(Alen Bešić, Hronika sitnica, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2014)
.
.
…..Knjiga poezije i specifičnog poetskog tkanja Hronika sitnica Alena Bešića nosi u sebi energiju sutona, paradoksa i ostvarenja snova kroz suptilni proces oksimoronskih epiloga. Poput drevnih voštanica, metaforički plamenovi osvijetljavaju put do stećaka naboranih linijama naših života i jaucima Balkana. U svečanom prokletstvu njegovih amfora na dnu mora, sakriven je oganj naše civilizacijske borbe sa sobom i lutanje u potrazi za sopstvenom aurom.
…..Neizvjesnost i tjeskobe potrošačkog vremena u kojem živimo, odustajanje i nedorečenost ciljeva, besudbinstvo i iluzornost, odjekuju u svakoj pori ove poezije. Ona zapravo nudi san o drevnim preobražajima, ostrvima blagostanja i nevidljivim istinama tražeći vjeru u humano na pustim arhipelazima svoje sobe. Govor kao jedini simbol iskonskog identiteta i spasenja ima snagu beskonačnosti baš kao što krstarenje, bez kompasa i pasoša, sa krajnjim odredištem u jadranskim maslinjacima, predstavlja kontinuitet poetskih sidrenja autora.
…..Izvan stereotipa i pomodarstva, u elegičnom stavu pustinjskog kaktusa i preslikan u zaboravljenim albumima, pjesnik ni trenutak ne čeka odgovore na sudbinska pitanja, vješto eskivira zamke ljubavi i smrti i, uz pomoć svojih antičkih sabesjednika, plete fantastične talase stvarnije od jave da bi ih, na kraju, izvajao u svoje dvojnice – Parke. Svjestan je da će mu jedino one otkriti tajnopis ideograma i sanskrita, pronaći spas u tragediji i otrgnuti beskraj vremena iz samo jedne morske kapljice.
…..Samo stvaraoci ovakvih filozofskih ekspresija imanentnih mediteranskom mozaiku mogu i moraju svoju sjenku posuditi nebu, biti izvan imena, prevoditi arabeske i znati sva božja imena napamet zaboravivši svoje. Zato je unutrašnji Mediteran, izvan puke povijesti i geografije, spiritus movens pjesnika svjesnog da sve njegove unutrašnje plime i osjeke imaju karakter kosmopolitske molitve ispisane mastilom sipe. Pitoreskni putopisi vezeni srmom i pastozne metaforičke spirale obogaćene efektnim epilozima daju često ovim pjesničkim sagama snaga psalmi sudbine. Njih oblikuju riječi eona od kojih je nemoguće pobjeći, sve i da hoćemo… U ovoj poeziji smrt biva sinonim za očuvanu čast i dostojanstvo u maniru najboljih antičkih tragedija dok skromnost i vjera u zlatne niti poezije postaju preduslov svega u hronikma intimnih legendi razasutim na sve strane Juga.
…..Pjesnik takođe prezire forme i kanone dok istovremeno prevodi svjedočanstva oljuštenih rečenica i morske kristale rastvara u sjećanja kako bi živio, boemski i nevjenčano, sa svojim izabranicama – školjkama. Zauzvrat, one mu nevidljivim rukopisom na sedefu ispisuju biografiju pustolova i njegov put razapinju između misli i tragova tabana kojim je žigosao plićake. Stihovi koji često mirišu na patinu, buđ iz starogrčkih konoba i pelin otkrivaju mnoge misterije falsifikovanih brodskih dnevnika i ništavilo dana dok u njihovim valovanjima pronalazimo izgubljeni zavičaj. Nad ovim pitanjima, skoro neprekidno, nadvijena je sumnja u cjelishodnost traganja. Zato se glas racija može čuti samo sa pokvarenih ploča slično kriku dezorijentisane individue u potrošačkim društvima ere globalizma. Baš u tom ambijentu pjesnikovi ironični fragmenti definišu čovjeka kao olupinu u barušini ustajalog ekeana.
…..Dok suptilni diskurs ovog pjesništva generiše granični pesimizam (ne defetizam i fatalizam) kroz skice uništenog ljeta u nama, poenta pjesama nudi nam svojevrsni mural kontrapunkta na kojem iz pepela njegovih ruševina pronalazimo eliksir spasenja.
…..Kako u pješčanoj mandali naše riječi anđeoskih iskona traže svoje svjetlo, tako iz morskih prostranstava, lišenih simetrije, izranja naš spasilac – Hiperion! Zato u svojim versima ovaj pjesnik Mediteranac ima Janusa – vagabunda i opata i oba se bore da nemilosrdne morske struje budu kazaljke vremena razmaknute između jastva i sopstva. Ovaj libar od kada sam ga dobio na poklon, sa kratkom posvetom – Bratu Kastelu, kao da odiše rogačem, timijanom i tamjanom, dublji je od napuklina na srcu matroza, prozirniji od kontrina na egejskim konobama i izlizaniji od požutjelih atlasa bokeških kapetana. Iz njegovih misaonih ponornica čuju se zvona i morski konjići, sidra i skeleti bluna. Tako suptilno i košmarno, krila galebova, šivena od njegovih stranica, iscrtavaju meridijane naših traganja za sopstvenim ogledalima od stakla bonace. Školji, kairosi, jurodivi, alke, otajstva, sakramenti, pinjoli, filigrani, sijeste… samo su hijeroglifi autorovog pjenušanja u kojem nas filozofske ekspresije, poetske hronike ličnih mitova i metafizička hodočašća bude iz gluvog doba globalizma.
…..Odavno se nekoj knjizi iz korpusa postjugoslovenske poezije kao ovom ljetopisu jedrenja beskrajem nijesam tako obradovao. Jedan od razloga je što aplaudiram porinutoj knjizi jedrenjaku, bez šampanjca, zbog nepristajanja na idilu i mirni okean unifikacije. Na jednom od njenih jedara sunčevim zrakama izven je i pulsira Valerijev stih – More, more, vazda iznova. Vidovitijeg i preciznijeg kompasa za nastavak plovidbe pjesnik neće naći.
.
.
.
.
.
