Pjesma kao obraćanje Drugom, poezija kao od-govor Drugog

.

.

………………………………………………………………………….Čitajući Živorada Nedeljkovića, pjesnika pažnje,

.…………………………………………………………………………prirodne, primordijalne, neizrecive molitve duše

…..Živorad Nedeljković nije žurio da se javi kao pjesnik; strpljivo je sačekao da to najprije postane, da se kao pjesnik poetički utemelji i poetski  ukorijeni. Prvu knjigu poezije objavio je u tridesetdrugoj, ni prerano, kao što to obično čine oni koji pjesnike oponašaju, ni prekasno, kao oni, slučajevi za sebe, koji dugo, predugo sumnjaju u svoje pravo i poziv da budu pjesnici i da se kao pjesnici predstave – nego onda kada je, očitim radom dara ali i darom rada, artikulisao svoj, samosvojan i samosvjestan, autentičan pjesnički glas, tih i razborit a opet dovoljno snažan i magičan da predestinira čitav jedan pjesnički put. Danas je, nakon četvrt vijeka i deset objavljenih knjiga poezije, sasvim izvjesno da je objavljujući svoju prvu knjigu, tim tihim, sabranim glasom objavio i svoju odluku da taj pjesnički put prođe kao svoj životni put. Jednom ćemo, uvjereni smo, ne samo kao biobibliografsku činjenicu navoditi da je tu odluku donio i cijelim bićem stao iza nje u punoj ljudskoj zrelosti i snazi kad trezven čovjek gubi i posljednje naivne iluzije i nastavlja živjeti bez njih, ali i da se to dogodilo i događalo na kraju prošlog vijeka, baš nekako u vrijeme kada svoje životne i pjesničke račune testamentarno, tonom svojevrsne oporuke svode Vasko Popa, Aleksandar Ristović, Ivan V. Lalić i Jovan Hristić. To, uvijek već prevremeno, svođenje računa, ubrzano je, čini se, ne samo neumitnošću sudbine i ne samo ovim dobom što, apokaliptičnih tonova i znakova puno, toliko bezglavo juri da nema vremena za osvrtanje, da nema vremena za posljedice, nego i našim nacionalnim, istorijskim udesom koji traje i koji se tako produbljuje. Još uvijek nedovoljno pročitane, potpuno različite, a opet nekako slične, na svoj poetski način svevideće, te pjesničke oporuke nisu iza – nego ispred nas. Ako smo ih i pročitali, ako smo ih doživjeli i utoliko razumjeli, čak i ako smo nastavili poetičkim i poetskim putem na kojem su ti pjesnici stali, pokušali slijediti mjeru koju su ti pjesnici zadali, mi još nismo iz te mjere i tih pjesničkih zavještanja književno kritički pročitali i analitički osvijetlili ovo oskudno (pjesničko) vrijeme i svoje egzistencijalne, kulturne i duhovne izglede u njemu. Daleko od očiju javnosti, učinila je to za nas poezija, učinili su to i čine, čitaju i osvjetljavaju i odatle znakove ovog (pjesničkog) vremena, osvjetljavaju tako i ovo vrijeme, samo neki pjesnici – Živorad Nedeljković prije svih. Utoliko je on istinski nasljednik ovih velikih (srpskih) pjesnika, pjesnik s većim pravom na to povlašteno mjesto od njihovih direktnih  nastavljača.

…..Nedeljković pripada onoj najvjerodostojnijoj, nama danas u suštini najzanimljivijoj vrsti pjesnika, onih cijelim bićem posvećenih poeziji, potpuno predanih pitanju njene biti, njene zagonetne supstancije, njenog porijekla i nastajanja, granica i smisla, kao životnom, egzistencijalnom i esencijalnom pitanju – onom pitanju čiji je razlog i zalog samo postojanje. Nije to neko, ovo ili ono, praktično ili metafizičko pitanje koje postavljamo i odgovaramo na njega od prilike do prilike i s vremena na vrijeme, to je ono pitanje koje neprestano postavljamo i neprestano na njega odgovaramo našim unutrašnjim glasom skrivenim iza našeg govora i ćutanja, daleko u nama. Pjesnici su oni koji taj unutrašnji glas, to diskurzivnim jezikom neizrecivo,  prvo i posljednje, granično egzistencijalno pitanje-odgovor dovode do riječi, do autorefleksivne  pjesničke riječi, obnavljajući tako i preporođujući  samu riječ, pročišćavajući jezik plemena, kolektivno upamćeni unutrašnji glas našeg opstajanja i postojanja samog, pokazujući da ipak pjesnički stanuje čovjek na ovoj Zemlji, otkrivajući i pokazujući da ne postoji ni jedna čestica života koja ne sadrži poeziju i da nakon Orfeja poezija nastaje i iz same poezije, otkrivajući nam i pokazujući tako poetičnost, panpoetičnost i metapanpoetičnost samoga svijeta. Pjevati, izricati neizrecivo, dovodeći svoj unutrašnji glas do riječi dovoditi tu meta-pan-poetičnost do nas, odavno već nije samo „stvar“ naše najdublje duhovne potrebe, našeg urođenog, bogomdanog dara, nego i dara i rada predaje, baštinjenja pjesništva, govora same poezije ali i slijeđenja pjesmotvoračkih iskustava, vještina i umijeća istinskih majstora pjesničke umjetnosti. Nedeljkoviću su posebno bliski oni veliki majstori koji umiju u isti mah pro-govoriti iz same biti pjesničke tradicije i pisati potpuno autentične, proživljene pjesme. S nekima od njih Nedeljković (se) razgovara i pominje ih u svojim pjesmama. Nisu to, kako bi se, na prvo čitanje njegovih pjesama, dalo pomisliti i kako se obično misli, samo majstori magijskog verizma nego prevashodno oni posvećenici kojima su bit pjesništva i same poezije postali pjesničko pitanje, oni koji su odazivajući se na to pitanje krenuli jedinim pravim, zbiljskim i smislenim, svojim putem i, iskušavajući i ponešto od muke i magije prvobitnog imenovanja i oslovljavanja stvari, došli do svog, nad-ličnog, sa svojim unutrašnjim glasom usklađenog, pjesničkog izraza i poja, do žive veze sa ontološkim i orfičkim izvorom večite svežine sveta. Među tim pjesnicima Nedeljkoviću su najbliži oni majstori koji pokazuju da ne postoji ništa od čega ne bi mogla napraviti pjesma, da ne postoji niti jedna mala stvar od koje ne bi mogla stvoriti velika poezija. I sam Nedeljković je takav majstor. A kada je neko uistinu majstor onda govoriti o bliskostima ne znači zaobilazno supozicionirati o uticajima nego ukazivati na onu zagonetnu, najbližu, suštinsku srodnost, na istovremenu suštinsku (poetičku) sličnost i suštinsku (poetsku) različitost među nekim pjesnicima, među majstorima. Nije svaka pjesnička srodnost, nije svaka peetička sličnost, bliskost i veza suštinska, životno važna i utoliko sudbonosna i za poeziju jednog jezika, a ne samo za neki, ovaj i onaj, komparativni „slučaj“. Među pjesnicima sa kojima ga je književna „kritika, s pokrićem, dovodila u poetičku vezu (Jovan  Hristić, Borislav Radović i Aleksandar Ristović – pre drugih)“, suštinska je, mada bi se, spolja gledano, moglo učiniti drugačije, Nedeljkovićeva sudbinska, pjesničkim vremenom određena, poetička veza sa jednim od njih.

…..Nigdje u našem jeziku bit pjesništva i poezije nije tako minuciozno, tako podrobno i pomno, raznovrsno i raznostrano pjesnički ispitana,   postavljena kao životno važno pjesničko i bitno egzistencijalno pitanje, kao u poeziji Borislava Radovića, pjesnika kojem u mnogo čemu, od ontološke utemeljenosti i recentnosti njegove poetike do nepatvorenosti pjesmotvoračkog majstorstva i bićevitosti pjesničke tvorevine, nema premca među savremenim srpskim pjesnicima, i pored toga što su nas neki od njih obimnije, i na prvi pogled obilnije, izdašnije darovali. To introspektivno pitanje poezije koje Hajdeger najprije prisvaja od pjesnika a onda ga pjesnicima stavlja u najpreču zadaću, Radović postavlja u njegovom izvornom, da tako kažemo, čistopoetskom obliku, u onom originalnom, malarmeovskom (mislimo prije svega na dugotrajne odjeke Malarmeovog Igitura u modernoj francuskoj poeziji čujne u Radovićevim knjigama iz šezdesetih i sedamdestih godina prošlog vijeka, naročito u svojevrsnom triptihu Maina, Bratstvo po nesanici i Opisi, gesla ) poetičkom ključu, i daje na njega dva različita pjesnička odgovora: prvi na koji upućuju te pjesničke knjige kojih se, uprkos tome što spadaju u najdublje i najviše domete tadašnje srpske i južnoslovenske druge moderne, ne samo prećutno, prestrogo odriče, i drugi koji daju njegove Pesme 1971-1981,  knjiga koju pjesnik piše, koju dopisuje, proširuje i dopunjuje iznutra, sve do danas. Ma šta o tome u svojoj est-etičkoj skrupuloznosti i čistunstvu sam Radović mislio, drugi odgovor prvi ne poništava nego ga u prevazilaženju (Aufheben) čuva,  nalazi se s njim u svojevrsnom jedinstvu u kome se ti odgovori  muđusobno  artikulišu, nadopunjuju i dodatno osmišljavaju. Upravo je, međutim, taj drugi i drugačiji, egzistencijalno iskušani i utoliko lični pjesnički odgovor dat tako da ga doživljavamo kao svoj i kao naš, upravo je način na koji je taj upitno-otkrivajući odgovor dat, ono što povezuje ne samo poetocentrične pjesničke svjetove Borislava Radovića i Živorada Nedeljkovića, nego i na jedan paradigmatičan, metafizički i stvaran način veže dva razdoblja savremene (srpske) poezije, jedno koje se, izgleda, završava i drugo koje, čini se, počinje, jedno (uz sav unutrašnji otpor što ga prema uopštavanjima takve vrste, čak i kada dolaze iz prve ruke, imamo) modernističo, kasnomodernističko i (post)modernističko, koje se opet, kao toliko puta, izgleda završava, i drugo koje se – nakon šarenog vakuuma postmoderne, nakon svakojakih pomodarskih pokušaja prevladavanja svega i svačega (a naročito onoga do čega se u pravilu nije ni došlo), pa i same poezije – javlja. Tom drugom i drugačijem Radovićevom pjesničkom odgovoru, toj knjizi objavljenoj nakon pjesnikovog trinaestogodišnjeg ćutanja, prethodilo je svojevrsno obraćenje, promjena u samoj osi, metabola u samoj biti i biću Radovićevog poetocentričnog pjesničkog svijeta, u srcu same pjesničke stvari. Riječ je o svojevrsnom Radovićevom poetičkom i poetskom  kopernikanskom obratu, o preobraženju i preporođenju lirskog subjekta njegovih pjesama. Nije to više onaj modernističkim esencijalizmom depersonalizovani pjesnički subjekt iz njegovih prethodnih knjiga, nego Borislav Radović sam, njegovo (lirsko) ja koje govori o sebi i biti poezije i pjesništva iz jezgra egzistencije, iz neposrednog iskustva i iskušenja sudbine tubitka (das Dasein). Samo je tako bilo moguće prevladati solipsizam i lošu beskonačnost u koju je zapadala pjesma u svom aporetičnom, paradoksalnom, uzaludnom pokušaju izbavljenja od svud posredovanosti jezika, prevladati muk u koji je konsekventno zapao i sam iskušavajući domete i granice govora samog kojim je zamjenjivao i zamijenio tradicionalni lirski subjekt, zag(l)ušivao svoje lirsko ja; samo je tako bilo moguće i dalje pjevati, ostaviti se pjesme  kao neprestane lirske evokacije metafizičkog usuda jezika, istovremenog erosa i nemogućnosti potpunog saopštavanja, okaniti se pjesme kao smrtno ozbiljnog pokušaja zacjeljenja govora samim govorom, kao smrtno ozbiljne igre jezika, kao govora jezika i kao stvarnosti jezika, i okrenuti se pjesmi kao neponovljivom putu ka govoru bića, ka jeziku stvarnosti koja nije data nego zadata i koja nije datost nego izazovna ne-skrivenost, ka jeziku stvarnosti ne- skrivenom u naslagama i oko, iza i ispred naslaga individualnog i kolektivnog (kulturnog, dakle uvijek već i jezičkog) pamćenja, ka jeziku bića, ka sjaju bića koji se ne može izreći, ali može biti sačuvan od zaborava i ništavila, bljesnuti u poeziji, biti uveden u razgovor očuju kao u jednoj Radovićevoj pjesmi. Tih puteva je sada koliko i pjesama. Ma odakle i ma kamo polazile, pjesme su ranije završavale u nekom nijemom ophodu oko istog središta, oko metafizičke tajne izricanja, oko istovremene nužnosti i slučajnosti  jezika, nijemo se, čini se, pitajući ne samo kako i čemu dalje pjevati nego i kako dalje, kome i čemu ozbiljno i smisleno govoriti. Sada pjesme iz jednog središta, iz njihovog i pjesnikovog zajedničkog bila, polaze u svim pravcima i svaka, bilo da usput iz ovoga vremena reinterpretira i aktuelizuje neke arhetipske, mitske i istorijske motive, bilo da iz njih interpretira ovo vrijeme, bilo da usput prevladava „obelodanjeni simbolizam“ mitskih i istorijskih taloga svijesti, bilo da o sebi govori puštajući duh da uči od prirode, prolazi svojim, neponovljivim putem, putem koji je sama izgradila. Proći tim putem znači i opjevati ga, pa razumjeti pjesmu znači razumjeti i sam pjesmotvorački postupak. Svaka je pjesma plod pjesnikove pjesmoljubive volje ali i stalnih formalno-tematskih istraživanja i duhovitih poigravanja, stalnog pjesmo-tvoračkog sjedinjavanja sadržine i forme, stvari i riječi, riječi i stvari. Svaka se pjesma na svoj način pita o biću i biti poezije i pjesništva i daje svoj odgovor na to pitanje postavljeno sada iz neposrednog iskustva, iz samog iskušavanja egzistencije. Svaka je pjesma taj odgovor i sve su pjesme taj odgovor, sama je knjiga taj odgovor; same su Pesme taj odgovor. Taj drugi i bitno drugačiji  Radovićev  pjesnički odgovor, ta po svemu jedinstvena, autorefleksivna i autoreferencijalna, prirodnociklično, u ritmu smjene simboličkih i stvarnih godišnjih doba komponovana Knjiga-Djelo, tek čeka svoga, njenom samorazumijevanju i samohermeneutici vičnog i posvećenog tumača, prispjelog njenim hermeneutičkim krugovima i kruženjima sublimno pjesnički opisanim u završnoj pjesmi Život vina kojom se krajnje samosvjesni i utoliko prozorljivi pjesnički subjekt unaprijed brani od stvarne i metafizičke zimomore i studeni, od predstojećeg, ironijom, gorkim smješkom, suzdržanim cinizmom, beznađem i grozom praćenog, potonuća (pjesničke) riječi u s-tvar, duha u materiju.

…..Za naš hermeneutički pristup poeziji Živorada Nedeljkovića iz njene suštinske povezanosti sa poezijom Borislava Radovića, zanimljivo je i važno to Radovićevo predestinirano, pjesmotvoračko i egzistencijalno povjerenje i nada u zaokruženost pjesničkog djela, u sliku svecjeline, u svecjelinu bića koja bi se samo poezijom mogla, ali i morala po-kazati. Za takav pristup čitanju i razumijevanju Nedeljkovićeve poezije još nam je, međutim, važnije ponešto od onog što spaja te raznovrsne i raznolikke ovozemaljske, bićevite Radovićeve  pjesme u Pesme, u jednu skladnu, živu kosmoliku cjelinu, djeluje čarobno na nas i prije nego što počnemo ponovnim čitanjem i iščitavanjem gonetati te pjesme i tu knjigu, otkrivati njihove višeznačne ne-skrivene tajne. Nije to samo ono stalno preplitanje pjesnikovih linija života sa sudbinom pjesništva i poezije u ovom vremenu koje po svemu sluti na ono zlopatničko vrijeme koje ne može više iskusiti čak ni svoju oskudnost, nego i stalna, istovremena formalna perfekcija i nepatvorenost pjesničkog izraza, istovremena artificijelnost i svojevrsna prirodnost versifikacije bilo da je riječ o slobodnom ili vezanom stihu, uvođenje lirske naracije u ono o čemu se (izvan poezije) ne može govoriti. Od početne do završne pjesme, od Izlaska do Života vina, Radović ona najteža i najdublja egzistencijalna pitanja postavlja skupa s pitanjem šta je i čemu pjesma i poezija, ne naseljavajući pri tom, kako je, već povodom jedne njegove ranije pjesme, izvanredno primijećeno (T. Brajović), i kako to mnogi čine, vlastitu egzistenciju u pjesmu, nego egzistencijalizujući pjesmu samu, dajući pjesmi izvjesna svojstva bića, čineći to što je u poeziji najteže sa svojevrsnom razgovornom lakoćom, nekim stalnim obraćanjem na samoj granici lirskog monologa i (unutrašnjeg) dijaloga, približavajući nam tako i uvodeći nas u govor pjesme, pokušavajući ono hermetično pitanje-odgovor što ga je postavljala-davala i što ga još uvijek postavlja-daje, daje-postavlja pjesma, učiniti što otvorenijim i što bliskijim drugom, ali i samome sebi. Polifono, zagonetno a opet nekako prisno, to obraćanje ne prestaje, ne gubi se ni onda kada Radović u svojim pjesničkim i egzistencijalnim samoispitivanjima i iskušenjima opterećenim živim slikama ovdašnjeg društvenog rasula i propadanja ali i stvarnošću jednog svijeta koji nam svoju, od ljudi otrgnutu bešćutnu volju predstavlja i nameće kao nužnost, a svoj unutrašnji rasap, razbijenost i rastrojstvo kao jedinstveni, posvemašnji poredak i kao red, sve češće i sve više prevladava retoriku, daje riječ samom, do tada neprimjetnom, anonimnom, skoro pa nepostojećem, a sada znakovitom događaju, ne-zgodi samih stvari. I tada nam se, na prvi pogled od želje za bilo kakvim (pjesničkim) govorom odmaknut, od (govora) poezije i svijeta naizgled odustao, pjesnički subjekt obraća, govori nam nešto kakvom samoironičnom svakodnevnom frazom ili samo očima, računa  s našim „retoričkim čulom“, ne odustaje od vjere u pjesnički govor, u pjesnički razgovor. Ni onda kada je, kao u onoj kratkoj Odi jeseni (kao u kakvom završnom katrenu jednog pjesničkog razdoblja, katrenu napisanom s onu stranu bodlerovske estetike ružnog kojom je, između ostalog, to razdoblje započelo), ta vjera pomućena ili možda kao sam pogled razbistrena, ispunjena strepnjom same prirode od čovjeka zdrobljenog svijetom koji je napravio, od naših praznih, odsutnih pogleda neosjetljivih na njenu ljepotu, na njeno obilje. Ni onda kada se i samom njemu čini da te vjere više nema, i da mu je i samom „zadubljen(om), dalek(om) i sopstvenoj misli“ ostala još samo ona vjera koja dolazi iz samog postojanja. Ni onda kada se čini da su opasnost i besmisao toliko narasli da nemamo gdje drugo nego u njima tražiti ono smisleno, ono spasonosno. A i gdje bi nam drugo i kako bi nam to smisleno, to spasonosno uopšte toliko trebalo? I kako bi to uopšte smisleno i spasonosno moglo biti ako bi spasonosno i smisleno bilo samo za nas? Otuda, slutimo, suvislo odgovarati na ta pitanja, uvijek već i prevashodno, znači obraćati se drugom.

…..Objelodanjujući poezijom ono (svoje) unutrašnje pitanje-odgovor Radović odgovara i na ta posljednja ili možda prva egzistencijalna i pjesnička pitanja, prolazeći pri tom jedan jedinstven, neponovljiv pjesnički put. Čine to, naravno i drugi, čine to svi istinski pjesnici. Radi se, međutim, o tome da prolazeći i opjevavajući svoj pjesnički put, Radović opisuje i opjevava i onaj autorefleksivni, samosvjesni, esencijalni i utoliko magistralni put koji je prošla sama moderna poezija. Zaista „sve tu piše. Čitav raspon koji pjesništvo može da obuhvati tu je na dohvat ruke.“ (A. Jerkov) Sve je tu, zaista, na dohvat ruke, pa i savršeno jasna, pjesnički suptilno pokazana svijest o tome kako stoji stvar sa tom „rukom“, kako stoji stvar sa poezijom u svijetu u kojem čovjek beznadežno  raspoloženo robuje svojim nagomilanim rukotvorinama. Ali kada je sve tu, onda se tu nađe i više od svega, pa i ono što baš i nismo željeli i očekivali; nađe se tu ponovo ono pitanje kako dalje, kome i čemu pjevati, vrati se to pitanje ili dolazi možda iz neke tuđinske budućnosti, sad čini se, još neizbježnije, još teže, zloslutnije i beznadežnije jer se postavlja iznutra, a naročito jer dolazi od onih pjesnika, i iz onih pjesama koje predstavljaju svojevrsne ejdetske slike moderne lirike. Nije problem što to pitanje dolazi iz njih ili što sve češće i sve primjetnije lebdi nad pjesmama Borislava Radovića, navodi na pomisao da je ona ingeniozna struktura i kompozicija njegove knjige-djela plod pjesničke iluminacije, vizije i transmetafizičke ideje iz nekih srećnijih (pjesničkih) časova i vremena, niti je, ovdje, u ovoj prilici, problem što to pitanje u svom najzlokobnijem obliku, dakle i nepostavljeno, dolazi iz jednog sve iscrpljenijeg a sve užurbanijeg svjetskopovijesnog vremena – problem je u tome što to pitanje već dugo izbija iz samog pjesništva, iz onog najoskudnijeg, samim pjesništvom oskudnog, pjesničkog vremena koje nam pod poezijom, biva smišljeno i tobož ozbiljno, sve češće potura njene posljednje trzaje. Na to pitanje, htjeli ne htjeli, ovako ili onako, odgovaraju svi koji danas pišu i tumače poeziju; i oni koji ga postavljaju i oni koji ga ne postavljaju, i oni koji misle da imamo i oni koji misle da nemamo razloga za brigu, i oni koji nas uvjeravaju da su ti trzaji zaista posljednji, predsmrtni, i oni koji nas tješe uvjeravajući nas da će ti posljednji trzaji trajati dugo, da ne kažemo vječno, i da ih je zapravo sama poezija izabrala, da je tu zapravo riječ o svojevrsnom lukavstvu poezije, mimikriji, njenoj pretvornosti kao obliku i načinu da preživi ova za liriku i pjesnike, kako neki misle, najgora, zadnja  vremena. Na to pitanje odgovaraju i oni koji, ne mareći preveć što je „njihov“ odgovor već dat, preuzimaju i slijede gotove pjesničke obrasce, ali i oni prefinjeniji koji, manje ili više vješto, preuzimaju pjesničke postupke provjerenih majstora. Recimo oni koji, promišljeno i umješno ili nevješto, naivno vjerujući da se to ne primjećuje, preuzimaju neki ili neke od raznovrsnih, od samih pjesama neodvojivih, pjesničkih postupaka Borislava Radovića, ne shvatajući dovoljno ozbiljno da je ta raznovrsnost bitna koliko i sami postupci, neodvojiva od jedne knjige u posvemašnjem, unutrašnjem i vanjskom (kružnom) kretanju, u  pjesničkom spoju pjesmotvoračkih, životnih, geofizičkih i kosmičkih ciklusa kojima se pjesnik i poezija brane od svakog prevremnog i utoliko konačnog odgovora na to, sve tegobnije, najteže pitanje koje se povodom poezije može postaviti, to životno važno pjesničko pitanje, pitanje same opstojnosti pjesništva i poezije. I kada daje zanimljive pjesničke rezultate, u tom preuzimanju tehnika pjevanja nema preuzimanja onog suštinskog, onog najtežeg, nema iskušavanja ne-mogućnosti  pjesnički produktivnog nastavljaljanja tim putem i nasljeđivanja, prevladavanja istovremene rastuće nemogućnosti i osjećanja nužnosti ako ne nekog novog početka, a onda izvjesne poetske sinteze; nema svijesti o tome ili povlačenja poetičkih i poetskih konsekvencija iz toga da je Borislav Radović pjesnik jednog razdoblja poezije i pjesništva, i da se njegovom poezijom, uprkos višeznačnoj simbolici i stvarnosnosti stalnog kretanja i kruženja njegovih Pesama, to razdoblje, skupa sa samo svojim, modernističkim stilskim formacijama, ne samo metafizički i poetički nego i zbilja završava. O kraju razdoblja moderne umjetnosti, pa i o okončanju razdoblja moderne poezije, pisalo se i govorilo mnogo, o samim pjesničkim djelima sagledanim iz tog hermeneutičkog rakursa, manje, a o poeziji Borislava Radovića pročitanoj iz tog ugla, izuzimajući jedan kratak, lucidan zapis Aleksandra Jerkova objavljen prije nešto više od desetak godina povodom novog izdanja Radovićevih Pesama, koliko znamo, nije se pisalo. U toj znalačkoj, a istovremeno čini nam se empatično napisanoj novinskoj kritici, Jerkov se suzdržano, reklo bi se retorički, pita: „Možda je uprkos svim vrednostima, i priznanjima koja stižu, negde u dubini duše tračak paklene svesti da je jedan projekat izgubljen ?“ A čas prije, u istom zapisu kaže nešto što bi valjalo još pažljivije pročitati i saslušati: „Nije vrlina u svođenju pesnika na prošlo i bivše, već u čitanju onoga što on jeste i u čemu se ogledaju raskol i težina njegove savremenosti. Tek u rani zadatoj duboko iznutra modernistička sloboda postoji kao mačem razrezano klupko vezanog stiha. I posle svega takav „mač“ viri iz stihova Borislava Radovića, ali nema ko da ga, kao iz kamena, izvuče. Ovo je doba jedne drugačije puste zemlje…“ U tih par hermeneutički krajnje izazovnih rečenica vrijednih ključne teze čitave jedne studije za kojom, danas i ovdje, uprkos svemu ili baš zbog svega, čini nam se, postoji prijeka potreba, nije sadržan samo izvjestan prijekor i još izvjesniji poziv na jednu drugačiju, autentičniju i dublju strategiju čitanja i razumijevanja poezije nego i iz te strategije izveden, i metaforički iskazan, dubinski uvid u stanje same stvari u savremenoj srpskoj poeziji, uvid popraćen i poentiran jednom lapidarnom, rezignirano intoniranom  tvrdnjom i istovremeno  jednom dvogubom, dalekosežnom slutnjom u koju bi se dalo štošta učitati. Ne znamo da li bi u toj  višeznačnoj, metaforičnoj tvrdnji i slutnji, dovoljno jezgrovitoj i hermetičnoj ali i dovoljno otvorenoj da bi važila dugo, Jerkov danas išta mijenjao. Uvjereni smo, međutim, da bi u onoj zgodnoj metafori koja toj tvrdnji-slutnji prethodi trebalo dodati nešto što je, čini nam se uveliko, ako ne i u potpunosti, mijenja, i tako baca barem tračak novog, naslućujućeg svjetla na onu dalekosežnu, značanjski ipak maglovitu slutnju. Jerkov tada, kao ni niko drugi uostalom, nije mogao znati šta će donijeti samo (pjesničko) vrijeme. Jer čak i da je tada znao za poeziju Živorada Nedeljkovića, čak i da je primijetio da taj pjesnik, između ostalog, mjerka „klupko“ koje je tada i sam, povremeno, maestralno pleo, da se zagleda i udubljuje  u „sve“, pa samim tim i u svojevrsnu ontološku i ontičku napetost izricanja, u antinomiju i antitetiku neprolaznog istovremenog osjećaja izrečenosti i želje za izricanjem svega, da u želji za razrješenjem te napetosti koja dolazi iz ove neizrecive izrečenosti svega, pominje „Srce, i ispod njega drugo. Ono što već je/ Uvereno da neko je rekao sve. I tu se, samo/ Naizgled, dodati nema šta.“, dotiče tako i  onaj „mač“ koji viri iz „kamena“, i koji bi, kao iz kakvog okamenjenog (modernog) pjesničkog pamćenja na kome stojimo i koje nas odozdo pritiska, valjalo izvući; čak i da je primijetio i slutio to, Aleksandar Jerkov, niti bilo ko drugi, osim možda Nedeljkovića samog, nije tada mogao znati da će biti napisane njegove knjige poezije Ovaj svet, Talas i Ulazak, da će taj „mač“ kao iz kakvog kamena  (sudbonosnog poput onog kamena-vrta iz Radovićeve pjesme „Posebno mesto“, tog  metaforičnog i stvarnosnog kamena-vrta u kojem će na kraju krajeva biti zasađen i onaj Popin do kraja neiznikli „Gvozdeni sad“, i istovremeno onog stvarnog, najstvarnijeg kamena iz Nedeljkovićeve pjesme „Znanje“), biti izvučen, klupko razrezano a njegovi konci u jednom autentičnom slobodnom stihu iznova povezani, a naročito niko nije mogao ni slutiti da će sve to što je izgledalo i što je bilo najteže, što je izgledalo nemoguće, biti učinjeno s takvom nadnaravnom i u isti mah prirodnom lakoćom, s takvom istovremenom poletnošću i plodotvornim s-trpljenjem koja može doći samo iz istovremene vezanosti za „zemlju i nebo“, iz tebe, „dok ih spajaš“, dok pjevaš, dok ih ne pustošiš.

…..Prihvatajući iza-zov jedne metafore, proširujući je na momente možda i preslobodno, prevremeno smo izrazili  skoro samu suštinu onoga što o poeziji Živorada Nedeljkovića želimo reći, prečicom smo skoro došli do njene, uvjereni smo, najvažnije osobenosti i biti, do onoga što tek valja otkriti i pokazati, a što, opet, ne otklanja nego upravo povećava našu, ne samo metodološku, obavezu da se vratimo diskursu i metodu postupnog izlaganja naše teme i teze koje smo tom metaforom htjeli tek potkrijepiti. Da bismo izašli iz te proširene metafore i diskurzivno ušli u ono o čemu ona slikovito govori, proširimo je još, dovedimo tu metaforu do kraja – upitajmo se kako  je taj „mač“ uopšte mogao biti i kako je zapravo bio izvučen, kako je ono što je izgledalo i što je bilo najteže učinjeno sa takvom, tako prividnom i istovremeno tako stvarnom, lakoćom? U toj zapitanosti, pa samim tim i u odgovoru na nju ima mnogo manje proizvoljnosti i nagađanja nego što bismo mogli pretpostaviti i što aluzivni, metaforični govor ponekad podrazumijeva i dopušta, jer te metafore zapravo ne bi ni bilo, taj „mač“ zapravo ne bi ni „virio“ iz „kamena“ da ga sam Radović često, a ne samo u onim smrtno ozbiljnim a tako ležernim, duhovitim pjesmama skladanim tečnim i pitkim, samoironičnim stihovima i rimama, nije pokušavao izvući. Činio je on to, ako izuzmemo one zaboravljene, mladalačke sonete, zapravo uvijek. Nas, međutim, ovdje, u ovom času, zanimaju one Radovićeve pjesme u kojima je taj mač bio najsnažnije povučen i gotovo izvučen iz kamena. To su one, već pomenute Radovićeve pjesme u kojima  potpuno stišani, gotovo zanijemjeli pjesnik i pjesnički subjekt pribjegava svojevrsnoj „bijeloj“ retorici, prepušta nama da našim retoričkim refleksom i čulom  aktiviramo tekstualno neizrečeno, da artikulišemo i kontekstualiziramo, i tako sami dočitamo i dovršimo pjesmu; to su one pjesme u kojima se pjesnik na jedan naizgled krajnje rezigniran a zapravo pjesnički i egzistencijalno najdramatičniji mogući, prećutan a presudan način obraća onom, do tada najčešće neimenovanom i nagoviještenom, a sada  opet takvom, neodređenom, ali ovaj put neophodnom, onom jedinom izglednom i spasonosnom – drugom. Nisu to one pjesme u kojima kao u kakvom magijskom, alhemijskom obredu „praznina“ samo što nije progovorila „u pervazu crnih slova“ nego one pjesme u kojima su ta praznina i svakodnevna stvarnost počeli govoriti iste stvari. U tim pjesmama riječ kao da se povukla pred samom stvari, i umjesto da sada same stvari budu izvedene na čistac i same progovore – u tim pjesmama kao da je progovorila „tjeskoba, sumnja u mogućnost pomjeranja“, kao da je umjesto riječi i stvari na svoje došla sama nemogućnost pomjeranja, kao da je po svoje došlo ono konačno niti od niti ka. Upravo tu gdje se činilo da će onaj  mač zauvijek ostati u kamenu, tu gdje se i samom Radoviću možda činilo da bi povući taj mač  još snažnije i odlučnije značilo povući sa njim i taj kamen, upravo tu je, taj mač, tek danas se to vidi, Živorad Nedeljković s pjesmom izvukao iz kamena. Danas, čitajući Nedeljkovićevu dugu, cijelim bićem proživljenu, polaganu četvrtvjekovnu pjesmu, znamo i kako je to što je izgledalo i što je bilo, i što jeste najteže, uopšte moglo biti učinjeno: radi se, naime, o tome da taj mač nije mogao biti i da ne može biti izvučen iz kamena sve dok se njime još dublje ne prodre u taj kamen, dopre do same (puste) zemlje na kojoj taj kamen stoji i u koju je zasađen. Samo tako, zariven i u tu (pustu) zemlju, taj mač može se izvući i izvlačiti iz kamena, ne biti pretežak ruci kojoj padne  na pamet ga se dotakne i dohvati, da ga i sama izvuče.

…..Pominjući pustu zemlju pomenuli smo i utoliko dospjeli na goli temelj te proširene metafore, ali i u temeljni topos ovog, čini se bezmjerno oskudnog (pjesničkog) vremena u kojem su i iz kojeg su nastale pomenute pjesme. Sama pustoš puste zemlje progovorila je u nekim pjesmama Borislava Radovića. Pjesma, zapravo, više  i nije govorila, samo je pokazivala širom otvorenim očima ili migom na ono što se zbiva. Krug se, čini se, zatvarao. Radovićeva pjesma i moderna poezija, po svemu sudeći, prošla je svoj cijeli put, put „od ozbiljnog ka najozbiljnijem“, od najozbiljnijeg ka zbiljskom. Kao da pjesnik i poezija dalje nisu imali i da nemaju kud nego u ono što nam je pred očima. Kao da se ono unutrašnje i vanjsko kružno kretanje Radovićeve životne knjige-djela kao živog kosmografskog znaka prepunog ne-ostvarljivih pokušaja da se u isti mah dopre do same biti i sudbine poezije i da se vlastita sudbina osvoji kao „posebno mesto“ u jeziku, našlo u kušnji da se tim pjesmama istovremeno iznutra i izvana zaustavi, da se sasvim uspori ili možda sasvim ubrza, bude izbačeno iz svoga ritma izrecivosti i izricanja i zaćuti, zapadne u jednu preusku ili svejedno, preširoku i praznu aporiju ne-izrecivisti i ne-mogućnosti oslikavanja žive slike svijeta, da bude svedeno ili svejedno, možda prošireno na svojevrstan solipsizam stalnog, tihog nadgornjavanja i živog izjednačavanja onoga znati i videti. „Sve što (čovjek) zna biva bačeno u zasenak pred onim što vidi: a vidi zapravo ono što već zna i na šta često pomišlja, ali stvarne razmere tog znanja raspoznaje tek gledajući“, kaže Radović u jednom od onih, tako nepretencioznih, slikovitih, često živopisnih a tako postmetafizički recentnih i referentnih, postpoetskih zapisa pod naslovom Neke stvari, kao da se nakon svega, skoro na samom kraju kao na početku jednog pjesničkog puta, skupa sa pjesmom i pjesništvom iznova našao pred onom istom aporijom i tajnom jedinstva djela vida i djela jezika, pred tajnom jedinstva bića i jezika, otkrivajući je sada i pozivajući i nas da je otkrijemo kao kakvu ospoljenu poeziju, iskušavajući je i prepuštajući joj se kao što se u predvečernjoj šetnji prepuštamo (živim slikama) stvarnosti, a sada nekoj stvarnosti-spjevu „čiji se stihovi polagano i neusiljeno nižu pokraj“ nas. Teško je biti načisto s tim kuda vodi taj Radovićev „bogohulni“ poziv poeziji i pjesnicima da nakon svega, da nakon što su bezbroj puta opjevali sve što im je svojom „poetičnošću“ bolo oči, opjevaju i „neke stvari“ koje ih okružuju i kraj kojih svakodnevno nijemo prolaze, opjevaju, recimo, kakav pokretni, ulični „buvljak“, ovjekovječe i taj „zbeg koji sve svoje sobom nosi i nudi u bescenje“, opjevaju i „taj rog jeftinog izobilja“ što „besprekorno dočarava  krajnju oskudicu“, i izvan svake metafore, stavlja nas oči u oči, licem u lice sa samima sobom i sa krajnjom oskudnošđu jednog vremena i jedne opustošene zemlje. Poigrava li se duhovito Radović ili je smrtno ozbiljan kada nam u tim kratkim, transpoetskim zapisima upućuje jedan, kako god okreneš, dvosmisleni poziv, otvara mnogo dublja pitanja nego što se to na prvi pogled čini, od onog koje sluti na dugi kraj poezije kao njen sadašnji u budući krajolik, pa do strepnje da to možda, eto i onaj koji je „bolji pesnik od ovog doba koje je dočekao“, makar i polušaljivo,  upravo u duhu toga doba koga boli uvo „ kakvo je stanje imaginacije i slobodnog stiha“, nagovara poeziju da se, ne daj Bože, upusti u one stvari što ih bolje i efikasnije rade, i što će ih, bojimo se, još bolje i efikasnije, raditi novi, sveznajući i svevideći mediji? Bilo kako bilo, Radović je na kraju toga poziva ipak zatražio blagoslov „slatke Muze“, zamolio je: „ Pripazi ipak, pripazi i ubuduće koji put, preko moga ramena, na ono što pišem.“

…..Kao da imaju četvore oči, ti Radovićevi zapisi i pomenute pjesme koje im, ne samo vremenski, prethode, gledaju istovremeno i unaprijed i unatrag, gledaju se međusobno, zagledaju se u izvjestan rastući, uzan a dubok procjep između njih. Iz tog procjepa, s obe njegove strane i iz njegove najveće dubine izbijaju nedoumice, strepnje i sumnje, i teška, najteža pitanja koja pjesnik danas može i mora postaviti. S obe strane toga procjepa, ispod prizvuka suzdržane rezignacije i neke istrajnosti umjesto nade, kao da izbija strepnja –   kao da upravo onaj koji je imao i ima najodnjegovaniji osjećaj mjere, strepi da tu mjeru ne prekorači, da ne prenagli u svom „rvanju s anđelom“; kao da sada i onaj koji je dobro znao i zna „da se voćka ne ljušti do koštice“, pada u iskušenje da proguta i voćku i košticu; kao da s obe strane toga procjepa istovremeno dolazi izvjesno prećutno, zaobilazno priznanje da su, ne samo ovaj, nego i svi ostali, ponajbolji pjesnici jedne epohe, oni, dakle, koji su, „brinući o sebi“, brinući o svome djelu, nastojeći da tako „nadmudre sve okolnosti i prilike“ –  na kraju, zapravo, „nadmudrili sami sebe“. Iz dubine toga procjepa izbija bojazan da pjesnik koji se stalno nalazio i koji se „nalazi u neumoljivom zagrljaju svoje pesničke zamisli, utoliko čvršćem što se zamisao zasniva na intelektu, a ne na tradiciji i nadahnuću“, ne može više „izdržati taj anđeoski zagrljaj“, i ovaj put, kao uvijek do sada „doći do daha pre pucanja kostiju“. A ispod te bojazni, nakon svega, kao da ponovo izbija ono pitanje kako dalje pjevati i čemu još poezija? To pitanje je tim teže jer ga sada, skoro pa otvoreno, postavlja najvrsniji, tom pitanju najvičniji, pjesnik čitavog jednog razdoblja poezije. To pitanje je sve teže jer ga danas, na svome kraju, dramatičnije, i tiše i glasnije nego ikad, postavlja i samo to pjesničko razdoblje, ono razdoblje koje se okončava potpuno zbunjeno, jer mu se čini da kao ni jedno dosad, mnogo zna, da je dalo sve svoje odgovore, a da je to pitanje, sad teže nego ikad, ipak ostalo. Ostalo da zjapi, napušteno i prazno. Teško je reći šta je teže i šta pjesnicima teže pada, sama nemogućnost novog ili nepotrebnost i izlišnost bilo kakvog, pjesničkog odgovora u ovom vremenu koje se sumanuto zabavlja proizvodeći svoje, bezbrojne, tek rođene, a već stare, puste i prazne topose i simbole. Međusobno umnogostručena, upravo je ta nemogućnost, nepotrebnost i izlišnost odgovora ono što to pitanje čini najtežim, jedva smislenim i jedva izdržljivim. Baštiniti poeziju nekog pjesnika, a naročito pjesnika čitavog jednog pjesničkog razdoblja na zalasku, ne znači samo nasljeđivati njegove pjesničke odgovore nego i ona teška, a prije svega ono najteže, danas i za pjesnika i za poeziju, granično, egzistencijalno i esencijalno (pjesničko) pitanje. Naslijediti to pitanje znači  iskušati njegovu težinu na svojoj koži kao jedinom nesumnjivom „posebnom mestu“ u biću i jeziku. Prebroditi to pitanje znači moći nositi njegovu težinu. Samo tako mogu se istinski baštiniti, preuzeti i prevazići, sačuvati i obnoviti, i samo utoliko pjesnički prevladati odgovori koje su taj pjesnik i to pjesničko razdoblje davali i dali; samo tako moguće je danas dati novi, samosvojan i uvjerljiv, autentičan pjesnički odgovor. A upravo je to, sada je već sasvim izvjesno, svojom poezijom učinio i čini Živorad Nedeljković, i upravo ga to dovodi u suštinsku pjesničku vezu sa jednim pjesnikom, i posebno preko njega, sa čitavim jednim pjesničkim razdobljem.

…..Nedeljković je težinu toga pitanja preuzeo u jednom vremenu u kojem je poezija sama počela sumnjati u onu svoju, najautentičniju i najvlastitiju, iskonsku moć da samu sebe obnavlja, moć svojstvenu još samo vremenu i biću, i upravo preko poezije, samom ljudskom jeziku. Preuzeo je težinu i tenziju toga pitanja cijelim svojim bićem, i upravo je zbog toga ili prevashodno je zbog toga, njegov odgovor na to pitanje vjerodostojan, autentičan i nov, takav da upravo danas, kada je to najpotrebnije i najteže, iznova pokazuje tu, čini nam se spasonosnu, moć poezije da samu sebe, da naš jezik i naše biće, obnavlja. Ali, zar to pitanje već jednom nije, kako smo vidjeli, postavljeno i postavljano iz same jezgre egzistencije, iskušavano i iskušano cijelim bićem, pa se opet kao još teže vratilo? Da, postavljeno je već (dok još nije bilo tako teško, dok je bilo granično pitanje jednog pjesnika a ne i čitave jedne epohe) iz same jezgre egzistencije, iz samog iskušavanja egzistencije, postavljeno je cijelim bićem i skupa s tim bićem našlo se u zagrljaju jedne (modernističke) pjesničke zamisli kojoj se to biće predalo, kako se čini, bez ostatka, pokazivalo spremnost da u pjesničkom činu toj zamisli potpuno predano služi, čak i kada su same pjesme počele govoriti o zaludnosti te zamisli. Ali kao da je od samog početka u tom međusobnom zagrljaju stisak te zamisli bio jači, i kao da je upravo zbog toga,  jedan poetički i poetski potpuno zaokružen, pjesnički odgovor na to pitanje, za nijansu, uvijek već i nužno bio više artificijelan, dotjeran, elegantan i esencijalan nego nepatvoren, prirodan i egzistencijalan. Nedeljković pravi, ako ne izvjesnu inverziju, a onda svakako izvjesnu drugačiju akcentuaciju unutar te nužne, međusobne povezanosti, predanosti i posvećenosti cijelog čovjekovog bića i njegove pjesničke zamisli i pjesme, što će od samog početka njegov pjesnički odgovor učiniti uravnoteženim, podjednako artificijelnim i nepatvorenim, elegantnim i prirodnim, esencijalnim i egzistencijalnim, a od njegove knjige pjesama Ovaj svet umjetnički sve ubjedljivijim, sve nepatvorenijim i životnijim. Postavljajući to pitanje iz samog (svakodnevnog) iskušavanja, iz same jezgre egzistencije, iskušavajući ga cijelim bićem, Nedeljković na vrijeme, dakle odmah, shvata da se na to pitanje ne može odgovarati iz pozicije nekog, da tako kažemo, apriornog, apstraktnog pjesničkog subjekta nego samo tako, cijelim bićem, kako je i postavljeno i iskušavano. On, međutim, u isto vrijeme, metodom vlastite kože shvata i ono važnije: da iskušavati ga, nositi  njegovu težinu i tegobu ne znači samo biti potpuno zaokupljen tim pitanjem nego i dramom svoje unutrašnje upitnosti, svoje ne-cjelovitosti, ne-postojanosti i ne-mogućnosti, neizrečenosti i neizrecivosti cijeloga bića koje jeste tako što je žudnja, želja za sobom, želja (a ne puka potreba što prestaje kada se ostvari), živa želja koja raste tako što se ispunjava, i koja više ne krije da se samo jezikom sebi (i drugom) potvrđuje i otkriva, ali i da se istim tim jezikom od sebe skriva, da se jezikom gradi i uspostavlja, ruši i narušava, sazrijeva kao plod i načinje, brani se i ranjava, i da se samo pjesmom i poezijom zacjeljuje. I upravo otuda, i upravo tu gdje se moglo učiniti da bi jedno biće nezavisno od toga epohalnog pitanja sasvim lijepo moglo biti (pjesnički i egzistencijalno) zaokupljeno samo sobom i svojom cjelovitošću, gdje se moglo učiniti da će to pitanje poezije postati toliko teško da teže možda i ne može biti, i da će, kao takvo, biti potpuno napušteno, upravo tu pristup tom teškom pitanju postaje moguć, nužan i neophodan, i utoliko, reklo bi se (naj)lakši. Upravo tu gdje jezik toga, svoje ne-cjelovitosti i konačnosti svjesnog bića (taj jezik bića koji je uvijek već i manje i više od samosvijesti, i manje i više od svijesti, i manje i „više od biti“), dotiče ono najteže (samu narastajuću pustoš) u tom pitanju koje izbija iz ovog najoskudnog (pjesničkog) vremena i ove opustošene zemlje – javlja se, dolazi do riječi onaj upitno-otkrivajući unutrašnji glas, začinje se i rađa pjesnički govor Živorada Nedeljkovića. Njegova temeljna poetička i pjesnička zamisao je zapanjujuće jednostavna i istovremeno do kraja složena, najlakša i  najteža zadaća u isti mah: ona je uvjerenje i vjera u pjesmu kao oblik života, kao oblik preživljenja, ona je duboki, intuitivni plan, ali i postupno i sve dublje otkrivanje pjesme, poezije, pjesništva i pjesnikovanja kao jedinstva pjevanja, mišljenja i bivanja, a što ono izvorno poiesis kao ritmovano djelovanje po svom prvobitnom značenju zapravo i jeste. Ostvarenje te zamisli u osnovi je samo iskustvo i iskušavanje ne-mogućnosti govora cijelog bića, svoje cjelovitosti željnog i uskraćenog bića koje bez ostatka služi dovođenju tog unutrašnjeg glasa do riječi, i tako tu zamisao  razvija i ovaploćuje u pjesmi, svoj jezik obnavlja, samo sebe u toj riječi otkriva i mijenja, i služeći toj riječi, tom oslobođenom i slobodnom stihu, zapravo samo sebe oslobađa u poeziji, jeziku i formi svoje slobode,  govoru svoje  neizrecive cjelovitosti. Nedeljkovićeva poetička i pjesnička zamisao je neusiljena, otvorena, istovremeno okrenuta prema sebi, prema onome što nazivamo unutrašnjim i onome što nazivamo vanjskim svijetom, prema svakodnevnim iskustvima i iskušenjima, pri čemu je toj zamisli kao i njegovom hipersenzibilnom biću, duhovnom habitusu i stvaralačkom erosu od samog početka, i ontološki, i fenomenološki, i poetički, i est-etički, i ontoteološki, i svjetonazorno bliži mimesis suptilnog, naizgled neprimjetnog preobražavanja nego mimesis podražavanja; mimesis stalnog blagog preobražavanja koje kod Nedeljkovića nije samo osnovna, idejna matrica njegovog pjesničkog postupka, osnovna, neposredna svrha i draž pisanja pjesama, nego i onaj neskriveni, pojmljivi, poetički izvor njihovih najdubljih tajni, njihove neprekidne, nadstvarne lakoće i mistične stvarnosnosti. Horizont te poetičke i pjesničke zamisli uvijek je već  nešto širi od horizonta odgovora na ono egzistencijalno i esencijalno pjesničko pitanje poezije postavljeno sada iz samog korijena, iz same nasušne potrebe za njom, potrebe našeg bića za svojim zacjeljenjem, želje bića za svojom cjelovitošću. Ti horizonti popunjavaju se postupno, shodno probuđenom ritmu onog unutrašnjeg glasa koji je već došao, koji dolazi i koji bi da tek dođe do riječi, pjesničkog glasa kojim se biće sve suptilnije, a sve otvorenije, sve sudbonosnije, sve od-lučnije, sve nesebičnije, sve predanije, sve posvećenije obraća Drugom, licu svoje i naše cjelovitosti.

            Ako je već pomenuta lakoća Nedeljkovićeva najveća majstorska tajna,  izvjesna stilska aura njegovih pjesama, sama lirska supstancija njihovog poja, onda je upravo to obraćanje Drugom sama supstancija one ontološke, ili još tačnije, one levinasovski mišljene, prvofilozofijske, etičke utemeljenosti  govora njegove poezije. Upravo se i prevashodno se tim obraćanjem Drugom kao svagdašnjim, iskonskim i svakodnevnim, supstancijalnim, egzistencijalnim i esencijalnim retorskim agensom i zamajcem, spolja i iznutra pokreće Nedeljkovićeva pjesma, otvara se, ali i postupno popunjava horizont njegove pjesničke zamisli. Razumijevati njegovu poeziju značilo bi, prije svega, preduslovno ali i sa najvišim hermeneutičkim ciljem, otkrivati, pratiti, gonetati i razumijevati geneologiju i fenomenologiju toga obraćanja. Iz takve hermeneutičke vizure neke pjesme iz prve Nedeljkovićeve knjige, danas zvuče arspoetički, govore pjesnički prozorljivo, po-kazujući se kao plod one magijske moći pjesme da proizvodi onu najdublju namjeru za koju u samom stvaralačkom aktu i ne moramo znati. Tako bi, čini nam se, valjalo pročitati i pjesmu „Drugačiji raspored“ kojom započinju svi dosadašnji izbori iz njegove poezije. Nije teško naslutiti da je tu pjesmu, baš kao i sve druge pjesme iz te knjige, mogao napisati samo neko sa zrelim, artikulisanim iskustvom moderne lirike, sa iskušenjima koja se nisu završavala samo na njenom čitanju. Mnogo je, naime, u toj pjesmi i u toj knjizi, jasnih znakova prethodne ispisanosti pjesničkog rukopisa. „ Uzimam list hartije, olovku…“, kaže Nedeljković na samom počektu te pjesme, i tako, na najednostavniji  mogući način, na samom početku svoga pjesničkog puta jasno po-kazuje ko govori u pjesmi, ko pjeva, na kome je da ispjeva, i ko će, ne skrivajući se po stihovima i između redova i riječi, ispjevati svu njegovu poeziju; ostavlja u podsvjesnom prtljagu i bezglasnim reminiscencijama prvog lica, ostavlja, takorekuć, iza sebe, sve mimikrije i mijene modernističkog pjesničkog subjekta, tog krajička svijesti spremnog na sve, spremnog da upravo onoga koji ga je zamislio prikaže kao autofikciju, a samoga sebe kao ono više od svijesti, kao ono esencijalno egzistencije kojem su sva vrata pjesme otvorena. „ Uzimam list hartije, olovku, spreman / Da precrtam postojeći raspored. / Makar u dvorištu. Ili u sobi..“, kaže pjesnik, kao da  potvrđuje našu malopređašnju slutnju da mu je od svih suštinskih obilježja i odlika modernog pjesništva najbliža ona pjesnička autorefleksija i autoreferencija, ona svijest o pjesničkom činu i lirskom obliku koja je u modernoj poeziji dovedena skoro do prvog poetičkog i pjesničkog načela i principa kojem je ostalo još samo da postane i jednako važno ezgzistencijalno načelo i princip. Jer poezija još samo tako, kao način života, može imati ikakvog smisla, biti uistinu važna i potrebna i nekom drugom. Na samom početku pjesme i pjevanja, dakle, Nedeljković prije svega drugog kaže ko pjeva, i prevashodno tako počinje odgovarati na ono istovremeno i pjesničko i egzistencijalno, ono suštinsko, životno važno, jedinstveno, nerazdvojno pitanje kako i zašto pjeva. Nastavljajući pjesmu, nastavljajući svoj prvi pjesnički odgovor na to pitanje, Nedeljković  počinje propitivati i pokazivati šta uistinu hoće i šta zapravo, na kraju krajeva, može pjesnik i pjesma i, pokazaće se zauvijek, ostavlja iza sebe sva modernistička pretjerivanja i sa povjerenjem i sa nepovjerenjem u jezik. U ovoj pjesmi, kao u svim Nedeljkovićevim pjesmama uostalom, jezik se nalazi u svom primarnom, po-kazivačkom, saopštavalačkom, neusiljenom,  razgovornom obliku. Njegova pjesma nam već svojim prisnim govorom i gotovo svakodnevnim jezikom, s onu stranu svake lirske disonance i abnormalnosti, izražava dobrodošlicu i gostoprimstvo, kao što to skoro uvijek biva kada nam pjesnik uistinu ima šta reći. Njegov pjesnički izraz od samog početka, od te pjesme dakle, počiva na većem povjerenju i nadi u metabolu nego u metaforu. Blaga promjena, to je ono u šta se uzda ovaj pjesnik i ova pjesma; blaga promjena u svakodnevnom govoru i jeziku kao blaga promjena u samom (iskušanom) biću; blaga promjena u nama kao promjena u svijetu oko nas, promjena koja je nekada potrebna, a nekada ne, koja je  kao plod (pjesničkog) jezika možda moguća, a možda i nije. Promjena, istovremena blaga metabola u jeziku i biću, takva „ da i nakon preobražavanja ostane / U meni želja za menama“, to bi htjela biti i to biva Nedeljkovićeva pjesma. Pjesma u kojoj ništa nije puka, prazna riječ, pjesma u kojoj ništa nije puka (imenovana) stvar. To je to poetičko zrnce i poetsko sjeme Nedeljkovićeve poezije, njene sve veće magije, njenog sve vjernijeg verizma; magijskog verizma koji u isti mah isključuje sve što je puka, (artistička) jezička igra i sve što je puka preslikana dogodovština i slučajna, izmaštana zgoda, ali koji je istovremeno poetički i poetski otvoren i za svoj unutrašnji glas, i za svakodnevni govor, i za najrazličitija pjesnička iskustva koja smo baštinili. Sudeći po ovoj Nedeljkovićevoj pjesmi reklo bi se da je od svih puteva i stranputica modernog pjesničkog govora u njegovom sjećanju duboko, možda i  najdublje urezan onaj dugi i široki pjesnički i pjesmotvorački (kružni?) put od, krajnje pojednostavljeno govoreći, simbolizma do neosimbolizma, put na kome je pjesma ponekad bila više opčinjena simboličkim moćima jezika, a ponekad, opet, simboličkim moćima bića, i koja je o tome stalno govorila – sve dok nije stigla do onog od čega je i krenula, do (sebe kao) žive slike, do onog metajezičkog jedinstva viđenja i poimanja, do tog poetičkog i poetskog ideala, tog solipsizma subjekta-objekta koji joj se činio kao „ sama struktura uma“, a koji joj u času kada ga je ostvarila, kada je u njega i sama zapala, izgleda kao vlastiti, suvišni lik u ogledalu, kao isprazni, nepotrebni simbol-stvar, samo jedan od neprimjetnih među pustim stvarima-simbolima ovog opustošenog svijeta.  „Jedno ću stablo premestiti bliže prozoru, / Drugo poseći i ogrejati se, zgotoviti ručak, / Mogu još ponešto u pesmi, u opisu, /Rekao da bih sušto, ja, smerni stanovnik, / Katkad prenaseljen, češće vapijući prozirnost.“, kaže Nedeljković u drugoj strofi ove pjesme kao da svoje i naše pjesmotvoračko sjećanje odmotava unazad, do mitskog početka, kao da iz nekog prećutanog, dugo nepromijenjenog, letargičnog i agoničnog (pjesničkog) stanja koje je i stanje samoga pjesništva, gledajući istovremeno unazad i unaprijed, podnosi izvještaj o tome šta se poslije svega zbilo sa orfejskim moćima pjevača da čini čuda, da kroti divlje zvjeri i pokreće drveće. A odmah zatim, kao sa samog ruba pjesme nastavlja: „ I van pesme, smem da dodirujem dvorište, / Knjige, prašinu; rečju – moje, u potrazi / Za mogućim. Odnosima, rečima, / Upućenim u nastajanje, nekome.“ I upravo tu, gdje bi se, samo što je započela, mogla i završiti ona beskrajna, aporetična, u krajnjoj instanci solipsistička raspra o unutrašnjem i vanjskom svijetu (pjesme), gdje bi se pogled pjesme mogao zaustaviti u „prozoru“, gdje bi svijet mogao biti sveden na dvorište, na knjige i prašinu, a iz te prašine ponovo mogla nastati neka pjesma koja će završiti u prašini, i tako unedogled, tu, na samom kraju strofe, na samom kraju pjesme –  jedna neodređena riječ određuje sve druge, pravladava svaku samodovoljnost svijeta i pjevača, pokreće novi put i život pjesme i uistinu otvara horizont razumijevanja Nedeljkovićeve poezije. Pjesma više nije samo najbolji mogući način da čovjek izvjesno vrijeme provede upućen na sebe i prepušten sebi, pjesma bi trebala biti, i pjesma uvijek već jeste i nešto više od tog. Između onoga drugačiji iz naslova, u samom početku i ovoga nekome na samom kraju pjesme, može stati naprosto sve što pod tim riječima mislimo, i svako drugačije i svako neko, i svaki neki, i svaka drugost i svako drugo, i svaki drugi, i ono drugo i drugačije od tog, sve do onog drugog koje se ne može posjedovati i saznati, onog koje premašuje razumijevanje i koje se ne može shvatiti, jer kad bi se moglo, ono i ne bi bilo drugo, ono ne bi moglo biti i ne bi bilo Drugo. Danas znamo da je Nedeljkovićeva pjesma istovremeno putovanje i put do sebe i svijeta, put koji preko drugog vodi prema Drugom. I da ta pjesma  uistinu nikada ne prestaje. Pjesma kao obraćanje Drugom. Pjesma kao prizivanje odgovora Drugog. Poezija kao od-govor Drugog. U riječima i stvarima, u biću i jeziku, između riječi i stvari, između bića i jezika, u svijetu, ne-skriven od-govor Drugog.

             Obraćanje drugom imanentno je jeziku i govoru, imanentno pjesmi. Svaka je pjesma, u krajnjoj instanci, obraćanje drugom, i ona koja to skriva i koja to ne skriva, i ona u kojoj se pjesnik obraća samome sebi, i ona u kojoj se lirski subjekt naizgled ne obraća nikom, i ona koju pjeva neka opora ljubav koja želi ostati nepotrošena te se stoga radije obraća zamršenosti i praznini nego nama, i ona koja bi da istovremeno bude najduži i najkraći pjesmotvorni put, glas praznine upućen u samu prazninu. I ona koja je sam taj prazni glas, jeka praznine i odjek pustoši opustošenog svijeta; i u njoj se sam jezik obraća drugom, jezik koji  je uvijek već pokret jezika, pokret prema nečemu drugom. Jezik koji je uvijek već obraćanje drugom, čak i kada je obraćanje njegovoj odsutnosti; kada je to obraćanje najodsudnije, kada je presudno, kada je dovoljno tiho da bismo ga slušali sa najvećom pažnjom, kada je to obraćanje zaglušujuće tiho jer se u njemu i sam jezik gubi, prelazi u isprazni, zloslutni šum. Taj (bijeli) šum čujemo u pjesmi „Kutija u dvorištu“. O čemu govori ta „pesma… izrasla“, kako veli Dragan Hamović, „na efemernom priziru“, ne-stvarno efemernom, dodali bismo? O kakvom prizoru je riječ, i šta ga čini tako efemernim? Uvjereni da nema diskurzivnim jezikom interpretiranog i iskazanog značenja i „smisla“ pjesme koji ne bi iznevjerio njezinu punoću, i da nema ničega po-grešnijeg od prepričavanja pjesama, ipak recimo: vjetar je u dvorište donio kartonsku kutiju. To je najjednostavniji opis navedenog prizora, doslovan početak te pjesme. Svaka riječ je tu, ali to ipak nije citat, stih koji otkriva da taj „efemerni prizor“ lebdi u svojoj ne-stvarnosti. Već u sljedećem stihu, naime, da se naslutiti da tu kartonsku kutiju nije donio samo vjetar nego da su je odnekud donijele i posmatračeve po-misli što vrludaju kud im je volja, vitlaju onim što im padne na pamet – misli što i gospodare i služe, i ne služe nikome i ničemu, idu dalje i povlače se u sebe pred stvarima i riječima, pred svime što ih je donijelo i što su same donijele na ovaj svijet; ne znaju kome da vrate „kutiju“, ni treba li je vratiti ili „rukom sledećeg vetra hitnuti u slučajnu ljubopitnost.“ „Pre toga“, misli pjesnik „svakako valja / Staviti nevidljivu misao u nju.“ Uz misli koje su je donijele i koje ne znaju šta bi s njom, staviti još jednu, sada nevidljivu misao u nju, praznu kutiju, jednostavnu kocku vazduha, bačenu. „Njen karton proučava moje / Porozne slojeve. Da, možda / Uobražavam, ali pažnjivo izbegavam dodir / dižući zidove od drugih događaja / Oko kože.“, kaže pjesnik, mjerkajući se sa šupljikavom kartonskom kutijom, zavirujući u sebe kroz njene pore. „ Dotle, misao se sudara / U kutiji sa nečim neprobojnim, neprimetnim.“ Kakva je to misao, i s čime se se to ona neprobojnim, neprimjetnim sudara u praznoj kutiji, u samoj praznini? Odgovarati i odgovoriti na to prećutno pitanje prije svega znači osjećati i uvjeriti se da ono neće nakon ove pjesme nestati, da će se kao izvjestan simptom jezika, kao trag bića u ništavilu, kao simptom ništavila u biću, kao jezik, simptom i trag pokušaja probijanja i nečeg neprobojnog, neprimjetnog preseliti u sve, u sav svijet i u Nedeljkovićev unutrašnji glas, u njegov vid i sluh. On će to prećutno, sveprisutno pitanje produbljivati, „oseća(ti) u utrobi  tu težinu – gotovo loptu – veću od svega što postoji“, i na njega odgovarati neprestano, iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu, a ne samo u onim pjesamama („Ima jednostavnijih rešenja“, „Prepev“, „Što dalje“, „Zamisliti prazninu“, „Sa koje strane“, i drugim) ispjevanim u vidljivijem dosluhu sa tom  nečujnom, a neporecivom zapitanošću. Skupa sa „Kutijom u dvorištu“ te pjesme čine čitavu jednu lirsku studiju o neprobojnoj nečujnosti praznine, o tom miru koji uznemiruje, o onom „šumu praznine“ nastalom u sudaru naše misli sa njom,  nezamislivom i nemišljivom, o nepristupačnom a „prisnom tajanstvu“ koje nam se obraća, budi najdublju pažnju. Budi onu pažnju dublju i stariju od svake misli, stariju od jezika. U toj najdubljoj pažnji začela se Nedeljkovićeva poezija –  iz te pažnje iznikle su i „izrasle“ sve njegove pjesme. Pažnja je predano iskušavanje živoga  časa, pozornost, budnost, usredotočenost, usredsređenost, obazrivost, pozor i pomnja, ali i pažljivost, pružanje i uzvraćanje pažnje. Pažnja je izvjestan „višak“ percepcije, pomaljanje naše najdublje, podsvjesne psihičke strukture, onog „simptoma“ jezika u živom času, istovremenom kušanju bića i nebića. „Strah božiji je roditelj pažnje“, nenadmašno jednostavno i uvjerljivo bi rekli pravoslavni isposnici tražeći božiju pomoć u tom iskonskom i svakodnevnom iskustvu i iskušenju susreta poznatog i nepoznatog, vidljivog i nevidljivog, susretu svega u živom času, u simptomu jezika u kojem je kao i u jeziku samom svijet sabran i zadan. Sve je sabrano i sve je zadano u tom živom času koji budi najveću pažnju – sve i ništa. Nije to onaj meta-fizički sadašnji čas o čijoj bi se ne-postojanosti i ne-postojanju dala napisati višetomna multidisciplinarna analitička rasprava. Živi čas je tajna, tajna bića i vremena, tajna postojanja i zagonetka postojanosti svijeta koji nam neprestano ponavlja da je „najvažnija stvar na svetu sam svet“, i da bismo sa njim trebali biti u iskonskom, ontološkom povjerenju samom tim što on (svijet) jest, što uopšte postoji nešto, a ne puko ništa. Živi čas je tajna, punina i praznina koja nas istovremeno navodi i na oglašavanje i na muk, i na pažljivi govor i na pažljivo ćutanje. Ta tajna bi se uistinu mogla i govoreći i ćutke, i dokono i preduzimljivo, „odmotavati kroz rukavce, do prapočetka.“ Ali Nedeljković „ne žudi(m) za tom igrom, za igrama koje izmišlja(m), / Ne bi(h) li vreme lišio jedine istine.“ Meta-fizička tajna živog časa ne privlači njegovu pažnju. On ne goneta šta je uistinu živi čas u metežu iskušanog vremena, u stalnom preplitanju i uplitanju u sve, imaginarnog i stvarnog, istorijskog i satnog, prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena. On živi čas pjesnički iskušava, po-kazuje šta to u njemu budi najdublju pažnju. Pjesnički iskušavati živi čas na način na koji to čini Živorad Nedeljković prije svega znači  ne-postojanost živoga časa iskušati kao svoju vlastitu, kao dramu i tenziju vlastite ne-postojanosti i konačnosti. A to ne znači samo iskušavati s najdubljom pažnjom pulsiranja života u živome času, nego prije svega iskušavati onu još izvjesniju, u živome času zapravo jedino izvjesnu, zjapeću otvorenost prema budućnosti koja stalno nadolazi kao onaj najveći „talas koga nema a neprestano preti“; prijeti ali i nosi neku nadu. „Budućnost je“, govori nam Levinas, „ono što nije pojmljivo, ono što pada na nas, što nas spopada. Budućnost je drugo.“ Budućnost, jedina izvjesnost preko koje nam se vrijeme suštinski otkriva kao novo  rađanje, kao drugo. Čak i kada je budućnost sama smrt, ta smrt kao drugo „nije čisto ništa nego tajna koju je nemoguće preuzeti.“ To je ono što budi najdublju pažnju, stvara onaj neprestani višak percepcije, izvjestan simptom jezika u kojem se ta najdublja pažnja samoj sebi otkriva i pokazuje kao strepnja i kao molitva. Samo poezija ne vrši nasilje nad tim viškom percepcije. Poezija taj „višak“, tu najdublju pažnju, tu prirodnu, primordijalnu, neizrecivu molitvu duše dovodi do riječi. Ta molitva se još uvijek ne čuje u pjesmi „Kutija u dvorišti“, ali je upravo u toj kratkoj pjesmi na najednostavniji i najslikovitiji način neosimbolistički sabrano i (trans)metafizički sažeto sve ono pred čime nam je ostala još samo molitva, molitva probuđena u najdubljoj pažnji kao nečujni a tako prisni glas te pažnje koji se diskurzivnim jezikom ne može dovesti do riječi, a koji se nalazi u samom ontološkom temelju diskursa. Da bi se izrekla ta neizreciva molitva potreban je dar, potrebno je nešto nadnaravnije od osjećanja, nešto prirodnije od mišljenja, potrebna je od-važnost i od- lučnost da se i u onom najopasnijem samom (onom opustošenom, pustom i praznom) potraži spas, da se i u ništavilu potraži biće. Tu molitvu može izreći samo onaj ko sav od-lučan, s najdubljom pažnjom „netremice traga“ za sjajem (riječi), onaj koji „i u praznini traga(m) za njim“, „shvata(m) da sjaj je isuviše dragocen / Da bi pustoš činio manje pustom.“ I  kada ima potrebu da nam ipak kaže da to traganje „nije hir“, kada mu se zbilja učini da to „ zaborav traži / Da ide(m) što dalje, što dublje.“, i kada mu se čini da uprkos svemu valja „Pamtiti, ne samo zato što je kap moja / Što je trn moj, čim ranjava, / Nego i zbog samog pamćenja, / Zbog pustoši u kojoj će isteći /  Sve što znam“ – on tako zapravo prećutkuje i samo blago nagovještava i sugeriše da to od njega traži nešto dublje od zaborava i pamćenja, od svega što zbilja imamo, i što, kada se sve sabere, uistinu možda i jesmo.

