Kanyakumari

Dinko Telećan
Lat­est posts by Dinko Telećan (see all)

    .

    .

    javor za Stradivarija

    .
    Stradi­var­i­jev nećak iz Kreše­va piše stricu:
    koje ću sta­blo javoro­vo izabrati?
    Stradi­vari iz Cre­mone nećaku piše:
    ono deblo moraš naći
    koje samo se za živ­ot izborilo,
    ne javor u šumi javorovoj,
    nego sta­blo u šumi miješanoj,
    na liti­ci visokoj,
    u surovim uvje­ti­ma izrasli javor,
    jer to je pravi javor,
    taj ima snagu,
    toliku snagu
    da će jednom
    nakon mno­go gluhoće
    i nakon mnogih odustajanja
    i u jed­noj pjes­mi zazvučati

    .

    .

    ros­na

    .

    kad je vidokrug more kiše
    a djelokrug mla­ka u slivniku
    od uta­pan­ja spašavam
    misao na rosu
    na rajčici
    u zemlji čijim rubom kročiš
    u pred­večer­je rublje noseći

    .

    .

    lep­tiro­va

    .

    ispod svjetiljke
    mori me ugasivost
    samo njezina

    još jed­na besana

    gov­orit će još samo
    pla­meni jezici
    koji­ma će nekoliko
    plod­nih nesanica
    iza­ći u susret

    .

    .

    nakon

    .

    živ­jet ćemo na otocima
    i poz­dravl­jati se veslima
    sit­no će nam biti
    bro­jat ćemo
    prav­i­ti kat­a­log smočnice
    i ured­no plaćati grobarine
    i ušutka­vati budale
    koje uporno popravl­ja­ju brodove
    i naruču­ju smolu da se pono­vo otisnu
    bez stra­ha od provale vode
    od upale
    od preki­da programa

    .

    .

    nad Pazin­skom jamom

    .

    ako nad bez­danom se spotakneš
    onda padaš zauvijek;
    nad ponorom je drugačije –
    dno je dohvatno
    a ima i nastavak:
    jeze­ro pod gradom
    i tok koji te izbaci na neku obalu
    i pro­duži ti bijeg
    i to je on ovd­je dolje
    koji gle­da te oči­ma od crne magle
    o tako stu­den i okat
    abyssus abyssum invocat

    prođe tako vrijeme
    pri­jet­nje budu smješnije
    ras­porediš oči po liticama
    skutriš se u Hiži od besid
    i od besi­da gradiš hiže
    tada s ponorom bivaš blizak
    tada ste sve bliže i bliže
    već ste kao prst i nokat
    jer
    abyssus abyssum invocat

    i tražiš toplinu ovd­je gore
    na sig­urnom izm­jerenom terenu
    nalaz­iš pod­logu stopalima
    obu­vaš ih u šlape
    kao par smrznu­tih životinja
    prsti­ma iznalaz­iš oslonce tople
    ali spa­sonos­ni tu nisu
    ni svi­la damast ni brokat
    jer
    abyssus abyssum invocat

    i prođe još vremena
    udo­maćiš se i zahvaljuješ
    što prim­io te još jedan prostor
    što uvezao te u sebe
    i šti­ti te od onog što slu­tio nije
    Jules Verne
    i topli­je je
    ali ne bi te izbav­i­lo iz tog onog
    ni da se uto­pliš u kući na trokat
    jer
    abyssus abyssum invocat

    i onda krv hoćeš krvlju
    potvrditi
    biti sta­men krušan nadponoran
    i sjetiš se da dvo­ji­ca su na kraju
    Bog i vino
    a tu je ter­an vjeran
    što ga čed­no dan­ju kušat možeš
    a noć kad nad Jamom se zgusne
    i lokat
    jer
    abyssus abyssum invocat

    .….….….….….….….….….….….….….…..Pazin, ožujak/travanj 2013.

    .

    .

    Kanyaku­mari

    .

    tako si me nježno zaskočila
    da sam mis­lio da osta­jem isti
    a ruko­vala si mal­jem od lunarne alge:
    prvo si skrši­la razloge za put i povratak
    pa razloge uopće, pa putokaze,
    svježe obo­jene čam­ce za spašavanje,
    niš­tavnu pop­ut­binu, navike umišl­jenog nomada,
    pa si me umoči­la u kipuće more,
    posuši­la me potom, prostr­la po otpacima,
    okrenu­la mi glavu pre­ma sun­cu što se lju­bi s mjesecom,
    gur­nu­la mi šaku u želudac
    i iz nje­ga išču­pala skulp­turu ljubećeg para
    koju je kiseli­na skaši­la u neš­to smiješno
    i onda si rekla: nema te
    nema ničeg što mis­lio si da jesi
    ima samo posude koja može biti samo zlatna
    u koju smi­je se uli­ti mli­jeko snježne lavice

    .

    .

    treći dan

    .

    treći dan na novom mjestu –
    kad znaš gdje riža nije prekuhana
    gdje u sum­rak val­ja smo­tati duhan
    kamo vodi onaj putel­jak uz jezero
    gdje će na tom puteljku maj­mu­ni banu­ti pred tebe
    koji pro­davač drži najzre­li­ju papaju
    koje su terase navečer prebučne
    kako radi koja slav­ina u kupaonici
    na koju bro­jku nav­inu­ti ven­ti­la­tor u sobi
    i kad si već dru­gi put razmis­lio o tome
    kako bi bilo živ­jeti ovdje
    ovd­je gdje ko da baš onaj treći dan se odvija
    – tada je pravi čas da nas­taviš put
    ako te neš­to ond­je nije baci­lo u zanos
    ili baš onda
    ako jest

    .

    .….….….….….….….….….….….…Anu­rad­ha­pu­ra, Šri Lan­ka, 3. vel­jače 2014.

    .

    .

    što bih volio

    .

    volio bih se zvati Bik koji sjedi
    volio bih živ­jeti na mostu a ne pod njim
    volio bih biti boddhisattva
    volio bih provesti sedam god­i­na u Kapadokiji
    volio bih navod­n­ja­vati crvenu rižu
    volio bih od svih kle­cala načini­ti let­jelicu za sve
    volio bih obnovi­ti Rabelaisov samostan
    volio bih se kotrl­jati uzbrdo
    volio bih pretvoriti Pen­ta­gon u cvjećarnicu
    volio bih si usa­di­ti srce od nepre­varlji­va kristala
    volio bih imati četvr­to oko
    volio bih da me voli djevo­j­ka iz Aragona
    volio bih stavi­ti lava u džep
    ali mogu i bez toga

    .

    .

    Spin­oza

    .

    I na kra­ju – brusi­ti svo­je leće.
    I nijed­na riječ razuml­je­na, življena,
    I nema žala zbog tog.
    Kao ni zbog izopćenja.
    Ime u imenici­ma, man­ji krug u većem.
    I sreća u cjelovu, u jeci, odrazu,
    Stazi na kojoj pognu­ta se sje­na kreće.

    .

    .

    posljed­nje životinje

    .

    stot­inu mišjih srda­ca kuca uglas
    dvjesto mrtvih alba­trosa cjen­ka se sa saku­pl­jači­ma perja
    tris­to ćaknu­tih čiuaua polaže zak­letvu Velikom psu
    četiris­to jare­bi­ca čeru­pa se oko invalidske mirovine
    pet­sto ježe­va pro­da­je svo­je tije­lo za zdjelu ječma
    šesto stono­ga naruču­je štik­le po mjeri
    sedamsto bijelih lavo­va počin­je pos­to­jati odlukom suda
    osam­sto mra­va čilo nasel­ja­va čipove
    devet­sto je pti­ca od kojih obzor je vrlo siv
    hil­jadu je nači­na da se ne bude živ

    .

    .

    pre­ma ružmarinu

    .

    ali ima­ju tu sjenu, tu sjenu
    te oči
    taj tren kraj jez­era koje sjaji
    to što se vješa o crne grane da sjaji
    da odagna misao na garež, na sjenu
    to, baš to, taj prst
    koji stre­mi visoko, u pregibima
    ima sjenu, tu sjenu
    i kad uran­ja i kad izranja
    i kad sni­va i kad pri­tiska crno dugme
    na nj pada svjet­lo, jez­er­sko svjetlo
    koje grli, ne hti­jući, tu sjenu, tu sjenu
    kojoj ribe se čude
    kojoj riblje oči se čude
    i sje­na onda pris­ta­je biti
    posta­ja pričin i ukras
    u oku crne ribe
    koja ne zna
    koja ni izdale­ka ne zna
    za ružmarin

    .

    .

    bis

    to bih opet
    to kad riječ se otisne u svo­ju slobodu
    kad se kumu­lus ras­ci­jepi bez napora
    znaš ono kad
    začas se podigne šator rastvori tijelo
    popiša grani­ca nap­ne stak­leni luk
    ili kad
    izgori se u spo­ju a ostane sve
    pok­loni se lom­no vje­dro u koje sve stane
    a i kad
    osvanem pred tobom poma­lo zvjezdolik
    s plad­njem punim podrumnog praha
    e to bih opet
    još samo jednom

    .

    .

    žica

    .

    obruč se steže
    kruzi se sužavaju
    kamere se pale

    bodl­je su bolje
    od žice koju prsti na sedefu
    ugađa­ju s drugima
    a žileti su još bolji od bodlji

    nećete ova­mo preko
    nećete u naš podskup
    u naš obran­jeni brlog
    preko rijeke preko smeđe međe
    povučene žile­tom sa zajed­ničkog tržišta

    jelen se zapleo u žici
    i pogled mu se gasi
    dok se crvèni snijeg
    i goto­vo nitko osim njega
    sni­je­ga na granici

    obruč se steže
    pogled se koči
    oblaci promiču
    bez zapreke

    .

    .….….….….….….….….….….….….……Evropa, ljeto/jesen 2015.

    .

    .

    .

    .