.
.
Kruno Lokotar (Daruvar, 1967) diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku, putopise… Uređivao kulturni magazin Godine nove. Za HTV3 snimio je preko 200 epizoda emisije Prekid programa zbog čitanja. Bio urednik u izdavačkkim kućama AGM i Algoritam. Dobio nagradu Kiklop za urednički rad i Zlatnu medalju američkog udruženja dizajnera. Ustanovio je nagrade Post scriptum i Fric, Na vrh jezika (za poeziju) i Prozak (za prozu) za autore do 35 godina, a od godine 2015. i festival Prvi prozak na vrh jezika. Selektor Festivala književnosti FAK i savjetnik festivala Krokodil iz Beograda i Odakle zovem iz Podgorice. Aktivnosti objavljuje na FB.
.
.
Prva riječ koji ste izgovorili?
.
Kažu da je prva riječ mama, jer imitira pokret sisanja. Kad pažljivo poslušate male protogovornike oni stvarno mama izgovaraju kao da uvlače zrak u sebe. Mora da je tako bilo i kod mene. Sjećam se prve rečenice koju je moj sin izgovorio. Rekao je: “Tata kaka.” Bila je to u tom trenu istinita rečenica, koja me razveselila i nasmijala, jer mi je promptno odzvonila u pubertetskoj varijanti: “Stari sere.”
.
.
Vaše prve igračke?
.
Djetetu je testiranje osjeta i odnosa igra, pa je igračka sve; krpa, lonac i poklopac, papuča, vilica, cigareta, naočale… O čudima magneta, indiga, leda, stakla, maslačka… koja dođu nešto poslije da ne pričam. Najdraži proizvođač igračaka mi je svakako bio Made in Hongkong, a i na ime Jugoplastike srce mi je podrhtavalo, kao i puno godina kasnije kada sam za njih navijao, kada su postajali europski prvaci.
.
.
Vaše igre?
,
Standard: kauboji i indijanci, nogomet i igre s loptom generalno, skrivača, gađanje kamenjem, školice… Nisam išao u vrtić za razliku od ostale dječurlije iz ulice pa sam ih morao izmisliti. Tako sam dobar dio djetinjstva posvetio i promatranju mrava, izmišljanju jezika, nekakvom bit će samozabavljanju, kojega se dosta slabo sjećam, osim da mi nikada nije bilo dosadno. To znam po tome što pamtim trenutak kada sam jedan jedini put plakao od dosade, bio je petak, dopodne, sunčan dan, sjedio sam na deblu srušenog oraha na kojemu je nekada visila teška drvena ljuljačka vezana za njegovu granu lancima koji su škripali kada bismo se ljuljali i skupio sam već nekih pet godina.
.
.
Kao dijete želeli ste da postanete?
.
Ma ništa, nisam biće od ambicije, što nije za pohvaliti se. Zbog socijalne mimikrije sam govorio da bih bio ono što su i drugi u razredu htjeli biti. Tada su među dečkima popularna zanimanja bila astronaut ili pilot sve tako u avanturističko-socijalističkom tehnoprogres duhu. Jedan je na opće zgražanje rekao da će biti političar kada naraste, a postao je dosta uspješan švercer. Naravno da sam htio iz slatkih razloga raditi u slastičarnici, na INA-i jer sam vjerovao da je sav onaj novac u torbicama pumpaša njihov, poslije, kada sam se zaljubio u slova i slike, u stripove, magazine i novine – na kiosku.
.
.
Prvo slovo koje ste naučili?
.
Vjerojatno I. Ali, brojke su mi išle bolje od slova. Pamtim da mi je veliko E izgledalo kao češalj, nikada nisam bio siguran koliko vodoravnih crtica ide u njega, da mala d i b nisam dugo razlikovao, da sam se čudio tome kako se pisana slova spajaju u riječi kao što se danas čudim dobroj melodiji.
.
.
Šta Vas je rastuživalo?
.
Imao sam sretno djetinjstvo, sigurno, stabilno, obitelji i socijalizmu – hvala. Volio sam se igrati s drugima, pa me ta ekscesna dopodnevna samoća znala rastužiti.
.
.
Društvo u najranijem djetinjstvu?
.
Od četvorke iz ulice Petra Svačića u Daruvaru rođenih između 27. 7. 1965. i 1.1. 1968. Davor je pokojni, što mi je i danas teško povjerovati, brat mu Krešo Marić je jedan od najboljih kuhara pive u Hrvatskoj, car crafta, dok Silvio zvani Pufta, eno ga, radi na benzinskoj pumpi i obilazi starce dvije kuće od moje. Ja sjedim u Zagrebu i mašem uspomenama.
.
.
Prva lopta?
.
Neka šarena plastična mora da je bila, ali miris prve bubamare pamtim, kvržice na njoj. Nekim čudom nije spavala sa mnom, ali je bila jedno vrijeme mažena i pažena nakon udaranja.
.
.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
.
Imao sam lakih 5,0 prosjek, ali samo zato što se uzimalo u obzir da sva djeca ne znaju nužno pjevati.
.
.
Učiteljica?
.
Marija Obrenović je bila vrlo lijepa, uvijek dotjerana žena. Sviđalo mi se njezino dugo ime i prezime.
.
.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
.
Veliko dvorište prije nego što je bilo sređeno i pretvoreno u travnjak i staze, veliki vrt koji smo zvali bašča, dakle bašča razgranatih staza uokvirenih rascvjetalim ravatlima, grmovima božura, jagodama od kojih su neke bile i bijele – a sjeme im se u međuvremenu zatrlo – sajmište na kojemu smo igrali nogomet, a na kojemu su se i napasale krave, pa smo znali dobro što se krije iza šifre “torta na travi”.
Rado bih osjetio mir i hladovinu bakine verande uokvirene vinovom lozom, spustio se u njezinu špajzu koju mi sjećanje nudi kao alkemijski laboratorij pun staklenki raznih sadržaja i starih bočica, eno tamo, od ulaza desno, iza vrata, dvije stepenice niže, ispod ljestava za tavan kutije s krumpirom. Neki su malo proklijali.
.
.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
.
Ne. Već tada je to izgledalo nekako starinski, a i stid – plah sam čovjek, danas neizmjerno manje plah nego tada – je sigurno učinio svoje.
.
.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gdje su, šta rade?
.
Sviđa mi se ova množina, ljubavi. Divne su djevojke bile, divne žene postale.
.
.
Vaš nadimak iz škole?
.
Slabo su mi se nadimci kačili, ja sam bio onaj koji ih je neštedimice lijepio. Pamtim da su me, dosta poslije, neki zvali Muno. Danas me nekoliko ljudi zove Loki. Mislim da ne znaju za ambivalentnog skandinavskog boga Lokija.
.
.
Da li ste se tukli?
.
Nisam bio agresivan, a vjerojatno sam bio dovoljno socijalno inteligentan da tuče izbjegnem, osim ponekad. Nisam imao velike šanse, bio sam mršavko i sitniji do šestog razreda, onda sam pojurio uvis i potkraj osmog bio jedan od viših u školi, e da bih se onda opet spustio u prosjek.
.
.
Šta ste čuli o Vašim precima?
.
Porodična mitologija je vrlo tanka i šutljiva, što je, zapravo, dobro. Ni samoubojica, ni alkoholičara, čak ni razvoda, miran neki svijet. Dakle, vrlo je vjerojatno da su mi prešutjeli ono što se smatralo sramotnim.
Genetika je austrougarska, prezimena zabrinjavajuća, jer kao da su iz drugog etniciteta: Hrvati (Lokotar), Česi (Rais, što zvuči vrlo njemački), čisti Nijemci (Kilinger), čudni Nijemci (Kubi), Mađari (Pauza, što mi zvuči češki), koliko je poznato. Volim spomenuti da mi je čukundjed upisan u matične knjige kao Friedrich Zagorac.
.
.
Preci koje ste sreli?
.
Djeda pamtim kao mitsko biće, jer je umro kada sam imao pet godina pa je iz moje perspektive bio velik kao brdo, imao ramena široka kao cesta. Jednom sam bos nagazio čik koji je bacio u travu koja mi je u sjećanju rosna, a nije bila sigurno, jer ne bih bos po rosi, a i čik bi se ugasio. Isto tvrdi i moja sestra Dubravka, bit će da sam od nje posudio pamćenje, ipak je ona starija.
Baka je imala sreće da dugo poživi, pa sam je zapamtio kao malenu i sve manju ženicu čijim savršenim zubima sam se divio onoliko koliko me živciralo njezino mljackanje. Poslije sam shvatio da noću vadi zube. I odakle dolazi mljackanje.
.
,
Slika oca?
.
Volio bih sijedjeti kao što je on, pokojni Dragutin Lokotar zvan Drago sijedio, srebrom pošprican, ali bez onih njegovih šešira i kapa koje su skrivale baš lijepo starenje. Samo što je to nemoguće, imao je puno tamniju kose od mene.
Volio sam miris njegova tjemena. Kada sam dobio sina shvatio sam da me ništa ne umiruje kao miris njegova tjemena.
.
.
Šta bi danas poželjela Vaša majka?
.
Ah, pokojna Franciska Lokotar rođena Rais, zvana Fani, bi uvijek isto: da je zdrava pa da može pomoći, kao da to nije činila dok je i kad god je mogla, ne samo svojoj djeci.
.
.
Fudbal ili košarka?
.
Nogomet se igrao stalno i svugdje, poslije i košarka, oboje sam trenirao u klubovima. Nogometna karijera mi je bila prekinuta, zbog pubertetske epilepsije sam na nekoliko godina morao loptu okačiti o klin. Košarku sam igrao poslije, srednjoškolski, ali slabije nego nogomet.
Danas igram badminton, amaterski i po zdravlje već opasno.
.
.
Gdje ste obukli uniformu?
.
Nisam se dočepao uniforme. Tri puta sam pao na prijemnom ispitu za vojsku.
.
.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
.
Kada sam prvi put radeći u lokalnoj šumariji našljakao preko ljeta neku lovu kupio sam skupu monografiju Matissea koju sam mjesecima škicao u izlogu knjižare, koštala je velikih 700 din., a onda sjeo pred birtiju i redom poznate zvao na piće.
.
.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
.
Noći su doba kada je čovjek više sa samim sobom, ili barem kada odradi dnevna moranja i trebanja, zato noći. Trenutno su mi jutra žuđena utopija, ali zbog mojeg radnog ritma i problema sa spavanjem, nikako da ih dohvatim. Recimo, trenutno je 0:17 h, 12. 2. 2018., dan kada je rođen Predrag Lucić i kada se ubio Branko Miljković. Predrag je rekao: “Eto, dvije nesreće u jednom danu.”
.
.
Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?
.
Zapravo ne. Govornik, pjevač, muzičar, to da, ali glumac – ne.
.
.
Da li ste poželjeli da odete?
.
Ne, ali sada, kada je kasno, čini mi se da bi bilo dobro otići, ovdje se brzo smrkava. Za razliku od ostatka Europe, od generacija koje više i ne pamte rat, mi ga pamtimo, i opet nam nije dosta podgrijavanja cijevi.
.
.
Vaša ljeta?
.
Kombinacija Daruvara i Šimuna na Pagu, tamo gdje su nekakve nekretnine gdje smo dobrodošli ili gazde. Često skoknemo i do Žaborića pokraj Šibenika, do ljetnikovca Kunčića koji je Boris Dežulović nepravedno jednom proglasio ljetnikovcem efendije Emira Imamovića Pirketa.
Ali da mogu birati ljeto bih proveo pored nekakve planinske rijeke ili jezera. Silovanje je ići ljeti tamo gdje je toplije, a gužve i buke i sve must haveove slabo podnosim. Natečeni živci.
.
.
Grad?
.
Volio sam Prag 1990-ih, nisam dugo tamo bio, tko zna kakav je danas. U Berlinu sam se osjećao vrlo opušteno. Volim Šibenik i Pulu, posebno Verudu, te ulice otrcanih vila vojne aristokracije, skrivene kutke zadarskog poluotoka, melankoliju panonskih gradića oko kojih kao da zemlja raste, a sedimenti šapuću o prolaznosti.
.
.
Selo?
.
Spakiralo me jednom, došao sam u sitan sat iz izlaska, još nerazbuđenog i mutne svijesti, u auto, da pomognem na kolinju. Uspio sam u rekordnom roku proliti kantu vode i napraviti još nekakvu pizdarijicu, konačno su shvatili da sam neupotrebljiv i potpuno neispavan, pa zaključili da je najbolje da odem spavati: u tu seosku kuću ili u auto, po izboru. Legao sam u auto i sanjao simpozij koji se bavio problemom atmosfere na Marsu. Digao sam ruku i sav ozaren rekao: “To je lako, trebamo venilacione cijevi.” Probudio sam se od sreće. Venilacione cijevi, ponavljam, nisu to bile puke ventilacijske cijevi.
.
.
Planina?
.
Samo jednom sam sa ženom, sinom i bratićem otišao planinariti i prošao predivnu Premužićevu stazu na Sjevernom Velebitu. Na povratku smo sreli medvjeda u svoj njegovoj raskoši, još je sin bio na čelu kolone… Taj groooaaar sam ja na začelju čuo tabanima u tenisicama. Gospodin se podigao na stražnje noge, 20-ak metara nizbrdo, učas skoknuo puno bliže, pokazao glavurdu, skršio neko granje i nestao.
Sve više cijenim Sljeme i njegove kilometre staza i planinarske domove, ali ne mogu se pohvaliti da ih baš nešto obilazim. Planinarenje ostaje nerealizirana želja, a u sve ostvarive nerealizirane želje treba posumnjati.
.
.
Pustinja?
.
Pustinja me zanima filozofski, kao redukcija i svođenje na bitno, kao iskušenje, kao situacija kada je samo čovjek uspravan. Pejzaž bez repera, tu je već kretanje molitva, upornost dobrojutro.
.
.
Zašto se ljudi zaklinju?
.
Jer vjeruju da su neuvjerljivi.
.
.
A zašto proklinju?
.
Jer su bijesni i sujevjerni.
.
.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
.
Navodno je zemlja koja donosi najviše zakona Švedska. Nije pitanje koliko ih je, nego kakvi su i jesu li usklađeni međusobno, prate li dinamiku društva i potrebe čovjeka. A najveće je pitanje zašto, kada znamo da je zakon univerzalan ili ga nema, ili nije zakon, u svijetu u kojem univerzalnosti fali, se primjenjuju selektivno, a izbjegavaju masovno. Ja sam legalist, pa i na svoju štetu. Posvađam se kada se netko gura preko reda, obično tom prilikom održim kraći govor, a imam dosta jak glas.
.
.
Kome vjerujete?
.
Točno znam kada znam. Inače provjeravam kod ljudi do kojih držim. Recimo, Predragu Luciću sam vjerovao, s njim često komentirao dvojbe. Naravno, vjera se daje apriorno, ali se može izgubiti. Živjeti u neprestanom oprezu i strahu mi se čini lošim životom koji vodi u paranoju.
.
.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
.
Ako se zbroje sva ustajanja na svakom satu za pozdrav učiteljima u osnovnoj i srednjoj školi, onda sam vjerojatno najduže kumulativno stajao pred Titovom slikom. Recimo da je u prva četiri razreda prosjek sati četiri, pet dana u tjednu, 40 tjedana. To ispadne 4x5x40x4=3200 ustajanja. Onda, ajmo reći, pet sati od petog do osmog razreda = 4x5x5x40=4000. I onda hajmo tako zaokružiti i za srednju školu, tu smo već i markirali pa se malo broj sati odbija, a i nismo baš ustajali, apstrahirajmo i tjelesni, zaokružimo još na 4000. Dobivamo brojku od 11200, skoro čučnjeva. Ako je svaki ustanak “trajao” sekundu, ispada da smo pred tom slikom stajali 186 minuta. 3 sata okruglo.
.
.
Kurosava ili Bergman?
.
Ha, zanimljivo. Volim obojicu, ali Bergman, iako inače preferiram epskije filmove pred kamernim dramama i osobnim speleologijama. Ali ako može, ja bih sve, uvijek.
