Poezija

Mir izdaleka

Lako je sa smenama

Šume gde su zaspale?
U lišću – tad opadnu.
Dignu se hlorofil zastave
Gole krošnje da spopadnu.
Lako je sa smenama,
Nedostojnim igrama.
Četinari se unezvere
Večito budnim iglama.
A vazduh se napuni licima,
Od toga nema odbrane,
Pod mekim toplim kožama
Odmaraju se lobanje.

Pred bravom

Provri iz ruke ključ,
Čitav mu budem privezak.
Legne u šaku udobno kao
Klonuće posle sloma živaca.
Pred mesinganom bravom,
Kad otkrije krezavu meru,
Svejedno da li me veže
Iznutra ili izvana,
Celog me sobom okrene
I srce škljocne u jami dlana.

Van mene

Negde za grudnom kosti, duboko,
Toliko unutra, da,
Možda, van mene,
Izgubljeni laveži
Traže svoje čeljusti
Da ih zaklope, oneme…
Mršava presoljena senka u trku –
Zatreperi na zidu paučina,
Vitka kao hrt,
Dok ga glođe brzina.

Pošast strpljenja

Zaluta li naše nestrpljenje
Preko predgrađa u šumu,
Drvo će jedno samo sebe
Da isteše u gluvi instrument.
Ko poštuje vreme, obožava čekanje
Od koga se uz vazduh prijanja,
Kao uz skelet prostora,
Na kojem nemarno vise dronjci
Suvišne kore, kože, mesa.
Nevidljivi ofingeri plove,
Loveći naša tela, kao sudbine,
Za dvokrilne ormane – gačce,
Što u koloniji, ipak samuju,
Blešteći na šturoj krošnji,
Kao u mraku garderobera golotinja.
I kao što zemlja pravi rupe u vodi,
Reči svrdlaju u vazduhu,
U koji upadaš glavom, nepodnošljiv.
Trava – moćna utešiteljka.
Trava – pošast strpljenja.
Razuzdana mirnoća na malim
Komunalnim površinama,
Primorava me sijanjem da sednem,
Da se učim voleti čekanje.

Bandere u travi

Skromnog, plitkog disanja,
Nežno napusti prostor grada.
Ne kao turista, jer on je nitkov,
I ko uopšte može da voli putovanja?
Tamo gde je jaruga, suv potok, bojlerski kazan,
(Protok ljudi, robe i kapitala),
Pohodi samo krtičnjake sećanja,
Dok ne izbiješ glavom u okamenjenu uspomenu ̶
U visoku travu položenu betonsku banderu,
Ko zna kada, tamo u selu.
Seti se guštera, rakova, reke i oluje,
Nekoliko vrsta disanja toga leta,
(Tamo i dalje nema struje,
Ni puta, ni one dve-tri babe).
Slama je najbolja armatura,
Dragocena, kao jednom nedeljno autobus.
To nek ti putovanju bude hrana.
Naoštri se, sklizni u tkivo sećanja,
Sabrano, kao u završetak romana.

Senka nad kamenom

Livada je pokošena zvukom
Mekih kravljih jezika
Što cvetaju u mleku.
Vetar diše u sebi
Da ne raznese paučinu
Razapetu preko sečiva
Zarđale kose i plota.

I to negde mora da se plati.

Kuće pobegnu sa svojih pragova
Pred pijavicom uragana,
Kao golubovi sa trga
Napadnuti vrevom.

Mesta koja smo napustili
Vraćaju nam pustoš kao bumerang,
Ali i krepe mirom izdaleka.

Naše strpljenje, van nas,
Senka je nad kamenom,
Sečivo što u sebi oštri reka.

Sumanut od tišine
Jednom ćeš biti ranjen zvukom,
Možda baš poprečno
Preko Zelenog venca,
Kad nastupi kotrljanje niz Kameničku,
Od lepote.
Na dnu ritam kočenja – kadenca,
Ovde na nas uživo padaju kvote.

author-avatar

O autoru Velimir Knežević

Rođen 1985. u Beogradu. Diplomirao je na grupi za Srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom Filološkog fakulteta u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavio je dve knjige pesama, „Mrazovnik“ (Srpska knjiga, 2008) i „Dunav stanica“ (Povelja, 2019). Živi i radi u Zemunu.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *