su me ispitivali kao ubojicu, a što je i najstrašnije ja sam htjela da ubijem, imala sam krvave ruke, a za koga ? Za jedan dobro skrojen sacco!!!*****
.
KRAJ
* Prvo izvođenje fragmenata ovog dramskog dela u Beogradu, 21.01.2009. u Galeriji Artget Kulturnog centra u Beogradu.
** Deo teksta objavljen u književnom časopisu „Mons Aureus“, 25/26, 2009. Narodne biblioteke Smedereva.
*** Deo teksta objavljen u listu „Večernje Novosti“, Beograd, rubrika „Kultura“, 18.11.2009.
**** Javno čitanje u Biblioteci grada Beograda povodom dana „Evropske baštine“,07.04.2010.
Napomena: Korišeni citati iz Krležinih dela: Kolporter izgovara fragmente iz časopisa “Danas”. Ruska emigrantica je lik inspirisan delom Irine Aleksander “Svi životi jedne ljubavi”.
***** Barunica Lembach, “U agoniji”, M. Krleža.
.
.
.
.
.
