Žanrovi

Incident

.
………...(parafraza, po C. Cullenu)

Jednom, davno, dok krih se u starom Rimu
Srca puna, mada bježah od rata sjene
Vidjeh Rimljanina
Kako gleda pravo u mene.

A bio sam mlad
i sâm gledao u ljude pravo
Nasmiješih mu se, ali on ispruži
prst ka meni, i vikne mi: sciavo.

Vidio sam poslije cijeli Rim
Od rujna pa do siječnja
Od svih stvari što su mi se desile tamo
To je jedino čega se sjećam.

Hoří, má panenko

kutija šibica, savršen predmet
mali fabrički kvadar
arsenal mini-minâ u kojem je potencijal
sakriven, spreman da ga jednom zapališ
i da gori

mala kartonska barka
isplovi na guranje
iz pravokutne spilje
naslagani galeoti – koji će prvi platiti glavom? –
da brzo izgori pripaljujući
drinu bez filtera
prošvercanu pod sankcijama
avionom u Amsterdam
u crnoj najlonskoj torbi nečije sirotinjske majke

šibica je da pripali plosnatu cigaru
s blijedim utisnutim slovima pri vrhu papira
pripali pa iz nje da pokulja gust dim
u kružnicama i šarama
dimna kartografija izgubljenog svijeta

cigareta se puši
da se uz nju misli
nekad
i nekad o tom svijetu
cigareta služi
i da joj ne daš da kao taj, da kao stari svijet dogori

nego da je ugasiš, naglo
na kožu nadlanice, zapešća
kad se nečega, svega, sjetiš

cvrlji koža i peče, gore dlake
i boli, i neka
i mičeš pogled zamućen
da padne opet na kutiju šibica
savršen predmet

Brodsky

.
A New Year’s resolution

Deset (i više!) godina reaktivnog omalovažavanja
s uvjerenošću pravičnoga
(tko mi dade titulu, tko me ovlastio?),
uznapredovalog verbalnog strijeljanja.
Između toga,
nevidljivo gurao naprijed
i krpio svoje između dva mjesta,
uza inaćenja, guranja i odbijanja
svađe, vraćanja i vrâčanja
koje je ovaj jaki, sigurni svijet lako podnio
(izdržao je on i teže, i jače od mene),
čekao dobronamjerno,
kao strpljiva majka nezrelo dijete,
da me prođe.

Ima uvijek u pobunjenog i istine i života,
ali šta kad nas je nas
tvrdoglavi Bog tamošnji takve dao,
da se zanesemo
pa ne stajemo, ni kad bi trebalo.
Nakon svega,
stečeno brojim na dlanu kao nekad sitnu paru
skromni nauk:
da data nam brzina
još nije uvid,
da i oduhovljenje hoće rad,
i da pazim
da od uvjerenosti ne bude
prekasno za ispravljanje

A ja, na drugom putu

jedna pjeva na BBC-u,
vidi je, ista Ronnie Spector,
isti ton,
okrenem se da ti kažem,
ti bi to odmah mogla pohvatati.

Pa drugi put, također:
vidi ovoga Mondrijana, crte i linije
sijeku platno pod pravim kutom,
to je ta ovdašnja praktična inteligencija.
Nema sumnje, platno je ova zemlja
kad se gleda iz aviona.
Pa gorljivo:
je li to vidio tek kad je onda poletio za Ameriku,
šta misliš, je li znao
da je već prije toga uhvatio ovu nisku zemlju kao nitko…
– pitam, i okrenem se nadesno, u muzeju,
bijelom bijelom zidu, nikome do sebe.

Vidio sam neki dan tipa još mladog
tek s kojom modioznom sijedom, onako kako voliš
vozio je bicikl odrješito i s humorom,
sami šarm i jasan osmijeh,
otraga na dječjem sjedalu djevojčica od četiri-pet godina.
Mislio sam, bez šale da je baš tvoj tip, po tvojoj mjeri.

I opet – nikome.

A mijenjam se polako, dok tako govorim u prazno.
Vremena bar imam
primjećivati mijene
to ionako mogu samo ovakvi
koji vremena imaju previše.

razgovaram s tobom
ja, negdašnji prvak našeg privatnog glumišta
što usavršava stil

i namjesto dugogodišnjeg dramskog proznog monologa,
maestralno izvedenih predstava,
molijerovski odigranih laži i višeslojnog farbanja
(falila mi samo još muška šminka,
bijeli puder, lažni madež olovke na obrazu,
crveno izvučene usne, naprahana perika i svileni rubac pod nosom)
namjesto predstave u dugim, neprestanim činovima –

napokon rečenice sad
sve bolje i preciznije,
kao stihovi, umalo.