.
.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
.
Jednako utopijski.
.
.
Začin?
.
Balkanac. Volim kiselo, ljuto i slano. Posebno kiselo-ljuto. A preciznije, hm, nešto sasvim nebalkansko, ali već udomaćeno – đumbir. Pijem ga na dnevnoj bazi, njime razrjeđujem sokove.
.
.
64?
.
O, pa mogu se pohvaliti da sam mogao igrati simultanku s Kasparovim, poznanik Zlatko Klarić, velemajstor, moj susjed i Kasparovljev domaćin me pitao, ali baš tada nisam bio u Zagrebu. To bi bilo slatko, jer bih izgubio u manje od, budimo optimistični, petnaest poteza, baš kao i velika većina drugih, neizmjerno boljih šahista. Jednom sam pobijedio prijatelja koji je tada bio aktualni prvak Jugoslavije u dopisnom šahu. To je, recimo, skalp. Moram i dodati da je on dobio tri partije, ja jednu. I da smo pili i prije i za vrijeme partija. Tu sam stvorio prednost.
.
.
Vaši strahovi?
.
Prije brige nego strahovi, i to ono klasično, budućnost, nesigurnost. Ljubav tjera strahove, ali stvara brigu za voljene. Smrtan sam postao kada sam dobio dijete.
.
.
Šta čekate?
.
Bilo bi divno da mogu čekati. Prije jurim. Nisam dakle baš uspio kao čovjek.
.
.
Čime se utješiti?
.
Činjenicom da nije čovjek biće konflikta, nego konflikata. I da je u masi gori nego pojedinačno.
.
.
Čega se stidite?
.
Koječega, ali izgleda da sam to dobro obrambeno potisnuo, pa se ne mogu sjetiti konkretnog primjera.
.
.
Praštate li?
.
I sebi i drugima. Ne bi život bio moguć bez toga. Mislim da čak nisam ni zlopamtilo. Sreća loše memorije.
.
.
Tražite li da Vam se prašta?
.
„Oprosti“ mi nije strana riječ.
.
.
Čime se ponosite?
.
Radim nešto što volim, za što vjerujem da ima notu općeg dobra i od toga uspijevam živjeti. Sve mi se čini da sam povlašten u životu, pa mi je zbog toga neugodno. Opet, nitko mi ništa nije dao, osim što možda imam nekakav talent koji ne mogu definirati, a to je do nepravedne, božje, genetske ili kako već hoćete, može i slučajne, raspodjele.
.
.
Ko Vas je razočarao?
.
Bliski u koje sam i emotivno investirao i poklonio im vjeru i iskrenost. No, uglavnom se pokazalo da je to bila moja loša procjena, ili bolje, precjena. Nije dug taj popis, kao što ni moja očekivanja nisu previsoka, dapače, sve su manja.
.
.
Koga ste Vi razočarali?
.
Najbliži bi sigurno imali o tome najviše za reći. Sigurno i neke suradnike koji su očekivali uspjeh, pa kad ga nije bilo dio toga pripisali meni. Možda su i u pravu.
.
.
Čemu uvijek dajete prednost?
.
Zelenom svjetlu, desnom skretanju… Ostalo je uglavnom ili bih volio da je uvijek. Mladima pred starima, premda su u zadnje vrijeme mladi stariji od starijih. Kolektivnom dobru pred osobnim, jer mislim da nema osobnog bez kolektivnog. Pokušaju pred rezignacijom. Nemoći pred moći, jer moć treba služiti samo da bi se transferirala manje moćnima. Kulturi pred prirodom, jer smo inače u darvinizmu. Vodi pred vatrom, premda se vatre manje bojim…
.
.
Šta ste naučili od Vaših potomaka?
.
Od Igora još učim.
.
.
Šta posvećujete supruzi?
.
Štogod Ireni posvetio to je premalo.
.
.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
.
Da. Davno. Sada, ponekad, privremeno, nerijetko uz pomoć aditiva raspoloženju. Moram li reći da sam bio u zabludi i od života drugačije očekivao?
.
.
Šta dalje?
.
Deveramo, rekli bi Sarajlije.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
.
.
.
.
.
