Ervin Jahić

Da mi je napisati kitab

.

.

.

Mezar

.

Tratinčice, maslačci
Proljetna bosanska trava

I konvoj raštrkanih bubamara
Vrlo živa situacija

Življa nego u komšiluku mezarskom
Diše tvoj grob

.

.

Susret

.

Došao sam iz oluje
Miru da me podučiš

Dugo sam odgađao susret
Aida je posve ozbiljno rekla

Da tvoj mezar pjeva
Svaki treptaj naših očiju

Primijetio si
U to ne sumnjam

.

.

Svega se sjećam

.

U mom davnom životu nije bilo bosonogih dječaka i nesita svijeta
Oskudice svjetla i izraubane metafizike sreće
Svinjskih glavuša i seoske idile

Lopta je bila okrugla ko i danas, tata je bio bolestan
Sestra nježna a brat nekako uznosit, s nepravom ili pravom svejedno

Livadica moga dječaštva bi zaista livadicom
Tek u nešto grota kamenih odmaralo se sunce

Majka je strogo kontrolirala sve naše putanje
Kako je znala, kako su joj dopuštale prilike
I živci

Moja majka
Bolji svijet mi je pod njezinim nogama

.

Otpor je opravdan

.

U demokratskim društvima
Kad murja procijeni da mafijaši na vlasti

Žeđaju krv
Tuče sprijeda i straga

Osamljene i društvene, zaposlene i besposlene
One koji po cijelu noć ševe i one kruha i jeba

Gladne, introverte, ekstroverte i ribare
Kuhare, profesore i one iz umjetničkih zanimanja

Vole najrađe udariti po neopreznim vozačima i
Portirima, poštarima i bolničkim sestrama

Udaraju pendrecima, šipkama i svime što im se
Nađe pri ruci

Cipelare malu i sasvim malu djecu
Groze ih kršitelji javnog reda i mira

Sva ona bagaža koja traži plaću
Sva ona sila razbojnika koji nemaju djeci za marendu

Svi oni skotovi koji bi rušili demokratski poredak
U nedemokratska vremena

Tamna od loše vibre i besperspektivnosti
Policija imaše ideološki monopol

A sad joj je po cijenu opstanka
Udariti na odsustvo društvene vrline

I razračunati s neprincipijelnom
Sabotažom korporativno-monetarne vizije

.

.

Da mi je napisati kitab

.

Nurudinovu knjigu da mi je napisati
I Ervinovu

Podvojenu dakako, ali za umjetnost na plodan način
A mučnu itekako

Da zna svijet kakvo mu je srce
Da zna kako smo se ljuto zaigrali

Da mi je napisati točnu knjigu
Ni na jednom mjestu da popustim pred predodžbama

I dobrim ukusom
Da mi je napisati knjigu koja će mi raditi o glavi

Da, takve knjige jedino su istinite
Jedino one mogu izreći onaj višak sporni

Jedino one zaslužuju sav naš prezir

.

.

I tome slično

.

Nemam ni koncepciju vrta, ni koncepciju
Snova. Nemam ništa od strukture ma koliko
Mi nužna bila. Jučer je otišao jedan moj davnašnji
Prijatelj. Suza. Šutnja. I tako.

Ovrha na ovrhu. Zovu me da putujem, a nemam
Za duhana. Pitam ko Šaban malog puža da mi
Svoju kuću proda. On mi odgovara: Otkud tebi,
Druže, para? Oduvijek sam htio Šabana u svom stihu.

Oduvijek.

.

.

.

.


Ervin Jahić

Rođen 1970. godine u Rijeci. Piše poeziju, kritiku, eseje i fenomenološke tekstove. Pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, talijanski, francuski, ruski, poljski, turski, perzijski, bugarski, rumunjski, mađarski i slovenski jezik. Uređivao je časopise Kult i Rival. Objavio knjige pjesama: "Oko andaluzijskoga psa" (1994), "Biografija i auto" (2001), "Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimce" (s P. Todorovićem, 2001), "Pustinje neona, izabrane pjesme" (2005) "Kristali Afganistana" (2007), "Nemjesto" (2015)

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja