Drama

Dani Leminga

Lica:

ŽARKO, Žak – profesor u gimnaziji, pisac, novopečeni vozač telehendlera (teleskopskog viljuškara). Pedeset i tri gorine.

Angelina, LINA – Žarkova verenica, profesorka u gimnaziji. Trideset i osam godina.

Dejan, DEJA – Žarkov sin, večiti student. Dvadeset i pet godina.

Ivana, VANJA – Dejina devojka, studentkinja. Dvadeset i dve godine.

Danijela, NELA – Žarkova kćerka. Studentkinja, spisateljica u usponu o kojoj se mnogo govori. Dvadeset i jedna godina.

MAJA – Nelina najbolja drugarica, verovatno i ljubavnica. Studentkinja. Dvadeset i jedna godina.

PRVI ČIN

SCENA PRVA

(Žarko i Nela. Linin stan. Ulaze u dnevni boravak, klasično uređen sa regalom, policama za knjige, radnim stolom, koktel stočićem, foteljama, bifeom iza zastakljenih vratanaca. Otac i kćer već razgovaraju kada se pojave na sceni kroz vrata bočno, s leve strane kada se gleda na scenu).

NELA: …Šta radim? Preživljavam.

ŽARKO: Zašto preživljavaš? Alterantiva preživljavanju nije samo smrt, već i život. Probaj da živiš.

NELA: Nemam vremena. Nikada ga nisam imala. Nikada ga neću imati koliko je potrebno za život.

ŽARKO: Meni je sada sve vreme u jednoj istoj ravni.

NELA: Znam, nedavno si objavio pesmu koju si napisao kad si bio mlađi nego što sam ja sada. Koliko si imao tada – devetnaest?

ŽARKO: Još mlađi. Imao sam šesnaest. Sweet little sixteen.

NELA: Uz pesmu na veb portalu nalazi se tvoja fotografija iz sadašnjeg vremena.

ŽARKO: Da, zar to nije zanimljivo? Možda će neko u budućnosti baš tu pesmu objaviti u antologiji kako bi ilustrovao nešto što će tek doći. Tek doći iz ove perspektive, razume se. Kakav haos za hroničare!

NELA: Ipak, ti napuštaš književnost. Kulturu, takođe?

ŽARKO: Da. Baviću se biznisom.

NELA: Biznisom? Ti?

ŽARKO: Napisao sam svojevremeno tekst o kulturnoj ekonomiji i shvatio da to nije tako teško. Ekonomija, mislim. To je društvena, a ne prirodna nauka. Ako poznaješ pravo i istoriju, čak i umetnost, ekonomija će ti biti prilično jasna. Ne zaboravi da je Kejnz pripadao kultnoj Blumzberi grupi kojoj su pripadali Virdžinija Vulf i Liton Streči.

NELA: Ali, ti se nećeš baviti teorijom?

ŽARKO: Na neki način ipak hoću. Biću neka vrsta konsultanta, strateškog analitičara.

NELA: Ali ti si književni teoretičar. Profesor. Pisac. Nemaš pojma o novcu. Nikada nismo imali džeparac ko svet.

ŽARKO: To ti kažeš. To sam i ja govorio, ali sada je sve, sve nekako novo, i ja sam u neku ruku nekako nov…

NELA: Novi pedeset trogodišnjak! Vidim, promenio si frizuru. Napokon ti dobro stoji.

ŽARKO: Promenio sam frizera. Na Linino insistiranje.

NELA: Promenio si i način oblačenja.

ŽARKO: Da, Lina me je redizajnirala.

NELA: Mogao bi da promeniš i ime!

ŽARKO: Lina me ponekad zove Žak…

SCENA DRUGA

(Ulaze Dejan i Ivana. Drže se za ruke. Nela ne krije gađenje, Žarko daje sve od sebe da izgleda prijatno iznenađen i ljubazan. Dejan upada Žarku u reč).

DEJA: …Žak – Novi pedeset trogodiš – njak! Kao one blesave ribe iz benda, kako beše, Talenti ili Tela: To sam nova ja, aliluja!

ŽARKO: Zdravo, Dejo. Zdravo, Vanja.

(Izmenjaju svi neke nevesele pozdrave).

DEJA: O, kada bi svaki dan bio novi početak!

VANJA: To bi bilo divno!

NELA: To bi bilo divno za ljude koji nemaju nikakav plan, ništa ne rade, ništa ne žele… Kao zlatne ribice.

ŽARKO: Otkud ti znaš da zlatne ribice nemaju želje?

NELA: Dobro, nađi nešto niže od zlatnih ribica što nema nikakvu želju.

DEJA: Tako nešto ne postoji. Čak i virusi napreduju, a svaki napredak bi se mogao opisati kao ispunjeni prostor želje.

VANJA: Ja sam sva od želje!

NELA: Vidi se.

DEJA: A ja sam tu da bih ti sve ispunio!

VANJA: O, prinče moj!

DEJA: O, dušo moja.

(Teatralno se cmaču).

ŽARKO: Nova kompanija u kojoj radim briše sećanja i usnimava na njihovo mesto baš onakva kakva želiš. Preko posebnog čipa.

VANJA: Stvarno?

DEJA: Zezaš nas!

ŽARKO: Da, zezam vas. Ali, to bi bilo divno, zar ne?

NELA: O, ti tvoji čipovi u glavi!

DEJA: Odista, gde ćeš raditi?

SCENA TREĆA

(Ulazi Lina. Nosi na poslužavniku prazne čaše. Odlaže ih na stočić, prilazi bifeu, otvara staklena vrata i iznosi nekoliko različitih flaša).

LINA: Sutra mu je prvi dan na novom poslu.

NELA: Zdravo, Lina!

DEJA: Stvarno? Super, čestitamo, a gde radiš?

LINA: U Hipster Ana produkts.

(Svi se nasmeju, čak i Nela).

NELA: Toliko o Kejnsu i Litonu Strečiju!

DEJA: Ko je Hipster Ana?

ŽARKO: Kćerka mog školskog druga, vlasnika. Šoneta Lukića.

DEJA: Šta proizvode?

ŽARKO: Ne znam. Stvarno, nisam ga pitao.

VANJA: Gedžete za hipstere?

(Svi se smeju).

NELA: Jesi li uopšte bio kod njih? Možda je to stovarište ili auto otpad?

ŽARKO: Ma ne, Šone je veoma ozbiljan, ima akcije na berzi i tako to. Zato mu treba mozak, nešto novo, nešto što niko nema…

NELA: Profesor književnosti i pisac, na primer.

DEJA: Pa da. Ugledne organizacije kao Gestapo, CIA i slične vrvele su od stručnjaka za liriku.

NELA: Zato je književnost puna stručnjaka za geopolitiku i obaveštajni rad!

ŽARKO: Sve je naopačke, ali ko garantuje da je naša pozicija ispravna. Možda baš mi dubimo na glavi.

NELA: Naopačke je samo ono što je za mene naopačke. To si nas učio još pre škole.

SCENA ČETVRTA

(Ulazi Maja. Drži u ruci mokar kišobran, ima na sebi kišni mantil, vidi se da napolju pada kiša).

MAJA: Izvinjavam se. Nigde taksija po ovom nevremenu. Nadam se da ne kasnim previše? Svima pozdrav!

(Prilazi Neli, kreće da je poljubi u usta, Nela uzmiče i ljubi je u obraz. Maja je blago prekorno pogleda i okreće se Žarku).

MAJA: Čujem da proslavljamo dupleks?

ŽARKO: Molim?

NELA: Da, novi brak i novi posao.

DEJA: Tripleks! I novog čoveka!

VANJA: I novi vek, i novi milenijum. Sve je novo. Staro je aut! Pijmo u to ime!

(Lina sipa svima piće, kucaju se i ispijaju).

NELA: Dragi oče, pre nego što počnemo o dosadnoj budućnosti i njenim još dosadnijim perspektivama, imaš li potrebu da rekapituliraš svoj prošli život? Ovde ima i onih koji su te verno u njemu pratili.

ŽARKO: Izmerljiva posledica mog života? (Na trenutak razmišlja). Evo, na primer, ova: nikada nisam bio glas generacije. Nikada glas nijednog vremena. Sva su bila grozna i gledao sam samo da preživim.

DEJA: Ovo danas je najgroznije!

ŽARKO: U pravu si. To sam govorio za sva vremena do sada i svagda sam bio u pravu. Nema dana koji nije bio i nije sada najgori u povesti!

LINA: Ako mogu da upadnem? Žarko i ja smo se složili u jednom: biti bogat znači nemati nikakve probleme. Mogu da kupim sve: izgled, zdravlje, prijatelje, neprijatelje.

ŽARKO: Da, pokušali smo da se poklonimo Mamonu, ali on nas je odbio. Nisam verovao da je tako izbirljiv!

NELA: Kakve veze to ima s vama. Vi ste dva crkvena miša, ništa nemate osim vaših bednih plata. I ovaj stan se vodi na tebe i tvog brata, ako se ne varam.

ŽARKO: Mi imamo plan. Biću biznismen!

MAJA: Vi ste gomila budala! Ovde niko ne zna o čemu govori?

NELA: Taktika našeg oca je oduvek bila da se naširoko i nadugačko govori baš o onome o čemu se ponajmanje zna. Uvek smo tumarali nepoznatim predelima savršenih apstrakcija.

LINA: Oh, Žak! Plivati s tobom u apstrakcijama isto je što i lebdeti na nebu od marmelade!

ŽARKO: Smrt rekapitulacijama! Svaka rekapitulacija je – kapitulacija! Predaja pred stihijom novog vremena!

DEJA: Ovo ti je baš veštačko.

MAJA: Da, bolje stara olupina nego plastično cveće.

VANJA: Ne dajte se, Žarko! Ja vas razumem i potpuno podržavam! Živela Hipster Ana!

DEJA: Produkts!

(Smeh).

ŽARKO: Rekao sam da imamo plan. Kada kažem da je sve istovremeno ne mislim samo na istovetnost sadašnjosti i prošlosti. Govorim o jednom istom trenutku za sva vremena, čak i ona koja će doći. Ne krijem se ja iza mladića Žarka, već snosim i Žarkovu staračku nemoć.

DEJA: To je, takoreći, neki rukovet nemoći: nemoćan si kad si mlad jer ništa nije spremljeno za tebe, nemoćan si u najboljim godinama jer vučeš kao konj a da ne znaš ni kuda ni zašto, i nemoćan si, napokon, kao starac koji živi iz dana u dan kao da mu je svaki poslednji jer i jeste poslednji.

ŽARKO: U jednom trenutku shvataš da si proživeo život kakav uopšte nisi želeo. Svi moji izbori bili su pogrešni.

NELA: Gde je početak tim pogreškama? U izboru naše majke kao tvoje žene?

ŽARKO: Voleo bih da je tako jednostavno. Nažalost, nije. Mnogo ranije. U izborima naših roditelja, možda. Ili njihovih, ili još pre…

 

DRUGI ČIN

SCENA PRVA

(Sve isto, likovi su opušteniji, pripiti).

DEJA (šeta dok govori, povremeno malo posrne): Kako sprečiti brzo umaranje? Na pola mog uzdaha sva moja snaga naprosto iščezne. Umorim se od gledanja, od zevanja, od disanja.

MAJA: Moraš sve brže raditi. Brzo gledati, brzo zevati, brzo pričati, brzo disati. Ti si najsporije biće za koje znam. Čak i onaj majmun lenjivac ima življi metabolizam od tebe!

DEJA (sedne): O, kako sam umoran… O, kako sam razočaran…

ŽARKO: Šta si to tako teško radio, sine?

DEJA: Nisam umoran. Nekako sam smoren. Umor je kada dižeš tegove, smor je kada ti se ne da da digneš dupe s kanabeta.

MAJA: Kakav klasifikator!

NELA: Deo prokletstva modernog čoveka je njegova dugovekost. Lepo je Sioran govorio da neki ne znaju kad treba da umru pa im treba pripomoći.

DEJA: Govoriš o  meni? Htela bi da mi pomogneš?

VANJA: Činilo mi se kao klinki da je dvadeset i pet već ozbiljna starost. Trideset – isto što i smrt.

ŽARKO: Bila si u pravu.

VANJA: Još uvek sam. Mislim isto. Iako mi je dvadeset i dve.

NELA: Kako si ti preživeo svoju tridesetu?

ŽARKO: Ko kaže da sam preživeo?

DEJA: Ova ti je dobra! Umro u tridesetoj. Ovaj ovde, Žarko, je zapravo priređivač dela umrlog Žarka od pre dvadeset i tri godine! Njegov testamentarni izvršitelj poslednje volje.

NELA: Ne, onaj mladi Žarko je zakleo ovog starog da sve spali, ali ovaj slavohlepljivi matorac je mislio drugačije.

DEJA: Ne moram više ništa da radim. Ono što sam radio je pomnoženo s nulom. To su, najzad, svi očekivali još kada sam bio na početku. Kako sam samo mogao da budem toliko oduševljen, tako naivan, tako bespomoćan…

MAJA: Da li ste ikada imali osećaj da sve ono što kažete biva opovrgnuto samom svojom artikulacijom? Kažete – i to nestane.

DEJA: Svi moji planovi do sada koje sam nekom saopštio prolazili su baš na takav način. Kako sam ih saopštio, tako su nestajali u prah.

MAJA: I šta si učinio povodom toga?

DEJA: Stajao sam na simsu prozora na dvadesetom spratu.

MAJA: Dobro, stajao si i šta onda?

DEJA: Ne razumeš. Ja sam stajao na simsu, vetar je jako duvao, držao sam se samo prstima, tačnije: jagodicama prstiju za okvir prozora.

MAJA: I nisi pao.

DEJA: Očigledno nisam.

MAJA: Šteta. Nikada od tebe dobra priča.

SCENA DRUGA

MAJA: Svukla bih se pred velikim brojem ljudi. Pred svima koje sam ikada upoznala u životu i onima koje ću tek upoznati. Onda bih priznala svaku svoju gadost. Jednu po jednu, od najranijeg detinjstva dokle mi pamćenje seže, sve do ovog trenutka. Svaku gadost posebno, onu koju sam učinila, onu koju sam izgovorila, onu na koju sam pomislila. Sve moje slatke gadosti!

NELA: To bi za nekog bio pakao. Zamisli da moraš da slušaš gadosti tuđeg života, da ta ispovest traje zauvek!

MAJA: Da, slušanje je pakao, ali ispovedanje prljavština je raj!

NELA: Pravi pakao bio bi kada bi svi koji su te poznavali i koji će te upoznati bili na jednom mestu, upoznavali se međusobno i razgovarali o tebi, a ti ne možeš ništa. Ni da ih prekineš, ni da im odobravaš, ni da negiraš, ni da se svađaš, samo ćutiš i slušaš šta su svi koje si ikada upoznala mislili, još uvek misle i šta će tek misliti o tebi!

ŽARKO: Maks Friš, Montok. Ima tamo jedna slična rečenica.

NELA: Ne znam, nisam čitala.

VANJA: Pakao to su drugi, tako su nas učili u školi.

MAJA: Pakao je zakasnela pamet, kada ti je sve kristalno jasno, a nema više nikakve šanse za popravak.

NELA: I strah. Večiti strah.

DEJA: Zašto je važno kako izgleda pakao? Da li je to sveti Zlatoust je rekao da nije na nama da zamišljamo kako izgleda pakao nego da sve činimo da ga izbegnemo?

MAJA: Pobednik u takmičenju iz veronauke!

DEJA: Nema veze s veronaukom. Naprosto, logično je.

ŽARKO: Da, svi ti sjajni opisi pakla. Ništa time ne postižemo. Samo utvrđujemo ono što ne znamo.

MAJA: Da li ti misliš da dobar čovek mora biti idiot?

ŽARKO: Ne, to je dostojevština. Recimo, kod Dikensa imaš mnogo istinski dobrih ljudi koji uopšte nisu idioti niti ih iko takvima smatra.

DEJA: Tačno, dobar čovek je onaj koji je bezinteresno žrtvuje za druge, samo iz ljubavi. Toga u literaturi ima koliko hoćeš.

MAJA: Čovek odraste kada se oslobodi košmara iz mladosti.

NELA: Nikada nisam prestala da se bojim da spavam u mraku.

ŽARKO: To su fantomi koji te sprečavaju da odrasteš.

DEJA: Zar sve to nije već mnogo puta rečeno? Čemu kultura ako nas ničemu ne poučava?

LINA: Da, stvarno, zašto postoje tolike knjige u kojima se objašnjava toliko toga nama važnog ako te knjige niko ne čita niti razume kako valja? One za nas kao da ni nepostoje.

ŽARKO: Kao neki predivni pejzaž u tropima. Možda bi nas iznutra oprao, dao nam smer i utešio za mnoge godine. Ali mi taj pejzaž nikada nećemo videti. On postoji. Postojimo i mi. Postoji naša potreba za njim. Ne postoji prilika.

NELA: Zato se okrećemo knjigama koje smo pročitali i iskustvima s predelima koje smo videli, koje smo izmaštali… Nikada ne zavisimo od nekog odsustva, već samo od raspolaganja prisustvima.

MAJA: Kako je moguće pisati o nekom stvarnom čoveku? Koliko se samo promašuje!

NELA: Napisani čovek nikada nije onaj pravi, stvarni. Napisani čovek je uvek naš fantazam. Uopšte nije važno da li smo pišući o njemu nešto istraživali ili smo naprosto seli i u jednom dahu napisali nešto što je pokrenuto njim ili našim doživljajem njega i njegovih postupaka. Težeći da budemo faktografski tačni mi nudimo samo još jedan poseban, zahtevan, uzak, ali zato veoma vredan put ka neviđenim fantazmima.

MAJA: Moram na puš pauzu.

ŽARKO: Ovde se ne puši, Lini veoma smeta. Idemo zajedno dole. I ja bih da zapalim.

(Maja i Žarko izlaze).

SCENA ČETVRTA

(Deja, Lina, Nela, Vanja).

NELA: Znam da je majka takođe zaslužna za njihov raskid.

DEJA: Da, bila je lutkica svojih roditelja. Nikada nije postala supruga i majka. Bila je i ostala kćer na privremenom radu u braku sa Žarkom.

LINA: Ima takvih i danas koliko hoćeš. Špijunke ambicioznih očeva u krevetima moćnih muževa.

NELA: Ova je bila nešto drukčija. Služila je da spotiče Žarka. Mnogo stvari se desilo naoko nepredviđeno. Žarko je tek docnije shvatio da ga rođena žena sabotira.

DEJA: Varala ga je sa svojim bivšim momkom. Možeš li da zamisliš?

LINA: Zašto je trpela brak s čovekom kog nije volela?

NELA: Njen otac je hteo da ga nekako umanji. Ne u potpunosti da ga uništi nego baš to: da ga umanji na meru u kojoj bi bio bezopasan. Činilo se da mu je uspelo dok se Žarko nije odlučio na razvod.

DEJA: Taj razvod ih je sve poslao na dno. Majčin momak je oženjen i ne pada mu na pamet da se razvodi.

NELA: Ona se posle toga predala okolonostima. Imala je brojne avanture.

DEJA: Naša mama se malo prodroljila.

NELA: Ali, mi je svejedno mnogo volimo.

DEJA: Ona tako lepo zaliva svoje cveće.

NELA: I ćuti. Kako samo ume lepo da ćuti.

 

 

 

TREĆI ČIN

SCENA PRVA

(Maja, Žarko)

(Ostaju sami u zadnjem dvorištu zgrade, mračno je, samo jedna ulična svetiljka svetli iz daleka, njih dvoje su kao dve senke Pripaljuju cigatere.).

MAJA: Šta je za tebe mladost?

ŽARKO: Isto što i život. Brz prolazak kroz neopisivu gužvu.

MAJA (Miluje njegovu kosu): Ti si mlad, nesnađen, kao Nela.

ŽARKO: Da, sve vreme sam bio na ivici suicida.

MAJA: Šta te je sprečilo?

ŽARKO: Raspad sveta. Svet se raspao umesto mene.

MAJA: Ti si tako mlad…

ŽARKO: Da, tek mi je dvadeset, sve na meni je mlado i zdravo osim teških, tužnih misli…

MAJA: I onda dolazim ja.

ŽARKO: Ne kasniš, stižeš na vreme, zapamti sve se dešava u jednom jedinom trenutku.

MAJA: Ti si mlad… Tako mlad…

ŽARKO: Tebe čekam ceo svoj život. Ti ispunjavaš prazninu moje mladosti. Moja mladost je sada i ovde. Objavljujem priče i pesme iz svog mučnog puberteta.

MAJA: Tako mlad…

ŽARKO: O tebi sanjam, budim se lepljiv od noćnih polucija… Tražim te…

MAJA: Tako mlad…. Tako lep….

ŽARKO: Najdraža moja….

MAJA: Mili, mili moj…

(Naglo i strasno se zagrle).

ČETVRTI ČIN

SCENA PRVA

NELA (Izveštačeno dečije): Tata, tata, ispričaj nam priču za laku noć!

ŽARKO (Prihvata, govori nežnim poučnim glasom): Dobro, ali da znate, sutra moram na posao. Pričica, pa u krpe!

(Nela, Maja i Vanja plješću kao oduševljene curice. Žarko se važno iskašljava).

Bio jednom jedan plavi kit. To stvorenje je, znate, najveće na zemlji. Najveće ikada! Naš plavi kit je vrlo veseo stvor. On samo pliva, pluta, igra se. Sve je plavo, on je plav. Veruje da su on i svet jedno isto. Kad izroni, tamo je plavo nebo. Hrana mu sama ulazi u usta. To su milioni planktona. Majka ga je nekada davno plašila Krakenom, ljudima i plićakom. Ali to su za njega bili samo povremeni teški snovi. On ih brzo zaboravlja jer nema ničega što bi ga na javi podsetilo na njih. Naš plavi kit tako pliva, pluta, igra se u okeanu, prolaze noći i dani, kad odjednom on se nasuče i počne da umire u mukama.

I? Tada mu sve postaje jasno. Naglo mu pukne pred očima! Ima potpunu sliku sveta, njegove nepojmljive raznovrsnosti, svrhe. Od bola i agonije on prvi put vidi crvenu boju. Jasnu, duboku crvenu boju. Počinje da se pita o toj crvenoj boji, o pojmu crvenog, o crvenim stvarima, o stvarima koje nisu crvene a koje bi mogle biti, o stvarima koje proglasimo crvenim, o stvarima koje prisilno proglasimo crvenim. Zatim sve to za zelenu, žutu, ljubičastu, narandžastu… Sve boje. I sve kombinacije. Onda oblici: zvezde, kvadrati, trouglovi. Počinje da razlikuje količinu i kakvoću. Shvata šta je tečnost, šta čvrstina, šta fluid, a šta gasovito stanje. Počinje da shvata ulogu broja. Postaje svestan povezanosti misli i njene artikulacije. Vidi vreme u svojim perspektivama i u celini. Odjednom zna šta je pre a šta posle, i da oba stanuju u večnosti.

Biva svestan svojih strahova: vidi Krakena, vidi plićak, vidi ljude. Ne izgledaju mu više tako strašno, ispunjavaju ga ogromnim čuđenjem. Čini mu se da će ceo iščeznuti u tom čuđenju, da će ono, zapravo, poprimiti njegov oblik i da će čuđenje postati on – plavi kit na odlasku svog ovozemaljskog određenja. Istovremeno, on shvata da postoji nešto, odnosno moralo bi postojati nešto, što ga nadilazi, što jeste on ali je veće i obuhvata njega kao njega, ali i sve ono što mu je padalo na pamet sa crvenom bojom i brojevima. Mora da postoji izvor svih tih misli, slika, odnosa. Zatim i ono što čini taj izvor mogućim, ali i sve druge mogućnosti koje se množe kao u igri naspramnih ogledala gde su perspektive beskrajne. I sam beskraj koji bi mogao (morao?) biti samo jedan veliki krug ili broj ili slovo ili biće.

Što su muke veće, on tim bolje i jasnije vidi razlog za postojanje sveta, celine i svakog, pa i najmanjeg, detalja. Vidi jasno i sebe u tom svetu. Biva mu, napokon, jasno ko je on i čemu je služio u toj beskonačnoj složenosti. Najveći bol za kog je neko biće sposobno, koji je uopšte moguć, sada postaje njegovo najveće blaženstvo. Sve se zgušnjava u Jedno i on to Jedno jasno vidi. Na kraju umire.

Tada dolaze neki ljudi. Oni vide samo ogromnu mrtvu, nasukanu životinju i stojeći pred njom pitaju se čemu je služio njen život. Jedan je filozof prirode, drugi biolog-ekolog, treći harpunar na kitolovcu, a četvrti radnik u komunalnoj službi. Svako vidi kitov leš na svoj način. Filozof propituje predsokratovski physis kao iskon odakle sve niče, raste i na kraju se tamo vraća. Ekolog navodi statističke podatke o broju preostalih plavih kitova na svetu i opominje na njihovu stalnu ugroženost i važnost za ekosistem okeana. Harpunar se čudi veličini primerka, kako je moguće da ga nisu sredili ranije. Komunalac naglas računa koliko će eksploziva biti potrebno da ga dignu u vazduh i koliko cisterni da speru krv i ostatke s plaže.

Napokon, kit eksplodira od gasa u svom telu i preplavljuje ih svojom prosutom iznutricom.

(Svi ćute. Bez ikakvog izraza).

MAJA: Misliš li zaista da umetnost nadživljuje umetnika?

ŽARKO: Ne, ništa ne ostaje posle smrti. “Reči umrlog čoveka preudešavaju se u crevima živih” rekao je u pesmi jedan pesnik o drugom pesniku[1]. Tako isto biva s leševima krava i mrtvim drvećem.

MAJA: Ništa ne treba onda raditi za ovaj svet?

ŽARKO: Valja nam se spremati za nešto bolje: večni san ili večnu diskusiju, kao Sokrat.

NELA: Ili sud Božji?

ŽARKO: Svakako.

NELA: Do tada nam valja napisati što je moguće više uptrebljivih, čak korisnih, rečenica.

MAJA: Iz dana u dan?

ŽARKO: Iz dana u dan.

 

SCENA DRUGA

NELA: I ja imam nešto novo. Mnogo bolje od Plavog kita. Umesto Plavi kit, ja kažem: Pravi hit! Zove se Dani leminga. Za one koji ne znaju, ja sam pokušala da se ubijem u sedamnaestoj. To je, verujem, ubrzalo razvod mojih roditelja.

DEJA: Zašto leminga?

NELA: To je ona životinjica slična hrčku za koju se veruje da u masi juri prema litici i skače u smrt. Mogu da potvrdim da su trenuci života koji su isticali iz mog tela s krvlju iz prerezanih vena izgledali kao te zverčice, brzo su skakale i gubile se u talasima nečeg nepoznatog.

DEJA: Ja sam te pronašao.

NELA: Bolje da nisi. Uvek radiš ono što ne treba.

DEJA: A ono što treba ne radim.

NELA: Veoma si inteligentan.

VANJA: E, da! Dejin Aj kju je 130.

NELA: Koliko ćemo puta da se divimo Dejinom Aj kjuu! Moj je jedva 90. I šta onda! On je propali student, a ja sam već slavna. Snimiće po meni i film.

VANJA: Stvarno? To je sjajno! Ko je režiser?

NELA: Nemam pojma, neki klinac. Biće kao Princ plime iz ugla Savane Vingo.

DEJA: Snimaju filmove po ubicama i ludacima, pa šta.

NELA: Ti imaš svoj izgovor! Gležnjevi! Aj kju i gležnjevi jednako je moj brat. Jednako je njegova katastrofa.

LINA: Kakvi gležnjevi?

NELA: Bavio se tenisom, bio je veoma uspešan, mali šampion, a onda su počeli da mu otkazuju zglobovi. Sa zglobovima su mu propale i životne prilike.

DEJA: Samo potpuno posuvraćeni svet kao što je ovaj u kom živimo daje šansu takvim bednicama kao što si ti! Ti si pijavica na telu sveta-mutanta!

NELA: Divno, uspeo si pravilno da odrediš rodnu pripadnost bednika.

VANJA: A ne kao onaj sa Hipster Anom!

NELA: Ja, dakle, nisam bednik, nego bednica. Bravo. To je tačniji, tim dublji ujed!

ŽARKO: Ostavi je na miru. O čemu su “leminzi”?

MAJA: O curi koja je pokušala da se ubije.

DEJA: O čemu drugo!

NELA: O kretenu sa lošim gležnjevima ne bi niko čitao!

ŽARKO: Zašto je pokušala tako nešto?

NELA: Naoko nema razloga. Priča počinje u bolnici gde je junakinja na oporavku. Sledi njen razgovor s terapeutistkinjom. Njoj otkriva da je najviše rastužuju izneverena nadanja. Posramljena nadanja, tačnije. Tako da se ne usuđuje bilo čemu više da se nada. Ona dalje priča kako je jednom bila na moru s roditeljima i s bratom. Trebalo je da se provozaju dužobalnim brodićem koji se zvao…

DEJA: Popaj! Nije moguće!

LINA: Šta je Popaj?

NELA: To nema veze sa stvarnim događajem. Popaj je bio okidač.

LINA: Ko je Popaj?

ŽARKO: Psst, čućeš. Nela, pričaj dalje.

NELA: Trebalo je da se provozaju brodićem s nacrtanim Popajem, ali njoj je te noći pozlilo. Završila je u bolnici i jedva se izvukla.

LINA: Šta joj se desilo?

ŽARKO: Ne znam. Neko trovanje vodom, izgubila je mnogo tečnosti povraćanjem i prolivom, primila je osam flaša infuzije.

NELA:  Kada se oporavila, bilo je vreme za povratak kući. Imali su rezervacije za voz. Spavaća kola. Nijednom nije pitala za Popaja, ali sve vreme se nadala da će se makar malo ipak možda svi zajedno provozati. Duboko, duboko se molila u sebi… Ipak, došao je dan kada su morali da otputuju natrag kući. U vozu, noću dok su svi spavali, ona je plakala, gušila se od suza… Sve njene suze od tada imale su svoj kamerton u tom bolnom izeveravanju. Svemu posle je pristupala sa sumnjom, mučnom gravitacijom unapred očekivane nesreće i neuspeha koja ju je držala prikovanu za dno svake nade.

LINA: To je tako tužno…

MAJA: Šta je rekla terapeutistkinja?

DEJA: Ništa. Izmerila joj je Aj kju!

MAJA: Opet Aj kju, ja stvarno…

ŽARKO: Čemu tolika srdžba. Aj kju, pa Aj kju. Ja, na primer, nikada nisam izmerio svoju inteligenciju.

LINA: Kukavice.

ŽARKO: Nemam šta da merim. Ja sam zapanjujuće glup.

NELA: To je njegova poslovična zamka. Hoće da nas navede da kažemo kako je svako merilo za tako kompleksnu stvar kao što je pamet po sebi glupost.

DEJA: Pamet nije isto što i inetligencija.

NELA: Na kraju se svodi na isto.

ŽARKO: Moj drug s fakulteta koji je bio student generacije imao je veoma nizak Aj kju. Ali niko to nije uzimao preozibljno.

NELA: Sada je to veoma važno.

LINA: Kome?

NELA: Svima. I vi sada posmatrate mog brata drugim očima. Do pre par minuta sigurno ste o njemu mislili jedno, a kada ste saznali za njegov Aj kju, nešto sasvim drugo. Simpatije ovog stola su naglo otišle k njemu!

DEJA: To je to! Ljubomora! Mlađa sestra zamera starijem bratu roditeljsku ljubav.

NELA: Oboje su te više voleli od mene.

ŽARKO: A, ne. Ja sam vas oboje isto mrzeo. Gadili ste mi se s usranim pelenama, povraćanjima, slinama… Mislio sam da ću umreti od gađenja.  Niste mi bili ni elementarno slatki, čak ni simpatični. Tako ćoškasti i musavi… O, deco moja, kako vas je lako mrzeti!

NELA: Hoćete li da kažem kako završavaju “Dani leminga”.

ŽARKO: Ne moraš. Ona se na kraju ubija. Savanu Vingo spasio je njen brat, Princ plime. Tvoj brat koji te je spasio za tebe nije niko. Zato je tvoj rad tako nezreo. Misliš da je hrabrije otići u smrt nego voleti nekoga. Plašiti se sreće najgora je vrsta kukavičluka.

NELA: Baš si mi sasuo…

ŽARKO: Previše sam vas štedeo. Vreme je da odrastete. Meni, ni bilo kom drugome, više ne morate ništa da dokazujete. Biti depresivan uglavnom znači biti nezreo. Zrelost pruža brojne mogućnosti sublimacije potištenosti. Nikada nisam bio depresivan. Uvek sam plivao protiv struje. To iscrpljuje, ponekad razljućuje ili rastužuje, ali nikada ne zaustavlja. Potištenost je zaustavljanje. Kada staneš i ne možeš da se pomeriš.

SCENA DRUGA

(Svi likovi osim Žarka potišteno sednu. Tišina).

ŽARKO: E, videćete! Sutra ću otići u Hipster Anu i reći Šonetu da mi ponjuši govna!

LINA: Ne zaboravi, dragi, ti si bez posla.

NELA: Šta? Dao si otkaz u školi pre nego što si dobio posao kod Ane?

LINA: Ne samo to, na nastavničkom veću pred svima je hladno, metodično saopštio koliko nas sve mrzi…

ŽARKO: Ne mrzim tebe, tebe volim.

LINA:…koliko ih mrzi, bez uzimanja vazduha u potpunoj tišini pred tridesetak ljudi koji nisu ni disali, sasuo je svu svoju mentalnu kanalizaciju. Nazvao ih je mediokritetima, poluinteligentima, kukavicama, moralnim i mentalim patuljcima, intelektualnim Liliputancima, zločincima, uništiteljima omladine… Onda se osvrnuo na sebe. Rekao je da je svaka šuša za tim stolom moralna i intelektualna gromada u poređenju s njim. Da je on najveća kukavica i lažov, da je protraćio sve svoje talente i da će zbog toga ispaštati u večnosti. Zatim je kleknuo! Kleknuo i zatražio od svih oproštaj. Onda je ustao i mirno napustio salu.

DEJA: Nisam znao da si toliki bednik!

NELA: On je ludak. Zašto se ti smeješ. Gle, pa ona se zacenila. Moj otac je beskućnik bez posla, a ona se smeje.

MAJA: Hipster Ana!

VANJA: Prodakšn!

DEJA: Njušimo, njušimo, njuuuušimo….

MAJA i VANJA: Šta? Šta?

DEJA: Žarka lažova! Linu lažljivicu!

NELA: Kako! Kako!

DEJA: Ma, lažu sve vreme. Nije dao otkaz u školi, nije bez posla, ko zna postoji li uopšte i taj Šone i Hipster Ana.

ŽARKO: Šone je moj najbolji drug iz detinjstva. Umro je prošle godine.

NELA: Kako da nikada nismo čuli za njega.

MAJA:A Hipster Ana?

ŽARKO: To je naslov moje nove drame.

(Pauza. Ne izgleda da je gotovo).

NELA: Lažeš. On je ipak dao otkaz u školi, sutra ide tom Šonetu. Hipster Ana postoji. Čula sam za njih. Proizvode svašta.

MAJA: Zašto lažete?

ŽARKO: Zato što više ne znam šta je istina.

SCENA TREĆA

DEJA: Pogledajte mene! Molim vas! Ovde niko ne gleda u mene! Zar sam nevidljiv? Zašto se bilo koja vrsta napora odmah vezuje za neku ambiciju? Ja nisam ambiciozan i za mene u ovom svetu ostaju samo mrvice. Zašto moram da dovedem sebe do samrti da bih bilo šta važno uradio? Meni ne treba mnogo, odista sam zadovoljan s malim, ali svet mi ne da ni to malo.

ŽARKO: Zato što zakopavaš svoje talente, sine. I to malo će ti se oduzeti i dati onom ko ima mnogo.

DEJA: Dobro, hajde da vidimo: moj talenat za tenis…

NELA: Opet gležnjevi…

DEJA: Preskačemo tenis, idemo na školu. Da li sam u bilo čemu bio posebno nadaren?

ŽARKO: Umeo si da govoriš.

DEJA: Umeo sam da obmanjujem nastavnike svojom slatkorečivošću imitirajući tebe. Od reči do reči sam ponavljao ono što si mi govorio o raznim temama. Ja sam te pomno slušao samo da bih imao svoj mir.

NELA: Uvek sam znala da si ti jedan veliki falšpiler. Mama i tata su ti se divili, ali ja sam znala. Tačno sam znala da ćeš propasti na faksu. Zašto? Zato što si sitni prevarant. U samo malo većoj igri ti se gubiš i ispadaš.

DEJA: Nemam svoje mišljenje o stvarima koje me ne zanimaju. Mnoge stvari me ne zanimaju ili mnoge stvari koje druge zanimaju.

ŽARKO: Šta tebe zanima?

DEJA: Ja sam prestao biti radoznao kada sam završio srednju školu. Nije me ama baš ništa zanimalo. Slušam Sappy od Nirvane s Vanjom. Šetamo opustelim delovima grada, tamo gde je nekada bila periferija.

MAJA: To je sve tako viđeno. Vanilla sky! Od pabiraka neproverenih Žarkovih sećanja ti konstruišeš svoj savršeni život. Nije čudno što ti iskaču kojekakve strahote. To je normalna aritmija u tako nenormalnom životu.

NELA: I tvoje kulturološke asocijacije su tatino delo. Ti sve povezuješ veoma prosto, sistemom neposrednih poređenja.

DEJA: Dugo sam imao utisak da ste svi vi samo fantomi u mojoj glavi.

ŽARKO: Ljudi sa sličnom dezorijentacijom vladaju svetom.

NELA: To nije nikakva uteha.

DEJA: Najstrašnije od svega je osećaj da ne mogu da odem kad hoću, da ostavim za sobom nerešene nedoumice i samo nastavim dalje. Ka nekoj pouzdanijoj izvesnosti.

LINA: Zašto niste otišli nekud u inostranstvo?

NELA: Zato što nas je otac previše vezao jezikom. Izvan neposredne, zasićene jezičke situacije mi smo kao ribe na suvom.

VANJA: Tolika obuzetost sobom? Jeste li ikada razmišljali da pišete o nečemu što nema nikakve veze s vama ili što ima veoma male veze? Na primer, nešto istorijsko ili po tragu nečije sudbine, nešto gde biste morali malo istraživati? Izvesnost u kojoj ne morate da napuštate jezik?

NELA: Prezirem istraživačke pisce. Prezirem dokumentarnost i doslovnu faktografiju. Sve mora biti izmišljeno. Zato je fikcija, zaboga! Postoje uzorne istoriografske studije i monografije koje volim da čitam, ali ih ne pišem. Ako me inspirišu, to je zbog nečeg samo meni važnog i bez ikakve veze s njima kao studijama, još manje sa stvarnim događajima i ličnostima. Mogući su citati, odlomci koji služe da se popune nebitni delovi, ali srž moga pisanja je u fikciji, mentalnoj slici o nekom sadržaju koji me pokreće s mrtve tačke. Moje pisanje van sebe sama nema nikakvu drugu misiju. Ne želim ikoga da poučim, informišem, razonodim. Pišem zato da isteram iz sebe demone koji me opsedaju i ne daju mi mira. Oni me napuštaju tek kada ih uobličim u književni tekst. Kada završim s pisanjem ponadam se da više nikada neću morati time da se bavim. Ja ne samo da mogu bez pisanja, nego žudim za tim da više nikada ne moram da pišem. To je tako mučenje…

ŽARKO: Moj talenat je bio i ostao polovičan. Nisam stekao nikakvo životno iskustvo, s druge strane nemam nikakav jedinstveni politički, religijski ili filozofski pogled na svet. Imam potrebu da saopštim baš to, da nemam šta da saopštim!

SCENA ČETVRTA

LINA: On nije nikakav analtičar. To znaš, zar ne? On sutra ide u tu Hipster Anu da radi kao vozač telehendlera. Ako ne izdrži probu, staviće ga u pakeraj ili za kurirski posao. Možda čak ni to…

NELA: Oh, jadni tata…

LINA: I još nešto, Nela. Zatekla sam ga s pištoljem u ruci!

NELA: Tata!

ŽARKO: Igrao sam se, razmišljao…

LINA: Plakao si, ruke su ti drhtale! Bacila sam se na tebe!

ŽARKO: Morao sam da nešto promenim. Okrenuo sam broj mog školskog i pitao…

NELA: Šta si ga pitao?

ŽARKO: Mogu li da budem tvoj rob?

NELA: Rob?!

DEJA: Šta je on rekao?

ŽARKO: Šta umeš da radiš, robe?

NELA: Stvarno?

ŽARKO: Da. On je surovi kapitalista. Mnogo gori od robovlasnika.

NELA: Šta si mu odgovorio?

ŽARKO: Izrecitovao sam mu ceo spisak koji je Leonardo poslao Ludoviku Moru. Tamo je sve šta ume da radi, od inženjerije, hidraulike, vajanja, slikanja…

DEJA: Nije upalilo?

ŽARKO: Nije shvatio…

NELA: Baš me čudi. Hipster Ana!

VANJA: Produkts!

ŽARKO: Rekao je da dođem. Da me onjuši…

NELA: Da te onjuši?! Valjda da te vidi, čuje, čak i opipa.

ŽARKO: Ne, baš da me onjuši.

MAJA: Šta je taj tip, rotvajler?

ŽARKO: Rekao je da može da nanjuši kad je neko smrad.

DEJA: I on ti je bio dobar drug u školi?

ŽARKO: Nismo se podnosili. Zvao me je Žare Govno, a ja njega Šone Smrad.

NELA: Kako… Kako… Ti sutra zapravo ideš…

ŽARKO: Da, na njušenje…

DEJA: Čemu onda ova crna svetkovina?

NELA: Ti…Ti se opraštaš od nas! Ti ćeš da se ubiješ kad mi odemo! I ti s njim? Vi se opraštate od nas. Vi se noćas ubijate!!!

(Postepeno zatamnjenje. Mrak. Kada se isto tako postepeno svetlost pojavi, ona je prigušena, plavičasta, sugeriše na svet mrtvih.).

PETI ČIN

SCENA PRVA

 

(Sve je isto. Drugih likova nema, Ostala je samo Maja).

MAJA: Žarko nije dobio posao u Hipster Ani produkts. Njegovog druga Šoneta ubili su u sačekuši uterivači dugova iz podzemlja iste večeri dok smo slavili Žarkov novi život. Žarko se naredne večeri obesio. I Nela se ubila. Deja, ovog puta, nije stigao na vreme. Da je imao bolji i brži prevoz možda bi stigao. On i Vanja su napustili zemlju. Lina je ostala sama i počela da uzgaja cveće na terasi. Ja sam sakupila Neline radove i sve ih objavila u dve knjige. Njen roman Dani leminga dobio je nagradu. Postao je bestseler i mnoge tinejdžerke su pokušavale na liče na Nelu. Nelina frizura, crna sa šiškama, osvojila je srca dark tinejdžerki. Pročitaću vam poslednje rečenice Dana leminga. Meni su veoma drage…

(Čita i suzdržava se da ne zaplače): Da može da se vrati i nešto ispravi, verovatno bi posle kraćeg razmišljanja odbila bilo šta da menja. Mogla je jedino sama da se promeni. Nazvala je brata. Dugo su razgovarali i smejali se kao nekada, glupostima i sitnicama. Zatim je nazvala majku, rekla joj je da je voli i kako će sve biti u redu. Potom oca, podsetila ga je na svoj tekst koji mu je poslala na redakturu. E, da. Palo joj je naposletku na pamet šta bi promenila. Ono popodne. Učinila bi sve da ne bude tako bolesna. Mogla je i tada kao mala da se ne prepusti odmah bolesti nego da je odlaže koliko je trebalo. Dan, dva, možda i celu sedmicu. Otišli bi na đir Popajem. Bilo bi divno. Tog dana bilo je sunčano uz vrlo malo vetra. More je bilo namreškano, brodić je s lakoćom polovio lagano se ljuljajući na malim talasima. Brat i ona bi se naginjali nad ogradu, gledali bi presečenu morsku vodu i penu, smejali bi se i pokazivali lepe predele na obali koji se mogu videti samo s mora. Majka bi uživala na suncu, lepom, golom preplanulom rukom bi čuvala svoj slamnati šešir da ne odleti s vetrom. Imala bi naočare za sunce i ličila bi na slavnu glumicu na svojoj luksuznoj jahti. Otac bi ležerno pušio i sa zavodničkim osmehom čistog zadovoljstva gledao čas pučinu, čas litice i predele na obali. Imao bi na sebi mornarsko odelo i kapu skipera sa sidrom u amblemu. To bi bio savršeni dan njenog života. Dan posle kog bi sve bilo drugačije.

Možda se, na kraju, ne bih razbolela. Možda bi svi ostali zajedno. Zauvek. Dragi moj Bože, ako mogu nešto da promenim, to bi bilo to popodne. Jedno jedino popodne. Mali dužobalni brod i moja porodica na okupu. Samo to.

(Maja spušta ruke uz telo sa Nelinom knjigom. Priklanja glavu na prsa. Postepeno zatamnjenje. Mrak).

ŠESTI ČIN

SCENA PRVA

(Žarko, mlad, i Nela, devojčica. Drže se za ruke u sivom pejzažu gde se neprekidno čuje jauk vetra. Žarko nosi svetiljku koja jedva da baca neko svetlo).

NELA: Šta je to starost, oče?

ŽARKO: Postoje dve vrste: mudra i luda.

NELA: Kao device?

ŽARKO: Kao device.

NELA: One koje nisu ponelje ulje…

ŽARKO:…To je starost koja ima sve (ili nema pa žudi) osim onog najpotrebnijeg.

NELA: One druge su pak…

ŽARKO: …Starost koja ima samo ono najpotrebnije. Starost je smanjivanje. Bolje: svođenje.

NELA: A najpotrebnija je mudrost?

ŽARKO: Da, ali tu je glavni upitnik. Šta je mudrost ako su device već bile mudre pre dolaska Ženika? Nešto ih je pre Njegovog dolaska već činilo mudrim: to što su se pripremile za Njega i što nisu ludima otkrile glavnu stvar. Mudre zmije pobeđuju bezazlene, priglupe golubice, ne mole Ženika da svi malo pričekaju da lude kupe ulje pa da svi zajedno uđu u ložnicu. Vrata se zatvaraju. Ludice ostaju zauvek napolju.

NELA: Ima li mesta za sve?

ŽARKO: Ima. Svi su pozvani, samo nisu svi izabrani.

NELA: Kalvinizam se napaja takvim čitanjem.

ŽARKO: Pogrešno. Mudrost uspešnih devica čini između ostalog njihovo mudro planiranje. Bez toga bile bi iste kao lude. One su izabrane jer su imale svadbeno ruho. One nisu rođene s njim već su ga izatkale, nabavile, kupile i spremile za svadbu.

NELA: Čekaj, kako su ga tkale kada se ni Solomon ne obuče u ruho jednog običnog ljiljana.

ŽARKO: Tvorac je obukao ljiljan. Obukao je i mudre device. One su kao i ljiljan, ali na svoj način kao slovesna bića, učinile samo ono što je po Njegovoj svetoj volji. One su htele da budu kao ljiljan.

NELA: One glupe dakle to nisu htele.

ŽARKO: Ne znamo da li nisu htele ili nisu mogle ili nisu znale. One su čekale da uđu u ložnicu i ništa više. Kao onaj koji je već ušao pa bio izbačen jer nije imao svadbeno ruho. Da je znao…

NELA: Da je znao, bio bi mudra devica.

ŽARKO: Tako je!

NELA: Ti i ja sada imamo ulja. Sada kada je prekasno za sve.

ŽARKO: Da, mi sada imamo ulje. Imamo ga toliko da nam se svetiljke više nikada neće ugasiti. Videćemo sve vreme kuda pešačimo po ovoj oluji.

NELA: Plašim se, tata!

ŽARKO: Ne boj se. Aveti se plaše svetla.

NELA: Plašim se, tata. Tako je sivo i hladno. Vetar zavija kao neka zver.

ŽARKO: Ne boj se. Evo podići ću malo svetiljku videćemo za koji korak više napred… Mi ipak imamo svetlo… Držim te čvrsto. Nećemo se izgubiti dogod smo zajedno… Hajdemo!

(Pogled na njih dvoje otpozadi. Pribijeni jedno uz drugo nestaju u sivoj mećavi, svetiljka još malo svetli, a onda i to svetlo nestaje).

KRAJ

[1]               V. H. Odn u pesmi U spomen na V.B.Jejtsa, prev. S. Brkić.

author-avatar

O autoru Čedomir Janičić

Rođen 1967. u Zadru. Osnovnu i srednju školu završio je u Somboru. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao istoriju umetnosti. Objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima i onlajn portalima. Zastupljen u nekoliko regionalnih zbornika proze i poezije. Nagrađivan. Objavio e-knjigu priča Et in Arcadia Ego, u izdanju Media Art Content, Ltd Novi Sad, 2015. godine i izmenjeno štampano izdanje pod istim naslovom u izdanju Gradske biblioteke Karlo Bijelicki, 2018. Radi kao kustos Gradskog muzeja Sombor.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *