Proza

Pet priča

 

Satovi

 

U Plavu ima kula. Redžepagića kula. Toliko je stara da se ne zna kad je podignuta. Kula od kamena i od drveta, debelih zidova.

Kula ima istoriju koju mi je ispričao Šule, stidljiv čovjek, mršav – za pojasom nosi ključeve, dočekuje turiste. On ima mnogo satova: na zidovima, po podu, na stolovima, u ormanima. Ima satova ovakvih i onakvih, velikih, malih, skupih, jeftinih, drvenih, plastičnih, zidnih, ručnih, budilnika, šarenih, električnih, sunčanih, mehaničkih…

Mnogo, mnogo satova ima. A samo jedan radi, jedva se čuje: tika-taka, tika-taka; samo jedna sekundara sitnim koracima probija se kroz gusto vrijeme.

I morao sam Šuleta upitati – koliko ima satova.

  • Preko četiri stotine.
  • A zašto ih sve ne naviješ?
  • Neću. Bolje ovako. Neka samo jedan radi, a ostali neka ćute, neka odmaraju.
  • Zašto si tolike pare dao kad samo jedan pokazuje vrijeme?
  • To je naučni dokaz. Jedan je dovoljan za sve.

 

 

Uspomena na prijatelja

 

Davno, još kad sam ga prvi put vidio, prepoznao sam u njemu pisca. Smušen, osušen, žalio se na stud. Stalno je nešto bilježio, ali teško se odvajao od tekstova.

Kad je govorio – govorio o ocu. Kad je ćutao – ćutao o ocu. Kroz sve godine, kroz četiri godišnja doba, nosio bi šal.

Nisam znao da će ga upotrebiti.

 

 

Havarija

 

Jednog jutra, Osnovni sud u Kraljevu osvanuo u fekalijama.

To je uzbunilo zaposlene koji su zbog smrada napustili posao. Deset dana nisu sudili narodu u ime naroda sve dok sanitarna služba nije očistila poplavljene prostorije.

Osnovni sud je tužio vlasnika obližnje kafane da je nezakonski priključio kanalizacione cijevi za kanalizacione cijevi Osnovnog suda zbog čega je poplavljeno prizemlje što je izazvalo ogromne troškove sanacije.

Vještaci su utvrdili da kafandžija nije kriv. Oni su nedvosmisleno saopštili na Osnovnom sudu da je Osnovni sud nelegalno priključio svoje kanalizacione cijevi za kanalizacione cijevi obližnje kafane. Osnovni sud je kafandžiju oslobodio krivice, ali nije osudio sebe.

 

 

Kiretaža

 

Ginekolog Joco. Bio veseo. Druželjubiv. Mnoge rođake školovao. Pričao viceve. Čašćavao u kafanama…  Kao dobar stručnjak poslat je u provinciju, na ispomoć, da za nekoliko godina podigne svijest žena o potrebi kontrolisanja reproduktivnih organa. Joco je danju imao pune ruke posla, a noći je provodio u kafani. Međutim, njegova supruga našla švalera…

Ostala bremenita. Šta da radi? Kome da se obrati? Osim njenog muža, drugog ginekologa nije bilo u gradu, a i da je htjela otići u Beograd na kiretažu, morala bi tražiti uput od muža.

Rekla mu je.

Joco je obećao oprost, uz samo jedan uslov koji je u prvi mah začudio njegovu suprugu.

Hoću ja da obavim kiretažu, reče Joco.

Nećkala se, ali pristala.

Brzo je muž počupao to što je ljubavnik posadio.

 

 

Sečkovo potomstvo

 

Bio među nama, nekad, Sečko harmonikaš. Čuvao stoku i ječam sijao; harmoniku kupio pošto je prodao šumu. Ama, za sve je bio dobar taj Vehbo, i svirao od milina, al je na junice i krave skakao. Kud bi prošao Sečko, ljudi su stoku zatvarali u štale.

Pročulo se o Sečkovoj poganoj želji. Vijek je proveo svirajući, nije se ženio, al je imao ljuti merak na krave da skače.

Priča se, da je nekom čovjeku krava otelila stvora što imaše glavu teleću i četiri noge teleće, ali umjesto čaponjaka imaše tabane ljudske.

Priča se da je to tele – narod mu dade ime Sečkić – pobjeglo iz štale, i sad luta planinama, i silazi u selo te po jednu ženu dobro zajaše, pa ode nazad, u planine.

Priča se, da Sečkić skače straga na žene naše kad žnju ili kad odu na česmu.

A žene vele, da to nije istina, al svi mi muški snivamo Sečkića kako nam skače po kućama i trči niz livade, jer sva nam djeca sviraju harmoniku: nit školu uče nit za loptom trče, al čim se dokopaju harmonike – zasviraju, ama zasviraju da se čudom čudiš.

 

 

 

 

 

author-avatar

O autoru Enes Halilović

Pripovjedač, romansijer, pjesnik i dramski pisac rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995, 2016), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007, 2008, 2008), Pesme iz bolesti i zdravlja (2011) i Zidovi (2014, 2015), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca (2004),Kapilarne pojave (2006) i Čudna knjiga (2017), drame In vivo (2004) i Kemet (2009, 2010) i romane Ep o vodi (2012) i Ako dugo gledaš u ponor(2016). Zabeležio je 172 zagonetke koje je objavio u uporednoj analizi Zagonetke (2015) koautorski sa Elmom Halilović. Osnovao je književni časopis Sent i književni web časopis Eckermann. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Stevan Sremac“ i „Ahmed Vali“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.