Proza

Vegetacija

Ne živim. Vegetiram. Život samo prolazi pored mene. Ponekad me uhvati želja da stignem poslednji vagon, koji zamiče, ali me nešto ukopa. I stalno tako. Vozovi prolaze. Idu dani, menjaju se kalendari na zidu, sve je meni apstraktno da bih išta razumeo, samo vidim u odrazu ogledala sliku Dorijana Greja – iznutra sam nenačet kao njegov model. Mladim, jer me ništa ne dotiče i regradiram ka detetu.

Verujem da će doći vreme kad se neću ni osvrtati na vozove. Budovim.

I, da li je to bila moja volja ili me, prosto, nosila matica?

Ta, sanjao sam i živeo snove. Zvali su me Džonatan Livingston. Prošao sam samoću, ali je moje jato galebova odletelo i ostao sam samo Džonatan. I ostao sam sam nad ovim sinjim morem, nad kojim su se oblaci razilazili samo mojom voljom. Dobrom voljom i smehom.

Znali su da budu i olovni. Tada nisam mogao da letim. Tada nisam ustajao iz kreveta. Kao da sam bio ustreljen i pun olova. Vidao sam rane i shvatao da je sve ovo, sve ovo…večno ponavljanje istog, i nisam mogao da se ne pitam glasno u svojoj sobi – čemu, bre, zašto? Urlao sam na sebe, da se pokrenu noge i krenu kroz vrata u pejzaž bez ljudi, kao kroz ogroman tapet…Bojao sam se da prodjem kroz njega i da ću se tek tada suočiti sa ništavilom. Ne shvatajući još da je ništavilo ovo vegetiranje, sa kojim se, evo, sada ostareo, sed, izboran i nemoćan, nisam izborio.

Probudim se i mislim na to, uspravim se nevoljno i lenjo, ispunjem prazninom i bez nade, navučem kaljače, ogrnem kaput i nataknem šešir, zaključam vrata, uđem u prodavnicu, kupim što i svakoga dana, ispraćam ptice i ljude pogurene u hodu i opet se vratim u svoju sobu. Isti tanjir, ista šolja, isti rituali.

Ne palim televizor – sve sam već video, ne mašam se knjiga – sve sam ih strastveno progutao i bude u meni sećanja na ono vreme kada sam u njima tražio odgovore na pitanja, kojih nema, izvalim se na krevet i gledam u plafon, na kojem se, kao na platnu, reprizira jedan isti dokumentarac besmisla ljudskog života, koji prolazi i ističe, a da nisam imao volje da mu se unesem u lice, protresem ga i pitam – šta hoćeš od mene?

Nemam šta više da radim, sem biološke rutine. I nju izbegavam. Sveo sam je na minimum. Moj telefon neće zazvoniti, aparat je nem, jer sam otkazao liniju. Zvao sam samo ja. Sa druge strane se nisu odazivali. Kao da je ceo svet pomr’o i ostali su mi samo servisi, redovi vožnje, grejanja, banke. Sada sam strpljiv, ne uznemiravam ih. Sve će mi stići na vrata kroz koja treba da iscuri ovaj ostatak.

Da li se plašim kraja? Posle ovoliko vremena, dana, sezona? Ha, ha, ha! I on će doći, kao moje pošiljke i obaveštenja, nevidljivo i nečujno će skliznuti kroz vrata. I biću obavešten da je moj kraj stigao.

Ne plašim ga se, ja ga čekam.

Jer, možda tamo – nekada sam čitao i tragao – ima neki nastavak, šansa za novi početak. Ako sam je ovde zaslužio, ne boreći se za sve ono za čim su drugi trčali, goreli, znojili se, stradavali? Ako ima nagrade za vegetiranje.

.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *