Ana Prolić

Kao voda

 

 

 

 

DJEVOJČICA  – Lea, s pletenicom u kosi

DJEČAK – Val, sa žutim čizmicama na nogama

PRIPOVJEDAČICA – ona zna sve

MAMA 1 – mama djevojčice Lee

MAMA 2 – mama dječaka Vala, ima veliku pregaču oko struka

i sve ostalo što se kreće, govori i preobražava  

 

 

            1. GENEZA JEZERA

 

(Kretanje oblaka scenom. Od svih se izdvaja jedan. Izlazi Pripovjedačica. Atmosfera je tajanstvena, snolika, meka.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Bilo jednom…

Bilo jednom, bilo je i bilo. Bilo je veliko, bilo je duboko, bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špilje, odmah iznad sela.

Bilo je….

Rodilo se iz oblaka koji je nastao od devet kapljica.

Tih devet kapljica nisu se željele spustiti na zemlju, nego im se plutalo nebom.

Primile su se za ruke i umjesto kiše, postale su  mek, bijeli oblak.

Oblak je bio sretan.

I kapljice u oblaku su bile sretne.

Oblak se podizao i spuštao. Širio se i skupljao. Ovako: kao dah.

Letio je s pticama, ljuljao se s vjetrom, šuljao se za suncem, kretao se nebom, putovao za danima.

I onda se oblaku, točnije, jednoj kapljici, bilo…bilo nešto drugo.

Dosadilo joj je biti visoko, s pticama.

Bilo joj se nešto drugo.

Recimo duboko, s ribama.

Počela se meškoljiti kao da ju nešto svrbi na leđima. Pa se išla počešati,a držiš se za ruke.

A znamo što se događa kada se ideš počešati.

Pustila je ruku kapljice lijevo do sebe, a ona, začuđena, ruku ove do sebe…  i oblak je počeo podrhtavati, kihati, prevrtati se i obrtati… i postao je jezero.

Da!

Nije nestao!

Izokrenuo se i pretočio!

Kapljice vode željele su ostati zajedno pa nisu pale svaka na svoju stranu: jedna na stablo, jedna na cestu, jedna u more, jedna na dječju glavu, nego su pale sve zajedno u jednu malu udubinu između livade i šume, ispod špilje.

Tu su se omotale u jednu travku i rasle i rasle.

Najprije su bile  malo jezero.

Više nalik lokvi u koju možeš ugaziti.

Ali jezero je raslo i raslo i naraslo u duboko i veliko jezero.

Jezero je bilo vrlo sretno.

Bilo jednom jedno jezero.

            1. DJEČAK I DJEVOJČICA U IGRI

 

  LIVADA

(Pripovjedačicu prekida dječakov smijeh.)

 

DJEVOJČICA: Gdje si?

DJEČAK: smijeh

DJEVOJČICA: Pa sad si bio tu!

(Otvaranje/zatvaranje prostora; svojevrsna igra skrivača. Djevojčica traži dječaka, ali joj on stalno izmiče. A zašto? Zato što traži gusjenicu. Djevojčica traži Dječaka, Dječak traži gusjenicu, gusjenica traži kapljicu vode.)

 

DJEČAK: Ma gdje si? Pa sad si bila tu!

PRIPOVJEDAČICA: A bili jednom i Djevojčica i Dječak.

                                  U stalnom traženju i otkrivanju.

                                   Djevojčica s pletenicom u kosi često je tražila Dječaka.

DJEVOJČICA: Gdje si? Pa sad si bio tu! Vidjela sam te!

PRIPOVJEDAČICA: Jer ga je voljela.

                                  Pa i onda kada je bila malo ljuta na njega, kao recimo sada.

                                  Pa i onda kada je bila malo ljuta na sebe, kao recimo isto sada.

DJEVOJČICA: Ako se ne pojaviš, idem doma i idem zauvijek i više se neću igrati s tobom.

PRIPOVJEDAČICA: Veli tako, a zapravo ne misli tako.

DJEVOJČICA: Gdje si?

(Djevojčica nestaje, pojavljuje se dječak.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Dječak u žutim čizmicama uvijek je tražio…

DJEČAK: Tražim…nešto što se miče i nešto što migolji i vrpolji se i što je zeleno! Tu si!

 

(Pojavljuje se GUSJENICA.)

 

DJEČAK: Dođi! Brzo!

PRIPOVJEDAČICA: Ono što je našao, uvijek je dijelio s Djevojčicom.

                                 Jer, ako nije, kao da i nije našao.

DJEČAK: Lea! Pa daj! Gdje si!

               Nikad te nema kad te treba biti!

(Pojavljuje se djevojčica.

Njihov razgovor iz početnog sukoba, prelazi u igru. Njima dobro poznatu.)

DJEVOJČICA: Nije istina! Ja sam uvijek tu, ali ti stalno nestaješ! I onda zaboraviš na mene!

DJEČAK: E, nije istina! Nego je naopačke!

DJEVOJČICA: E, nije, nego je!

DJEČAK: Nego je naopačke!

DJEVOJČICA: Nego sam ja uvijek tu!

DJEČAK: I ja.

 

(Gusjenica se miče po vlati trave.)

 

DJEČAK: Evo je! Gusjenica! Vidi kako se čudno miče!  Drugačije od zmije i drugačije od crva i

             skroz drugačije od one gusjenice koju sam našao neki dan!

DJEVOJČICA: Meni kao da i nije gusjenica, nego kao da se kreće vlat trave!

DJEČAK: Ti uvijek vidiš nešto drugo od onoga što je! Naopačke!

DJEVOJČICA: I kao da ne gmiže, nego kao da diše!

DJEČAK: Evo te, opet! Ja ti pronađem jedno, a ti u tome nađeš drugo! Nije vlat, nego je

              gusjenica! I ne diše, nego…

(Gusjenica „popije“ kapljicu vode koja je bila na vlati trave i pretvara se u leptira.)

 

DJEČAK: …nego je leptir!

DJEVOJČICA: ( za sebe) Ili gusjenica koja leti!

 

(Leptir odlijeće. Dječak i djevojčica kreću za njim. Love leptira.)

 

ŠUMA

 

(Leptir ih dovodi u šumu. Gusta je to i stara je to i čarobna je to šuma.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Leptir najljepših krila doveo ih je do šume.

                                A gusta je to i stara je to i čarobna je to šumovita šuma.

(Djevojčica i Dječak su se opet razdvojili. Djevojčica bi voljela pronaći leptira, ali ju je malo strah šume i svih zvukova i… ma strah ju je!)

 

DJEVOJČICA: Val! Val! Gdje si? Mislim da je vrijeme da se vratimo doma. I leptir se vratio.

                         Val!

DJEČAK: Tu sam!

DJEVOJČICA: Ma gdje? Čujem te, a ne vidim te!

DJEČAK: Krivo gledaš!

DJEVOJČICA: Naopačke!

 

(Djevojčica podiže pogled. Dječak se popeo na vrh stabla. Ili vrlo blizu vrhu. Legao je na granu kako bi došao što bliže jednom listu.)

 

DJEVOJČICA: Ma što radiš gore?

DJEČAK: Gledam.

DJEVOJČICA: Silazi!

DJEČAK: Gledam.

DJEVOJČICA: Možeš gledati i odozdo!

DJEČAK: Ne mogu tako dobro!

PRIPOVJEDAČICA: A gledao je jedan list. Ali ne bilo kakav list.

DJEČAK: Vidi! Ovaj tu list…

DJEVOJČICA: Ima ih sto! Ima ih cijela šuma! Ima ih i bliže zemlji. I bliže meni. Val!

DJEČAK: A, ne! Svaki je drugačiji!

(Zapuhne vjetar i list se odvaja od stabla. Pluta po zraku.)

 

DJEČAK: Glupi vjetar! Otrgnuo mi je list!

(Djevojčica zadivljeno promatra list koji pleše po zraku. Na trenutke, oblikom i načinom kretanja podsjeća na ribu koja pliva.)

 

DJEVOJČICA: Malo je list, malo je riba…

 

(Dječak skače sa stabla, što uplaši Djevojčicu. Ne, nije on mogao sići lijepo!)

 

DJEČAK: Glupi vjetar! I glupi list!

DJEVOJČICA: Nije glup! A nije ni list. Vidi…pliva…

(Počinje padati kiša.)

 

DJEČAK: Kišššššššššaaaaaaa!

DJEVOJČICA: Kišaaaaa!

DJEČAK: Paaaaadaaaaaa!

DJEVOJČICA: Paaaaaaaaaada!

(Dječak uzima list i stavlja ga iznad Djevojčičine glave. Primaju se za ruke i potrče.)

(Dječak i Djevojčica utrčavaju u špilju. Mrak. Zvukovi špilje.)

           

ŠPILJA

 

DJEČAK: Tu ne pada.

DJEVOJČICA: Ne. Tu ne pada.

                       Ali je hladno. I vlažno. I mračno. I…

PRIPOVJEDAČICA: Jer tako obično i biva u špiljama.

 

(Jeka uzvraća rečenice djevojčice.)

 

JEKA: Hlaaaadnooo….mraaaačnoooo….

DJEVOJČICA: Ne rugaj mi se.

DJEČAK: Ne rugam. To je (vikne) jeka!

JEKA: Jeka….jeka…

PRIPOVJEDAČICA: Djevojčica je još snažnije stisnula Dječaka za ruku.

(Igraju se s jekom.

Spušta se pauk. Prelazi po ruci Djevojčice. Omotava ju nitima. Djevojčica uživa u tome, ne sluteći o čemu je riječ.)

 

DJEVOJČICA: Val, klupko baršuna mi se kotrlja niz ruku.

DJEČAK: Klupko?

DJEVOJČICA: Baršuna. I omotava ju svilenom niti.

(Dječak pali ručnu svjetiljku. Osvjetljava pauka. Djevojčica vrisne! Dječak skida pauka.)

 

DJEČAK: Klupko baršuna.

DJEVOJČICA: Nije smiješno! I zašto nisi prije upalio svjetiljku?

 

(Uzima mu svjetiljku.)

 

DJEČAK: Zato što…

PRIPOVJEDAČICA: Zato što mu je bilo lijepo stajati tako u mraku i ne vidjeti ništa i ne misliti

                                  ništa i samo držati Djevojčicu za ruku.

                                 I slušati kako vani romori kiša.

DJEVOJČICA: Zašto nisi?

DJEČAK: Eto, zato!

(Uzima joj svjetiljku.

Otimaju jedno drugome svjetiljku iz ruke. Svjetlo/sjena igra po stijenama špilje. Otimanje prelazi u svjesno manipuliranje. Otkrivaju stalagnite i stalaktite.)

 

DJEVOJČICA: Vidi! Špilja je tu i tamo iskočila iz kože.

DJEČAK: (trudi se impresionirati Djevojčicu) Stalagmiti! (Djevojčica nije impresionirana, Pokušat če drugačije) To ti je kad u vodi ima previše minerala i onda oni…

DJEVOJČICA: A vidi ovo! Tu si je stavila naušnice!

DJEČAK:  Stalaktiti. (Malo je tužan što ga Djevojčica ne čuje) To su ti stalagmiti naopačke… Ma, nema veze.

DJEVOJČICA: (Ali, naravno, da ga je čula. Nježno.) Ti znaš sve o svemu. Stala…gmitiktiti…

DJEČAK: (ovo nije očekivao) Ma ne. Znam samo kako se zove. A ti znaš ono što je ispod imena. Kao da vidiš iza oblika.

(Svjetiljka je došla i do jata šišmiša. A njima se ta svjetlost baš i nije svidjela, pa su poletjeli.)

 

DJEČAK I DJEVOJČICA: Šišššššmiiiišššššš….

JEKA: Ššššš!

DJEČAK: Gasi svjetiljku!

DJEVOJČICA: I bježi!

 

(Dječak gasi svjetiljku. Djevojčica ga prima za ruku. I što? Pa bježe!)

 

            1. DJEČAK I DJEVOJČICA NA JEZERU

 

DJEVOJČICA: E, sada je stvarno vrijeme da krenemo doma.

                          Mame su rekle prije mraka.  A on, samo što nije

DJEČAK: Ali još nije! Dođi!

DJEVOJČICA: Čekaj!

                       Kud idemo?

DJEČAK: Ne znam! Dalje!

PRIPOVJEDAČICA: I tako su jednoga, ni vrućega, niti hladnog, nego baš ugodnoga dana, stigli

                                  do jezera koje je prije bio oblak koji je prije bio devet kapljica kiše.

DJEČAK: Lea, dođi! Našao sam! Našao sam…

DJEVOJČICA: Jezero!

DJEČAK: Da!  Još neki dan nije bilo tu!

                Kako je to moguće?

DJEVOJČICA: Možda je. Možda samo nisi dobro gledao.

DJEČAK: Mislim da bih vidio ovaaakooo veliko jezero.

DJEVOJČICA: Možda nije bilo ovako veliko. Možda je bilo malo, pa si ga samo preskočio.

DJEČAK: Da, sigurno. Naraslo je preko noći!

DJEVOJČICA: Pa i ja rastem preko noći. Kad je mjesečina, onda još i više. Zašto ne bi i jezero?

PRIPOVJEDAČICA: Bio je to opet onaj trenutak u kojem ju je volio, iako mu je išla na živce.

 

(Hoda po rubu jezera.)

 

DJEVOJČICA: Daj, pazi, smoćit ćeš si ćizmice.

                         Val, pazi, past ćeš unutra. A tko zna koliko je duboko!

DJEČAK: Da. Tko zna…

DJEVOJČICA: A ti ne znaš plivati.

DJEČAK: Znam! Znam plivati! To moj brat priča gluposti! Znam! I znam skakati na glavu, isto!

 

(Uzima kamenčiće i počinje ih bacati u jezero.)

 

DJEVOJČICA: Nemoj!

                        Tko zna što je u jezeru!

                         I tko je u jezeru.

                         Daj nemoj! Možeš pogoditi neku ribu u glavu.

DJEČAK: Ista si kao moja mama. I baka. I tata. I svi.

                Nemoj, nemoj, nemoj!

                Pazi, nemoj, pazi!

                 Kako ću otkriti bilo što, ako ne smijem ništa?

                 (više za sebe) Kao da je ovaj svijet jedna velika opasnost!

 

(Uzima štap i pokušava njime izmjeriti koliko je duboko. Gura i ruku u jezero. Sve do lakta. Pa do ramena. Ali štap pada u vodu.)

 

DJEVOJČICA: Pazi! Tko zna što je na dnu! I tko zna kakvo je jezero!

(Kada se nagnula da povuče Dječaka, Djevojčica je spazila svoj odraz na površini.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Odrazi Dječaka i Djevojčice titrali su na površini.

        I kako bi došao koji val, uplivali bi jedno u drugo, tvoreći novo lice, lice

        jezera.

        Da, naravno da i jezera imaju lica.

 

(Isprobavaju razne grimase.)

 

DJEČAK: Hej! Što je ovo bilo?

 

(Djevojčica pipa lice.)

 

DJEVOJČICA: Ne znam.

PRIPOVJEDAČICA: Odrazi Djevojčice i Dječaka odmetnuli su se od njihovih lica, kao i one

                                kapljice od oblaka, razlili se po mreškavoj površini čarobnog ogledala i

                                otplutali kao dva otpala lista. Ili dvije zaljubljene ribe.

 

            1. ODRAZI NA POVRŠINI JEZERA

 

(Promatranje odraza se „prebacuje“ na izvođače. Pipaju lica, promatraju jedno drugo.

Dugo i polako. Poetski. S riječima. Ili bez riječi. Nevažno.)

 

DJEČAK: Je l’ mi lice tu? Jesam ja tu?

DJEVOJČICA: Val, gdje si? Malo prije si bio… (Dječak je uplašen. ) Je, je. Ti tu, lice tu.

                       A moje?

DJEČAK: Hm…

DJEVOJČICA: Val? Val!

DJEČAK: Na mjestu. Evo, sve ti je tu. (dodiruje ju) Zatvori oči pa ćeš vidjeti.

               Nos ti je tu, usne, obrazi, brada, čelo, oči, trepavice, obrve. Ruke.

DJEVOJČICA: A kako izgledam?

DJEČAK: Kao i uvijek. Lijepa si. U meni kao da svaki put kada te ugledam poleti leptirić

             (ups!) Zapravo, možda su ti oči malo veće nego jutros, kada pogledam bolje.

DJEVOJČICA: Ma, meni ti se tako oči povećaju kada se smrači.

                         I povećaju mi se kada vidim nešto lijepo.

                         Nešto što je van mene, a čini mi se kao da sam ja.

                         Recimo kada vidim tratinčicu.

                         I sad tebe.

                         Ti si malo tamniji, nego jutros! To je od onih kupina koje si pojeo.

DJEČAK: Ma daj!

DJEVOJČICA: Pa da. Ja uvijek pobijelim kada jedem sir i vrhnje.

MAME: Lea! Val! Kući! Mrak! Večera!

 

(Djevojčica odmah ustaje.)

 

DJEVOJČICA: Dođi, idemo!

DJEČAK: Ne još! Nisam razotkrio jezero.

DJEVOJČICA: Val!

MAMA 2: Val!

 

(Dječak je i dalje prikovan uz jezero.)

 

DJEČAK: Ne znam što sve pliva u njemu, niti koliko je duboko, niti što mu je sve na dnu, niti…

    ništa ne znam!

DJEVOJČICA: Val!

DJEČAK: Lea.

MAMA 1: Lea!

DJEVOJČICA: Daj, doći ćemo sutra! Sada je mrak. I onako ništa ne vidiš.

DJEČAK: Vidim ja i u mraku!

DJEVOJČICA: Val!

DJEČAK: Sutra možda ne bude jezera. A ni naših odraza u njemu.

DJEVOJČICA: Ne može ga ne biti!

(Odlaze)

 

            1. POVRATAK KUĆI

 

Povratak kućama. Radnja scene se odvija u dvije susjedne kuće.

 

PRIPOVJEDAČICA: Djevojčica i Dječak vratili su se domovima, mamama, večerama i krevetima.

(Kuća 1, krevet )

 

MAMA 1: (uz Djevojčicu) A sada na spavanje.

DJEVOJČICA: A priča?

MAMA 1: Da, imaš pravo. Priča.  (Suprotno očekivanom, mama se namješta za slušanje priče. Pali se svjetlo noćne lampice. Za vrijeme priče, do lampice će doći i leptir čijem smo porodu svjedočili.) Slušam.

DJEVOJČICA: Bila jednom jedna gusjenica.

                        Jednoga dana, nakon što je popila kapljicu rose s lista, postala je leptir.

                        Lijep, lagan, zračan leptir.

                        Leptir iznad tratinčica, iznad grana, leptir oko svjetiljke, na vrhu moje glave.

                        Prije nego što je postala leptir, gusjenica se morala začahuriti.

                        U čahuri joj je bilo malo tijesno i mračno i malo ju je bilo strah.

                        Kao kada se probudiš usred noći i misli ti razne dolaze.

                        S lijeva, s desna, odozgo, odasvud.

                        A ti nemaš kamo.

                        Ili kao kada učiniš nešto što ti ne kaže srce i što ti ne kaže trbuh.

                        Ili kada ne učiniš nešto što ti kaže ptica i što ti kaže san.

                        Dobro; jako joj je bilo tijesno i jako ju je bilo strah!

                        Ali znala je: čahura će puknuti, strah će nestati,a ja ću poletjeti!

 

(Prebacujemo se u kuću 2.  Dječak je još jako budan i energično priča mami o otkrićima.

Najprije vidimo list (kojega smo isto vidjeli u sceni šume) kako mijenja boje, leti zrakom i čini sve što čine listovi – ribe.)

 

DJEČAK: Eto, mama, to sam ti ja danas otkrio.

                 Sve se stalno mijenja.

                 Oblici. I bića, isto.

                 I još sam otkrio jezero, mama. Mama, otkrio sam jezero!

MAMA 2: Bravo!

                 A sada je vrijeme za spavanje!

                 Trebaš se dobro odmoriti za novi dan i nova otkrića.

    Do kojih, molim,  neka dođe bez veranja, pentranja, spuštanja, hodanja po

    rubovima, provlačenja, zavlačenja, mokrih majica, poderanih hlača, kašnjenja na

     večeru i svih ostalih putešestija kojima smo rekli ne.

                  Lijepo sanjaj.

(Mama 2 pokriva Djačaka. Prebacujemo se u kuću 1. Mama 1 pokriva Djevojčicu koja već spava.)

 

MAMA 1: Laku noć, sanjalice moja.

 

(Mama 1 i Mama 2 zažele laku noć jedna drugoj. Zašto ne. Mrak.)

 

            1. ISKRADANJE I UTAPANJE

 

PRIPOVJEDAČICA:  Ali Dječak nije mogao zaspati.

 

(U mraku se, kao i u špilji, pali ručna svjetiljka. Odlazak Djačaka na jezero. Svjetlosni trag u mraku.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Nije mogao prestati misliti na jezero, niti na njihove odraze na površini.

                                  Došao je do jezera.

                                  U Dječaku je vrpoljilo.

                                  Od znatiželje, od pitanja, a malo i od buhtla koje je večerao.

                                  Dječak je, naime, jako volio buhtle.

 DJEČAK: Koliko je duboko?

                Što je na dnu?

                Što je u trbuhu jezera?

                Je li toplo ili hladno ili je taman?

                Otkuda se pojavilo?

                Zašto se pojavilo, što želi?

PRIPOVJEDAČICA: I u jezeru  je vrpoljilo.

                                  Znatiželjnim kapljicama opet su popuštale ruke.

DJEČAK: Vidi!

PRIPOVJEDAČICA: Psssst!

DJEČAK: A, da, Lea sanja.

                 Joj, nikad je nema kad bi je trebalo biti.

PRIPOVJEDAČICA: Odraz punog mjeseca prelio se preko odraza Djavojčice i Djačaka, tako da

                                  su sada izgledali kao u okviru na bakinoj komodi.

                                  Dječak je skočio u srce okvira. U jezero!

(Dječak skida svoje čizmice i stavlja ih pokraj jezera. Skače. )

(Spot svjetla koji osvjetljava Djevojčicu u krevetu. Sanja)

DJEVOJČICA: Ali čekaj! Val, ti ne znaš!

                           A mrak je!

                           I jezero je!

                           I vrulje su na njegovom koritu!

                           I vrtlože i povlače na dno!

(Utapanje dječaka.

Nakon utapanja dječaka: prazna slika.

Ništa se ne događa. Samo  mjesec obasjava površinu jezera.)

 

PRIPOVJEDAČICA:  Mjesec je dugo čekao Dječaka da ispliva.

                                   Jezero ga je pokušalo podići na površinu, ali Dječak je bio teži od jezera.

DJEČAK: Bilo jednom…

DJEVOJČICA: Bilo jednom…

DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je i bilo.

DJEVOJČICA: Bilo je veliko.

DJEČAK: bilo je duboko.

DJEVOJČICA: Bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špilje, odmah iznad sela.

DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je….

PRIPOVJEDAČICA:  Mjesec je zamijenilo sunce.

                                   Dan je zamijenio noć.

 

            1. DJEVOJČICA TRAŽI DJEČAKA

 

(Jutro je. Djevojčica čeka Dječaka da krenu na igru. U ruci drži buhtlu. Još toplu.)

 

DJEVOJČICA: Daj, Val, gdje si?

PRIPOVJEDAČICA: Sljedećeg jutra, kao i svakoga jutra, Djevojčica je čekala Dječaka da                                          zajedno odu na livadu.

DJEVOJČICA: Ili u šumu. Ili da ne odemo nigdje.

PRIPOVJEDAČICA:  Ali … da zajedno.

DJEVOJČICA: Val, gdje si?

                          Ja sam tu, a ti si opet nestao!

                          Opet je otišao za nekakvim vjetrom ili zvukom ili sovom.

                          I opet je zaboravio na mene.

                          Val?

                          Daj, moram ti ispričati što sam sanjala. Val!

(Djevojčica traži Dječaka, kao u prvoj sceni. Otvara sve prostore koje su prolazili zajedno. Livadu, šumu, špilju i na kraju dolazi do jezera.

Kako odmiče traženje, tako je nemirnija. Osjeća da nešto nije kako treba.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Djevojčica je tražila dječaka. Posvuda.

                                 Tražila ga je na livadi.

DJEVOJČICA: Podigla sam svaku travku. I zelenu – Val? i tanku- hej! i rosnu i osušenu–Val!

PRIPOVJEDAČICA: Ali tamo ga nije bilo. Pa je otišla u šumu.

                                   Obišla je svako stablo, zavirila iza svakoga grma, okrenula svaki list.

DJEVOJČICA: Ma cijelu sam šumu preokrenula naopako!

PRIPOVJEDAČICA:  Ali, ni tu ga nije bilo.

DJEVOJČICA: Samo lišće i lišće i lišće! A moj Val? Val?

PRIPOVJEDAČICA: Ali, Djevojčica nije odustala.

                                   Uputila se u špilju.

DJEVOJČICA: I opće me nije strah! Val!

PRIPOVJEDAČICA: Uvukla se u svako udubljenje i ispupčenje. Sasvim pod kožu špilje.

                                  Snažno je ratvorila oči i dobro je gledala.

                                  I još ga je znažnije dozivala.

DJEVOJČICA: Vaaaaal!

PRIPOVJEDAČICA: Ali odgovarala joj je samo jeka.

                                  Krenula je dalje.

                                  Pitala je leptira, šišmiše, ptice, radnika na polju, kamenje na putu.

DJEVOJČICA: Jeste li vidjeli mog Vala? Dječaka u žutim čizmicama?

PRIPOVJEDAČICA: Ali nitko ga ni vidio, ni čuo.

                                  Nitko nije znao gdje je.

  DJEVOJČICA: Daj, Val, ovo nije lijepo!

                          Ne možeš tako!

                          Vidi, i buhtla se ohladila! S pekmezom od šljiva!

                          Morat ću ju pojesti. Sama. (sebi) A finija je kada ju jedemo zajedno.

                          Val?

PRIPOVJEDAČICA: I tako je došla i do jezera.

                                  I tako je noć došla do nje.

                                  I tako je…

(Pripovjedačica stavlja do Djevojčice Dječakove čizmice. Djevojčica ih uzima, grli i potrči kući.)

DJEVOJČICA: Val! Ne! Val!

PRIPOVJEDAČICA: Djevojčica je potrčala koliko su je noge nosile.

 

 

            1. DJEVOJČICA I DJEČAKOVA MAMA

 

U kući 2. Mama 2, Dječakova mama, sjedi. U krilu drži Dječakove žute čizmice.

Djevojčica sjedi do nje. Mama 1, do Djevojčice.

MAMA 2: Val, Val, Val…

(Dječakova majka, žena s pregačom, plakala je i držala Dječakove žute                                 čizmice u krilu.

Čvrsto ih je privijala na prsa.

Djevojčica je plakala i držala hladnu buhlu u platnenoj maramici.)

 

PRIPOVJEDAČICA:  Obje su šutjele i osjećale se bespomoćno.

MAMA:  Jer tako šutiš kada ti je posred grudiju rupa.

DJEVOJČICA: I tako sjediš, nepomičan, kada znaš da više nikada nećeš vidjeti Dječaka.

                         Ni  ujutro, ni u podne, ni navečer, ni za tri dana, ni nikada.

PRIPOVJEDAČICA:  Jer Dječaka više nema.

 

(Djevojčica  naglo ustaje.)

DJEVOJČICA: Ne, ne i ne!

PRIPOVJEDAČICA: Osjećala je da ne može nešto samo tako prestati biti, nestati, rasplinuti se

                                  u ništa.

                                  A osobito ne Dječak.

                                  Nikako njezin Dječak.

DJEVOJČICA: Nisam dobro gledala!

                        Nisam dovoljno raširila oči.

                        Nisam gledala iza!

                        Nisam naopačke!

(Djevojčica istrči iz kuće i trči, trči, trči. Trčeći ponavlja zadnju rečenicu kao mantru.)

                         Znam što ću!

PRIPOVJEDAČICA: Ugrabit će dječakov odraz s površine jezera i umiti se njime.

DJEVOJČICA:  Možda ga malo i popiti.

                         To ću!

PRIPOVJEDAČICA:  Nadala se: dječak će osjetiti trnce na licu i izroniti iz jezera.

 

            1. NESTANAK JEZERA

 

(Promatramo transformaciju jezera u oblak.)

PRIPOVJEDAČICA: A jezero…

                                  A jezeru se, točnije onim kapljicama, opet htjelo biti nešto drugo.

       Upoznalo je sve patke, omotalo sve ribe, dodirnulo svaki kamen.

       I sada mu se htjelo, kao i dječaku, nešto novo.

       Htjelo mu se kretati. Putovati. Ići. Mijenjati.

       I tako se jezero počelo komešati, onako, kao kada se premećeš po

       krevetu, pa ti malo izviri noga, malo ruka, malo ispadne jastuk.

       Potom se počelo nabirati i skupljati. Kao lice starice.

       Kapljice su opet pustile ruke i jezero se izokrenulo naopačke.

       Kao kada izvrneš torbu naopačke kako bi ispale sve mrvice, novčići i

       ključevi.

       I na kraju je isparilo.

       Ali ne, ne!

       Nije nestalo!

       Samo se uzdiglo u mek, bijel oblak u kojem se uzbuđenih devet kapljica

        složno držalo za ruke.

                                  I bio tako jednom jedan oblak.

 

 

            1. PRIZIVANJE

 

(Djevojčica dolazi do mjesta gdje je (nekada) bilo jezero.)

 

DJEVOJČICA: Gdje si? Gdje je? Kako?   

PRIPOVJEDAČICA: Jezera nije bilo!

        Na mjestu jezera, nalazilo se samo korito još uvijek vlažnih stjenki.

DJEVOJČICA: Gdje si? Gdje je? Kako?   

PRIPOVJEDAČICA: Ni dječakovoga odraza u jezeru nije bilo!

DJEVOJČICA: Ne, ne i ne.

(Djevojčica ulazi u korito jezera i legne u njega.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Nadala se: ako ustraje, jezero će se vratiti.

                                 I Dječak će se vratiti.

                                 Sklupčala se, naslonila glavu na kornjačinu kućicu i pokrila se rukama.

DJEVOJČICA: Vrati se.

                         (…)

                         Val, vrati se.

                         (…)

                         Gdje si?

        1. SPOZNAJA

 

(Odjednom se, iznad Djevojčice, nadvija sjena.)

 

PRIPOVJEDAČICA: Po praznini koja je ostala od Dječaka, po rupi koja je ostala od jezera, po

                                 Djevojčici u tim praznim prostorima, plesala je titrava sjena.

DJEVOJČICA: Oblak!

PRIPOVJEDAČICA: I to kakav oblak!

DJEVOJČICA: Mekan, bijel, prozračan.

                       Nalik…

PRIPOVJEDAČICA: Jezeru!

DJEVOJČICA: Nalik licu jezera.

PRIPOVJEDAČICA:  Satkanom od njihovih živih odraza!

DJEČAK (glas u offu): Nego je naopačke.

DJEVOJČICA: Nego je naopačke!

DJEČAK (glas u offu): Nego je naopačke.

DJEVOJČICA: Tu si!

DJEČAK: Pa da! Tu sam! Pa gdje bih bio! Ja sam uvijek tu!

 DJEVOJČICA: Pa da!  Kao gusjenica, kao list, kao dah!

                         Znala sam, znala sam da ne možeš samo tako nestati!

(Djevojčica ustaje, otire zemlju s haljine, popravlja kosu, odmotava buhtlu. Oblak se počne kretati.)

 

DJEČAK (u offu): Idemo, Lea!

                              Ja ću otkrivati, jer odavde vidim jako dobro, a ti gledaj iza.

DJEČAK I DJEVOJČICA: Naopačke!

DJEVOJČICA: Čekaj me!

(Kroz smijeh, Djevojčica slijedi oblak.)

 

 

11.EPLIOG

 

PRIPOVJEDAČICA: Bio jednom jedan oblak.

                                  Bio je bijel, bio je lagan, bio je radoznao.

                                  Bio je oblak!

DJEVOJČICA: Ma daj, čekaj me!

DJEČAK: Ne brini!

PRIPOVJEDAČICA:  Rodio se iz velikoga, dubokog jezera smještenoga na razmeđu šume  i

                                   livade, malo ispod špilje, odmah iznad sela.

DJEČAK (u offu): Lea, požuri!

                             Pogledaj tamo dolje, desno! I tamo gore, lijevo! I iza svojega uha!

DJEVOJČICA: Gledam, gledam!

                         Vidim, vidim!

PRIPOVJEDAČICA: Osim kapljicama, oblak je bio ispunjen ljuabavlju jednoga Dječaka i jedne

                                  Djevojčice.

                                  Oblak je bio sretan.

       Letio je s pticama, ljuljao se s vjetrom, šuljao se za suncem, kretao s

        nebom, putovao za danima.

                                  A Djevojčica za njim.

                                  I putovala i bila sretna.

DJEVOJČICA:  Nemojte ga više tražiti! Našla sam ga!

                         I nemojte biti tužni!

PRIPOVJEDAČICA: Vikala je sretna Djevojčica, ali, kako to biva kada viču sretne Djevojčice,

                                  nitko ju nije čuo.

                                  Nitko osim šume i livade i špilje i sove.

                                  A one su to, ionako, već znale.

DJEČAK: Bilo jednom…

DJEVOJČICA: Bilo jednom…

DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je i bilo.

DJEVOJČICA: Bilo je veliko.

DJEČAK: bilo je duboko.

DJEVOJČICA: Bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špilje, odmah iznad sela.

DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je….

.

.

..

.

.

.

.

.


Ana Prolić

Rođena 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na kojoj je (2002 – 2012) u statusu asistentice na odsjeku dramaturgije, predavala Povijest drame i kazališta. Završila doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer Teorija književnosti. Sudjelovala u kazališnim radionicama i znanstvenim skupovima, te objavila niz znanstvenih radova. Napisala brojne kazališne dramatizacije i adaptacije, te radila kao dramaturginja na nizu predstava za odrasle i djecu. Posljednjih nekoliko godina sve se aktivnije bavi i režijom Nagrađena nagadama Hrvatskog glumišta, nagradom Marin Držić i Marul, za dramu, dramatizaciju i najbolju predstavu.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja