Geometrija

Imala je otvor umjesto lica i nije imala vrat, a  ramena su joj  bila nekako spojena s glavom kako bi kompenzirala taj nedostatak. Bila je malo zelenkasta u tenu, s glatkom kožom i neprimjetnim zglobovima. Vrlo vitka i dobrog zdravlja. Ljudima je u početku bilo teško prepoznati njena osjećanja, ali su se vremenom navikli to raditi prema tonu njenog glasa. Njeni roditelji su imali obična ugodna lica, okruglasta s blagim crtama, i uopšte nisu  nalikovali na nju. Otac joj je pričao da je imao neku prababu koja je bila ista kao ona. Ipak, majka je smatrala da više liči na njihovu lozu i da je, osim lika, sve ostalo naslijedila od nje.

Prijateljica joj  bila jedno razbijeno ogledalo. Zapravo nije bilo razbijeno, nego je bilo napuklo, u dva malo razdvojena dijela. Ono joj je zato  omogućavalo da odraz svijeta gleda iz više uglova. Tačnije, iz dva ugla, ali ipak ima puno razlike kad se gleda iz dva ugla. Neki kažu da razbijeno ogledalo nosi nesreću. Ovo je bilo sasvim drugačije. Često joj je davalo prijateljske savjete koji su imali duboko značenje i koristili su joj pri donošenju odluka.

Našla ga je u jednoj fioci, zabačeno u krajnji desni ugao, s velikim naslagama prašine i masnim otiscima posvuda po njemu. Oprala ga je, očistila i otada ga je uvijek nosila u torbi. Nije htjelo govoriti zašto je razbijeno i ko ga je razbio.

„Ako želiš, prihvati, ako ne, ostavi me u nekoj fioci“, reče joj jednom kada je ova insistirala da sazna ko ga je razbio.

Jednom mu je rekla: „Vidi, ja uvijek gledam preko sebe, ne mogu da si vidim sopstveno lice.“

„To je tvoj odraz, ja ništa ne mogu promijeniti. Ja nemam nikakve veze s tim.“

Imala je još jednog prijateljicu. Jednu malu korištenu olovčicu koju je upoznala na drugom kraju fioke. Bila je stara, istrošena, tupa na vrhu glave, čak joj je i gumica bila iskorištena. Na kraju je imala tragove ugriza nečijih zuba. Neki student ju je koristio i često, kad bi razmišljao, grickao. Pa se tako nadala da je dovoljno naučio pred ispit. Ali bila je sretna što su zajedno riješili puno zadataka i položili mnogo ispita. Sada je on bio ministar ili neki diplomat, tako nešto. Nešto poznato, i predstavljao je državu nadaleko. „Ponosna sam na to dijete. Rezultate smo gradili zajedno.“ Ali sve ju je to mnogo istrošilo i sada se nije htjela previše ulagati, bojala da će se previše  istrošit  i nestati. „Ne mogu ništa uraditi. Previše sam istrošena“, često bi rekla kada bi je zamolili nešto da uradi.

Bila je dobra u matematici i voljela je malu olovčicu mnogo jer ju je motivisala da rješava zadatke. Nije joj  baš mnogo pomagala zbog stanja u kojem je bila, ali joj je bila veliki inspirator da uči više.

Posebno joj je išla geometrija,  kao za  ironiju. Ni sama nije znala zašto – je li je imala prirodni talenat ili je to bilo iz inata zbog uvreda koje je trpjela od svojih vršnjaka. „Ti nemaš mozga u tom krugu“, rekao bi joj neko od te bezobrazne djece, najčešće isfrustriran jer je imao slabiju ocjenu iz matematike od nje.

Vremenom je ovo je počelo negativno uticati na njeno raspoloženje. U jednom trenutku i sama je počela vjerovati da zaista ne može razmišljati kao drugi, i počela je prihvatati sve što bi joj rekli. Tako se pretvorila u svačijeg poslušnika, sljedbenika svakome, ostala bez svog ja. Niko je više nije poštovao, a i profesorica matematike počela joj je davati slabije ocjene, jer ova nije vjerovala da može riješiti zadatke.

„Uzmi me i pogledaj se svojim očima“, reče joj ogledalo, „nema potrebe da slušaš druge kako ti govore šta si. Oni imaju svoj pogled na svijet, ti imaš svoj.“

„Ne mogu ništa uraditi. Previše sam istrošena, ali napisala sam jednu pjesmu… da shvatiš ko si“, reče olovčica i pročita joj pjesmu o njoj.

Uz pomoć prijatelja, vremenom je povratila samopouzdanje i nastavila  da se  gradi  u divnu ličnost.

Voljela je čitati, posebno je voljela istočnjačku filozofiju. Jednog dana joj je u ruke došla knjiga „Tao Te Đing“ od Lao Cea. Ova knjiga kao da joj je pokazala suštinu njenog postojanja, razlog oblika njenog tijela. Posebno ju je vaskrsnuo dio koji je govorio o „ništavilu“:

Trideset žbica spaja se u jednu glavčinu (centar točka), ali praznina u centru čini točak korisnim.

Glina se oblikuje u posudu, ali praznina unutra čini posudu korisnom.

Prave se vrata i prozori za sobu, ali prazni prostor čini sobu korisnom.

Zato, od postojanja imamo korist (profit), ali prava upotrebljivost proizlazi iz nepostojanja (praznine).

Ona se nadala se da je taj prazan prostor namijenjen bezuslovnoj ljubavi koja će jednog dana doći s pojavom divnog mladog čovjeka koji će dati smisao njenom vijekovanju.

Jednog dana, poslije mnogo godina, pojavio se taj mladi čovjek, djelimično onakav kakvog ga je zamišljala. Prvi put ga je primijetila na Kaneu, na klupi ispod manastira, na zalasku sunca. Gledao je u nju ili je preko nje gledao zalazak sunca, nije bila sigurna, ali ipak  se nadala da je prvo. U očima je imao suze, iako se trudio da im ne pridaje značaj, blistale su bojom crvenkastom od sunčevih zraka na zalasku. I nasmiješio joj se, barem je tako osjetila, nije važno, vjerovatno joj se i nasmiješio.

„Zdravo“, reče mu i nasmiješi mu se.

On je bio pomalo zbunjen i odgovorio je mahanjem lijevom rukom.

„Volim te“, govorio joj je često, a ona se svaki put osjećala čudno, u nedoumici. „I ja tebe volim“, rekla bi. Ponekad bi se okretala unazad prije nego što bi mu uzvratila, kao da je u svakom takvom trenutku neka druga stajala iza nje, i to „volim te“ od momka zapravo je bilo namijenjeno onoj iza nje.

Jednom je pronašla poeziju koju je on pisao. Obradovala  se da je možda za nju, ali je shvatila po datumu ispisanom na dnu svake pjesme da je to za neku bivšu djevojku. Krišom ju je uzela i pokazala svojim prijateljima.

„Hoćete li da vam nešto pročitam? Poezija mog dečka, ali nemojte nikome reći!“

„Kome  bi rekli, ja nisam ni izašlo iz tvoje torbe“ , reče ogledalo.

„Može, pročitaj“, reče olovčica.

Ona je  počela čitati, a njene prijateljice su, zanesene, s velikom pažnjom slušale  njenu nevještu glasovnu interpretaciju stihova. Poezija nije bila loša, posebno joj se dopala jedna strofa:

Svaki put kada s tobom  sam ja

Duša  moja prolazi godišnja doba sva 

A na kraju zima sve iznutra razvije  

Vihorima  ledenim rastanku našem se smije

Ogledalo se pokušalo uvući u kožu momka: „Vjerovatno su imali burnu vezu. Možda ga mnogo povređuje? Možda je bila nepravedna prema njemu? Zašto se ne može osloboditi od nje? Zar je moja ljubav premala?“

„I ovo je dobro“, reče.

O,  zaboravu pokloni se bolu mom

To pjesma bijaše moje vrijeme sa njom

Sad   samo stihove otpijam sa izvora tog.

„I ova sa rimom je isto tako dobra“, reče nakon kratke pauze, listajući, i pročita im još jednu strofu:

U zapuštenom parku na brdu,  na rubu jednog grada

Postoji ljubavi aleja, obrasla teškim bršljanima jada

I tamo jedna usamljena bista bez lika stoji

Obasjana nadama neostvarenih ljubavi mojih

„Lijepe su, nadam se da će napisati takve i za tebe“, uzdahnu ogledalo.

„Nadam se“ , odgovori ona.