Prvi put preklapa se izvedeno i stvarno,
izrečeno i mišljeno.
Prvi put riječi ne traže ništa osim da iskažem, sebe valjda (tko god to bio).
Prvi put ne zavode (ni ne znajući da to rade),
ne igraju se onako neodgovorno i nedopušteno,
ne lažu.
To je novo sve. I sve kasno.

Pa ne stajem,
ne znam stati
nego dalje dorađujem i brusim,
slušam muziku riječi, razvijam sredstva,
mijenjam žanrove,
retoriziram kao stari Rimljanin,
u tragičkom antičkom stihonu
visokom i niskom
i balkansko epski uopće,

ima i lirike najnježnije,
i američke svedenosti,
kalvinizma i skromnosti, dirljive (makar sâm to rekao),
litota i cezura kao iz country & western pjesama,
i arturmilerovskog monologa,
vodim sve s čak dva različita, suprotstavljena glasa,
igram obje uloge u paru
privatni virtuoz i stilist

I tako, napokon, na sasvim drugom putu
a i dalje samo glumac koji je zaslužio
prve dobre stihove
govoriti dvorani bez publike.

Književni žanrovi

Vodeći se za jednom
engleskom frazom,
po kojoj ženu zovu prozom
a ljubavnicu poezijom,
okrećući, kao uvijek po sreći, sve to
izašlo je obrnuto.

Prva je, izgleda, bila poezija –
epska, jer je brate trajala, lunga via
što i kod Homera,
osim velikih gesta, preciznih stopa i mjera
erosa i herojstva i žrtvovanja,
ima i čišćenja štitova i kuvanja jela
i ženskog zakeranja.

Lirska, jer tko će prepričati onakve priče.
Bliska, moja, što zauvijek dijelom izmiče.

No ta druga, da ne lažem –
Proza, baš, i to, da dokraja kažem,
od vrste u plastičnim neprozirnim omotima,
što se uživa u mračnim prolazima
i traje samo dok je pod rukama.
Stvara omamljenost,
gađenje i vraćanje na mjesto zločina,
snabdjevanje nikad dovoljnim dozama,
kao i svaka stvarna i dosadna ovisnost.

Ni jak ni slab, ni jeban ni lud
Mastroianni koji bi da je Clint Eastwood,
za lažne početne snove
u jedan tren uništio godine i nemjerljiv trud
nejaki Nemorino koji bi da je Duca od Mantove,
nepovjerljivac u ljubav, neznalica u intimnosti,
zapetljava se dok ne može više i nastavlja se gristi.

I prekida, naglo. Napušta sve
ili je, odbačen, kako nego i od one i od ove.
Hvataju ga, mnogo kasnije, čudne senzacije
i da prizna ne smije :
da je kao opsesivac kojem je ponavljanje
iste radnje
zadovoljstvo i muke
kao kad se pred svima
dugo trlja prljav papir među prstima,
a u isto vrijeme htio bi oprati ruke.

Jest o literaturi, ali tu nije bilo metafore:
koliko puta ribaš prste, voda uporno i nemilosrdno ore
koža popuca, opet vidiš da nije dosta dok hraniš se otrovnom hranom,
staješ pod tuš – nikome nije prošlo samo od pranja ruku –
pa ribanje, četkama i spužvom tvrdom spireš muku
kad završiš čudiš se nad puknutom kožom i sitnom ranom
njušiš po sebi poslije kao po stranom.

Sve je s tebe spalo
i ono poslije i ono prije
pa ipak provjeravaš da nije šta ostalo.
Nije.

I to prođe.
Samo tu i tamo,
prevariš se kad ti dođe

i nesvjesno pomirišeš
sitnu parcelu kože na ruci
savijeno koljeno dok sjediš,
vlastito rame
trom i nepokretan nasukan u negdašnjoj sigurnoj luci
da vidiš je li možda ipak još išta tamo za me –
i da još jednom prizove popodneva i mrak
na tajnoj adresi, gdje se svaki put nanovo palo
tamo gdje se igralo va banque
sa svime što se imalo.

«Ali, ja sam imao pravo na to», vičeš iznutra,
«imao sam pravo!».
Ma kako da ne, ma bravo!,
Kad već bio si jučer, nemoj biti i sutra
smiješan, sentimentalan, bivši razmaženi nezadovoljnik,
– kažem, proza! – muška Madame Bovary, neželjen ženik.
Kao Flaubertu na vlastiti prozni lik,
diže ti se
želudac,
na samoga sebe, na konac
vlastitu samoljubnu kreaciju
ostavljenu u procijepu
a zapravo dosadnu i nelijepu
pekmez od kompleksa, slatko od snova
zmešanciju između stvarnosti i književnih žanrova.