             „Kutija u dvorištu“ je istovremeno, i neko Nedeljkovićevo ontološko i ontičko niti od niti ka i svojevrstan poetički i poetski proton kinoun akineton u njegovoj poeziji, ali i svojevrstan poetički i poetski  kontrapunkt ostalim njegovim pjesmama. I ne samo to, ona je i prva u nizu Nedeljkovićevih pjesama koje će nam tek kasnije otkriti sve svoje tajne; tek kasnije, kada čitajući pjesme iz Ovoga sveta i Talasa, a pogotovo one iz Ulaska otkrijemo duboko unutrašnje zvukovno i značanjsko, smisaono jedinstvo njegove poezije i u njemu ono davno zaboravljeno palintonos / palintropos harmoniē ono harmonično spajanje suprotnosti, ono okretanje i opružanje, značenje i zvučanje unazad u mišljenju i pjevanju, u spjevovima i pjesmama, i još dublje, i još izvornije, u zatezanju i zvučanju unazad luka i lire, i u samoj svijesti. U toj pjesmi kojoj nesumnjivo prethodi duga egzistencijalna i neobjelodanjena pjesnička kušnja, pripremljen je i nagovješten onaj prvobitni, uvijek iskonski i uvijek novi susret jezikotvorstva i pjesmotvorstva, ali on tu još uvijek nije na djelu kao ono traženje stihova „istinskim tonom“ koji je postojao prije riječi, „živio“, kako bi to jednim, čini nam se ipak grubim poređenjem i bizarnom metaforom prikazao Robert Frost, „ u pećini usta“. Tu pjesmu počeo je pisati neki  veliki, izvanjski, bešćutni nehaj i neki vjetar, nastavio je pisati pjesnikov istovremeni pogled prema vani i prema unutra praćen nekim vrludavim mislima, dovršavala je neka strepnja starija od riječi, a dovršila neka misao nemoćna pred nečim, pred nekom neprobojnom, neprimjetnom ne-izvjesnošću. U nekoliko jednostavnih, učini nam se načas neočekovanih poteza, nastala je jedna živa slika pustoši i praznine kojoj je tijesan, pretjesan njen vlastiti ram i u kojoj kao i u nama samima „nema ničega sem tereta nagomilanog iznutra.“ Da nema tog tereta, ni u toj pjesmi kao ni u toj kutiji u dvorištu i ne bi bilo one misli koja se u njoj (u praznini, u kutiji, u pjesmi) sudara sa nečim neprobojnim, neprimjetnim dok pjesnik još uvijek, kao što smo čuli i vidjeli, „pažljivo izbegava dodir / Dižući zidove od drugih događaja / Oko kože.“Ali kako podići zidove od drugih događaja oko sebe kada je ono prećutno pitanje sa kraja te pjesme u svemu, pa i u tim zidovima, u tim „drugim“ događajima; kada se sve što pogledamo i pokušamo u njega udjenuti kakvu živu, suvislu misao očas pretvara u onu „kutiju u dvorištu“; kada se u nju pretvara  svijet? Od tog pitanja dalo bi se napraviti sijaset novih pjesama koje bi baš kao „Kutija u dvvorištu“ sadržavale i mirile najrazličitija iskustava i odlika modernih poetika i poetičkih načela – i punu svijest „o lirskom činu i obliku“, i „punoću doživljaja“ čemu lirika već uvijek teži, ali i onu anđeosku, ili možda građansku, ko bi ga znao, „odmaknutost“ i od prvog i od drugog, i od autorefleksije i od pokušaja iskazivanja „neposrednosti“. Štaviše, niz takvih pjesama činio bi jednu  poprilično novu, unutar metafizičkog pjesništva autentičnu, da tako kažemo (post)metafizičku poeziju, svu u naponu prevladavanja svake modernističke poetičke i poetske metafizike, i Nedeljković bi već sa takvim pjesmama (a tako  jednostavno i ubjedljivo je pokazao da bi i te kako umio da ih piše), spadao u najmarkantnije pjesnike naše savremenosti. Ali upravo tu, u toj pjesmi, gdje je i započeo, tu se i završava Nedeljkovićev, po svojoj poetičkoj suštini i poetskoj izvedbi, modernistički pjesnički pokušaj da uvede razbor i izvjestan (post)metafizički red u (puki) slučaj i u anksioznozno iskušavanje praznine koje taj „slučaj“ otkriva i trpi kao neizbježan i nužan. Umjesto da, kao što bi to zasigurno uradio mnogi modernistički pjesnik, od onog pitanja pravi i reciklira pjesme u kojima bi se do sudnjega dana moglo igrati, sklapati bezbroj metafora oko prazne kutije i u praznoj kutiji, raditi to hladno ili sa pomišlju da, kako veli Valeri, „i kada nastupi smak sveta, uvek će se naći neko ko neće hteti ništa da zna dok ne završi svoju partiju domina“; umjesto da  tako, ponekad dokono, ponekad strasno spaja i razdvaja, metonimijskim prelaženjima pretvara jedno u drugo, kutiju i svijet, kožu i zid, dodir i događaj, Nedeljković to pitanje iskušava i ogolijeva do kraja i umjesto svake metaforične slike i metonimijske igre, u tom pitanju prije i poslije svega iskušava ontičku bojazan i  ontološki strah, strah božiji koji je roditelj pažnje. I eto nas ponovo, sada sa sasvim druge strane, tamo odakle smo i krenuli: u onom što budi najdublju pažnju, iz čega se rađa poezija i ka čijoj neizrecivoj tajni poezija teži. Jedno je pročitati „Kutiju u dvorištu“ samu za sebe, drugo je pročitati tu pjesmu u knjizi u kojoj je prvi put objavljena, a nešto savim treće pročitati je danas, nakon Ulaska. U toj pjesmi kao da je sabrano i do ćutanja sažeto sve ono egzistencijalno-esencijalno, sudbinsko, presudno i pjesmotvorno što joj prethodi i ono što nakon nje slijedi. Sve je tu ćutke naslućeno, sabrano i sažeto, i iskustvo njegovog tijela i iskustvo njegovog jezika, i iskustvo bića i iskustvo ništavila; i iskustvo bezgraničnog svjetla i onog većeg od njega, iskustvo „svetlosti“ što „nastavlja punim plućima da traži nenačeti očaj, jer zna da i od nje je veći.“ Kao da sve je sabrano, sažeto i naslućeno  na samom kraju te pjesme, u onom sudaru, u neimenovanom bolu i patnji u kojoj  „postoji jedno odsustvo pribježišta, nemogućnost bijega i povlačenja.“ U tom sudaru kao „da sve je stalo. / Da bi moglo sve i da počne.“ Upravo tu je, pokazivaće se i pokazati u narednim Nedeljkovićevim pjesmama i knjigama pjesama, i započelo sve; tu gdje su ona bojazan i strah od dodira zgusnuti u bol i patnju probudili najdublju pažnju koja i sama iskušava onu nemogućnost pribježišta i povlačenja, tog, da tako kažemo, očaja patnje. Pažnja, istina, nije pobjeda čovjeka nad svojim položajem; ona je prije svega preuzimanje tegobe i tenzije toga položaja, ali i u istom času, i nešto više od toga. Pažnja je i molitva; još uvijek tek simptom jezika, ali i tada molitva kao neprolazni, molitveni simptom jezika u pažnji koji se preselio u naš unutrašnji glas kao njegov uvijek već novi ali i temeljni ton, i preko kojega još prije govora i jezika samog kušamo i otkrivamo, iskušavamo da pobjeda nad smrću ne predstavlja problem vječnog života nego da se prevashodno sastoji u tome da se tajna vječnog života skupa sa tajnom smrti koju je nemoguće preuzeti, molitveno preuzima još sada, u živom, ne-prolaznom času. To može samo onaj koji ne izgubi odvažnost i odlučnost kada u biću iskusi ništavilo, nego to ništavilo bespoštedno iskuša, onaj ko ne gubi od-važnost i od-lučnost kada mu se misao, i kada se i sam u nekoj „praznoj kutiji“ sudari sa nečim neprobojnim, neprimjetnim. Samo on može i u ništavilu pronaći biće, samo on može u onom sudbonosnom, presudnom sudaru u praznini pronaći i iznijeti na svjetlo dana ono novo, spasonosno, ono jedno jedino što je nužno. U tom od-važnom, odlučnom, od-lučujućem sudaru strah se razliva  u strepnju. „Strepnja (Angst) je“, kako kaže onaj pjesmoljubivi mislilac bitka, „ukleto mišljenje koje se nalazi u stalnom savezu sa vedrinom i blagošću stvaralačke čežnje, ali i u stalnoj okrenutosti prema smrti.“ Sve to je na djelu u pjesništvu Živorada Nedeljkovića kao onaj uvijek već novi i nad-lični i već uvijek iskonski susret jezikotvorstva i pjesmotvorstva koji se u njegovoj poeziji prvi put dogodio onda kada se strepnja nije oglušila na njegov unutrašnji glas, kada nije gušila molitveni ton toga glasa čija je tihost skrivena u tihosti same pažnje – kada mu je pustila i kada ga je bodrila da kroz nju dođe do riječi. Ne znamo kako stoji stvar sa pjesnikom, njemu se možda od prvih pjesama činilo da je tako, ali  nama je tek danas gotovo savršeno  jasno da se to zaista događalo od samog početka i da traje neprestano, od „Kutije u dvorištu“ i pjesama koje iz nje i nakon nje transmetafizički, poetički i poetski, ali ne nužno i hronološki, slijede. Uvjereni smo u to od njegove knjige Ovaj svet u kojoj zapravo otkrivamo da Nedeljković od samog početka čini ono što umiju samo istinski pjesnici, oni koji, kako bi rekao Šejmas Hini, „čine ono što je esencijalni posao poezije: potkrepljuju naklonost prema intuitivnom šapatu našega bića“, daju tom šapatu svoj ton i boju, uz koje lakše prepoznajemo tembr vlastitog. Od te knjige, naime, sasvim je izvjesno da u Nedeljkovićevij poeziji postoji jedan jedinstven, nerazdvojan i sliven pjesmotvorni i životvorni tok. Izvjesnost toga toka istovremeno sebe osjeća kao dugo, neprestano obraćanje drugom, žudi da se shvati i omogućuje da bude shvaćena, uvodeći tako pjesnika, pjesmu, knjigu pjesama, pjesničko djelo i čitaoca u onaj hermeneutički krug u koji tumač ne može ući ne misleći o onom izvornom hermeneuein koje nije samo vještina tumačenja – nego i, ma šta o tome mislili i kako god nam to u našoj postmodernoj vjeri-nevjerici zvučalo, učešće u jednom svetom, svečanom poslanstvu na koje smo zaboravili a na koje nas podsjeća još samo pjesništvo i  zbiljska poezija. Razumijevati Nedeljkovićevu poeziju iz te i takve, prije svega njene, unutrašnje hermeneučičke vizure znači čuti, slušati i razumijevati onaj šapat njegovog, ali i našeg intuitivnog bića, čuti ga u pjesmama, ali i u cijelom slivenom toku njegove poezije. Taj šapat i taj tok žude da budu jedno, i samo oni pokazuju odakle dolazi i ka čemu ide Nedeljkovićeva pjesma i poezija. Nemogućnost hipostaziranja toga toka u samome tekstu i izvan „teksta“ poezije, ne znači i nemogućnost traganja za onim, i gonetanja i razumijevanja onog što taj tok čini neprekidnim, slivenim, istovremeno pjesmotvornim i životvornim. Nastanak i razvoj toga toka nalaze se u neraskidivom jedinstvu; svaka pjesma i sva poezija Živorada Nedeljkovića počiva na dubokom povjerenju u onaj unutrašnji glas, u onaj intuitivni šapat koji mu na neki svoj, zagonetan a prisan, matajezički način ne prenosi samo neke neprenosive tajne, nego na isti takav način prenosi u njegove riječi otvorenost prema tajni, govori mu ono što istinska poezija takorekuć zna po sebi, a što je filozofija zaboravila odmah nakon svoga početka, čim je ono aletheia (otvorenost, neskrivenost) prevela sa adaequatio rei et intellectus,  razumjela istinu kao mjerljivu jednakost stvari i misli, „mišljenja“ o njoj, zaboravila šta je biće jeziku, a šta jezik biću, zaboravila šta spaja pjevanje i mišljenje. I uvijek već više od toga, taj unutrašnji glas, taj inuitivni šapat mu prije i poslije i iznad svakoga znanja, svake vjere i svake nade predaje molitveni osjećaj da je svijet  dublji, smisleniji i ljepši od svih svojih pojedinačnih manifestacija i da (pjesnička) istina nije nikakva konstrukcija, nikakva metafizička stabilna struktura nego događaj u kome nam se svijet kao takav po-kazuje. Bio bi to, što se nas i naše sposobnosti apstrahovanja tiče, najjednostavniji i najkraći diskurzivni opis tog slivenog, pjesmotvornog i životvornog toka, te žive slike neprestanog iskušavanja i otkrivanja uvijek već iskustvenog i već uvijek transcendentnog događaja, tog, kako vjerujemo i kako Nedeljković svjedoči, bespoštednog, pjesničkog iskušavanja egzistencije, njene ispraznosti i njene punoće. Taj sasvim izvjesni, neizrecivi tok, to neprestano blago preobražavanje (pjesnikovog) bića i jezika pokaže nam se ponekad i kao neka živa slika, kao neka rijeka, recimo, koja se uliva u more, koja ima ne samo svoj izvor i svoje ušće, nego i ono mjesto na kojem postaje plovna, podesna za putovanje i prenošenje tereta, za povezivanje sa cijelim svijetom.

            Do Ovoga sveta Nedeljkovićeva pjesma je istovremeno kratak lirski opis i postupna lirska analitika događaja koji se pjesnički i egzistencijano istovremeno gradi, otkriva i iskušava u sudaru one nakane, one tek nagovještene želje i žudnje za drugošću i drugim iz pjesme „Drugačiji raspored“ sa svakodnevno iskušavanom neumitnošću, sa onim graničnim situacijama, sa smrću, sa patnjom, sa neprestanom borbom za preživljenjem, sa neizbježnom krivicom; sudaru u kojem i ona misao iz „Kutije u dvorištu“ dobija svoj pjesmotvorni i životvorni, događajni oblik u kojem „misao jača, na čudesnu / Obnovu oslonjena.“, baš kao ta misao iz pjesme „Udeo“, što „smirena u razmeni“ i sama otkriva da prije nego što je postao svijet stvari i sistem oruđa, svijet je bio skup plodova; kuša da u tom svijetu tako, kao u iskonskom i uvijek već novom događaju, njen i naš „udeo zri“. Sve te pjesme kao da su pisane u iskušavanju i kao da su samo iskušavanje onoga Kafkinog brutalno jednostavnog „pa ne može se ne živeti“, u kojem se „nalazi bezumna snaga vere“ koja u tom poricanje, u tom „pa ne može se“, stiče oblik. „Nije potrebno“ kaže Kafka, „da odeš od kuće. Ostani za stolom i osluškuj. Nemoj čak ni osluškivati, samo čekaj. Nemoj čak ni čekati, budi potpuno tih i sam. Svet će ti se ponuditi da ga raskrinkaš, on ne može drugačije, ushićeno će se previjati pred tobom.“ Da, potpuno tih i sam, samo takav čovjek je i mogao napisati te pjesme, neko čija se riječ nakupila pažnje, i ne samo onog arhetipskog straha i stalne, svakodnevne strepnje ljudskog bića, nego i strepnje (svoga) jezika koji je stalna opasnost za samoga sebe, u kojem uvijek nešto nastaje a nešto nestaje, nešto se dobija a nešto gubi, jezika koji razara i stvara, razočarava i očarava, razosovljuje i osovljuje, brišući jedne tragove ostavlja druge, možda baš one koji bi ga kao kakvog bjegunca ili kao kakvu divlju zvjer mogli odvesti u propast; neko čija riječ strepi i za sam jezik,  govor koji navodi na štošta i koji, znamo to dobro, kao malo šta drugo može navoditi i navesti čovjeka na ćutanje. A opet, jezik je sve; svijet je samo tamo gdje je jezik. Otud tolika odgovornost za izgovorenu i napisanu riječ koju imaju još samo istinski pjesnici. Zna to i cijelim bićem osjeća i svojom poezijom potvrđuje Živorad Nedeljković; zato te njegove pjesme zapravo i ne započinje puka riječ – nego neka tenzija, neka napetost, izvjesna ontološka prinuda koju nosi samo „vreme“ što „izrikom je saopštilo da nemost neće trpeti“, nagoni ga da se pita „čemu pohotna ćutnja kad nije pomirenost“, budi onu neizdržljivu uznemirenost „pred svetom što izrečen, ništa izreći ne mora“, vrijeme kojeg možda, zapravo i nema, ili možda nešto drugo, nešto drugačije od svega (tog). Valja iskazati to neizdržljivo a neizrecivo – valja to učiniti u času i iskušati ga kao čas kad „reći da je bol prestao / suviše naginje ništavilu i predaji“ i kad bol je jedina izvjesnost i oslonac, „bol što opominje i leči.“ Prelazak bola u riječ, u svoju osviještenu ljekovitost, to bi bio najkraći i najtačniji opis pojavnosti i biti tih Nedeljkovićevih pjesama. Kao neko ko je   slušajući pjesnički govor velikih majstora dugo njegovao svoj unutrašnji  glas, pa pod onom unutrašnjom (bol) i unutrašnjovanjskom (vrijeme) prinudom, ostavio u najdubljem pamćenju pjev drugih pjesnika, ostao sam sa svojim unutrašnjim glasom, jedinom koji tu ljekovitu bol može trajnije osvijestiti, prevesti u riječ, ljekovitu i za drugog, ljekovitu, čini se, i za sam svijet – tako i Nedeljković u tim kratkim pjesmama čini sve što bi se učiniti moglo, čini sve što može da taj, kao i bol samo svoj, unutrašnji glas barem na čas dovede do riječi. Nedeljković ne bira posebno vrijeme i priliku da taj unutrašnji glas dovede do riječi, niti njegov unutrašnji glas čeka da od nekog vremena i kakve zgodne prilike bude izabran; čini to naprosto onda kada istovremeno želi i mora. Može to biti bilo koja prilika, bilo koji čas, a  najčešće to bude upravo onaj čas i ona, reklo bi se, ontološka i ontička ne-prilika u kojoj nam nedostaje „prava riječ“ i kada znamo da te riječi zapravo i nema, kada i sama riječ je bol, i kada samo po sebi je jasno ono najdublje iskustvo i „znanje“ o jeziku, ono živo shvatanje da „značaj koji ima riječ u našem životu nije uslov značenja, nego značenje samo.“ A (u ovim pjesmama) to su upravo oni časovi najdubljeg iskušenja kad „teskoba se brani osamom, osama poteže / Teskobu kad nema valjanog odgovora“; kad nema valjanog odgovora, kad god nema prave riječi, a ne samo „u godinama očaja i komadanja života tupim sečivima umova.“ Često se čini da te Nedeljkovićeve pjesme i nije povela riječ, nego njegov pogled, oči što prate i što mu „prenose“ ono što se zbiva i što se događa. „Kao nad fotosom, zabavljen“ pjesnik najprije „otkriva(m)“ tu „poeziju lišenu interpunkcije“, unutrašnje glasove što prate tu nijemu pjesmu očiju, pjesmu koja kao da zacjeljuje, ali i brzo nestaje i nikada se ne ponavlja. Pisati pjesmu zapravo znači stavljati tu „interpunkciju“, pamtiti i bilježiti tu nijemu pjesmu, dovoditi je do riječi dovoljno pažljive i tihe da prepozna i da ne nadjača onaj intuitivni šapat njegovog bića, a opet dovoljno glasne da bi taj njegov unutrašnji glas čuo i neko drugi. Ponekad se ta inerpunkcija stavlja, odsječno i hitro, ali uvijek krajnje pažljivo kao u kakvom kratkom, a važnom izvještaju o (nekom) događaju, o samoj (viđenoj) stvari, pri čemu se to uvijek čini sa onom sviješću o paradoksu i usudu izricanja koje uvijek već kasni za događajima i samim stvarima, ali i sa  punom sviješću i uvjerenjem o pjesmi kao jedinom načinu da se punoća događaja po-kaže, da se do same stvari zbilja dođe. Ako samo malo bolje pogledamo vidjećemo da to izvještavanje o onome što se zbilo nikada nije puko „verističko“ preslikavanje i podražavanje, nego, istina tek početno, blago preobražavanje, umijeće da se riječju podrži ona „transcendencija svjetla koja spoljašnjem svijetu daje jednu realnu spoljašnjost“,  da se u vidljivi svijet uvede onaj do riječi doveden, oblikotvorni unutrašnji glas, po-kaže na djelu onu najveću, iskonsku magiju, onirizam same stvarnosti. Ponekad se taj uvijek jasan, nikada izričit izvještaj sastoji od samo jedne rečenice izlomljene-ritmovane na signifikantnim mjestima, proširivane nagovještajima, riječima koje se iznenada povlače u sebe, nestaju negdje da bi se na njihovom mjestu bar na čas pomolio njegov unutrašnji glas, po-kazao mu da nije sam. (Zaista, ima nečega anahoretskog u tolikoj pažnji, u tolikoj žudnji za svijetom koji je takoreći tu, u osluškivanju svoga unutrašnjeg glasa; ima zaista, i uvijek već i nešto više od tog.) Ponekad se, opet. taj unutrašnji glas mami rimama, pjesmama skladanim i sročenim u svojevrsnoj stalnoj sinhroniji unutrašnjo-vanjske konsonance i disonance, tim, čini nam se, jedinim načinom kojim bi se nova rimovana poezija mogla održiti u životu, tim raznovrsnim, slikovitim, razigranom stihom i slikom rijetko viđenim i kod onih viđenijih pjesnika kojima je vezani stih opsesija i preokupacija. A ponekad je to kratki niz rečenica proisteklih iz neke napetosti koju je dovoljno taknuti pažljivom riječju da bi, kao kakva potreba i želja jača od one njegove potrebe i želje da  bude „slobodan…makar u krugu što krv ga u telu ucrtava“, krenula ka svom razrješenju ili barem trenutnom rastrećenju i smirenju u kakvoj poenti, zgusnutom odjeku te napetosti, kao u pjesmi „Crveni vetar“, recimo, u kojoj se,  bukvalno tamo gdje bi se to najmanje moglo očekivati, pronašlo i otkrilo i „kao na dlanu“ po-kazalo ono što jedva da se pronaći i pokazati može, sam, da tako kažemo, obrazac za pisanje (te) poezije: „Poseban režim, načeto telo, ljubav. / Posle je lako pisati: O bolestima / O doživljaju koji se razlikuje.“ Uvijek, dakle, drugačije, drugačijim postupkom, drugačije i „po nečinu opisa“ i po „mjestu tvorbe“ ali uvijek tako da su u pjesmi „drama“i „scena“ jedno isto, i uvijek, prevashodno i na kraju krajeva, tako da bi se u začuo onaj unutrašnji glas, da bi se, kako ćemo tek kasnije, u Ulasku vidjeti, čula ona pjesma očiju, da bi se čulo kako „u molitvu izrasta obojena nečujnost / Što iz zasede je mami(m); da bi(h) je / I razumeo kad najjače već beše  voljena“; da bi se jednom ono neizrecivo kao „prozirnost, izreciva srž“ samo po-kazalo u pjesmi. Taj unutrašnji glas pomaljaće se u Nedeljkovićevoj poeziji postupno, iz pjesme u pjesmu; uz stalnu, neprimjetnu izvjesnost onog neprestanog „očekivanja neočekivanog“, one tajne koju je nemoguće preuzeti,  u svakoj njegovoj pjesmi, on čini samu supstanciju onog slivenog pjesmotvornog i životvornog toka njegove poezije. Kao da je upravo taj unutrašnji glas istovremeno i unutrašnja mjera umjetničke i egzistencijalne ostvarenosti njegovih pjesama, sama supstancijalna, unutrašnja pogonska snaga toka njegove poezije, njen pra-život i njena prevashodna „strasna mera“, Svaka je pjesma, od samog početka, svojevrsno prevremeno svođenje životnih i pjesničkih računa, sabiranje nepotkupljivo i istinoljubivo, bespoštedno, bez artificijelnosti i ugađanja samome sebi; jedna sve samosvjesnija potreba i žudnja za „drugačijim rasporedom“ koja će iz pjesme u pjesmu, iz stiha u stih prelaziti u sve trezveniji a sve zanosniji i posvećeniji pokušaj blagog, sve blažeg, a sve istrajnijeg i sve izvjesnijeg pjesničkog preobražavanja (svoga) bića i jezika, unutrašnjeg oblikovalja svoga života i „ovoga sveta“ svojim unutrašnjim glasom. Ali, kakav bi se to bitan, „drugačiji raspored“ uopšte mogao napraviti riječju, o kakvom bi se to, pa makar i blagom preobražavanju moglo raditi, osim o onome koje nosi samo vrijeme, vrijeme koje gradi, vrijeme koje razgrađuje? Šta uopšte može (pjesnički) jezik pred konačnošću i u samoj konačnosti i neprenosivosti, neizrecivosti ljudske egzistencije i njenog usuda? Potpuno tih i sam, „telo onakvo kakvo jeste / Svet onakav kakav jeste i kakav će biti“, šta može i šta uopšte hoće pjesnik, taj „tvorac vlastitog ushićenja“, „ribar zakačen za izgovorenu udicu“? Niz je upitno-otkrivajućih odgovora na to neprestano pitanje u Nedeljkovićevim pjesmama. Cijelim bićem sklon dubokoj (pjesničkoj) introspekciji, nesklon da „svemu daje(mo) nestalan, dubok smisao / Ne pitajući jesmo li dostojni tumači“, on u jednoj pjesmi, u jednom kratkom, lirskom svođenju računa, s prizvukom  priznanja i pokajanja kaže: „Da, trebalo je živeti drugačije: / S više pouzdanja u druge, sa umanjenim / Sobom u telu.“ Da, u ovim stihovima zbilja ima nekog prevremenog svođenja pjesničkih i  životnih računa, ali i žudnje za promjenom, žudnje nekog potpuno tihog i usamljenog čovjeka kojem „žudeti…već znači biti drugde“, i koji to bez uvijanja, čista srca, bez metonimijski premještanja i dubioznih metaforičkih zgušnjavanja, pjesnički otvoreno kaže. Kao da su oni stihovi iz „Keltskog krsta“, ono „I kad je pretrpan ornamentima. / On je direktan, jednostavan, strog. / Kao vera koju simboliše“, dovedeni ovdje do krajnje est-etičke, dakle na samo stilističke konsekvencije; kao da se sa neposrednošću i „direktnošću“ samoga bola želi po-kazati neko duboko, zapreteno osjećanje i slutnja. „Potpuna“ usamljenost, neprestano očekivanje neočekivanog, one tajne koju je nemoguće preuzeti, a koja nas, čini nam se, gura u sve veću osamu i, da tako kažemo, nužna, intuitivna slutnja, neki strah tajanstveno spojiv i spojen sa nadom da se baš u tome bezizglednom, u tom najopasnijem, gdje nam je i najpotrebniji, krije spas. Eto onoga što će se tek kasnije pokazati kao egzistencijalno i esencijalno i zašto ne reći onto-teološko rodno mjesto Nedeljkovićeve poezije, onoga, na svojoj koži iskušanog opšteg, dakle uistinu posebnog mjesta bez kojega je nemoguće pratiti, dakle pratiti u korak, posvećeno gonetati, razumijevati i shvatati, cijelim bićem prihvatati njen pjesmotvorni, životvorni tok, tok njegove pjesme kao obraćanja Drugom, tok poezije kao od-govora Drugog. Jer samo onaj koji je na svojoj koži osjetio, iskusio i iskušao usud i sud osame, „jedino biće koje je dospjelo u napetost svoje usamljenosti kroz patnju i u relaciji prema smrti, može se“, kako kaže Levinas, „smjestiti na teren na kome je relacija prema drugom moguća.“ Mogućnost te relacije i sama ta relacija prema drugom koja kao samo drugo „premašuje mišljenje“, svako, pa i ono transmetafizičko koje je na to drugo svom (raz)umnom snagom ukazuje i upućuje – iskušana je i u svom beskrajnom rasponu pjesnički po-kazana u poeziji Živorada Nedeljkovića. Već samo to po sebi ovog pjesnika svrstava u red onih pjesnika koji, ma kako to danas, kada se o poeziji, tu i tamo, što pomodno ćaska, što biva ozbiljno govorka kao o nekom zanatu u izumiranju, zvučalo, pokazuju svojevrsno, ispostaviće se epohalno preimućstvo i privilegiju poezije koja jedina može po-kazati da onaj, evo već jednovjekovni, za filozofiju možda sudbonosni transmetafizički napor modernog mišljenja „da se misli više nego što se misli“, da se, takorekuć, istovremeno dođe do pojma i da se pojam prevaziđe i prevlada, ne mora nužno biti uzaludan. A to opet, već samo po sebi, govori o Nedeljkoviću kao pjesniku čije vrijeme tek dolazi, ako ikakvo, (bitno) drugačije (pjesničko) vrijeme uopšte može doći.

             Ako je onaj unutrašnji, molitveni glas sama supstancija slivenog pjesmotvornog i životvornog toka Nedeljkovićeve poezije, onda je obraćanje drugom onaj delezovski, od te supstancije neodvojivi način na koji se ona ispoljava i pokazuje. Kada je o (ovoj) poeziji riječ taj način je uvijek već od „sadržaja“ pjesme neodvojiv pjesnički izraz, na djelu pokazano ono Malarmeovo „ne pravi se pjesma od ideja, nego od riječi.“ Od Ovoga sveta  je razvidno i jasno da to obraćanje drugom u njegovoj poeziji zapravo ne prestaje, i da ga možemo čuti i slušati od njegovih prvih pjesama i slutiti kakav bi mogao biti ton tog obraćanja u pjesmama koje će tek biti napisane. Nije to neko, da tako kažemo i kako bi se brzopleto moglo pomisliti,  retorsko obraćanje drugom (a i takvog, naravno, ponekad ima, od pjesme „Učeći“ naovamo) – nego tajna naviještena i zadata u onom obraćanju drugom imanentnom jeziku; tajna koja se istovremeno otkriva i pjesnički pokazuje postupno, a najprije u onom temeljnom, egzistencijalno iskušanom ontološkom obliku, u onom najbližem i najtajnijem, u tišini i osami iskušanom, žudnom obraćanju drugom koje se javlja tamo gdje smo ga, činilo se, najmanje mogli očekivati. Počeli smo govoriti o tome slušajući Kafku, ono njegovo „pa ne može se ne živeti“ koje se naizgled sasvim neočekivano i zašto ne reći mistično, nalazi u neraskidivoj vezi sa drugošću svijeta koji nam se upravo tada najizdašnije nudi, pa da tu misao i zaokružimo jednom drugom beskrajno jednostavnom a beskrajno dubokom, opet Kafkinom, da tako kažemo etimološkom mišlju, samim sukusom fundamentalne ontologije kazanim u dvije riječi. Ono Sein, ono Biti, kaže Kafka, na njemačkom ne znači samo postojati, negi i pripadati mu. Eto u najsažetijem obliku onog iz čega pjeva, o čemu pjeva, i čemu i kome se obraća Nedeljković, vjerujući u poeziju jer „ona zna kako se opstaje“, vjerujući, iskušavajući i uvjeravajući se tako da svijet kao drugo, i da Drugo uzvraća pažnju, uzvraća pozornost, uzvraća ponekad čak i pažljivost i osmijehe „izmamljene samom postojanošću / Predanošću, tim jedinim iskazom / za koji se borih / pred navalom nepoznatog.“ U prvoj Nedeljkovićevoj knjizi drugo se otkriva u neprestanoj osamljeničkoj žudnji, i on se tada, pretežno i uglavnom, obraća njegovoj prividnoj i, činilo mu se, stvarnoj i stalnoj odsutnosti. Voljom neumitnog usuda i  lične sudbine, ali i po nekom višem, da tako kažemo ontoteološkom iskustvenom redu, drugo će odmah nakon toga biti iskušano, otkriveno i kroz pjesničko obraćanje po-kazano kroz gubitak onoga, da tako kažemo, prvog drugog u njegovoj knjizi Majka. Ono prvobitno pjesničko, a to kod Nedeljkovića uvijek znači i egzistencijalno iskušavanje drugog kroz obraćanje njegovoj odsutnosti biće tu iznenada dovedeno do paroksizma, i on će mu se, njegovoj neodređenoj odsutnosti i (pjesničkoj) žudnji za njim, u narednim knjigama vratiti i poetski ga varirati sve do knjige Drugi neko. Sklonija da primijeti očigledne poetičke i pjesničke rezove i zaokrete, česte i kod naših najviđenijih modernih pjesnika, manje sklona uočavanju i razumijevanju blagih poetičkih i poetskih preobražaja i pomaka i suptilnih formalno-tematskih mijena, književna kritika, koliko znamo, nije primijetila da se ovom knjigom takorekuć završava i poetski zaokružuje čitavo jedno petnaestogodišnje razdoblje Nedeljkovićeve poezije, vrijeme osamljeničke slutnje životvorne i pjesmotvorne tajne drugog, vrijeme sve predanijih pokušaja da se ta tajne bar na čas otkrije, dotakne i upamti, pređe u riječ u dodiru sa njegovim unutrašnjim glasom. „To je vreme kada se ne sme voleti svoja nesreća, pošto je ona svojina svih tvojih bližnjih.“ Šta je ta misao Vladimira Holana što kao moto otvara i značenjski sažima ono što će se u toj knjizi (pjesnički) iskušati i po-kazivati, nego istovremena živa slika i krajnja konsekvencija i onoga ne može se ne živeti, i one „usamljenosti sakrivane kroz pristojnost i njene suštinske drugosti“; one usamljenosti u kojoj nam se čini da nam je, i pored svega drugog i pored svih drugih, ostalo još samo obraćanje drugosti vlastite duše. Da, upravo duše koju više od jednog vijeka, ne samo povodom moderne lirike, gotovo da i ne smijemo i ne možemo s mirom pominjati, a koja, kako god nam to zvučalo, zaista stalno bdije nad nama i zna sve naše tajne, pa čak i one koje ni sami sebi ne smijemo objelodaniti, i bez koje smo, ma koliko na to vrtili glavom, upravo mi, a ne ona, i niko i ništa, i prah i pepeo. Samo je to, pokazaće se pravovremeno, tiho a odvažno i odlučno svođenje svih dotadašnjih pjesničkih i životnih računa, samo je ta i takva, bespoštedna pjesnička introspekcija mogla i pripremiti i sama biti onaj istovremeni događaj u biću i u jeziku kada se u obraćanju drugom istovremeno začuje i od-govor drugog; Drugog koji je sama tajna i sama bit onog „etičkog impulsa“ što ga u Nedeljkovićevom pjesništu primjećuje i ističe Saša Radojčić, pominjući i „etiku eskapizma“ o kojoj ipak, čini nam se, ne bi moglo biti riječ, jer to dvoje, čak ni kada se pjesnička imaginacija pokuša ušuljati u diskurs, ne može ići skupa, osim ako nije došlo vrijeme da pod eskapizmom podrazumijevamo i njegovu suprotnost, i samo (pjesničko) udubljivanje u svijet. A i taj „etički impuls“ u Nedeljkovićevom pjesništvu je, ne izgubivši ništa od svoje iskonske, intuitivne, djelatne snage, odavno već prerastao u potpuno autentično artikulisanu po-etička, etičku i poetsku svijest, onu do pjesničke riječi dovedenu iskonsku „etičku svijest koja nije  modalitet psihološke svijesti, nego njen uslov“, i koja nije neka „varijanta svijesti koja se preporučuje, nego grčenje, sistola svijesti, naprosto“; dijastola, rekli bismo, jezika i govora. To je ona sjedinjena pjesmotvorna i životvorna tajna i snaga drugog, istovremeni događaj u biću i jeziku, pomaljanje pjesnikovog unutrašnjeg glasa, istovremeno obraćanje drugom i od-govor drugog koji ćemo čuti čitajući Ovaj svet, slušajući njegov (ovoga svijeta) magično razgovijetni unutrašnji glas kojem pjesnik daje riječ, i daje život, unoseći uvijek u taj tihi, čisti glas i „nešto od potkožnog nesaglasja.“ Od prve Nedeljkovićeve knjige primijetne su i nama posebno zanimljive one njegove neusiljene, autorefleksivne i autoreferencijalne, često, moglo bi se reći, svojevrsne arspoetičke pjesme. Niz je takvih pjesama, od već pomenutog „Keltskog krsta“, recimo, do „Nadmoći metafore“, „Imetka“ i „Obrasca“, od pjesme „Na očevini“  do „Uspona“, kojima se s vremena na vrijeme, naglašenije i jače nego obično, osvjetli ono stalno, blago, sudbonosno preobražavanje, pokaže pjesnički neki događaj, rasvijetli kao posebno egzistencijalno, poetičko i poetsko mjesto. A onda je, da tako kažemo, kroz Ovaj svet iskustvo svijeta kao događaj i kao posebno mjesto osvijetljeno, cijelom jednom knjigom. Čitav Ovaj svet  je i sam, svojevrsno posebno mjesto u Nedeljkovićevoj poeziji. Jednom smo Ovaj svet kratko opisali i kao posebno mjesto na kojem onaj sliveni tok njegove pezije postaje plovan, na kojem pjesma može, kako smo rekli, pogledati unazad, prema izvoru i  pogledati i krenuti unaprijed, prema ušću, nositi ne samo težak nego i dragocjen teret, oploviti i proći čitav svijet i, nakon svega, ponovo, sada sa druge strane, dospjeti  na onaj izvor sa kojeg je potekla. Sav taj put prošle su pjesme Ovoga sveta, pokazale da se ono što taj sliveni pjesmotvorni i životvorni tok njegove poezije čini „plovnim“ nalazi u samom njegovom izvoru, u onom obraćanju drugom i tada još nečujnom, (u) unutrašnjem glasu skrivenom od-govoru drugog koje se u ovoj knjizi konačno počinje otkrivati, pokazujući jezikom i govorom pjesme ono što misao tek pokušava razumjeti, a što naše biće cijelo vrijeme sluti : da nije ontologija, kao što se  činilo u njegovim prvim pjesmama, nego etika ono što podstiče (pjesnički) subjekt na govorenje, i da „drugo osim radoznalosti“ i erosa same spoznaje „traži simpatiju i ljubav“ To (dvoje) je ona, diskurzivnim jezikom nagovještena tajna drugog, ono otkrivajuće, ono životvorno i pjesmotvorno u drugom, pjesnički iskušano i po-kazamo u poeziji Živorada Nedeljkovića. Diskurzivni govor bi tu, čini nam se trebao zastati, pokazati krajnju obazrivost i oprez u daljoj varijaciji i eleboraciji onoga pred  čime samo diskurzivno mišljenje najradije ćuti i, čini se, ako je to mišljenje istinsko i posvećeno, (ne)rado prepušta riječ (nekakvom) pjevanju, a rado samoj poeziji. Iznimno je, naime, važno, za razumijevanje Nedeljkovićeve poezije čini nam se, presudno, shvatiti i ukazati da će u njegovom pjesništvu, onaj, njegovom habitusu imanentni „etički impuls, postupno, dolaziti do sve neskrivenijeg izražaja“, ali pri tom valja dobro paziti da se iz egzegeze po-etike, ne sklizne u puko ćudoređe, na skliski teren umjetničkog „angažmana“ na kome se poezija i istinski pjesnici zapravo ne s-nalaze. Ne radi se, naime, tek o „etičkoj komponenti (od koje zaziru i pesnici i kritičari proteklog veka)“ izraženijoj „nego što su tumači poezije Živorada Nedeljkovića bili spremni da prepoznaju i priznaju“, niti samo i prvensteno o tome da je „ona proisticala iz same odanosti čistoti, etici lirskog zadatka“, a što, istini za volju, zaista, sve više dobija „veoma snažne naglaske, često presudne za smisaona ishodišta pojedinih pesama“ – nego o tome da je Nedeljković jedan od onih rijetkih, danas čini nam se najdragocjenijih pjesnika koji su pjesnički dospjeli u neizrecivu tajnu govora drugog, onih koji na pjesnički način otkrivaju i po-kazuju ono o čemu, dajući sve od sebe, pokušava govoriti najdublja savremena transmetafička misao ukazujući na etičku a ne ontološku suštinu samoga jezika i ljudskog govora. Ne radi se dakle o „etičkoj komponentni“, nego o etičkoj supstanciji Nedeljkovićevog pjesničkog govora koji nam pjesnički otkriva i po-kazuje etičku supstanciju jezika i ljudskog bića samog. Samo takav pjesnik, čini nam se, ima zbiljsko est-etičko pravo na one lirske manifeste etike apsolutne odgovornosti, odgovornosti svakoga i svih, „svih živih“ i „svih mrtvih“, o kojoj je riječ u pjesmama „Ka tom mlazu svetlosti“, „Zemlja“ i nizu drugih; samo je tako moguće  pjesnički govoreći o „sveprisutnosti“, „izdržljivosti“ i „banalnosti“ zla, pokazivati tananu, ali spasonosnu snagu dobra i molitvene sabranosti bez koje nema nikakvog razumijevanja i sabornosti. Ništa nas, danas i ovdje, tako tiho, a tako ubjedljivo, tako lirski blago a tako ozbiljno ne upozorava i ništa nam danas tako, samo sobom  pjesnički ne po-kazuje da, kako veli onaj Kanovičev rabin, „svako mora liječiti sam sebe“, i da će „tek tada, možda, ozdraviti i vrijeme“, vrijeme posvemašnje društvene krize, vrijeme velikih, sudbonosnih izazova i iskušenja za ljude i narode u ovom oskudnom, opustošenom, na smrt bolesnom (istorijskom) vremenu; vrijeme „šupljih ljudi“ „bogatih“ informacijama, siromašnih pažnjom, vrijeme ljudi koji ne osjećaju i ne shvataju da škrtariti sa pažnjom, znači ne živjeti. Još jedan „impuls“, međutim, kako smo vidjeli, živi u tajni koju nam otkriva i govori drugo, drugo koje traži više od razumijevanja, drugo koje traži više, koje traži simpatiju i ljubav. I taj se, najsnažniji „impusls“ pjesnički otkriva i po-kazuje, dolazi do riječi kroz Ovaj svet, po-kazujući nam ono uvijek već više, ono nepojmljivo, ono (diskurzivnim) jezikom neizrecivo, ono Lakanovo da „ljubav znači dati ono što se nema.“ Ono neizrecivo same ljubavi kao „lirskog agensa“ u Ovom svetu se, reklo bi se, pjesnički izriče i hipostazira. U istovremeno znalački sročenom i pohvalno intoniranom, uglavnom na opis njegove pjesmotvoračke vještine i umijeća usredotočenom, pogovoru pod naslovom Lirika, sa svih strana objavljenom uz Nedeljkovićeve izabrane pjesme  Neumereni rad godina, (Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis Čačak“, 2011.), Dragan Hamović je taj „lirski agens“ prepoznao u „pojavi malog sina“ kroz kojeg će neizreciva ljubav progovoriti u mnogim Nedeljkovićevim pjesmama, i egzaltirano i brižno i prostosrdačno u isti mah, kao što je ona očinska ljubav zapanjujeće jednostavno, tepajući progovorila u pjesmi „Obilje“; držala ga i samog u najtoplijem naručju, u najvišem a najsigurnijem zagrljaju, zagrljaju drugog od kojeg bližeg nema(mo). Posebno su zanimljive one Nedeljkovićeve pjesme u kojima se spaja ljubav prema pjesmi i ljubav prema ženi, kakva je na primjer ona pjesma iz Ulaska pod naslovom „Mit“, spoj čiste, autorefleksivne i ljubavne lirike, najzanimljivija i najrafiniranija pjesma takve vrste koju smo kod naših savremenika pročitali, moguća, čini nam se, ne samo zbog neizrecivog govora drugog dovedenog u toj pjesmi do riječi, nego i zbog toga što mu je voljena žena i sama pjesnik, podarena da i sama iskazuje, dakle da prije svega čuje, ne-skrivenu tajnu govora drugog. Plodonosno je, zbilja, preplitanje tih ljubavi u toj (u tim) pjesmama i u Nedeljkovićevoj poeziji. Njih dvoje bi zaista mogli reći: „Nismo se zbližili zato što smo otkrili suštinu same stvari, suštinu poezije, nego smo otkrili suštinu same stvari, suštinu poezije, zato što smo se zbližili“; i to bi, na izvjestan način moglo važiti za sve nas, pisali poeziju ili ne, bili toga svjesni ili ne. A o toj suštini same stvari, o suštini poezije, o tom zbližavanju je zapravo cijelo vrijeme riječ. Riječ je o putu do posebnog mjesta u  Nedeljkovićevoj poeziji i o samom tom posebnom mjestu na kojem se dobro i lijepo pjesnički otkrivaju i po- kazuju kao jedno, i uvijek već više od toga, kao sama ljubav, kao jedinstvo toga troga, kao ono najživotvornije i najpjesmotvornije u ne–skrivenoj tajni drugog, kao od-govor i kao tajna drugog bez kojega bi se tuga istovremeno zgušnjavala i rasla, a radost raspršila. Ta tajna uporediva je samo sa tajnom  bezgraničnog svjetla izvan kojega se jednostavno ne može biti, onog svjetla koje samo nema vidljivu formu, a koje tu formu daruje stvarima i bićima dajući im realnu spoljašnjost. Tako bi sada (nakon što je prošla sve, i nakon što se, otkrivši drugo, ponovo, sada sa druge strane, našla na samom izvoru),  kao to bezgranično svjetlo, htjela govoriti ona pjesma očiju. A da bi nakon svega (nakon što je iskušavajući tajnu drugog prevladala svaku metafizičku raspru sa samom sobom o tome da li je ona početak pjesme ili njezin kraj) govorila tako, pjesma i poezija moraju naći svoju novu formu, formu koja bi u isti mah bila i oblik po-kazivanja samoga svijeta. To je ono posebno mjesto u Nedeljkovićevoj poeziji na kojem njegov unutrašnji molitveni glas (koji pamti sve, koji se najprije obraćao onom spasonosnom u samome sebi, a koji se sada obraća drugom, svikao „na izlaske i povratke u sebe“, ojačan „u razmeni“ za onaj presudni životvorni, pjesmotvorni ton od-govora drugog u pjesmama koje je sam ispjevao) nadjačava svaku našu riječ, i kada sve više molitveno sluša tihi, gotovo nečujni, zaboravljeni glas samoga svijeta, pretvarajući se polagano i sam u njega, u do tad nečuvenu, beskrajnu pjesmu očiju. Kada se nađe pred zadatkom da to dovede do riječi pjesnik (koji je do tada, služeći se „analogijama, metaforama, aluzijama, konstrukcijama raznih vrsta i namena“ bio „isključivi posrednik među stvarima“ bez obzira koliko se njegov „takozvani unutrašnji vidokrug“ širio) „biva zapanjen podudarnošću nekih stvari u unutrašnjem i spoljnom vidokrugu; ono što bi sam poželeo da pravi pronalazi u onome što ga okružuje. O tome su izgleda brinuli neki drugi posrednici. Sve je već raspoređeno i udešeno do najsitnijih pojedinosti, tako da bi njemu preostajalo ili da okrene leđa ili da opiše ono što vidi, u nastojanju da to sačuva od zaborava, sopstvenog ili onih oko njega; i da to priloži u opšti album s požutelim slikama, namenjen onima koji će doći i neće znati da je postojalo išta nalik tim slikama. A to su slike njegovog vremena, slike iz njegove najbliže okoline, rečitije od bilo čega što bi on umeo da proizvede u najpovoljnijim okolnostima, u najsrećnijem spregu iskustva i uobrazilje.“ Ništa jednostavnije i tačnije ne opisuje (novu) pjesničku zadaću koju će pred sebe staviti Živorad Nedeljković, od ovih riječi Borislava Radovića iz već pomenutih, Nekih stvari. Ne okrenuti leđa, opisati to što „vidi“, ima li lakše i u isti mah teže zadaće za pjesnika? Istovremena težina i lakoća, to je ono što će od Ovoga sveta nositi svaka i što će nositi svaku njegovu riječ, svaki njegov stih; težina koju će nositi svaka njegova pjesma, lakoća sa kojom će tu težinu nositi, lakoća koja će nositi njegovu pjesmu, njega i ovaj svijet. Osjećaj lakoće pred onom „izvornom“, da tako kažemo arhetipskom pjesničkom zadaćom da opet prevede djelo vida u djelo jezika, da onim već pokazanim darom što odvaja pjesnike od stihotvoraca opet izjednačava stvari i riječi, „sadržinu“ i „formu“; osjećaj lakoće i istovremena težina saznanja da se na tom „izvoru“ našao ponovo, sada dolazeći i prilazeći mu sa druge strane, ne samo sa izjednačenim „unutrašnjim i „vanjskim“ vidokrugom, i ne samo sa iskustvom i iskušenjem obraćanja drugom, nego i sa neizrecivim od-govorom drugog u unutrašnjem glasu i svom govoru i ćutanju,  sa jednim novim iskustvom i iskušenjem svijeta koji mu se i sam otkriva kao drugo; sa jednim potpuno novim, ne-poznatim viškom viška percepcije, plodom onog stalnog blagog preobražavanja (njegovog) bića i jezika, u kojem žudnja za cjelovitošću vlastitog bića prelazi u žudnju za cjelovitošću svijeta. To novo iskustvo i iskušenje cjeline svijeta kao žudnje za njom, taj novi „sadržaj“ tražio je i novu „formu“, način da se ta „licem u lice“ otkrivena, neizreciva i neprenosiva tajna po-kaže i prenese. U tom iskustvu i iskušenju drugosti i „egzistencijalnosti“ cjeline svijeta koje se ne sastoji samo u tome, i ne svodi na to da se naše granične egzistencijalne situacije iskušavaju kao granične situacije samoga svijeta i obrnuto, ima nešto od neizrecive teškoće onog najtežeg, što tjera da tražimo smisao i spas koji ne može biti samo naš, onog jediiog, čini se, što donosi olakšanje i lakoću, i što nam otkriva da se težina i lakoća nalaze u nekoj stalnoj, vidljivoj i nevidljivoj, tajnoj i javnoj, e(g)zoteričnoj vezi. Ima u tom (pjesničkom) iskustvu i iskušenju nečega od onog Eliotovog „spasenja obraćenjem“, one njegove neskrivene potrebe i žudnje za Vita nuova, ali ne i one njegove raspetosti i rastrzanosti između svijesti o tom pokušaju „napornom i tegobnom kao ponovno rođenje, i bojazni da je „početak Novog života gotovo konačan trenutak prihvatanja“, ono „da“ svijetu koje može značiti „ne“ poeziji, a „da“ praktičnoj vjeri. Ima tu još više one vjere u „neophodnost umjetnosti potpuno razriješene grijeha“ kakvu je, recimo imao Jejts, a što samo po sebi nadvladava sav (istorijski) besmisao i nasilnu ispraznost ovog javnog pseudokonsenzusa do kojega se došlo kombinacijom nasilja i prevare, a koji sebe predstavlja kao stvarnost. Ima tu, ima zapravo u čitavom Nedeljkovićevom pjesničkom iskustvu, nevjerovatne i uvjerili smo se, nesvjesne i utoliko slučajne podudarnosti sa onim Vitgenštajnovim rasterećenjem od muke i mučanja nad „neiskazivošću forme odslikavanja“ i nalaženjem izlaza iz pakla podjednakih razloga za govorenje i ćutanje u tajni svakodnevnog govora i jezičkih igara, u onim njegovom rečenicama koje bacaju potpuno novo svjetlo na sav njegov transmetafizički napor i koje toliko vuku i mirišu na poeziju, i koje što se nas tiče i jesu poezija – poezija kakva bi se tek mogla pisati. Ima tu pomalo od svega toga, ali prije i poslije, i iznad svega ima njegove tihe a snažne odlučnosti i odvažnosti da se i u onom najbesmislenijem i najopasnijem potraži smisao i spas, i ima, naravno, onog njegovog bogomdanog (pjesničkog) dara da se na ono najteže, strogo uzevši multidisciplinarno, po spekulativnom rangu zaista vitgenštajnovsko pitanje zamislivosti i izrecivosti forme u kojoj bi se mogao izraziti sam svijet,  da na takvo pitanje dakle, od kojega pamet staje, odgovori na „najprirodniji“ mogući način. Upravo to, pokazaće se, nosilo je u sebi neslućene mogućnosti i dalo njegovom pjesničkom djelu jednu, da tako kažemo, prirodnu arhitektoniku, u kojoj se njegove pjesme ukazuju kao niz živih slika svijeta, događaja u vremenu, a onaj tok njegove poezije koji se ne može hipostazirati – kao samo vrijeme. Forma njegove pjesme, njegove knjige pjesama, forma njegovog pjesničkog djela, nije, kako bi rekao Šejmas Hini, zaseban produkt uma, nego samoosjećanje, prirođen put, svojevrsno rađanje i rođenje pjesme koje joj daje nešto poput biološkog prava na postojanje. Kompozicija pjesme na kraju izgleda kao kakva lančana reakcija u prirodi, Samo takva forma i samo takva kompozicija može prihvatiti i odgovoriti na dinamiku samoga svijeta čija nam se sveukupnost i cjelina uvijek otkriva kroz događaj, uvijek već dat samo u iskustvu i uvijek već transcendentan, u isti mah. Mnogo je Nedeljkovićevih pjesama koje govore upravo o tome, a već pomenuta pjesma „Obrazac“ čini nam se najupečatljivije, sa već pomenutim arspoetičkim prizvukom. „Često sam sretao ljude / Neraskidivo povezane s mestima / Na kojima žive. Najčešće, oni / Ne bi ni prozborili o tome, / Od njih ne čuh nikada / Nikakvu oveštalu frazu, floskulu. / Ni reč ne znadoše o rodnoj grudi, / Mitskim precima, o vekovnom ognjištu / Ili, pak, o sveopštim zaverama. / Ništa od toga: uostalom, nikakvom otrovu / Ne behu dostupni. // Bili su to mahom pustinjaci, sakupljači plodova / I lovci, ribari i pastiri, / Ljudi koji su morali uvek da znaju gde se / Tačno nalaze, fizički, do svih pojedinosti  / Da bi sačuvali životnu srž. / Bejah uvek zbunjen detaljima na koje su reagovali, / Ali više od toga zapanjila bi me lakoća / Kojom raspolažu podacima, i kako bezbroj / Sitnica raspoređuje u obrazac, koje je moguće / Prepoznati i pamtiti. // Uzbudljivo je naići na takvo prisno, / Lično znanje koje nema odraz i nikada se / Ne umnožava, jer postoji samo na tom mestu, / U krugu u kome leti jedna ptica, pliva / Jedna riba, raste davna pečurka, zavija / Uvek isti vuk. U kome um sve to objedinjuje, / A jedno telo drži da je tako….“ Eto od koga Nedeljković uči odakle se mora započeti pjesma da bi u nju mogao stati cijeli svijet – od najvećih majstora, od tih, da tako kažemo, fundamentalnih ontologa po sebi. Uvijek od onih koji znaju ono što je (u poeziji) najvažnije: kako se postoji i opstaje. A o samoj pjesmi, o samom poju, o lakoći (poja), on uči od ptica, od onih koje slete do njega „donoseći“… „ljubavnu čežnju, rešenost da pesma traje, / Uzornost u poimanju potreba“, i od one ševe koju nije „Video nikada, ni čuo“, o kojoj zna „ono što znaju pesnici, / To da ševa nije zemaljski stvor, / Ona je jedina nebeska ptica / Čije pevanje do nas dopire. / Na nevidljivog duha / Koji bi htao da uteši zemlju / Liči njena laka, neumorna pesma / I ništa ne košta.“ Sve je tu, u značenjskom rasponu između stihova tih pjesama, kao između zemlje i neba; početak i kraj, beskrajna udaljenost i beskrajna bliskost, krug i kruženje. svaki krug, stvarni i simbolički, prahermeneutički krug, krug bića i krug nekog kružnog vremena, krug riječi i stvari, krug života i smrti, kruženje pjesme u koje može stati i koje može obuhvatiti sav svijet. A upravo to je na djelu, i upravo to se od Ovoga sveta događa u svakoj Nedeljkovićevoj pjesmi. Gotovo svaka njegova pjesma prolazi taj kružni put, popunjava događajem svijeta taj raspon i tako zapravo popunjava sam svijet koji se kroz događaj pjesme samom sebi po-kazuje. Način na koji ga po-kazuje pjesma, način je na koji se po-kazuje svijet, način na koji se po- kazuje svijet, način je na koji ga po-kazuje pjesma, i tako stalno, iz pjesme u pjesmu, u stalnom blagom preobražavanju; pjesma i svijet, spojeni u događaju-pjesmi, bez besplodnih nadgornjavanja ko tu koga po-kazuje, i uvijek „zbog sveta“, i uvijek sa povjerenjem u svoj unutrašnji glas, sa uvjerenjem i vjerom u toplu, bezinteresnu ljudsku riječ, u pjesmu što traje još od onog „izmišljanja reči / I šaputanja mladuncu / Dok su na zidu pećine / Igrale senke budućeg plamena.“ Kao da se nakon svih pjesničkih iskustava i iskustava pjesništva  najradije sjeća „obične“, ljudske riječi – tako Nedeljković započinje svoje pjesme. Sjetimo se kako počinje maločas pomenuta pjesma „Obrazac“. Tako nekako, obično da, kada je poezija u pitanju, neobičnije ne može biti, tako on započinje pjesmu – tako da se uvijek iznova pitate može li se jednostavnije i prisnije povesti pjesma. Početak njegove pjesme uvijek zvuči kao nekakav neusiljen i bezazlen, poziv na saputništvo i kao jemstvo da nešto sveto u ljudskom govoru, nikada, ni ako mu se pjesma na čas, možda otme, neće biti iznevjereno, nešto što mu daje pravo da nam čista srca uputi poziv na saputništvo dok još tačno ne zna šta nas na tom putu čeka. Kao da to jemstvo od njega traži i njegov unutrašnji glas koji najbolje zna kroz koja će iskušenja  morati proći govor pjesme da bi se u njoj po-kazao svijet. A kraj pjesme, kraj kojega zapravo i nema, on je samim tim nada – ako i nije razrješenje, on je uvijek upamćeno rasterećenje, olakšanje; olakšanje koje nije lakoća, ali je s njom u najbližoj „rodbinskoj“ vezi; u vezi sa lakoćom, tom trećom tajnom koju se ne može preuzeti. A između početka i kraja (pjesme) je događaj, živi čas iskušavanja egzistencije i egzistentnosti (koja će kod Nedeljkovića povremeno prerastati u svojevrstan panpsihizam) samoga svijeta, vrijeme u kojem se svijet po-kazuje, pokazuje sebi da postoji. Po-kazivanje svijeta je epifanija, čas u kome nam svijet uzvraća pažnju – gledanje svijeta, licem u lice. Svakodnevna, ovozemaljska epifanija. Forma te epifanije je poezija. Nedeljković ne opjevava sjaj jasnih, prečistih predstava svijeta koje se zbivaju u tim epifanijama nego sam put i dolazak .do njih. Svaka je pjesma taj prokopani i upamćeni put i dolazak, i svaka je pjesma samo tako i sama događaj, prizivanje i pamćenje po-kazivanja svijeta. A da bi pjesma bila događaj, da bi zbilja bila (pjesma), to uvijek već od čovjeka traži da uistinu bivstvuje, da zbilja bitiše, da zbilja i uistinu bude pjesnik, da bude majstor, i više od toga. Nedeljkovićevo majstorstvo je, kako smo još na početku rekli istinsko, učeno dakle od najvećih majstora, a opet, samo njegovo, i ono je kao takvo primijećeno, prepoznato i visoko vrednovano. Dragan Hamović je to, čini nam se, učinio prije, smjelije i pronicljivije od drugih. „Po dinamizmu prisutnom na svim formalno-strukturalnim nivoima pesama“, kaže Hamović. „po tome kako istovremeno afirmiše i relativizuje, razvija i pomera iz ležišta mnoštvo opevanih pojava opipljivih i zamišljenih; kakve intonacione raspone, leksičke i oblikovne zaokrete postiže; kako razgranava i zgušnjava jezik svojih pesama – Živorad Nedeljković se ukazuje kao jedan od najdarovitijih pesnika koje uopšte imamo…“ Primijetiće Hamović taj „dinamizam…pesme“, naslutiti možda da je samo takva, da tako kažemo, sveopšta pokretljivost pjesme (a što će Hamovića možda i navesti da naslov onoga pogovora pod naslovom Lirika sa svih strana suptilno i tačno preimenuje u Lirika u opštem pokretu i tako, što se nas tiče, pogodi u samu srž Nedeljkovićevog pjesništva) prijemčiva za dinamizam i „adekvatna“ dinamizmu samoga svijeta. Primijetiće Hamović i taj Nedeljkovićev potpuno novi, svojevrsni pjesmotvorački sinkretizam (koji je posebna tema i koji, kada je riječ o nezahvalnoj temi budućnosti pjesničke umjetnosti, čini nam se, dalekosežno sluti), tu, kako on kaže, „raritetnu sintezu mnogih prošlovekovnih ispitivačkih tekovina“ kao jedini način da se „doskoči“ igri bića i jezika u kojoj svijet voli da se otkriva i skriva, svijet koji se samo u događaju zbilja i  uistinu zbiva, koji se jeziku ukazuje i pamti, a samo u pjesmi samom sebi i drugom pokazuje. Čitav i cjelokupan niz takvih pjesama je sam  po-kazani svijet, svijet koji uvijek jedva čeka  da ga „iznova izgovoriš“ i koji će biti „od svih svetova bolji, / Jer neće biti samo moj.“ Samo tako, proširivši ga na cijeli svijet, mogao se napraviti „drugačiji raspored“ u onom „dvorištu“ od kojeg je i od čega je, sve počelo. To je to „malo“ Nedeljkovićevo (pjesničko) otkrovenje i spasenje, plod stalnih blagih preobražavanja duhovnog bića i jezika jednog tihog čovjeka, čija su „lutanja na dohvat, / Nepodesna za preterivanje i priču“, a koji u tim,  rekli bismo, potpuno samosvjesnim „lutanjima na dohvat“ obilazi svoj i naš (bes)kraj i krajolik, po-kazuje ovaj svet. To je stvarni i izgovoreni, jedini i izvan živog časa postojeći i postojani svijet, izrečen pjesmama kao kada „šetnjama izricasmo običan život, bez eufemizma i metonimije.“ U tim pjesmama, u tim šetnjama, „tumaranje kroz običnost“ zna biti „više od poklona, sreća.“ U tim pjesmama, u tim šetnjama, zapravo, u tim šetnjama-pjesmama nema „preterivanja“, jer je on i dok šeta i dok pjeva, uistinu pjesnik, onaj dakle, kojem vjerujemo, i onda kada nas, na primjer, osupne kakvim, na prvi pogled „pretjeranim“ poređenjem, strahom, recimo, da stvara bilo kakav mit, jer „zna“ da je njegov „život tek kap krvi, / Osnažena u kolebanju“, „kapnuti ili ne.“ I tada, naime, kao i uvijek uostalom, pjesnik nam otkriva suštinu same stvari, pokazuje nam da u poeziji zapravo i nije moguća laž. A kada u pjesmi nema laži, tada nas i jedno „pretjerano“ poređenje može odvesti na neko neočekivano mjesto na kome se bezmalo sve što smo nekim povodom htjeli reći po-kazuje samo od sebe. Može nas, recimo, odvesti u jednu priču Milorada Pavića u kojoj se igra neka začudna kartaška igra u kojoj igrači zalažu ono što im je najdragocjenije. U toj igri se dobija  tako što se daruje. Igrači su Pavićevi savremenici, ljudi sa punim imenom i prezimenom. Jedan od njih zalaže zlatan sat, drugi neku porodičnu relikviju, a Stevan Raičković, dobro se sjećamo, ulaže jednu „svoju pesmu“. Učesnik u igri je i Borislav Radović koji na opšte iščuđavanje ostalih, ulaže jednu ribarsku tajnu. A kako upravo on tu zagonetnu igru davanja i uzimanja dobija, on tu tajnu mora otkriti, pa na još veće čuđenje ostalih igrača, koliko se sjećamo, baš ovako kaže: „Radi se o tome da se udica navlaži krvlju iz vlastitog prsta; tada riba grize kao luda.“ Pavić je zbilja u smišljanju i pričanju priča vrijedio za trojicu, od kojih je jedan stalno bio smrtno ozbiljan, drugi se igrao i šalio, a treći slutio za svetrojicu. Slutio je i ovaj put nepogrešivo i vidio ko je uistinu pjesnik, ko je pravi majstor, i više od toga. Sve je čini se, znao taj Miša Pavić, i još više slutio, i što je najvažnije, volio je to i umio beskrajno duhovito, prenijeti drugom. Samo, čini se, nije znao ili možda nije htio reći da se tu zapravo i nije radilo o „krvi iz  vlastitog prsta“, nego baš o onoj „pretjeranoj“ kapi koju smo maločas pominjali. Radi se, dakle o onom najtežem, bez kojega nema istinskog, zbiljskog olakšanja i lakoće – radi se o tome da iza istinske, zbiljske poezije, da iza poezije kao zalog stoji sam život, i da se samo tako ritam našeg unutrašnjeg glasa može uskladiti sa skrivenim, zacjeljujućim ritmovima svijeta i sa zvjezdanim satima, zacjeljivati tako i sebe i svijet. Nije to jedini, ali je svakako presudni razlog što čitajući neke, nama danas najzanimljivije pjesnike, a Živorad Nedeljković je svakako jedan od njih, često pomišljamo na ono presokratovsko to gar auto noiein esti te kai einai, na to,  jer isto je misliti i biti koje i sada, nakon toliko stoljeća, zbilja zvuči dublje od svega što bi mi danas umjeli reći, o čemu bi mogli i umjeli zbilja i istinski misliti, dakle to mišljenje živjeti. To danas mogu samo pjesnici, i to će, po svemu sudeći, i ubuduće moći zbilja iskušavati,  dakle po-kazivati samo pjesnici, pa bi ta Parmenidova misao danas mogla i trebala glasiti  jer isto je pjevati i biti. Ruku na srce, mi više i ne vjerujemo onima koji pišu pjesme iz kojih se vidi da bi ti ljudi sasvim lijepo mogli živjeti i bez toga. Izjednačavanje i jednakost onoga pjevati i biti, to življenje pjevanja i mišljenja, nije samo neka, da tako kažemo, naša mjera vjerodostojnosti nekog pjesnika, nužan uslov vrijednosti i važnosti njegove poezije za drugog; to je, kako nam se čini, zapravo jedini izlaz iz slijepe ulice u koju je zašla moderna poezija, moderna lirika koja je, što se nas tiče, ono duhovno najuzbudljivije, najbolje i najljepše, ono najviše što je pjesnička umjetnost, i što je umjetnost, ikada dala. A sama ta mogućnost, sam taj pokazani izlaz na neki novi put poezije, neuporedivo je važniji i od ovog tupavog muka koji se širi i od ove dreke koja se diže oko „skrajnutosti“ poezije, od ove „brige“ i prenemaganja oko toga što, izvan uskog kruga posvećenika i profesionalnih tumača jedva da se i govori o poeziji, jedva da se i pominje poezija. A i šta bi se to još važno, izvan poezije same, o poeziji imalo i moglo reći, a što već nije rečeno? Zar kao novu opet potezati onu staru priču o upitnosti društvene svrhe i utilitarnog smisla poezije? Kao da nemamo preča posla i kao da ona vizija „idealne države“ nije prošla gore nego pjesnici u njoj. Ili žaliti za „zlatnim vremenime“ poezije kojih zapravo nikada nije ni bilo? (Istina je zapravo da postoje vremena koja je poezija pozlatila, pomogla ljudima da smislenije prebrode svoje (istorijsko) vrijeme, da budu bolji nego što jesu. A i šta bi više od baštine, od tog pozlaćenog vremena, čovjek čovjeku koji dolazi mogao pre-dati?) Ili ne daj bože tjerati poeziju da trči tragikomičnu trku sa zabavom? Sve je to uzalud, sva ta izvanjska „briga“ za poeziju. O poeziji je, kao i o svemu drugom, uostalom, uglavnom, sve rečeno. Poezija, međutim, još nije rekla svoje. Ono iskonsko, a uvijek već novo, ono najteže izrecivo, ono neizrecivo, što samo ona može iz-reći, a što nas se najdublje tiče i kada toga nismo svjesni, jer sobom nosi onu iskonsku moć obnavljanja koju imaju samo biće i vrijeme, i preko poezije jezik kojim govorimo i na kojem je čitamo; onu iskonsku, iscjeliteljsku moć obnavljanja koja je svijetu danas potrebna gotovo toliko koliko i samo njegovo postojanje. Nije to nikakvo, a pogotovo ne neko olako, „optimističko“ predskazivanje nečega novog pod kapom nebeskom što bi nam mogla donijeti (samo) poezija; to je naprosto samo iskustvo čitanja i poziv na posvećeno čitanje onoga što poezija po-kazuje. Lakoća sa kojom to (najteže izrecivo) po-kazauje Živorad Nedeljković, odlika je vrhunskog pjesničkog majstorstva, i svrstava ga, uz Slobodana Blagojevića i Borisa A. Novaka, prije svih drugih, u red onih pjesnika, rođenih na južnoslovenskom prostoru u drugoj polovini prošlog vijeka, čije živo pjesničko djelo, čija poezija, po svojoj poetičkoj relevantnosti i poetskoj, umjetničkoj  realizovanosti i vrijednosti, uveliko prelazi granice jezika na kojem je napisana.

…..Zato, naposljetku, ono najvažnije. Rekli smo, naime, podosta od onoga o čemu smo mislili dok smo ponovo i sa sve većim užitkom čitali i iščitavali Nedeljkovićevu poeziju. Samo o onom najvažnijem, o lakoći njegovog pjeva, o auri i supstanciji samoga poja, o samoj lakoći, gotovo da i nismo govorili. I sam pjesnik nas je ponekad navodio na ćutanje o njoj, „nameran da o lakoći ne progovori(m) ni reč, nego da tišinom telo iskušava(m).“ Ali, mi nismo izdržali. Sve vrijeme smo zapravo, pokušavajući slijediti i dočarati tok, strukturu i ritam Nedeljkovićevog pjesnikovanja, povrh svega mislili  na tu lakoću i pokušavali govoriti o njoj, posebno onda kada smo nadugo i naširoko hermeneutički raspredali o onoj kratkoj pjesmi, jedinoj, čini se, u kojoj te lakoće nema. Pjesmi u kojoj, čini se, nema ničega osim onog najvećeg tereta nagomilanog spolja i iznutra; onog tereta iz kojeg nastaju i rađaju se riječi. Riječi koje i same znaju biti teret i opterećenje; riječi koje su uvijek, čini se, i neki teret, uvijek, osim kada su bezazlene, (i) kada su riječi pjesme. Riječi pjesme koje su uvijek neko rasterećenje i olakšanje, ali ne i sama lakoća. Lakoća u kojoj uživamo kao što svijet uživa u svjetlosti. Lakoća koja je tajna (tih) pjesama i (te) poezije, tajna koja se čitanjem i gonetanjem (tih) pjesama može otkriti, ali ne i preuzeti. Tajna koju može naslutiti svako ko čita ove pjesme, a otkriti samo onaj koji pažljivo i posvećeno, u korak prati riječ pjesnika, koji slušajući (ovu) poeziju začuje da mu koraci svično odzvanjaju, pa mu se učini da se i sam s lakoćom probija kroz ono nečujno i neprobojno, dok se skupa sa pjesnikom i njegovom pjesmom prikrada neizrecivom, približava neizvjesnom, hrabren i bodren i sam sve bližim i bliskijim od-govorom Drugog.

                  ………………………………………………………………………………..U Doboju, 10.3. 2015.