Poezija

`85

.

.

.

Uspomena

.

I.

.
kiša zamuti pogled
žuta prijateljica u kišnom danu
u livadu zagazi
osuši travu
prolunja planinom punom zmija
rijeku hramljući prelazi
kiša zakloni pogled
draga pobježe na kraj svijeta
mokra pognuta zgnječena
u oluji bijele kuće
ledena nevjesta isisa joj blagost
kiša udara koso
zalutala dragana kreće se kao sjenka
pogled se pretvori u čežnju

.

II

.
pada kiša dvadeset godina kiša ne pada
zaključao sam se katancem dosade

..

.
BAJKA

.

I.

.
vile se spuštaju do samog izvora
lice peru mažu grebu

teče rijeka krvi

poljubac se ne da ukrasti nikad i nikad
od okrvavljenih ljepotica

svo cvijeće izgubi boju

vile pričaju bajke u svijetu
ne krade se poljubac drhteći

vidjeh djevojku kako ubija sebe

cure peru ruke lice miju
za puno zdravlja u svijetu

još teče rijeka krvi

.

II.

.
on stoji kraj izvora

.

.

1985

.

Ovo je godina moje srednjovječnosti
imaću dvije više od 33
i mnogo manje od stotinu
Moram se liječiti od grjehova

dugog življenja nad gomilom
Kao roditelj neću da gledam više
kako umiru lijepa djeca
kukavnihroditelja usamljena

S obje noge ulazim u starost

Ovo je godina moje srednjovječnosti
dostavlja mi bestidno račune
i ljubavi i mržnje i poraza
ko voli život i u produžetku
treba mu najmanje stotinu godina
da vidi život četiri pokoljenja
Da vidi što je muka a da izdrži

Godina 1985. dolazi poslije 1984.

.

.

Majčino Lice

.

Kako da imam Majčino Lice
Kad ona nakon sumraka stiže
I krade mi san iz očiju?

Traži da obučem pantalone iz đetinjstva
Da zapjevam pjesmu o zubu očnjaku
Da stavim šešir na jedno oko
U ustima blagoslov: srećan ti put!

Kako da nađem Majčino Lice
Kada upalim svijetlo
Ona se udalji i ćuti?

Tražim joj zagrljaj
Pročitam joj gluvu knjigu
Rominjam joj riječi suzama
pogled u očnim dupljama.

Kako da Majčino Lice
Na zid ispred sebe stavim
Dal’ Mrtva priroda ovako nastaje.

Spominje oca, braću, sestre
Kaže da mi se osjeća iz usta
Jer bore već mi poružnjaju čelo
Već tri godine redom neprestano.

Kako da imam Majčino Lice
Kad ona nakon sumraka stiže
I krade mi san iz očiju?

Oplijevi mi svježu travu s groba
Otkrij živo meso Zemlje
Molitvu veži za usne kao cvijet
Ne zaboravi zanat pisanja.

Kako zaboraviti Majčino Lice?
Pružam gole ruke prema nebu,
Nebo je praznina.

Bježi mi s očiju, čuvaj me u srcu!

                                                                        Prevod: Qazim Muja

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Sabri Hamiti

Rođen u Podujevu 1950. godine. Osnovno i srednje obrazovanje završio u Podujevu, a univerzitetske studije na Odsjeku za albanski jezik i knjizevnost Univerziteta u Pristini. Postdiplomske studije komparativistike završio je u Zagrebu i Prištini. Specializirao je na Sorboni. Profesor je Univerziteta u Prištini i član Akademije nauka i umjetnosti Kosova. Najpoznatija djela: Thikë harrimi (Nož zaborava) (1975), Trungu ilir (Ilirsko stablo) (1979), Kosmos (1990), Melankolia (Melanholija) (1999).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *