Priče

.

.

.

Čovjek sa mačetom

.

.

……Prijatelj mi je pričao o jednom mostu. Ništa posebno, kaže. Jedna čelična ploča sa rebrastim izbočinama koje ukopavaju korake u sadašnjost, dvije betonske grede koje je drže i gvozdena ograda blijedo roze boje. Ono što ga čini posebnim je, kako kaže, matematička formula koja je tokom proračuna konstrukcije sakrila jedan minus negdje iza beskrajnog niza brojeva. Ostao je neprimjetan. Sada, zbog tog minusa, vrijeme na mostu ne teče.

……U paralelnoj dimenziji života, igrom slučaja stojim tu sa njim. I u pravu je. Ništa se ne kreće. Ispred nas, sa obije strane grozna ustajala voda. Otrovna zelena žabokrečina koja guši. Obala od suve trske. Uronjeno smeće koje bespomoćno vapi za životom. I beskraj prostora iza. Sve je odvratno i mrtvo. Ali tako božanski posebno.

……Sa lijeve strane čuje se bat koraka. Okrećem glavu i vidim ga. Dugačak čovjek skroz u crvenom. Staklene noge, crne gumene čizme zagrljene blatom što ga koracima kao kašike bagera kupe sa ulice. Dugačke mršave ruke na svojim krajevima nose mačetu. Sa nje curi nešto crveno i gusto. Tješim se da to nije krv. Sigurno je kasapio šipkove. Smežurana faca života koja je stoički primila sve što je ka njoj katapultirano. Rumeni obrazi jednog čovjeka. Zastaje među nama.

-Šta gledate? – pita kratko.

-Ništa, samo vodu. I ovu trsku. Lijepo je. – kaže moj prijatelj.

-Lijepo? Pa to je odvratno. Tu se sliva sve iz svake septičke jame iz Mokrina. – reče zgoržen samom pomisli na to.

-Pa, to nismo znali. Svakako izgleda kao da je vrijeme stalo. Ništa se ne pomjera. Čak ni ova voda. Samo tako stoji. Lijepo je. – rekoh sa smješkom.

Faca mu se uvuče u sebe. Iz rupe izroni novo lice. Teške, bolesne oči. Tanka linija, sumanuta usta. Neobično ubojito lice sasvim običnog čovjeka.

-To je odvratno kad kažem. – hrapavo progovori i zamahnu mačetom.

……Fijuk se uvuče u trsku i nestade zajedno za graktanjem ptica. Sve se umiri. Začu se samo tup pad naših tijela koja iznenada bjehu lišena nogu ispod koljena. Krv se slivala niz most bojeći ga u kraj, pa sve tamo dolje do bolesno zelene vode. Ništa se ne pomjeri. Crvena tečnost razli se po površini vode kao po staklu. Dio žabokrečine nestade.

……Drugi fijuk odjeknu jače, kako je mačeta zakačila dio rukohvata. Odbi se od gvozdene šipke i rascjepa mog prijatelja po glavi. Neki krik me raspoluti ali ništa ne izađe iz mene. Osjetio sam kako ječim bolno nemoćan da izustim ijedan jedini glas. Plašim se. Ja sam sljedeći.

……Treći fijuk je promašio gvožđe i zario mi se direktno u stomak. Izbacih iz sebe ono malo vazduha što se sakrilo u plućima. Krv mi poprska džemper. Stegoh se i skupih od bola dok hrapavim dahom pokušavam da prema sebi ponovo privolim život. Zastaje na sedam santimetara iznad mojih ustiju i samo odrečno zavrti. Glava mi pada na stranu i iz suprotnog pravca svjedočim čovjeka u invalidskim kolicima koji svojim nogama pokreće škripave točkove naprave. Sa zadnje strane kolica u visinu se pruža duginih boja propeler. Vjetar ga sporo okreće i stvara iluziju sjedinjenja. Treptajem hvatam njegov pogled koji govori da je došao zbog mene. Da ne brinem. On ipak zna šta radi.

……Tih, dokotrlja se do mosta i sačeka. Sa posljednjim izdahom čujem iza sebe šuštanje. Iz očiju Smrti čitam scenu. Kasapin iz trske vadi malo žuto mače. Uzima ga u ruke, mazi ga, ono sretno prede, a dok on nastavlja da korača ka trošnoj kući, iza njega u daljini, kao špic iz bijele površine snijega viri crni crkveni toranj.

.

.

.

Krug

–

.

……Svega 14.750 koraka. Baš tu po imanju, sve ukrug. Sedamdeset dva tačnije, u pratnji Behemota. Još uvijek nijedna priča. Crni mačak nije mnogo govorio, samo je pratio moje korake kao da već unaprijed zna kuda sam to krenuo. A i znao je. Ponekad, 73 kruga su sve što treba da bi se dekodirao život. Sve što sam ja te večeri uspio da dokučim u prvih nekoliko bili su zaboravljeni pragovi davno zamrle pruge. Odavno već vozovi tu ne stižu. Pruga je postala divlja, kao ostavljena koža zmije nakon presvlačenja, gutalo ju je šiblje i divlji šipkovi. Iza, beskrajna pučina bezimenog okeana. Stojim na stanici zgrčen i vrištim u prazno. Teške suze padaju mi na grudi i bole. Prave brazde u džemperu, spaljuju kožu i osjeća se smrad sumpora. Vrištim iz sve snage, napregnut do besvijesti osjećam kako mi se pritisak u glavi pojačava. Odjednom, muk. Nešto je puklo. Ostao je samo odjek. Eho se razliva po površini vode i odbija se kao pljosnati kamen bačen pod oštrim uglom. Žabice očaja.

……Pri dvadesetom krugu sa desne strane primijetio sam razjapljenje čeljusti neke gladne zvijeri. Drvena vrata stajala su pod čudnim uglom. Slomljena. Ostavljena. Kiša ih je milovala suviše dugo pa su počela da trule. Tako to ide. Nježna koža prstiju ubrzo postaje čelični zub grabulja i dere kožu do kosti. Vrata su bila otvorena do pola. Put je vodio nekud. Negdje izvan okvira. Tamo iza, crvenkasta svjetlost je mamila. Behemot je prišao i počeo da se uvija oko mojih nogu. Trgnuo sam se i pogledao ga. Njegove oči su govorile da moj put u ovom krugu ne vodi tamo. Nisam se raspravljao. Sa Behemotom se to ne smije. On je uvijek u pravu. Možda u nekom novom krugu.

Sedamstoti korak je otkrio kosmos koji još nisam slutio. Do tada još nijednom nisam zgazio na plavi odvod za kišu. Jedan mali korak za čovjeka – i bješe to čovječanstvo. Svijet je u fragmentu dobio kolorit žutog džempera, vatreno crvenog duksa i crvene ukovrdžane kose. Galaksija svitaca sitnih malih očiju pretvori crno bezlično nebo u pravi pravcati univerzum. I tu se rodio život. Sa te dvije zift crne tačke uokvirene naočarima koje su suviše blizu jedna drugoj da bi mogle nesmetano da bilježe. I sva disproporcija i grimasa svijeta odjednom je bila čista perfekcija. Samo na tren. A onda, sve se smoždi, zgužva i sabi u sebe. Sve postade horizont događaja života. Sve se uvuče u sebe i ostade samo crnina. Morao sam iznova da gradim.

……Kao u starim video igrama sa lošom grafikom, moj se hod nastavio razlivanjem ogromnih piksela stvarnosti u sve veće kocke dvorišta. Ništa nije bilo na svom mjestu. U novim stotinama koraka morao sam da budem arhitekta. Poput malog djeteta koje je prvi put dobilo lego kocke. Slagao sam jednu na drugu, iako nijedna nijednoj ne pripada. Negdje u tom paklu postojao je red. U takvim je situacijama logika beskorisna stvar evolucije. Samo po osjećaju možeš vratiti nešto što je prije postojalo u naizgled prvobitan položaj. A to i kad se desi, ako se desi, uvijek postoji taj osjećaj greške iz Matriksa. Trebalo mi je dobrih devet stotina koraka da stvari postavim na svoje mjesto. Kad sam završio i nastavio da hodam primjetio sam da koračam pod blagim uglom. Stvarnost se konačno iskrivila i prikazala svoje pravo lice. Još jedan krug i crvena svjetlost je opet mamila. Vrata su bila tu. Čini se da ih apokalipsa nije ni okrznula. Dobro je. Odozdo začuh krčanje i dodir uz nogu. Behemot je ponovo radio svoj posao. Nije to ni ovaj krug.

……Istražujem polako novu stvarnost. Nije više toliko čudna. Čak je i taj ugao postao potpuno prirodan. Čudno je kako se čovjek navikne na svaku mučninu ako mu daš dovoljno koraka. Opipavam strukturu kuće. Čvrsta je. Dobri stari čelik. Neće nikuda. Staklo je čvrsto i stabilno. Debelo. Neće se slomiti. Tamo, sa druge strane akvarijuma, unutar njegove utrobe, kao utvara, stoji ona. Nešto me presječe po dnu stomaka. U trenutku mi se smuči i osjetih sve riječi koje joj nikada nisam rekao kako naviru do zuba. Ali ne i dalje. Zadržavam ih i tu. U ovom međusvijetu besmisla. Ni tada nisam dovoljno hrabar da ne budem sebičan. Uspjevam da prozborim samo – Behemot me svuda prati. Ne smeta mu više ime koje si mu dala. Navikao se. Nedostaješ mu. – ali kroz debelo staklo ne prolazi ništa. Ona otvara usta, iz njih počinje da teče beskrajna količina nečeg crvenog i gustog. Nestaje iznad stakla i gubi se u plafonu. Prestravljen gledam u njene oči bez beonjača i iskreno, po prvi put od kako sam ušao u krugove, plašim se. Odjednom zatvara usta, crvena tečnost se gubi i ona podiže ruku. Polagano, kao da je sav smisao života sažet u tu šaku i taj prst koji prvo pokazuje u moje noge, pa stomak, pa lice, pa nastavlja dalje, gore, i zaustavlja se paralelno sa staklom pokazujući pravo iznad. Samo po koju riječ uspjevam da razaznam. – Udavićeš se. – kaže, i u oblaku zelenog dima nestaje. Gledam gore. Nebo je protkano crvenom magmom. Leprša iznad mene, njiše se u ritmu neke prastare bluz pjesme. Behemot se sklanja ispod nadstrešnice. Nešto loše treba da se desi, a ja ne mogu da mrdnem. U trenutku, sve se sruči na mene. Gusta crvena tečnost me sabi i počeh da se davim. Ulazilo mi je u usta, nos, oči, uši. Slatkasto-slan ukus gvožđa. Krv. Njena krv. I suze. Sve suze koje je proplakala zbog mene. Sada ih pijem. Sada znam kako guše. Pokušavam da se pričvrstim za nešto, ali ruke mi klize. Sve je klizavo i neizbježno je. Umrijeću tu. Ipak, Behemot još jednom reče da to nije ovaj krug i dotače malo crveno dugme na jednom od stubova. Otvori za odvod se probudiše i zadovoljno popiše svu krv umjesto mene. A onda, mrak.

……Behemot je zadovoljno preo na mojim grudima. To je bio znak. Idemo kroz vrata. Čekala su kao i ranije, netaknuta, nakrivljena, stara. Sama. Polako sam se približavao. Crvena izmaglica mamila je. Kao opčinjen hodao sam pločama koje su vodile do tamo. Dohvatih kvaku. Bila je vrela. Kao da su to sama vrata pakla. Uz ogroman napor pokrenuh prastari mehanizam i okrnjeni djelovi trulog drveta se prosuše po pločniku. Zakoračih. Osjetih da je Behemot sjeo. – Zar nećeš sa mnom? – upitah. – Nije to za mene. Ja to ne mogu  da doživim. – reče i nastavi da sjedi. Okrenuh se i zakoračih u crvenu izmaglicu.

……Snijeg je pokrio sve. Upao sam do koljena u bijeli prah i osjetio kako mi kvasi nogavice. Osjetih blaženstvo. Svuda okolo, ravno. Ogromna užarena lopta na horizontu prijeti da ubrzo sve pretvori u mrak. Samo jedno jedino drvo nedaleko od mene. I ono trulo, čeka. Krenuh ka njemu. Za mnom nisu ostajali tragovi. Kao da nikada nisam ni zakoračio. A drvo čeka. Posljednjih dvadeset koraka, mislio sam, i tu sam. Kora drveta je stara i izbrazdana. Kako se približavam, shvatam da su brazde u stvari riječi već neprepoznatljive od starosti. Ipak, u beskonačnoj ravnici neke nepoznate zemlje, nevješto urezan u koru orahovog drveta, pored riječi – zvučnik. Krčeći ton se prekide i moj glas ispuni prostor.

……„Danas si stigla kasno. Nisam pitao gdje si bila. Već neko vrijeme ne govorimo. Ipak, nije mi svejedno, iako se odavno izgubio taj neki prirodan tok ove veze. Pored svega toga, mičem slušalice i ustajem iz kreveta, odem da popijem vode ili da samo uhvatim krug kroz kuću. Samo da ti stavim do znanja da sam i dalje tu. Da slušam ako nešto izustiš. Iako si već odavno tišina.

……Danas si mi se obratila. Prvi put posle pola mjeseca. Rekla si da je vrijeme da sortiramo stvari. Da vidimo kome šta ide. Nasmješio sam se. Bilo me je briga, htio sam sve da ti dam, samo da opet pričamo. Nije baš lako kad neko ko je bio kosmos na tebe gleda kao na skladištara. Bat koraka i prazne riječi upiju zidovi. Tako da, tačno, smješim se.

„Zašto se smiješ?“

„Ponovo pričamo.“

„Dijelimo stvari… selim se.“

„Svejedno. Lijepo je čuti tvoj glas.“

„Shvataš valjda da je ovo posljednji put da ga čuješ?“

……Meni je ostala slika, pokoja polica, nijedna biljka, trideset dvije štipavice, jedna sušilica za veš, garnišle, sedamnaest zakački za zavjese i kanta za smeće…“

……Skamenjen zvuk nastavi da se prostire ravnicom i odjekuje do u beskraj. Ponavlja se iznova i iznova. Postapokalipsa života. Odjek nečega što je nekad vrištalo sreću. Sad je samo krvavi izbljuvak nečeg skorčanog iz utrobe. Niotkuda, čudesan vjetar proždra ravnicu. Kao da najavljuje smak, zaviori oko mene obilježiviši me i nestade. Odjednom, prasak. U daljini, crvena užarena lopta se razli po horizontu i u eksploziji oslobodi svoju punu snagu. Sve se ubrzo pretvori u veličanstveni oblak u obliku pečurke. Osjećam kako se vazduh gubi u pravcu oblaka i shvatam da detonacija ka sebi kupi sve što još uvijek diše. I dalje samo stojim. U sljedećem trenutku, sav vazduh svijeta preliva se preko mene i konačno me pokreće. Odvaja mi noge od snijega i padam nazad. Tamo u daljini, osjećam kako se led i snijeg tope pod naletom vreline snage atomske bombe. Vrijeme je da krenem. Okrećem se i trčim nazad. Iza sebe čujem grubi hrapavi zvuk koji sriče da jačina energije ždere sve ostavljajući užareni crveni trag smrti za sobom. Moram da požurim. Osjećam da se približava. Vrata su tu, nadohvat ruke. Posežem za kvakom dok me jačina detonacije odbacuje nazad u krugove. Padam. Opet mrak.

……Behemot je ponovo na mojim grudima. Prede. Liječi me. Budim se i izbezumljeno gledam oko sebe. Tada sam prvi put primjetio bazen. Opak šištavi zvuk prijeteći je parao moje uši iz tog pravca. Krenuh tamo. Behemot za mnom. Osjetio sam kako mi govori da nije vrijeme za to. Redosljed se mora poštovati. Ne smijem tamo. Bar ne još. Sve će da se sruši. Ponovo. Ali nešto jače od Behemota i od mene, nešto starije od cjelokupnog postojanja guralo me tamo. Nije to bila volja, niti noge. Bio je to strah. Iskonski, iracionalni strah da ispod plave cerade ima nešto. Da je voda progutala nešto što više nikad neće moći da se vrati. Nešto važno. Neponovljivo. I da ga šištavim zvukom zadovoljno vari. Priđoh čeličnom čekrku i počeh da vrtim. Polagano, plava cerada je otkrivala prljavu vodu. U sredini vir. Sa sve četiri strane bezbroj listova hrli ka centru. Ka crnoj rupi koja guta. Nestaju negdje u dubini kojoj nema kraja. Nije mi jasno. Očekivao sam odrubljene glave roditelja i sestre. Krvava trupla i raskomadane djelove tijela. Ne papire. Pogotovo ne papire. A onda me smoždi. Sitni redovi slova. Znam ih. Znam ih jako dobro. Ja sam ih pisao. Kuda to idu? Zašto su izabrali crnu rupu? Zar su toliko bezočni i besramni da im je ljepše negdje drugo nego sa mnom? Krećem da ih spasem, ali me Behemot preduhitri. Ogreba me po obrazu i poteče mi krv. – Ne tamo – prosikta. Odgurnuh ga i dotakoh jedan od listova. Sve se iskrivi. Osjetih kako visim naglavačke. Pokušah da ustanem, ali samo se priljubih uz pod. Okrenuh se na leđa. Gledao sam pravo u nebo.

……Nije ga bilo.

……Samo beskrajna spiralna staza mojih krugova.

.

.

.

.

.