„Samo da ne budu patetične i bolesne kao ove. Retrospektiva ljubavi koja se ugasla“, reče olovka. „Napisaću ti ja, samo  malo kasnije, previše istrošena. Ne želim se preopteretiti, ali za tebe ću to uraditi. Mnogo ljepše od ovih.“

Žar u duši tvojoj,

boja neba septembarskog zalaska sunca nad jezerom,

Pogled tvoj ispunjen ljubavlju

Toplina majčinog glasa u drhtavom dječijem snu

Odsjaj očiju tvojih,

Mjesečina u  zaboravljenim pjesničkim matineima

Šapat kroz usne,

šum žita u strujanju večernje svježine.

¸              „Vrlo je lijepa“, reče djevojka.

„Zaista je vrlo lijepa. Kao da si i za poeziju stvorena, olovčice, ne samo za matematiku“, potvrdi ogledalo.

Momak je volio praviti selfije. I često, gdje god bi večerali ili šetali pored rijeke i parka, iznenada bi podigao telefon i rekao joj  – nasmiješi se. Ona bi ga presretno zagrlila, a on bi pritisnuo krug dolje na sredini ekrana. Zatim bi joj slao slike. Njoj se to sviđalo.

I bilo bi sve u redu, sve do onog dana, kada se zaputili  prema Ohridu na produženi vikend,  da se ona nije toliko zadubila u prelistavanje zajedničkih fotografija, tako da je u jednom trenutku primijetila da na skoro svakoj slici iza nje stoji neka mlada djevojka njihovih godina.

„Ko je ova“, upita ga. On je dugo šutio, onoliko koliko treba da automobilom prosječnom brzinom stigneš od Skoplja do Tetova kada je prosječna saobraćajna gužva. Sjedio je pored nje i šutio. A onda je samo rekao:

„To je ona, moja bivša djevojka.“

„Čudna slučajnost“, promrmlja, raskrvavljena u mislima.

„Pa da“, reče on i nastavi šutjeti onoliko koliko je vremena potrebno stići od Gostivara do Ohrida. Šutnja je razjasnila mnogo stvari dok su putovali. Zašto je on birao sve te restorane i kafiće i klupe u parku, i zašto je toliko gledao u telefon.

Zavolio ju je jer je mogao posmatrati svoju bivšu djevojku preko otvora na njenoj glavi. Po svemu sudeći, na neki način bio je opsjednut svojom bivšom djevojkom. Kada bi saznao da će ona ići u neki restoran ili kafić, i on bi rezervisao sto u diskretnoj blizini. Uvijek je sjedao naspram nje kako bi mogao bolje posmatrati, a budući da je djevojka imala otvor umjesto lica, to mu je jako odgovaralo. To je na neki način izgledalo kao praćenje i špijuniranje, samo što on to nije htio priznati.

Kada se vratila kući u Skoplje, srela se s prijateljicama.

„Ta ljubavna kolinearnost neće trajati vječno. Ti si zaglavljena između te dvije tačke atrakcije na ljubavnoj liniji, i tvoje postojanje na njoj je indirektno. Ali pazi se singulariteta. Možda će na kraju jedna tačka pobjeći u beskonačnost, ili će se pojaviti bezbroj ljubavnih relacija. Vrijeme će pokazati, ali ne vjerujem da će dugo trajati“,  reče olovka prije nego što je srknula kafu.

„Ali moj oblik zahtijeva postojanje takve veze. Lao Ce je rekao, ti si ono što daješ, a ne ono što uzimaš.“

„Da budeš s njim je kao da si na ljubavnom letu avionom čiji pilot nikada ranije nije sletio. On je pilot, ali nije tvoj. Tvoj je na drugom letu. Iskoči napolje prije nego što se vineš u oblake.  Jer će poslije mnogo boljeti“, reče ogledalo.

Ona bi možda i  preduzela nešto nakon razgovora, ali je znala da je  ne raditi ništa – najbolje rješenje. Jednom, dok je bila na kafi sa svojim prijateljima, momak joj je prišao s leđa i pojavio se pod takvim uglom da je samog sebe uspio ogledati u razbijenom ogledalu preko svoje voljene. Otada se promijenio. A djevojka je počela drugačije slušati „volim te“, nekako je i prestala praviti selfi fotografije. Možda se i on pogledao iz različitih uglova razbijenog ogledala.

Možda.

S makedonskog  Seida Beganović