Labirint

Almir Zalihić
Latest posts by Almir Zalihić (see all)

    * * *

    Družim se sa sjenkama samo ponekad vidljivih duša.
    I uglavnom šutim, jer šutnja obremeni značenje riječi
    nagoveštajem koji prestaje biti skriven, a koji se,
    posve iznenada, preobražava u krik, u opomenu.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    Dijalog stradanja i rađanja 

    Kao što ništavilo umije da sravni rovove
    agonije, kao što se pejzaž nakon vijavice
    smiri, tako nekako se oblikuje, malo po malo,
    dovede u red dijalog čovjeka i Boga,
    dijalog stradanja i rađanja.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    Labirint

    Šta može biti taj let unatrag
    o kojem svjedoče samo poređenja,
    kao što su mihrab, dovište,

    zagrljaji, povratak, rukovanja,
    postavljen sto pod drvetom u travi
    za prvog ili za posljednjeg gosta?

    Najzad, šta može biti
    ovaj pad s visine,
    u plamen zajedničkog gnijezda,

    u žižu? – to ne znam.

    Mada, ako išta znam,
    onda znam da je ovaj vreli hodnik,
    u ovom, kao minotaurovo oko složenom
    labirintu sve prisutnija i sve slobodnija
    činjenica da postojimo.

     

     

    Srebrenički nokturno 

    u cik zore, slijepi miševi,
    pred počinak,
    smjerno kruže
    nebom.

    stoji nepomična
    crna voda,
    divlji se žbiri
    ovdje lijegu.

    Za mnom
    odjekuju koraci,
    preda mnom je zid,
    iza mene progonioci.

    ne vidim više
    zavičajna brda,
    ne vidim majku,
    ni ženu.
    nikog.

    a snio sam,
    samo, svjetlost
    koju ne daje luč,
    i krenuo,
    žudeći
    za njom.
    ovdje su me stigli.
    odmah su pritegli nauljeno uže
    i nakon dva trzaja nogama
    prhnula je duša.

    u visokoj travi
    zagrmjelo je jato
    mirnih ševa.

    sad dišem
    između zida i groba,
    već pomiješan sa zemljom,
    po licu mi nikla
    mlada trava.

    i još uvijek dišem
    vlažnim dahom
    onih koji se ne mire
    da nema
    ni mene
    ni njih.

     

     

    2.

    Slažem kockice u zdanja, slova u reklame,
    tamne krošnje drveća u vrt zaklonjen dvorištima,
    i ne zaboravljam na smrtonosnoj ulici
    premreženoj snajperskim hicima,
    stranu s koje se pomalja sunce.

    Pucaju oni s kojima smo se u djetinjstvu igrali.
    Oni koje nismo ostavljali same.

     

     

     

     

     

     

     

     

    3.

    Još postoji muzika:
    govor, naglasci, izgovori,
    tramvaji, vagoni, vrata, kočnice,
    kloparanje točkova.
    Sudar drveća s vjetrom pod prozorima
    Stvara propuh u malim sobicama.

    Teče Miljacka. Teče Željeznica.
    Vri vrelo Bosne.

    U mojoj kući: dječak svira harmoniku,
    otac njegov podmazuje protezu,
    majka prošiva haljinu.

     

     

     

     

     

    4.

    Grad je lijep kao
    kap tinte
    na bijelom papiru.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    5.

    – Je li to zaboravnost?
    – Ne!
    – Je li to zaboravnost?
    – Da.
    – I samozatajnost, također.

    Ti netragom prolazeći dani
    u gradu koji ne čuva trag
    ni vlastitoj aorti

    Tu gdje prisutnost duha postoji
    u nesvjestici redaka

    To je SARAJEVO

     

     

     

     

     

    Pjesma ratnih invalida 

    Mnogi od nas ima samo jednu nogu
    Drugu zamjenjuje proteza
    Teško hodamo a ipak se penjemo uz stepenice
    Bez štapa ili bez štake pridjenute nam uz ime

    Mnogi od nas samo jednu ruku ima
    Tek toliko da zagrli stvorenje koje voli
    Da odsječe hljeb za stolom
    Da u žurbi navuče kaput
    Da počeše ruku koje nema

    Napomenuo bih da smo slabovidi
    I nagluhi poprilično
    Uz tek pokoji korak skopčan s pamćenjem
    Mi krotko dopuštamo da nas razvesele
    U beskrajnom sumraku
    Dok nas kao slijepce vode
    Gladni psi politike

    Potpuna je tišina svuda oko nas
    Ni nebo nam nije odveć sklono
    Kišne kapi silaze samo do pola
    Dođu tako blizu do nas pa odustanu

    Zavjetovani da pripiotome hobotnicu zla  

    U samostanu St. Georg u Paderbornu
    isposničke ćelije bez prozora
    pružale su utočište bosanskim izbjeglicama.

    Po jedan veliki crni kamen
    prekriven bijelom tkaninom blagoslova,
    postavljen je pred svakim vratima.

    Tri godine, dva mjeseca i jedan dan
    ćelije su bile zatvorene,
    a kvake nepomaknute.

    Ljudi žive na ovom svijetu,
    premda više nisu njegov dio.

    Osamljene redovnice,
    prošle kroz ogledalo svjetlosti i sjena
    prepoznaju odraz kao život
    a život kao odraz,
    zavjetovane da će pripitomiti
    hiljaduruku hobotnicu zla
    u topionici ovozemaljskog milosrđa.

    Dok ovdje, u Bosni, rasprave o uzrocima
    i posljedicama rata, još uvijek, traju,
    zatvorenici u Guantanamu
    otkrivaju američke strahove,
    a ulice iračkih gradova
    vrve od tenkova i vojnika
    spremnih da pucaju i ubiju.

    Oni ne znaju da se oko crnog kamena
    svake godine, blizu tri miliona
    ljudi, sedam puta okrene.

    Dvadeset godina nakon rata,
    na bosanskim stratištima,
    majke stišću odjeću svojih mrtvih,
    u Palestini šezdeset i osam godina
    djeca gladuju, zureći u roditelje
    odgojene da umru na spaljenjoj zemlji
    svojih predaka.

    Kad zakoračimo u sjenovito predvorje
    ahireta koga ćemo ugledati kako krvari
    u prašini? Sveca ili umirućeg vojnika?

    I hoće li nam Bog, napokon, reći što je trajnije?
    Naša patnja? Ili nada naša?

     

    * * *

    Toplo prijepodne;
    deseti dan boravka u Ravnom.
    Sjedim na obali jezera,
    zavaljen u drvenu naslonjaču.
    Kroz sladunjav drijemež
    pratim igru zrnaca prašine
    u snopu sunčeve svjetlosti.
    S čašom travarice i nogama
    na obližnjem kamenu,
    s cigaretom među prstima.

    Godi mi odsječenost od svijeta.
    Ona mi trese šaku.
    Hej, daj mi drugu, kud si se zagledao!?
    Podsjca mi nokte ljubeći svaki “prstić”.

    Ugodno je sjediti
    s rukom u ženskom krilu,
    ali ja vidim bolničarku
    kako mi obrezuje nokte
    i berberina koji brije leševe.

     

    Korijen 

    Sve dolazi od Boga – a ne od ljudi.
    pjevuši A. Z. pijan i go.
    I zemlja, i voda, i ručak škrt,
    i sloboda i nesloboda
    pa vjerovatno i – smrt.

    I, evo, sapet kao konj
    A. Z. prema šezdesetoj mili
    i cvili s poda: šta sam ja?
    Kruna svega srušenog,
    ili tek korjen zamladjeli?

     

     

     

     

     

     

    Nesigurnost 

    Nesiguran poput krila
    vilinog konjica na jakom vjetru,
    A. Z pijan i go, za stolom,
    na sred sobe, piše.

    Zarobljen na praznoj stranici nastajuće knjige,
    stvara dom za ženu koja će u njemu
    okupiti svoju nestalu porodicu.

    Nesiguran ko vinska mušica
    nad hrastovim burilom,
    A. Z. pijan i go,
    sluti da prigušenu žalopojku
    i tako neće niko čuti,
    kada se hor
    profesionalnih narikača
    oglasi cviljenjem.