Poezija

Oblici susprezanja

 

Mudraci, 2021.

                           Za Neša, Marka i Duleta

tri dječaka
u kući dalekoj od mora
rekonstruišu staru maketu
broda

bijeli se kao klavirske dirke
notne sveske
na beskrajne linije

sapeta o gitarske žice
dižu se jedra
plućnih krila

ukrcavaju se
birani
i nevidljivi putnici

krov se otvori
ko usta pjevača
i brod već klizi
niz gornje more

bistro
toliko da vide se na dnu
zvijezde

u jednu zemlja gleda
čežnjivo
ka njoj su otplovili

kazujem im ovu pjesmu
kad prebrode noć
dužu
od dvije hiljade godina

odgovaraju:
Aleluja!

čuješ li?

 

Za ribe nema praznog hoda

mislim o tome kako nema Istanbula
osim onog u koji sad vodim mamu, moju djevojčicu,
da je vidim kako se smije,
i ne isplače potom.
s trgovcima razmjenjuje riječi što ih je naučila
iz serija
i ne kupuje ništa; otkriva pravu cijenu sreće.
ostavljam je u Istanbulu. koračam uzvodno.
ribe imaju oblik suza i kreću se suprotno,
niz rijeku.

 
mislim o tome kako ni za mamu, ni za mene, ni
za ribe nema praznog hoda;
vječito se kreće
anđeo tišine:
kroz neoprano suđe, uvode u mejlove,
razmak između tvoje i moje zadnjice na kauču
i druge oblike susprezanja.
ništa ne stoji.
znaš i kako se crno-bijeli uvidi
razigraju kao klavirske dirke
i nešto prostruji
između dvije tvoje širine
ka mom uhu,
biva susretnuto
kao licem vjetar, sunce, i so.
riječ, izgleda, dolazi
s mora.
hvatam korak,
paralelno,
sustižem, u perspektivi
beskraja.

 
prolazim Istanbul,
neka manja, nova i opšta mjesta.
spajam tačkice u sliku:
vidi se iz aviona.
potpisujem.
tek kad osjetim
da ne moram.

 
mislim o tome kako nema sunca,
osim u svemu,
nema sunca, osim uopšte.

 

Sunce, izlazak 

gledam
kako se budi
kao odmoran pas čuvar
u domu kom su dušmani daleko

skida
s toplih pleća
slani kamen mjeseca

podiže se
polako, izvjesno
kao porodična kuća

ustaje
tiho
kao što ljubi

gledam
dragog
kako iz snenih grudi
izlazi

 

 

Nisam velika pjesnikinja 

još uvijek se desi
da uživam
i budem zadovoljna
zbog napisanog.

desi se
da spustim trepavice
pred tobom,
kao i novac
u prosjakovu činiju.

u bežičnu mrežu
i mrežice razgovora
hvatam anđele i zmajeve
i puštam ih


kao da su baloni.


put preda mnom se odmotava
i postaje sve kraći.

proći ću njim
brzo kao požar.


ili ću samo da prošetam


s glavom
na dugačkom koncu.

 

 

More 

napisaću pjesmu
srce mi je mirno

 

author-avatar

O autoru Marija Dragnić

Rođena je u Nikšiću 1990. godine. Pjesme su joj objavljivane u relevantnoj književnoj periodici u regionu, kao i na internet portalima za književnost i kulturu. Objavila je knjige poezije Konfabulacije (Bijelo Polje: Ratkovićeve večeri poezije, 2019; Beograd: PPM Enklava, 2019.) i Mi, marije (Podgorica: Fokalizator, 2020; Beograd: PPM Enklava, 2020.). Dobitnica je druge nagrade na književnom konkursu Ulaznica 2016, prve nagrade na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018, i prve nagrade na konkursu PAF – POEZIJA za najbolje neobjavljivane stihove u Crnoj Gori u 2019. godini.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *