Kao voda

Lat­est posts by Ana Pro­lić (see all)

     

     

     

     

    DJEVOJČICA  — Lea, s pleteni­com u kosi

    DJEČAK – Val, sa žutim čizmi­ca­ma na nogama

    PRIPOVJEDAČICA – ona zna sve

    MAMA 1 – mama djevo­jčice Lee

    MAMA 2 – mama dječa­ka Vala, ima veliku pre­gaču oko struka

    i sve osta­lo što se kreće, gov­ori i preobražava 

     

     

              1. GENEZA JEZERA 

     

    (Kre­tan­je obla­ka scenom. Od svih se izd­va­ja jedan. Izlazi Pripov­jedači­ca. Atmos­fera je tajanstve­na, sno­li­ka, meka.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Bilo jed­nom…

    Bilo jed­nom, bilo je i bilo. Bilo je veliko, bilo je duboko, bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špil­je, odmah iznad sela.

    Bilo je.…

    Rodi­lo se iz obla­ka koji je nas­tao od devet kapljica.

    Tih devet kaplji­ca nisu se žel­jele spusti­ti na zemlju, nego im se plu­ta­lo nebom.

    Prim­i­le su se za ruke i umjesto kiše, postale su  mek, bijeli oblak.

    Oblak je bio sretan.

    I kapljice u oblaku su bile sretne.

    Oblak se podizao i spuš­tao. Širio se i sku­pl­jao. Ovako: kao dah.

    Letio je s pti­ca­ma, ljul­jao se s vjetrom, šul­jao se za suncem, kre­tao se nebom, puto­vao za danima.

    I onda se oblaku, točni­je, jed­noj kaplji­ci, bilo…bilo neš­to drugo.

    Dosadi­lo joj je biti visoko, s pticama.

    Bilo joj se neš­to drugo.

    Rec­i­mo duboko, s ribama.

    Počela se meškolji­ti kao da ju neš­to svr­bi na leđi­ma. Pa se išla počešati,a držiš se za ruke.

    A znamo što se događa kada se ideš počešati.

    Pusti­la je ruku kapljice lije­vo do sebe, a ona, začuđe­na, ruku ove do sebe…  i oblak je počeo podrhta­vati, kihati, pre­vr­tati se i obr­tati… i postao je jezero.

    Da!

    Nije nes­tao!

    Izokren­uo se i pretočio!

    Kapljice vode žel­jele su osta­ti zajed­no pa nisu pale sva­ka na svo­ju stranu: jed­na na sta­blo, jed­na na ces­tu, jed­na u more, jed­na na dječju glavu, nego su pale sve zajed­no u jed­nu malu udu­binu između livade i šume, ispod špilje.

    Tu su se omo­tale u jed­nu travku i rasle i rasle.

    Najpri­je su bile  malo jezero.

    Više nalik lokvi u koju možeš ugaziti.

    Ali jeze­ro je raslo i raslo i naraslo u duboko i veliko jezero.

    Jeze­ro je bilo vrlo sretno.

    Bilo jed­nom jed­no jezero.

              1. DJEČAK I DJEVOJČICA U IGRI

     

      LIVADA

    (Pripov­jedačicu preki­da dječakov smijeh.)

     

    DJEVOJČICA: Gdje si?

    DJEČAK: smi­jeh

    DJEVOJČICA: Pa sad si bio tu!

    (Otvaranje/zatvaranje pros­to­ra; svo­jevrsna igra skri­vača. Djevo­jči­ca traži dječa­ka, ali joj on stal­no izmiče. A zaš­to? Zato što traži gus­jenicu. Djevo­jči­ca traži Dječa­ka, Dječak traži gus­jenicu, gus­jeni­ca traži kapljicu vode.)

     

    DJEČAK: Ma gdje si? Pa sad si bila tu!

    PRIPOVJEDAČICA: A bili jed­nom i Djevo­jči­ca i Dječak.

                                      U stal­nom tražen­ju i otkrivanju.

                                       Djevo­jči­ca s pleteni­com u kosi često je traži­la Dječaka.

    DJEVOJČICA: Gdje si? Pa sad si bio tu! Vid­jela sam te!

    PRIPOVJEDAČICA: Jer ga je voljela.

                                      Pa i onda kada je bila malo lju­ta na nje­ga, kao rec­i­mo sada.

                                      Pa i onda kada je bila malo lju­ta na sebe, kao rec­i­mo isto sada.

    DJEVOJČICA: Ako se ne pojav­iš, idem doma i idem zau­vi­jek i više se neću igrati s tobom.

    PRIPOVJEDAČICA: Veli tako, a zapra­vo ne mis­li tako.

    DJEVOJČICA: Gdje si?

    (Djevo­jči­ca nes­ta­je, pojavlju­je se dječak.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Dječak u žutim čizmi­ca­ma uvi­jek je tražio…

    DJEČAK: Tražim…nešto što se miče i neš­to što migolji i vrpolji se i što je zeleno! Tu si!

     

    (Pojavlju­je se GUSJENICA.)

     

    DJEČAK: Dođi! Brzo!

    PRIPOVJEDAČICA: Ono što je našao, uvi­jek je dije­lio s Djevojčicom.

                                     Jer, ako nije, kao da i nije našao.

    DJEČAK: Lea! Pa daj! Gdje si!

                   Nikad te nema kad te tre­ba biti!

    (Pojavlju­je se djevojčica.

    Nji­hov raz­gov­or iz početnog suko­ba, prelazi u igru. Nji­ma dobro poznatu.)

    DJEVOJČICA: Nije isti­na! Ja sam uvi­jek tu, ali ti stal­no nes­ta­ješ! I onda zab­o­rav­iš na mene!

    DJEČAK: E, nije isti­na! Nego je naopačke!

    DJEVOJČICA: E, nije, nego je!

    DJEČAK: Nego je naopačke!

    DJEVOJČICA: Nego sam ja uvi­jek tu!

    DJEČAK: I ja.

     

    (Gus­jeni­ca se miče po vlati trave.)

     

    DJEČAK: Evo je! Gus­jeni­ca! Vidi kako se čud­no miče!  Dru­gači­je od zmi­je i dru­gači­je od crva i

                 skroz dru­gači­je od one gus­jenice koju sam našao neki dan!

    DJEVOJČICA: Meni kao da i nije gus­jeni­ca, nego kao da se kreće vlat trave!

    DJEČAK: Ti uvi­jek vidiš neš­to dru­go od ono­ga što je! Naopačke!

    DJEVOJČICA: I kao da ne gmiže, nego kao da diše!

    DJEČAK: Evo te, opet! Ja ti pron­ađem jed­no, a ti u tome nađeš dru­go! Nije vlat, nego je

                  gus­jeni­ca! I ne diše, nego…

    (Gus­jeni­ca „popi­je“ kapljicu vode koja je bila na vlati trave i pret­vara se u leptira.)

     

    DJEČAK: …nego je leptir!

    DJEVOJČICA: ( za sebe) Ili gus­jeni­ca koja leti!

     

    (Lep­tir odli­jeće. Dječak i djevo­jči­ca kreću za njim. Love leptira.)

     

    ŠUMA

     

    (Lep­tir ih dovo­di u šumu. Gus­ta je to i stara je to i čarob­na je to šuma.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Lep­tir najl­jepših kri­la doveo ih je do šume.

                                    A gus­ta je to i stara je to i čarob­na je to šumovi­ta šuma.

    (Djevo­jči­ca i Dječak su se opet razd­vo­jili. Djevo­jči­ca bi vol­jela pron­aći lep­ti­ra, ali ju je malo strah šume i svih zvuko­va i… ma strah ju je!)

     

    DJEVOJČICA: Val! Val! Gdje si? Mis­lim da je vri­jeme da se vra­ti­mo doma. I lep­tir se vratio.

                             Val!

    DJEČAK: Tu sam!

    DJEVOJČICA: Ma gdje? Čujem te, a ne vidim te!

    DJEČAK: Kri­vo gledaš!

    DJEVOJČICA: Naopačke!

     

    (Djevo­jči­ca podiže pogled. Dječak se popeo na vrh sta­bla. Ili vrlo blizu vrhu. Legao je na granu kako bi došao što bliže jed­nom listu.) 

     

    DJEVOJČICA: Ma što radiš gore?

    DJEČAK: Gledam.

    DJEVOJČICA: Silazi!

    DJEČAK: Gledam.

    DJEVOJČICA: Možeš gle­dati i odozdo!

    DJEČAK: Ne mogu tako dobro!

    PRIPOVJEDAČICA: A gledao je jedan list. Ali ne bilo kakav list.

    DJEČAK: Vidi! Ovaj tu list…

    DJEVOJČICA: Ima ih sto! Ima ih cijela šuma! Ima ih i bliže zemlji. I bliže meni. Val!

    DJEČAK: A, ne! Sva­ki je drugačiji!

    (Zapuhne vje­tar i list se odva­ja od sta­bla. Plu­ta po zraku.)

     

    DJEČAK: Glupi vje­tar! Otrgn­uo mi je list!

    (Djevo­jči­ca zadi­vl­jeno pro­ma­tra list koji pleše po zraku. Na trenutke, oblikom i nači­nom kre­tan­ja pod­sjeća na ribu koja pliva.)

     

    DJEVOJČICA: Malo je list, malo je riba…

     

    (Dječak skače sa sta­bla, što uplaši Djevo­jčicu. Ne, nije on mogao sići lijepo!)

     

    DJEČAK: Glupi vje­tar! I glupi list!

    DJEVOJČICA: Nije glup! A nije ni list. Vidi…pliva…

    (Počin­je padati kiša.)

     

    DJEČAK: Kišššššššššaaaaaaa!

    DJEVOJČICA: Kišaaaaa!

    DJEČAK: Paaaaadaaaaaa!

    DJEVOJČICA: Paaaaaaaaaada!

    (Dječak uzi­ma list i stavl­ja ga iznad Djevo­jčičine glave. Pri­ma­ju se za ruke i potrče.)

    (Dječak i Djevo­jči­ca utrčava­ju u špilju. Mrak. Zvukovi špilje.)

               

    ŠPILJA

     

    DJEČAK: Tu ne pada.

    DJEVOJČICA: Ne. Tu ne pada.

                           Ali je hlad­no. I vlažno. I mračno. I…

    PRIPOVJEDAČICA: Jer tako obično i biva u špiljama.

     

    (Jeka uzvraća rečenice djevojčice.)

     

    JEKA: Hlaaaadnooo.…mraaaačnoooo.…

    DJEVOJČICA: Ne rugaj mi se.

    DJEČAK: Ne rugam. To je (vikne) jeka!

    JEKA: Jeka.…jeka…

    PRIPOVJEDAČICA: Djevo­jči­ca je još snažni­je stis­nu­la Dječa­ka za ruku.

    (Igra­ju se s jekom. 

    Spuš­ta se pauk. Prelazi po ruci Djevo­jčice. Omo­ta­va ju niti­ma. Djevo­jči­ca uži­va u tome, ne sluteći o čemu je riječ.)

     

    DJEVOJČICA: Val, klup­ko baršu­na mi se kotrl­ja niz ruku.

    DJEČAK: Klupko?

    DJEVOJČICA: Baršu­na. I omo­ta­va ju svilenom niti.

    (Dječak pali ručnu svjetiljku. Osv­jetl­ja­va pau­ka. Djevo­jči­ca vrisne! Dječak ski­da pauka.)

     

    DJEČAK: Klup­ko baršuna.

    DJEVOJČICA: Nije smi­ješno! I zaš­to nisi pri­je upalio svjetiljku?

     

    (Uzi­ma mu svjetiljku.)

     

    DJEČAK: Zato što…

    PRIPOVJEDAČICA: Zato što mu je bilo lije­po sta­jati tako u mraku i ne vid­jeti niš­ta i ne misliti

                                      niš­ta i samo držati Djevo­jčicu za ruku.

                                     I slušati kako vani romori kiša.

    DJEVOJČICA: Zaš­to nisi?

    DJEČAK: Eto, zato!

    (Uzi­ma joj svjetiljku.

    Oti­ma­ju jed­no dru­gome svjetiljku iz ruke. Svjetlo/sjena igra po sti­je­na­ma špil­je. Oti­man­je prelazi u svjes­no manip­uli­ran­je. Otkri­va­ju sta­lagnite i stalaktite.)

     

    DJEVOJČICA: Vidi! Špil­ja je tu i tamo iskoči­la iz kože.

    DJEČAK: (tru­di se impre­sioni­rati Djevo­jčicu) Sta­lag­mi­ti! (Djevo­jči­ca nije impre­sioni­rana, Pokušat če dru­gači­je) To ti je kad u vodi ima pre­više min­er­ala i onda oni…

    DJEVOJČICA: A vidi ovo! Tu si je stavi­la naušnice!

    DJEČAK:  Sta­lak­ti­ti. (Malo je tužan što ga Djevo­jči­ca ne čuje) To su ti sta­lag­mi­ti naopačke… Ma, nema veze.

    DJEVOJČICA: (Ali, nar­avno, da ga je čula. Nježno.) Ti znaš sve o sve­mu. Stala…gmitiktiti…

    DJEČAK: (ovo nije očeki­vao) Ma ne. Znam samo kako se zove. A ti znaš ono što je ispod ime­na. Kao da vidiš iza oblika.

    (Svjetilj­ka je došla i do jata šišmiša. A nji­ma se ta svjet­lost baš i nije svid­jela, pa su poletjeli.)

     

    DJEČAK I DJEVOJČICA: Šišššššmi­i­i­išššššš.…

    JEKA: Ššššš!

    DJEČAK: Gasi svjetiljku!

    DJEVOJČICA: I bježi!

     

    (Dječak gasi svjetiljku. Djevo­jči­ca ga pri­ma za ruku. I što? Pa bježe!)

     

              1. DJEČAK I DJEVOJČICA NA JEZERU 

     

    DJEVOJČICA: E, sada je stvarno vri­jeme da kren­emo doma.

                              Mame su rek­le pri­je mra­ka.  A on, samo što nije

    DJEČAK: Ali još nije! Dođi!

    DJEVOJČICA: Čekaj!

                           Kud idemo?

    DJEČAK: Ne znam! Dalje!

    PRIPOVJEDAČICA: I tako su jedno­ga, ni vruće­ga, niti hladnog, nego baš ugodno­ga dana, stigli

                                      do jez­era koje je pri­je bio oblak koji je pri­je bio devet kaplji­ca kiše.

    DJEČAK: Lea, dođi! Našao sam! Našao sam…

    DJEVOJČICA: Jeze­ro!

    DJEČAK: Da!  Još neki dan nije bilo tu!

                    Kako je to moguće?

    DJEVOJČICA: Mož­da je. Mož­da samo nisi dobro gledao.

    DJEČAK: Mis­lim da bih vidio ovaaakooo veliko jezero.

    DJEVOJČICA: Mož­da nije bilo ovako veliko. Mož­da je bilo malo, pa si ga samo preskočio.

    DJEČAK: Da, sig­urno. Naraslo je preko noći!

    DJEVOJČICA: Pa i ja rastem preko noći. Kad je mje­seči­na, onda još i više. Zaš­to ne bi i jezero?

    PRIPOVJEDAČICA: Bio je to opet onaj trenu­tak u kojem ju je volio, iako mu je išla na živce.

     

    (Hoda po rubu jezera.)

     

    DJEVOJČICA: Daj, pazi, smoćit ćeš si ćizmice.

                             Val, pazi, past ćeš unutra. A tko zna koliko je duboko!

    DJEČAK: Da. Tko zna…

    DJEVOJČICA: A ti ne znaš plivati.

    DJEČAK: Znam! Znam pli­vati! To moj brat priča glu­posti! Znam! I znam skakati na glavu, isto!

     

    (Uzi­ma kamenčiće i počin­je ih bacati u jezero.)

     

    DJEVOJČICA: Nemoj!

                            Tko zna što je u jezeru!

                             I tko je u jezeru.

                             Daj nemoj! Možeš pogodi­ti neku ribu u glavu.

    DJEČAK: Ista si kao moja mama. I baka. I tata. I svi.

                    Nemoj, nemoj, nemoj!

                    Pazi, nemoj, pazi!

                     Kako ću otkri­ti bilo što, ako ne smi­jem ništa?

                     (više za sebe) Kao da je ovaj svi­jet jed­na veli­ka opasnost!

     

    (Uzi­ma štap i pokuša­va njime izm­jer­i­ti koliko je duboko. Gura i ruku u jeze­ro. Sve do lak­ta. Pa do rame­na. Ali štap pada u vodu.) 

     

    DJEVOJČICA: Pazi! Tko zna što je na dnu! I tko zna kak­vo je jezero!

    (Kada se nag­nu­la da povuče Dječa­ka, Djevo­jči­ca je spazi­la svoj odraz na površini.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Odrazi Dječa­ka i Djevo­jčice titrali su na površini.

            I kako bi došao koji val, upli­vali bi jed­no u dru­go, tvoreći novo lice, lice

            jezera.

            Da, nar­avno da i jez­era ima­ju lica.

     

    (Isprobava­ju razne grimase.) 

     

    DJEČAK: Hej! Što je ovo bilo?

     

    (Djevo­jči­ca pipa lice.)

     

    DJEVOJČICA: Ne znam.

    PRIPOVJEDAČICA: Odrazi Djevo­jčice i Dječa­ka odmet­nuli su se od nji­hovih lica, kao i one

                                    kapljice od obla­ka, razlili se po mreškavoj površi­ni čarobnog ogledala i

                                    otplu­tali kao dva otpala lista. Ili dvi­je zaljubljene ribe.

     

              1. ODRAZI NA POVRŠINI JEZERA

     

    (Pro­ma­tran­je odraza se „pre­bacu­je“ na izvođače. Pipa­ju lica, pro­ma­tra­ju jed­no drugo.

    Dugo i polako. Poet­s­ki. S riječi­ma. Ili bez riječi. Nevažno.)

     

    DJEČAK: Je l’ mi lice tu? Jesam ja tu?

    DJEVOJČICA: Val, gdje si? Malo pri­je si bio… (Dječak je uplašen. ) Je, je. Ti tu, lice tu.

                           A moje?

    DJEČAK: Hm…

    DJEVOJČICA: Val? Val!

    DJEČAK: Na mjes­tu. Evo, sve ti je tu. (dodiru­je ju) Zatvori oči pa ćeš vidjeti.

                   Nos ti je tu, usne, obrazi, bra­da, čelo, oči, trepavice, obrve. Ruke.

    DJEVOJČICA: A kako izgledam?

    DJEČAK: Kao i uvi­jek. Lijepa si. U meni kao da sva­ki put kada te ugledam poleti leptirić

                 (ups!) Zapra­vo, mož­da su ti oči malo veće nego jutros, kada pogledam bolje.

    DJEVOJČICA: Ma, meni ti se tako oči poveća­ju kada se smrači.

                             I poveća­ju mi se kada vidim neš­to lijepo.

                             Neš­to što je van mene, a čini mi se kao da sam ja.

                             Rec­i­mo kada vidim tratinčicu.

                             I sad tebe.

                             Ti si malo tam­ni­ji, nego jutros! To je od onih kupina koje si pojeo.

    DJEČAK: Ma daj!

    DJEVOJČICA: Pa da. Ja uvi­jek pobi­je­lim kada jedem sir i vrhnje.

    MAME: Lea! Val! Kući! Mrak! Večera!

     

    (Djevo­jči­ca odmah ustaje.)

     

    DJEVOJČICA: Dođi, idemo!

    DJEČAK: Ne još! Nisam razotkrio jezero.

    DJEVOJČICA: Val!

    MAMA 2: Val!

     

    (Dječak je i dal­je priko­van uz jezero.)

     

    DJEČAK: Ne znam što sve pli­va u nje­mu, niti koliko je duboko, niti što mu je sve na dnu, niti…

        niš­ta ne znam!

    DJEVOJČICA: Val!

    DJEČAK: Lea.

    MAMA 1: Lea!

    DJEVOJČICA: Daj, doći ćemo sutra! Sada je mrak. I onako niš­ta ne vidiš.

    DJEČAK: Vidim ja i u mraku!

    DJEVOJČICA: Val!

    DJEČAK: Sutra mož­da ne bude jez­era. A ni naših odraza u njemu.

    DJEVOJČICA: Ne može ga ne biti!

    (Odlaze)

     

              1. POVRATAK KUĆI 

     

    Povratak kuća­ma. Rad­n­ja scene se odvi­ja u dvi­je sus­jedne kuće. 

     

    PRIPOVJEDAČICA: Djevo­jči­ca i Dječak vratili su se domovi­ma, mama­ma, večera­ma i krevetima.

    (Kuća 1, krevet )

     

    MAMA 1: (uz Djevo­jčicu) A sada na spavanje.

    DJEVOJČICA: A priča?

    MAMA 1: Da, imaš pra­vo. Priča.  (Suprot­no očeki­vanom, mama se nam­ješ­ta za slušan­je priče. Pali se svjet­lo noćne lampice. Za vri­jeme priče, do lampice će doći i lep­tir čijem smo poro­du svje­dočili.) Slušam.

    DJEVOJČICA: Bila jed­nom jed­na gusjenica.

                            Jedno­ga dana, nakon što je popi­la kapljicu rose s lista, posta­la je leptir.

                            Lijep, lagan, zračan leptir.

                            Lep­tir iznad trat­inči­ca, iznad grana, lep­tir oko svjetiljke, na vrhu moje glave.

                            Pri­je nego što je posta­la lep­tir, gus­jeni­ca se morala začahuriti.

                            U čahuri joj je bilo malo tijes­no i mračno i malo ju je bilo strah.

                            Kao kada se probudiš usred noći i mis­li ti razne dolaze.

                            S lije­va, s desna, odoz­go, odasvud.

                            A ti nemaš kamo.

                            Ili kao kada učiniš neš­to što ti ne kaže srce i što ti ne kaže trbuh.

                            Ili kada ne učiniš neš­to što ti kaže pti­ca i što ti kaže san.

                            Dobro; jako joj je bilo tijes­no i jako ju je bilo strah!

                            Ali znala je: čahu­ra će puknu­ti, strah će nestati,a ja ću poletjeti!

     

    (Pre­bacu­je­mo se u kuću 2.  Dječak je još jako budan i energično priča mami o otkrićima. 

    Najpri­je vidi­mo list (koje­ga smo isto vid­jeli u sceni šume) kako mijen­ja boje, leti zrakom i čini sve što čine lis­tovi – ribe.)

     

    DJEČAK: Eto, mama, to sam ti ja danas otkrio.

                     Sve se stal­no mijenja.

                     Obli­ci. I bića, isto.

                     I još sam otkrio jeze­ro, mama. Mama, otkrio sam jezero!

    MAMA 2: Bra­vo!

                     A sada je vri­jeme za spavanje!

                     Tre­baš se dobro odmori­ti za novi dan i nova otkrića.

        Do kojih, molim,  neka dođe bez ver­an­ja, pen­tran­ja, spuš­tan­ja, hodan­ja po

        rubovi­ma, provlačen­ja, zavlačen­ja, mokrih maji­ca, poderanih hlača, kašn­jen­ja na

         večeru i svih ostal­ih putešesti­ja koji­ma smo rek­li ne.

                      Lije­po sanjaj.

    (Mama 2 pokri­va Djača­ka. Pre­bacu­je­mo se u kuću 1. Mama 1 pokri­va Djevo­jčicu koja već spava.)

     

    MAMA 1: Laku noć, san­jal­ice moja.

     

    (Mama 1 i Mama 2 zažele laku noć jed­na dru­goj. Zaš­to ne. Mrak.) 

     

              1. ISKRADANJE I UTAPANJE 

     

    PRIPOVJEDAČICA:  Ali Dječak nije mogao zaspati.

     

    (U mraku se, kao i u špilji, pali ruč­na svjetilj­ka. Odlazak Djača­ka na jeze­ro. Svjet­los­ni trag u mraku.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Nije mogao presta­ti mis­li­ti na jeze­ro, niti na nji­hove odraze na površini.

                                      Došao je do jezera.

                                      U Dječaku je vrpoljilo.

                                      Od znatižel­je, od pitan­ja, a malo i od buht­la koje je večerao.

                                      Dječak je, naime, jako volio buhtle.

     DJEČAK: Koliko je duboko?

                    Što je na dnu?

                    Što je u trbuhu jezera?

                    Je li top­lo ili hlad­no ili je taman?

                    Otku­da se pojavilo?

                    Zaš­to se pojav­i­lo, što želi?

    PRIPOVJEDAČICA: I u jezeru  je vrpoljilo.

                                      Znatiželjn­im kaplji­ca­ma opet su pop­uš­tale ruke.

    DJEČAK: Vidi!

    PRIPOVJEDAČICA: Psssst!

    DJEČAK: A, da, Lea sanja.

                     Joj, nikad je nema kad bi je tre­ba­lo biti.

    PRIPOVJEDAČICA: Odraz punog mjese­ca pre­lio se preko odraza Djavo­jčice i Djača­ka, tako da

                                      su sada izgledali kao u okviru na baki­noj komodi.

                                      Dječak je skočio u srce okvi­ra. U jezero!

    (Dječak ski­da svo­je čizmice i stavl­ja ih pokraj jez­era. Skače. )

    (Spot svjet­la koji osv­jetl­ja­va Djevo­jčicu u kreve­tu. Sanja)

    DJEVOJČICA: Ali čekaj! Val, ti ne znaš!

                               A mrak je!

                               I jeze­ro je!

                               I vrul­je su na nje­gov­om koritu!

                               I vrt­lože i povlače na dno!

    (Uta­pan­je dječaka.

    Nakon uta­pan­ja dječa­ka: praz­na slika. 

    Niš­ta se ne događa. Samo  mjesec obas­ja­va površinu jezera.)

     

    PRIPOVJEDAČICA:  Mjesec je dugo čekao Dječa­ka da ispliva.

                                       Jeze­ro ga je pokuša­lo podići na površinu, ali Dječak je bio teži od jezera.

    DJEČAK: Bilo jed­nom…

    DJEVOJČICA: Bilo jednom…

    DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je i bilo.

    DJEVOJČICA: Bilo je veliko.

    DJEČAK: bilo je duboko.

    DJEVOJČICA: Bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špil­je, odmah iznad sela.

    DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je.…

    PRIPOVJEDAČICA:  Mjesec je zami­je­ni­lo sunce.

                                       Dan je zami­je­nio noć.

     

              1. DJEVOJČICA TRAŽI DJEČAKA

     

    (Jutro je. Djevo­jči­ca čeka Dječa­ka da krenu na igru. U ruci drži buhtlu. Još toplu.)

     

    DJEVOJČICA: Daj, Val, gdje si?

    PRIPOVJEDAČICA: Sljedećeg jutra, kao i svako­ga jutra, Djevo­jči­ca je čekala Dječa­ka da                                          zajed­no odu na livadu.

    DJEVOJČICA: Ili u šumu. Ili da ne ode­mo nigdje.

    PRIPOVJEDAČICA:  Ali … da zajedno.

    DJEVOJČICA: Val, gdje si?

                              Ja sam tu, a ti si opet nestao!

                              Opet je otišao za nekakvim vjetrom ili zvukom ili sovom.

                              I opet je zab­o­ravio na mene.

                              Val?

                              Daj, moram ti ispričati što sam san­jala. Val!

    (Djevo­jči­ca traži Dječa­ka, kao u prvoj sceni. Otvara sve pro­s­tore koje su pro­lazili zajed­no. Livadu, šumu, špilju i na kra­ju dolazi do jezera.

    Kako odmiče tražen­je, tako je nemirni­ja. Osjeća da neš­to nije kako treba.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Djevo­jči­ca je traži­la dječa­ka. Posvuda.

                                     Traži­la ga je na livadi.

    DJEVOJČICA: Podigla sam svaku travku. I zelenu – Val? i tanku- hej! i ros­nu i osušenu–Val!

    PRIPOVJEDAČICA: Ali tamo ga nije bilo. Pa je otišla u šumu.

                                       Obišla je svako sta­blo, zavir­i­la iza svako­ga grma, okrenu­la sva­ki list.

    DJEVOJČICA: Ma cijelu sam šumu preokrenu­la naopako!

    PRIPOVJEDAČICA:  Ali, ni tu ga nije bilo.

    DJEVOJČICA: Samo lišće i lišće i lišće! A moj Val? Val?

    PRIPOVJEDAČICA: Ali, Djevo­jči­ca nije odustala.

                                       Uputi­la se u špilju.

    DJEVOJČICA: I opće me nije strah! Val!

    PRIPOVJEDAČICA: Uvuk­la se u svako udubljen­je i ispupčen­je. Sasvim pod kožu špilje.

                                      Snažno je ratvo­rila oči i dobro je gledala.

                                      I još ga je znažni­je dozivala.

    DJEVOJČICA: Vaaaaal!

    PRIPOVJEDAČICA: Ali odgo­var­ala joj je samo jeka.

                                      Krenu­la je dalje.

                                      Pita­la je lep­ti­ra, šišmiše, ptice, rad­ni­ka na polju, kamen­je na putu.

    DJEVOJČICA: Jeste li vid­jeli mog Vala? Dječa­ka u žutim čizmicama?

    PRIPOVJEDAČICA: Ali nitko ga ni vidio, ni čuo.

                                      Nitko nije znao gdje je.

      DJEVOJČICA: Daj, Val, ovo nije lijepo!

                              Ne možeš tako!

                              Vidi, i buht­la se ohladi­la! S pekme­zom od šljiva!

                              Morat ću ju pojesti. Sama. (sebi) A fini­ja je kada ju jede­mo zajedno.

                              Val?

    PRIPOVJEDAČICA: I tako je došla i do jezera.

                                      I tako je noć došla do nje.

                                      I tako je…

    (Pripov­jedači­ca stavl­ja do Djevo­jčice Dječakove čizmice. Djevo­jči­ca ih uzi­ma, grli i potrči kući.)

    DJEVOJČICA: Val! Ne! Val!

    PRIPOVJEDAČICA: Djevo­jči­ca je potrčala koliko su je noge nosile.

     

     

              1. DJEVOJČICA I DJEČAKOVA MAMA

     

    U kući 2. Mama 2, Dječako­va mama, sje­di. U krilu drži Dječakove žute čizmice.

    Djevo­jči­ca sje­di do nje. Mama 1, do Djevojčice.

    MAMA 2: Val, Val, Val…

    (Dječako­va maj­ka, žena s pre­gačom, plakala je i držala Dječakove žute                                 čizmice u krilu.

    Čvrsto ih je priv­i­jala na prsa.

    Djevo­jči­ca je plakala i držala hlad­nu buh­lu u plat­nenoj maramici.)

     

    PRIPOVJEDAČICA:  Obje su šut­jele i osjećale se bespomoćno.

    MAMA:  Jer tako šutiš kada ti je posred grudi­ju rupa.

    DJEVOJČICA: I tako sjediš, nepomičan, kada znaš da više nika­da nećeš vid­jeti Dječaka.

                             Ni  ujutro, ni u podne, ni navečer, ni za tri dana, ni nikada.

    PRIPOVJEDAČICA:  Jer Dječa­ka više nema.

     

    (Djevo­jči­ca  naglo ustaje.) 

    DJEVOJČICA: Ne, ne i ne!

    PRIPOVJEDAČICA: Osjećala je da ne može neš­to samo tako presta­ti biti, nes­ta­ti, ras­plinu­ti se

                                      u ništa.

                                      A oso­bito ne Dječak.

                                      Nikako njezin Dječak.

    DJEVOJČICA: Nisam dobro gledala!

                            Nisam dovoljno rašir­i­la oči.

                            Nisam gledala iza!

                            Nisam naopačke!

    (Djevo­jči­ca istrči iz kuće i trči, trči, trči. Trčeći pon­avl­ja zad­nju rečenicu kao mantru.)

                             Znam što ću!

    PRIPOVJEDAČICA: Ugra­bit će dječakov odraz s površine jez­era i umi­ti se njime.

    DJEVOJČICA:  Mož­da ga malo i popiti.

                             To ću!

    PRIPOVJEDAČICA:  Nadala se: dječak će osjeti­ti trnce na licu i izroni­ti iz jezera.

     

              1. NESTANAK JEZERA

     

    (Pro­ma­tramo trans­for­ma­ci­ju jez­era u oblak.)

    PRIPOVJEDAČICA: A jezero…

                                      A jezeru se, točni­je onim kaplji­ca­ma, opet htje­lo biti neš­to drugo.

           Upoz­na­lo je sve patke, omo­ta­lo sve ribe, dodir­nu­lo sva­ki kamen.

           I sada mu se htje­lo, kao i dječaku, neš­to novo.

           Htje­lo mu se kre­tati. Puto­vati. Ići. Mijenjati.

           I tako se jeze­ro poče­lo komešati, onako, kao kada se pre­mećeš po

           kreve­tu, pa ti malo izviri noga, malo ruka, malo ispadne jastuk.

           Potom se poče­lo nabi­rati i sku­pl­jati. Kao lice starice.

           Kapljice su opet pustile ruke i jeze­ro se izokrenu­lo naopačke.

           Kao kada izvrneš tor­bu naopačke kako bi ispale sve mrvice, novčići i

           ključevi.

           I na kra­ju je isparilo.

           Ali ne, ne!

           Nije nestalo!

           Samo se uzdiglo u mek, bijel oblak u kojem se uzbuđenih devet kapljica

            složno drža­lo za ruke.

                                      I bio tako jed­nom jedan oblak.

     

     

              1. PRIZIVANJE 

     

    (Djevo­jči­ca dolazi do mjes­ta gdje je (neka­da) bilo jezero.) 

     

    DJEVOJČICA: Gdje si? Gdje je? Kako?   

    PRIPOVJEDAČICA: Jez­era nije bilo!

            Na mjes­tu jez­era, nalazi­lo se samo kori­to još uvi­jek vlažnih stjenki.

    DJEVOJČICA: Gdje si? Gdje je? Kako?   

    PRIPOVJEDAČICA: Ni dječakovo­ga odraza u jezeru nije bilo!

    DJEVOJČICA: Ne, ne i ne.

    (Djevo­jči­ca ulazi u kori­to jez­era i leg­ne u njega.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Nadala se: ako ustra­je, jeze­ro će se vratiti.

                                     I Dječak će se vratiti.

                                     Sklupčala se, nasloni­la glavu na korn­jačinu kućicu i pokri­la se rukama.

    DJEVOJČICA: Vrati se.

                             (…)

                             Val, vrati se.

                             (…)

                             Gdje si?

          1. SPOZNAJA 

     

    (Odjed­nom se, iznad Djevo­jčice, nad­vi­ja sjena.)

     

    PRIPOVJEDAČICA: Po prazni­ni koja je osta­la od Dječa­ka, po rupi koja je osta­la od jez­era, po

                                     Djevo­jči­ci u tim prazn­im pros­tori­ma, ple­sala je titra­va sjena.

    DJEVOJČICA: Oblak!

    PRIPOVJEDAČICA: I to kakav oblak!

    DJEVOJČICA: Mekan, bijel, prozračan.

                           Nalik…

    PRIPOVJEDAČICA: Jezeru!

    DJEVOJČICA: Nalik licu jezera.

    PRIPOVJEDAČICA:  Satkanom od nji­hovih živih odraza!

    DJEČAK (glas u offu): Nego je naopačke.

    DJEVOJČICA: Nego je naopačke!

    DJEČAK (glas u offu): Nego je naopačke.

    DJEVOJČICA: Tu si!

    DJEČAK: Pa da! Tu sam! Pa gdje bih bio! Ja sam uvi­jek tu!

     DJEVOJČICA: Pa da!  Kao gus­jeni­ca, kao list, kao dah!

                             Znala sam, znala sam da ne možeš samo tako nestati!

    (Djevo­jči­ca usta­je, otire zemlju s haljine, popravl­ja kosu, odmo­ta­va buhtlu. Oblak se počne kretati.)

     

    DJEČAK (u offu): Ide­mo, Lea!

                                  Ja ću otkri­vati, jer odavde vidim jako dobro, a ti gledaj iza.

    DJEČAK I DJEVOJČICA: Naopačke!

    DJEVOJČICA: Čekaj me!

    (Kroz smi­jeh, Djevo­jči­ca sli­je­di oblak.) 

     

     

    11.EPLIOG

     

    PRIPOVJEDAČICA: Bio jed­nom jedan oblak.

                                      Bio je bijel, bio je lagan, bio je radoznao.

                                      Bio je oblak!

    DJEVOJČICA: Ma daj, čekaj me!

    DJEČAK: Ne brini!

    PRIPOVJEDAČICA:  Rodio se iz veliko­ga, dubokog jez­era smještenoga na razmeđu šume i

                                       livade, malo ispod špil­je, odmah iznad sela.

    DJEČAK (u offu): Lea, požuri!

                                 Pogledaj tamo dol­je, desno! I tamo gore, lije­vo! I iza svo­je­ga uha!

    DJEVOJČICA: Gledam, gledam!

                             Vidim, vidim!

    PRIPOVJEDAČICA: Osim kaplji­ca­ma, oblak je bio ispun­jen ljuabavlju jedno­ga Dječa­ka i jedne

                                      Djevojčice.

                                      Oblak je bio sretan.

           Letio je s pti­ca­ma, ljul­jao se s vjetrom, šul­jao se za suncem, kre­tao s

            nebom, puto­vao za danima.

                                      A Djevo­jči­ca za njim.

                                      I puto­vala i bila sretna.

    DJEVOJČICA:  Nemo­jte ga više traži­ti! Našla sam ga!

                             I nemo­jte biti tužni!

    PRIPOVJEDAČICA: Vikala je sret­na Djevo­jči­ca, ali, kako to biva kada viču sretne Djevojčice,

                                      nitko ju nije čuo.

                                      Nitko osim šume i livade i špil­je i sove.

                                      A one su to, ion­ako, već znale.

    DJEČAK: Bilo jed­nom…

    DJEVOJČICA: Bilo jednom…

    DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je i bilo.

    DJEVOJČICA: Bilo je veliko.

    DJEČAK: bilo je duboko.

    DJEVOJČICA: Bilo je na razmeđu šume i livade, odmah ispod špil­je, odmah iznad sela.

    DJEVOJČICA I DJEČAK: Bilo je.…

    .

    .

    ..

    .

    .

    .

    .

    .