O Stevi Grabovcu

Ubijanje erosa, ili kriza savremenog muškarca

(Stevo Grabovac, Poslije zabave, Imprimatur, Beograd 2023)

Romanu Poslije zabave, ovjenčanom NIN-ovom nagradom za godinu 2024, prilazi se s nekom vrstom ambivalentnog osjećanja. Dok čitate prva poglavlja, dolaze nekako sama od sebe pitanja da li uopšte ima smisla čitati tako puno stranica posvećenih jednom marginalcu, pošto glavni junak romana jeste upravo to, marginalac, koji je to postao iz ovog ili onog razloga. A što je još gore, nećka se, ili tvrdoglavo odbija svaki bačeni pojas spasenja da se vrati u neke društveno prihvatljive tokove. Tu je i dominantno muška perspektiva svega, koja, osim što pojačava beznađe u kom junak živi, pojačava još više i sam otpor čitaoca prema romanu. Zašto uopšte istrajavati da se čita jedan tako sumoran roman, kad je već pročitan i jedan Mišel Uelbek, na koga se i sam Grabovac u romanu poziva, prije svega, jer su obojica upali u taj mačo ćorsokak u kom žive ne samo njih dvojica nego i milioni savremenih muškaraca na ovoj planeti tragajući za misijom, ili makar kakvim smislom vlastitih života. Jednom riječju, tragajući za slamkom za koju će se uhvatiti i izbjeći autodestrukciju. S tom razlikom što kod Uelbeka postoji još uvijek životni žar, postoji eros, kako onaj konkretni, obojen snažnom seksualnošću, tako i onaj koji želi da dobaci dalje, da se bavi otkrivanjem nimalo vesele evropske i svjetske budućnosti, one koja će po njemu doći nakon neumitne islamizacije poznatog nam svijata. Proces koji tako senzacionalistički najavljuje sam Uelbek u nekim od svojih djela (Mišel Uelbek: Pokoravanje, Booka ).

Ne može se ipak poreći da roman Poslije zabave i u tim prvim poglavljima, koja su spora i opisuju jedan krajnje sumoran ambijent poslijeratne Bosne, i posebno Republike Srpske, gdje je tavorenje u provincijskom gradiću, kako prije, tako i poslije rata, jedina izvjesnost, posjeduje i neke fantastične momente. Momente koji pokazuju da se radi o rasnom piscu i prozaisti. Jedan takav uzlet dosegnut je, primjerice, u portretiranju oca glavnog junaka. O njemu, korak po korak, saznajemo da se od oficira JNA koji je mnogo obećavao, tokom jednog neobičnog procesa, preobrazio u neku vrstu apsurdnog skribomana čiji izgubljeni slučajevi samo pojačavaju daljnju želju za enormnom skribomanskom aktivnošću, za pisanjem koje je neka vrsta terapije koju otac propisuje samom sebi. I taman kad pomislimo da smo razumjeli i zašto, kad optužimo komunistički sistem za još jedno apsurdno ćerdanje ljudskih resursa i nakaradno preusmjerenje erosa, Grabovac izvede nevjerovatnu bravuru kad je u pitanju kompletna istina o sudbini oca. On tek nakon pauze, kad smo već skoro zaboravili na njega, na taj bizarni lik oca, i kad smo potpuno uplovili u druge narativne nivoe romana, iskače neočekivano u jednom potpuno neočekivanom kontekstu. Ali, kako je to jedan od najzanimljivijih momenata ovog romana, dopustićemo da se sam čitalac sretne kako s likom oca, tako i s dilemama koje on stavlja na dnevni red pred svakog od nas kad je u pitanju vrijeme između dva posljednja rata na našim prostorima, onog rata koji smo označili kao jugoslovensku revoluciju i ovog posljednjeg, vođenog 90-ih godina.

Dolazak džokera i ubrzavanje istorije

Tek negdje oko sredine romana može se reći da đavo dolazi po svoje, pošto tek tada dolazi do stvarnog rasplitanja zamršenog klupka, kako narativnog, tako i metaplana ovog romana. Tada, naime, dolazi džoker, kako to kaže sam Grabovac u romanu. On, džoker, taj je vragolan koji ne dopušta da sve ide već viđenim i već uveliko ubuđalim tokovima, čak ni onda kada akteri tvrdoglavo odbijaju da slijede njegov poziv. Džoker dolazi, može se reći, po posebno pripremljenom scenariju, baš zbog toga što mi ljudi obično želimo da opstruiramo njegovu namjeru i radije se držimo po strani, preferirajući utabane staze i životnu rutinu. U ovm romanu njegov nastup počinje nekako benigno, jednom pomalo stupidnom zabavom, okupljanjem generacije nekadašnjih osnovaca koje je rat devedesetih godina razasuo svuda po svijetu. A onda, jednim sasvim sporednim rukavcem priče dolazi do potresa, do jedne vrste mini-revolucije. Revolucije koja će protresti već uveliko ustajali životni ambijent u kom glavni junak, pomenuti provincijski marginalac, živi svoj skrajnuti život zaboravljajući da istorijski fatum uvijek ima neki od načina da nas prodrma. Pa čak i onda kad tvrdoglavo odbijamo da se aktiviramo, kad mislimo da smo više mrtvi nego živi. U ovom slučaju, on dolazi čak iz Švedske, preodjenut u lik Damira, druga iz djetinjstva kome je teško suprotstaviti se i odbiti ga (deus ex machine, ili  džoker, možemo ga  zvati kako hoćemo). Tako preobražen džoker počinje da iritira, da traži akciju, da opominje da stvari mogu da se radikaliziraju, da u nekim situacijama nemamo pravo reći „ne”. Naglašava da prosto imamo obavezu ponovo se susresti licem u lice sa samom poviješću i bez ustezanja uključiti se u njen zamajac.

Taj opis otpora glavnog junaka, inače ogrezlog u životnim porazima, da se stupi na glavnu životnu scenu i njegovo konačno pristajanje da se uzme učešće u razjašnjenju jedne užasne epizode iz posljednjeg rata (to je epizoda koja temu o prodaji organa u prošlom rat potpuno rasvjetljava) predstavlja klimaks romana. Tempo odjednom postaje brži, pripovjedne perspektive se smjenjuju intenzitetom koji nas kao čitaoca ostavlja skoro bez daha. Samo da pomenemo poglavlje Djeca u kom se svako malo smjenjuju perspektive Zeke i Eme, perspektive dželata i žrtve.  Ili pak sama završnica romana u kojoj Damir, taj famozni drug iz djetinjstva, dolazi i traži, što iskreno, što uz pomoć socijalnog inženjeringa, da se nešto učini i pravda dovede do kraja, kao njegov, pa i generacijski doprinos svođenju računa za sve ono što se dogodilo u strašnom ratu 90-ih godina. To je njegov amanet, pošto je on smrtno bolestan i svjestan je da već koliko sutra neće biti među živima.

Ovo poglavlje o džokeru i našoj lijenosti da igramo ulogu proaktivnog subjekta umjesno je, čini nam se, završiti refleksijom kojom sam glavni junak sumira svoj odnos prema povjesnom: „Sve je ovo apsurdno. Ja živim jedan sasvim običan život, imam sasvim običan posao, ne dešava se ništa, i ne treba da se dešava…A onda se niotkud pojavljuješ ti s pričom koja izgleda kao da si je prepisao iz neke od onih usranih američkih melodrama…kad bi samom sebi prepričavao, ne bih vjerovao da si me uspio izvući iz moje rutine, složiti mi ovu priču, da uopšte sjedimo na ovoj benzinskoj, ništa od toga, sve mi to  djeluje pomalo bezvezno” (Poslije zabave, str.360).

Na kraju, kad puni utisaka zatvorimo ovaj roman, koji je posve zasluženo, s obzirom na njegovu strukturu, i pogotovo s obzirom na količinu pokrenutih dilema kojih se nije moguće danima osloboditi nakon što su posljednje stranice pročitane, shvatićemo zašto je postao ovogodišnjim laureatom NIN-ove nagrade. I ne samo to, nego je jedan od onih koji su neka vrsta literarnih međaša koji se ne daju zaobići.