Reč kao intuicija

 

Šta je to reč?

Struka mi nalaže da odmah pomislim na uopćenu definiciju riječi kao osnovne jezične jedinice koja ima svoje značenje itd., ali to je neka druga vrsta tumačenja. Osobno, za mene je riječ intuitivna, višeslojna, razgranata kategorija, nešto što čini osnovu mog profesionalnog, ali i privatnog života. Bavim se jezicima, književnošću, književnim prijevodom, tekst je moja svakodnevica. A i privatno mnogo pričam, nisam šutljiva osoba. Riječi su kao disanje, nešto bez čega ne živim, svjetovi koje svakodnevno istražujem.

 

 

 

O priči i pripovedanju?

Pripovjedanje je utisnuto u same početke ljudske evolucije, to je ono što činimo iznova i iznova, neprestano. Naša komunikacija ne može bez procesa kreiranja priče, bilo da se radi o tome da bliskoj osobi ujutro ispričamo što smo sinoć sanjali ili se, primjerice, bavimo književnošću. Što god radimo u životu, mi jedni drugima o tome pričamo. Pišem poeziju, romane, čitam i prevodim tuđe misli, neprestano sam uronjena u storytelling neke vrste. Kada je riječ o književnosti, problem nastaje kad se priča pojavljuje samo zato da bi bila ispričana. To nije dovoljno. Autor mora temeljito raditi na autentičnom stilu, inventivnoj ili bar korektnoj kompoziciji teksta i književnom postupku, punokrvnim likovima itd. Priču bi trebalo, kako je govorio Viktor Šklovski čijim se mislima često vraćam, „očuditi“. Tada to postaje priča vrijedna pažnje.

 

 

Vaše ime

Ime mi je, koliko znam, dala majka. O imenu Maja sam ranije čitala da, prema rimskoj mitologiji, predstavlja božicu plodnosti i prirasta, a u hinduizmu ga vezuju za iluziju, privid, nestvarno i sl.

 

 

Prva reč koju ste izgovorili?

Ne znam. Ali sjećam se prve riječi koja me je fascinirala. U dobi od četiri godine, počela sam pohađati Francusku alijansu u Zagrebu gdje sam učila francuski jezik koji će na kraju postati mojom strukom. Ondje sam prvi put čula riječ la coccinelle – što znači bubamara. Izgovara se koksinel. Tada mi je to zvučalo vrlo egzotično, a ta mi je riječ neobično draga i danas.

 

 

Vaše prve igračke?

Bilo je tu igračaka uobičajenih kod djece rođenih početkom osamdesetih. Sjećam se drvenog abaka, računaljke s kuglicama na žicama, kao i raznih lutki i Barbika, plišanih životinja… No jedna od mojih omiljenih prvih igračaka bio je crveni plastični klavir s tipkama po kojima sam stalno nešto lupkala.

 

 

Vaše igre?

Igrali smo se kao djeca zajedno na dvorištu ispred zgrade, s vršnjacima u školi ili sami… Igrali smo se puno više nego što se, čini mi se, danas igraju djeca. Fizički smo bili aktivniji. Stalno je u optjecaju bila neka lopta, uže za preskakanje, jurnjava, igrali smo se lovice i skrivača, raznih igara uz pomoć kojih smo razvijali vještine socijalizacije. Ponekad bih se zaigrala u sobi, a ponekad izašla pred zgradu pa punila kestenove košarice laticama, pravila „restoran“. Mislim da su prijašnje igre bile maštovitije ili smo se, ako ništa, ponašali vidno drukčije od današnjih klinaca kojima je pogled već jako rano prikovan za ekran mobitela ili laptopa.

 

 

 

Kao dete želeli ste da postanete?

Imala sam fazu u kojoj sam željela postati astronaut, ali moje dječje znanje o tome svodilo se uglavnom na to da astronaut leti u svemir i istražuje ga. Nije dugo potrajalo. Nakon toga sam htjela postati operna pjevačica, često sam pjevala. Mislim da me najduže držala opsesija da postanem modni dizajner. Crtala sam na stotine ženskih „modela“, bojala haljine i suknje bojicama, pratila modne revije poznatih dizajnera na TV-u, maštala o odabiru materijala. I dan danas volim zaviriti u svijet visoke mode.

 

 

 

Prvo slovo koje ste naučili?

Davno je to bilo.

 

 

 

Šta Vas je rastuživalo? 

Zlostavljanje životinja. O tome još uvijek mislim sve najgore. Ali najveću knedlu u grlu i instant plač izazivala je dječja pjesmica „Zeko i potočić“, autora Branka Mihaljevića, a u izvedbi Zdenke Vučković, uz koju su mnogi naraštaji odrastali, pa tako i moj. Strašna, neopisiva tuga zbog riječi te pjesme. Postajanje zecom!

 

 

U jednoj zimskoj noći

Tam’ gdje je visok brijeg

Smrznuo se potočić

I pokrio ga snijeg

 

A jedan mali zeko

Taj potok traži svud

Gdje je, kud je nestao

To njemu tišti grud

 

I plače, plače zeko mlad

Za potočićem tim

Žali, žali zeko sad

Žali srcem svim

 

I tužan misli zeko

Ta gdje je potok taj

Možda laste slijedi on

U dalek južni kraj

 

 

 

Društvo u detinjstvu?

Nisam išla u vrtić pa nemam sjećanja na te najranije družbe. Poslije su došle prve prijateljice iz razreda u osnovnoj, klinci iz ulice itd.

 

 

 

Prvi bicikl?

Maglovito se sjećam malog bicikla s pomoćnim kotačićima, i nešto kasnije Ponyja.

 

 

Šta je bilo najteže u školi?

Osnovnu školu završila sam s peticama, pohvalnicama, bez ikakvih problema. Kasnije su se pojavile prve preferencije i averzije. Prve su uvijek bile vezane za jezične i umjetničke predmete, a potonje za matematiku, fiziku i kemiju.

 

 

Učiteljica? 

Moja prva učiteljica zvala se Franjica Čiček i bila mi je jako draga. Ne pamtim više od toga.

 

 

Da li ste pisali ljubavna pisma?

Da, ali za sebe, u dnevnik. Obično nisu završavala na adresi.

 

 

Sećate li se prve ljubavi?

Više su to prve simpatije. U tim godinama, simpatiziraš jednog dečka danas, a već sutra možeš drugog pa onda ovog prethodnog tračariš s prijateljicom jer te zadirkivao, a drugog dižeš u nebesa. Ili se pak objema sviđa isti pa imate „problem“. U Zagrebu se to kaže: „zacopao/la se u nju/njega“. Vjerojatno sam se i ja zacopala u ponekog dječaka iz razreda, ali mutni su mi ti dani.

 

 

 

Vaš nadimak iz škole?

Često smo se kao klinci oslovljavali prezimenima. Ne sjećam se nekog posebnog nadimka, uglavnom su me zvali Ručevićka.

 

 

 

Šta ste čuli o Vašim precima?

Tu postoji nekoliko zanimljivih, neobičnih sudbina koje bih voljela romansirati jednog dana. Neke od njih kao da su se djelomično ponovile i u mom životu.

 

 

Preci koje ste sreli?

Dvije prabake, ali ti su se susreti odvili prerano da bih to zapamtila.

 

 

Zagreb?

Moj rodni grad u kojem sam odrasla i studirala. Temelj i neraskidiva veza.

 

 

Gde je otišla Vaša prva plata?

To je bilo u zelenim, studenskim danima kad sam radila neke honorarne poslove. Pretpostavljam da sam je potrošila na neku od zelenih, studentskih potreba. Možda na izlaske, krpice, svakako knjige…

 

 

 

More?

Moja istinska ljubav i nadahnuće. Najdraži suputnik. Oduvijek želim živjeti na moru. Puno me puta navelo na razmišljanje o životu, o stvarima kojima se divimo, čak bih ga mogla izjednačiti s nekom vrstom božanstva. More je fenomen koji me neizmjerno smiruje i opušta. Volim ga i cijenim. Možda mi je zato jedna od najdražih knjiga Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića.

 

 

Poezija ili proza?

Oba oblika književnog stvaralaštva podjednako. Iako sam kao književni prevoditelj zbog posla češće uronjena u prozu, privatno i čitam i pišem oboje.

 

 

Da ste u mogućnosti, šta biste pitali omiljenog pisca?

Je li vam se ikad dogodilo da u svojoj književnosti anticipirate događaje u vlastitom životu?

 

 

 

Šta upamtiti od drevnih pesnika?

To da u središtu svemira ili ljudskih života općenito ne mora uvijek biti ispovjedno i samodovoljno ja i da je čovjek društveno biće, čije stavove, osjećanja, moral, sklonosti itd. nerijetko ne možemo odvojiti od društva, tradicije, zajednice, mitologije i sl. U redu je pjevati o sebi, i modernom čovjeku je to intrinzična potreba, ali ponekad zaboravljamo koliko nas toga određuje.

 

 

Andrić ili Crnjanski?

Andrić.

 

 

Sofka ili Koštana?

Ne bih se opredjeljivala.

 

 

Tolstoj ili Dostojevski?

Dostojevski.

 

 

Šta za Vas predstavlja stvaralački proces?

Neizmjeran užitak, spremnost na rad i unutarnju potrebu. Adrenalin i disciplinu.

 

 

 

Gde Vam je ugodnije, u danima ili noćima?

Nisam noćni tip. Noću spavam da bih mogla iskoristiti dan.

 

 

 

Zašto se ljudi zaklinju?

Da bi pojačali (tvrdnju, dojam, uvjerenje…).

 

 

A zašto proklinju?

Da bi umanjili (nečiji značaj, ime, život…).

 

 

Sloboda u tri reči.

Pogled u more.

 

 

Čemu služe milioni zakona i propisa?

Zavođenju reda koji, u svijetu kakav poznajemo, nikad u potpunosti nije moguć. Neki od toga izdašno profitiraju. Neki stradaju. Neki plivaju kroz njih. Pitanje zakona me nadilazi, datiraju od vrlo dalekih davnina. Očigledno su tu s manje ili više valjanim razlogom.

 

 

Kome verujete?

Sebi i nekoliko bliskih osoba.

 

 

 

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

Jedna od mojih omiljenih umjetničkih slika je Pas Francisca Goye koja se danas čuva u muzeju Prado u Madridu. Pripada njegovom ciklusu Crnih slika protkanih mračnim i sumornim raspoloženjem. Goya je majstor fantastike, mraka i dvosmislenih tumačenja. U ovu sliku sam neko vrijeme opčinjeno zurila i uključila je motivski u jednu neobjavljenu zbirku pjesama. Prikazuje glavu psa koji tone u nešto što se može interpretirati kao živi pijesak, na oker-tamnosmeđoj pozadini. Izolacija, usamljenost, beznađe, egzsitencijalna tjeskoba, sve su to motivi koje ta naizgled jednostavna, a virtuozna slika fantastično dočarava.

 

 

Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?

Kao slike naivne umjetnosti zaboravljene u opskurnom podrumu.

 

 

Začin?

Jako volim kopar u jelima, ali i ljute papričice, komorač, korijander, peršin, kim, bosiljak, kardamom… Začini mogu predstavljati autohtoni ili egzotični pečat kulinarstvu, jednako su mi bitni kao i namirnice koje oni oplemenjuju. Zahvaljujući njima, jelo kao da ima svoju muziku i parfem. Kuham gotovo svakodnevno, gastronomija je za mene vrsta umjetnosti kojoj rado naginjem. Nikad nisam razumjela osobe (a imala sam ih prilike susresti) koje kažu: Ne znam što da kuham. Nemam ideju. Doduše, možda i razumijem, nije svakome lako nabaviti, smisliti, skuhati, uskladiti okuse… Ali tko to voli i uživa u tome, i od najjednostavnijih namirnica napravit će nešto ukusno. Što se tiče restorana, možda malo više preferiram tradicionalnu kuhinju nego pomodnu kuhinju. Nažalost, dosta smo zdravih i ukusnih namirnica i zaboravili s vremenom, primjerice ječam.

 

Vaši strahovi?

Pretpostavljam da, kao i svi, imam ove koji slobodno šetaju i one potisnute. Od „slobodnih“ izdvajam taj da bih mogla ostati bez osoba koje volim. Potisnute bi možda bolje protumačio kakav stručnjak.

 

 

Čega se stidite?

Eklatantnih primjera ljudske beskrupuloznosti i zlobe, obično kod političara.

 

 

 

Praštate li?

Najčešće da.

 

 

Tražite li da Vam se prašta?

Ponekad, da.

 

 

Šta je najlakše u životu?

Maštati.

 

 

Šta je najteže?

Ostvariti pojedine maštarije.

 

 

Čime se ponosite?

Samostalnošću i nepotkupljivošću.

 

 

Ko Vas je razočarao?

Nekoliko bliskih osoba. I svi oni koji bezočno krše ljudska prava.

 

 

Koga ste Vi razočarali?

Vjerojatno neke bliske osobe.

 

Čemu uvek dajete prednost?

Marljivosti, temeljitosti, preciznosti. Ne podnosim aljkavost, osobito u poslu.

 

Da li ste ikada bili bezbrižni?

To mi zvuči kao neko utopističko, idealno stanje, ne bih rekla da sam ga iskusila. Možda se tome približim u razdobljima koje provodim na odmoru, ali ni tad u potpunosti. Štoviše, mislim da to većini ljudi nije imanentno.

 

Šta dalje?

Vjerovati da, kako glasi Štulićev stih, „prokleta mogućnost izbora mora da postoji“.

 

 

 

 

Razgovarala Jelena Kostić