(Ne)poznat netko

Azra Hodžić Čavkić
Lat­est posts by Azra Hodžić Čavk­ić (see all)

    .

    .

    .

    Hib­rid­nost književnog opusa Melike Sal­i­h­beg Bosnawi (1945–2017)

     

     

    Uvodne napomene

    Jed­na te ista[1]

                Kada pos­ma­tramo književno dje­lo auto­ra od samog počet­ka do (rel­a­tivnog) kra­ja, koji se kon­stant­no odgađa novim čitan­ji­ma, novim uči­ta­van­ji­ma, novim čitatelji­ma i novim raz­gov­orima, sig­urno može­mo naći opsesivne teme, opsesivne riječi koji­ma se speci­fični autor koris­tio. U sluča­ju Melike Sal­i­h­beg Bosnawi, korigu­jem svo­je riječi i mišl­jen­je: može­mo naći jed­nu te istu tin­tu, kori­to iste rijeke, jed­nu te istu duhovnost.

                Svako ko bi se pri­h­va­tio velikog zadat­ka kratkog prikaza cjelokupnog stvar­alačkog opusa Melike S. Bosnawi, već bi se nakon prvih njenih književnih crti­ca pretvo­rio u ogro­man posao. Za saži­man­je jednog takvog živ­ota od 72 lje­ta potreb­no je naj­man­je još jedan cijeli živ­ot. Uz svoj skrom­ni dopri­nos, u sljedećih neko­liko stran­i­ca gov­orit ću o spisatelji­ci, filo­zofk­in­ji, umjet­ni­ci, koja je za sebe izabrala odred­nicu Bosnawi. Važ­na napom­e­na u ovom radu tiče se reprezen­ta­tivnih djela na osnovu kojih svje­dočim, pri­je sve­ga kao čitatelj, o njenom radu, i nači­na na koji sam birala “reprezentaci­ju”. Išči­tava­jući sva nje­na djela (s izuzetkom Miomirisa gnoze za koju tre­ba puno više napo­ra) došla sam do zaključ­ka da bi bilo dobro gov­oriti o njenom opusu na osnovu jedne zbirke poez­i­je, jednog romana, jedne drame i jedne zbirke ese­ja; s tim u vezi, žel­jela sam oprav­dati i hib­rid­nost koju spom­in­jem u naslovu.

                Nje­na prva objavl­je­na knji­ga poz­na­ta je pod nazivom Kaze. Potra­ga sara­jevskim bib­lioteka­ma za Kaza­ma nije urodi­la plodom. Na svu sreću, došla sam do njenog prv­jen­ca iz prvog izvora.

                Njen prvi roman izdat je 1991. godine, godine nakon (i u toku) poli­tičkog prog­o­na, i nosi naziv Katarz­ični snovi. To je savre­meni roman u kojem autor­i­ca nas­tavl­ja svoj revolt pro­tiv bilo koje vrste tirani­je na osnovu višeg pra­va.

                Dra­ma, koja je izda­ta u okto­bru 2008. godine, ne nje­na prva, ali naj­mod­erni­ja, naja­trak­tivni­ja, najzre­li­ja dra­ma koja nas­tavl­ja na svo­jevrstan način poet­iku Katarz­ičnih sno­va i ide­ja iz tog romana, Citadel­la svjet­la svje­doči o fenomenu kon­stantnog suko­ba vlasti i mišl­jen­ja kroz povijest.

                Zbir­ka ese­ja Sku­pa, koja je okupi­la izdan­ja ese­ja izdatih po svjet­skih nov­ina­ma, pred­stavl­ja jed­no otvoreno djelo.

    Čitan­je djela M. S. Bosnawi naz­vala bih ask-Google-čitan­jem. Naime, moje čita­lačko iskust­vo svje­doči o kon­tant­noj inter­ak­ci­ji između raznih pre­traži­vača, rječni­ka, encik­lo­pe­di­ja i bilo kojeg djela autorice. Mada, na bosan­skom jeziku, kad je riječ konkret­no o njenom kor­pusu i nema književnokri­tičk­ih tek­sto­va. Među najboljim poma­gatelji­ma u razu­mi­je­van­ju jedin­stvene poet­ike Melike Sal­i­h­beg Bosnawi bila je nje­na stran­i­ca www.bosnawi.ba, koja je i danas, dvi­je i po godine nakon fiz­ičke smr­ti autorice, aktiv­na. Pre­tražu­jući njenu stran­icu, cjelokup­no dje­lo dobi­ja dimen­z­i­ju inter­dis­ci­pli­narnos­ti. Nave­de­na stran­i­ca sas­to­ji se od isječa­ka iz knji­ga, art-insta­laci­ja i niz podlinko­va koji služe kao objašn­jen­ja različi­tih poj­mo­va iz različi­tih knji­ga. Inter­net-stran­i­ca i nje­na objavl­je­na djela mogu komu­ni­ci­rati na razne načine među sobom i otkri­ti drukči­ju dimen­z­i­ju i dubinu napo­ra autorice.

    .….…..Sljedeći su podaci samo tehnič­ki podaci o tome šta je osta­lo iza književnog rad­ni­ka i ime­na Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi.

    .

    .

    Objavl­jene knjige (16):

    Od poratnog vre­me­na objavlju­je sve svo­je knjige kao Autor-izdavač, pos­je­du­jući svoj vlasti­ti ISBN.

          1. KAZE, poet­s­ka proza, Svjetlost
          2. VLASNIK VREMENA, ese­ji, Svjetlost
          1. DIVAN FADIL-PAŠE ŠERIFOVIĆA, prep­jev, Svjetlost
          2. NEBESKA DEVA, poez­i­ja, Bosniche Insti­tut u Cirihu
          1. KATARZIČNI SNOVI, roman, Fi-Grafik, Tuzla
          1. DOVE, zbir­ka molitvi Imâm ‘Alia, pri­jevod, prepi­jev, komen­tar, esej, Al-Mah­di, Sarajevo
          2. RUŽA TMICE / ROSE OF DARKNESS, poez­i­ja, Zid, Sara­je­vo, dvo­jez­ičko izdanje
          3. SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA, poe­ma, Autor, Sarajevo.
          4. SREBRENICA IS A FALLING STAR, poe­ma, Autor, Sarajevo.
          5. SVJETLO UMJESTO MENE, preve­deni ese­ji, Autor, Sarajevo.
          6. SARAJEVO ROSE / WAR RHYMES, poet­s­ka proza, Autor, Sara­je­vo. Ovo izdan­je orig­i­nal­no napisano i objavl­jeno na engleskom jeziku jedin­stveno je po tome što je smješteno u svjetk­sim bib­lioteka­ma u odjel­jen­je matične engleske književnos­ti. Knji­ga je samo djelomično preve­de­na na bosan­s­ki jezik.
          7. MIOMIRIS GNOZE / ‘ARFU‘L-´IRFÂN, inter­dis­ci­pli­nar­na studi­ja, filo­zof­sko-gnos­tič­ki pro­jekat na temu “Jednog i Jedin­st­va”, Autor, Sarajevo.
          8. NA KRIK GAZELE ZASTAT, poez­i­ja, Autor, Sara­je­vo. gnos­tič­ka poez­i­ja ost­vare­na upotre­bom jez­ičkog fun­dusaom dru­gog jezi­ka za pjes­ničku tvor­bu u bosan­skom jeziku. Naime, autor­i­ca je koris­ti­la sušt­inu ara­p­skog jezi­ka, a kao medij joj je poslužio bosanski.
          9. CITADELLA SVJETLA, dra­ma, Autor, Sarajevo.
          10. SKUPA, ese­ji, Autor, Sarajevo.
          11. PTICA O VRATU, dvo­jez­ič­na zbir­ka poet­ske proze, Autor, Sarajevo.

     .

    .

    Neob­javl­jene knjige (9):

     

    NES/A/VRŠENE PJESME, pjesme
    IZ POMETENA VREMENA, pjesme (1974–1998).
    KO SE STIDI SIRACUSE, pjesme iz zatvorske teke

    NOTE-BOOK, poez­i­ja, proza, filo­zof­s­ki zapisi (1983–1985).
    KAD SE PROBUDIŠ SEBI / WHEN YOU WAKE UP TO YOURSELF, poez­i­ja, dvojezično.
    BOHEMIA BOSNIACA, zbir­ka sce­nar­i­ja za kaza­l­ište, tv, i film:

    DVORAC OD BILJURA, nagrad­jeni sce­nar­ij za krat­ki igrani film

    SEDMI PADEŽ, ILI POUKA IZ GRAMATIKE, nagrad­jeni sce­nar­ij za tv

    OSKAR JE ŽELIO, sce­nar­ij za tv. dra­mu (objavl­jen u časopisu «Živ­ot» 1975

    BOHEMIA BOSNIACA, sce­nar­ij za krat­ki igra­no-doku­men­tarni film

    PRO/TIV (CON/TRA), ese­ji o vizual­noj umjet­nos­ti, dvojezično.

    PER ASPERA…, zbir­ka filo­zof­skih ese­ja, trak­ta­ta, angaži­ranih tekstova

     .

    .

    Nedovršeno:

     .

    PETI ZID, auto­bi­ograf­s­ka proza.

    SULAYMÂN & SAB‘, ese­ji, dvo­jez­ično, bosanski/engleski.

    GDJE SE KRIJE BARABA (građa za raz­grad­nju petog zida)

     .

    .

    Per­for­man­si:

     .

    SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA, mul­ti­medi­jal­no čitan­je i per­for­mans, Dom Armi­je, Sara­je­vo, 2000.

    RAZUM, prati­lac u per­for­man­su sina Ami­ra Kneže­vića, Galer­i­ja Pale­ta, Sara­je­vo, 2002.

    JEDNA TE ISTA, Kuršum­li-medresa, Sara­je­vo, 2008.

     .

    .

    Art-insta­lacije:

     .

    BODLER-BOSANSKI ŠAHÎD, Baude­laire-Bosn­ian Martyr

    SIGURNO UTOČIŠTE / Safe Haven
    NA PUTU ZA GUANTANAMO / On the Road to Guantanamo
    PREKINUTI DIJALOG / Bro­ken dialogue
    RATNI BUKET / Bou­quete of War
    DIJALEKTIKA ILI TAČKA GLEDIŠTA / Dialec­tic or Point of View
    NAPUKLO CIJELO / Split Whole
    ZABORAVLJENI DRAGULJI / For­goten Gems
    DARWINOVA EVOLUCIJA BR.1 / Dar­win’s Evo­lu­tion no.1
    DARWINOVA EVOLUCIJA BR.2 / Dar­win’s Evo­lu­tion no.2
    DARWINOVA EVOLUCIJA BR.3 / Dar­win’s Evo­lu­tion no.3
    CRNO NA BIJELU / Black on White
    RASKRIŽJE / Cross-road
    MOJA MRTVA DOMOVINA & MOJA NIČIJA DOMOVINA / My Dead Home­land & My No Man’s Homeland
    POGLED U / Look Into

     .

    Zbir­ka poez­i­je Kaze

    Ko svile­na buba koja tka

    I umire usred svo­ga tkanja

     .

    .….…Prva kom­ple­ti­rana i objavl­je­na knji­ga poez­i­je M. S. Bosnawi nosi naziv Kaze. U nas­to­jan­ju otkri­ti šta to znači samo ime zbirke, iako nev­jerovat­no pod­sjeća na glagol kaza­ti, istraži­la sam mnošt­vo izvo­ra koji bi me mogli uputi­ti na rješenje.

    .….…Zapra­vo, riječ pred­stavl­ja neol­o­gizam sko­van od riječi skaze koja se nalazi u Vukovom rječniku i odnosi se na oblik pripovi­jednog tek­s­ta. Dak­le, autor­i­ca pravi amal­gam između same rad­nje govora/kazivanja i obli­ka u kojem tekst sam može kazi­vati. Kaze se sas­to­je od četrde­set kratk­ih mod­ernih poet­skih ost­varen­ja inspiri­rane svakod­nevi­com, potragom za Apso­lu­tom. Cijela zbri­ka nosi moto iz Borhesove knjige Fumes ili pamćen­je:

    .….…nje­mu je smet­a­lo što pas u tri sata i četr­naest min­u­ta (viđen sa strane) ima isto ime kao i pas u tri sata i pet­naest min­u­ta (viđen s lica)

    .….…Obil­jež­je ove post­mod­erne zbirke poez­i­je svje­doči o uključenos­ti autorice u svjetske tokove književnos­ti. Ona se, kao i svi post­mod­ernisti, zalaže na planu  poez­i­je za njeno shvatan­je kao čiste jez­ičke igre, pri čemu nas­ta­je svo­jevrsna dis­o­ci­jaci­ja sub­jek­ta. U auri nove pjes­ničke par­a­digme iščeza­va sva­ka ref­er­en­ci­jal­nost, pri­maran posta­je stav kojim se pri­lazi stvari­ma, dok one same nes­ta­ju i gube sva­ki smisao. Pod neposred­nim utje­ca­jem Borhesove poet­ike i u njenom ključu dobi­jamo for­mu koja se nas­to­ji afir­misati van svih dosad poz­natih nar­a­tivnih mod­ela. Zalažući se za svo­je­v­id­nu poet­iku mul­ti­medi­jal­nos­ti, tražeći kon­takt sa drugim umjet­nos­ti­ma i medi­ji­ma, vršeći dekan­on­izaci­ju poz­natih žan­ro­va, težeći tzv. intertek­stu­al­nos­ti pono­vo na tragu Borhesovog iskust­va i pledi­ra­jući za odbaci­van­je pret­jer­ane lit­er­arnos­ti i svih autorite­ta. Ukratko, Bosnawi se prik­lan­ja novom i radikalnom poiman­ju književnog pis­ma u okviru post­mod­ernističke par­a­digme. I to u svim svo­jim dje­li­ma, ne samo u Kaza­ma.

    .….…Sub­jekt u Kaza­ma, kako je i rečeno, doživl­ja­va dis­o­ci­jaci­ju, što je karak­ter­is­tično za ekspre­sion­iste. To podrazu­mi­je­va spoz­na­ju egzis­ten­ci­jal­nih diho­tomi­ja unutar samog sub­jek­ta, nemogućnost da uspostavi unutarn­ju cjelovi­tost. Borhesovu misao o sud­bi­ni koja voli pon­avl­jan­ja nalaz­i­mo i u kružnoj for­mi i kon­stant­nom vraćan­ju krugu u zbir­ci Kaze.

    Bude. Kao da me nije. Kriknem. Opi­pam se; 

    Kroz vla­siti­ti zvuk. U vlasti­toj bub­noj opni.

     ………………

    Sporim se, tako, tijes­na, između sebe i tijela.

     

    P.S. Zazor­na, vučem za sobom gluha udva­jan­ja.[2]

             Kaze su poet­s­ka proza. I hib­ridne su, kao i sve ono što je pot­pisano tin­tom M. S. Bosnawi. One sto­je na početku cjelokup­no objavlji­vanih djela i otkri­va­ju nam poče­tak jedne te iste koja svo­jim pisan­jem umire. 

    Naprav­im. Kip. U gip­su. Pa ga izli­jem, još

     čvršćeg. U bronzi. Sjed­nem naspram njega.

    Upi­tam: gdje ti je, kipu, duša? A kip se, preda

    Mnom, sruši. Onda, umjesto nje­ga, zapitam

    Svo­je tije­lo. I tje­lo se, u kip, pretvori.

    ……………

    Danas, zajed­no s kipom, stanem naspram ne-

    Ba. A zeml­ja, pod nama, zavrišti.

    P.S istoj, uče nas tije­lo i duša javi.

     

    .

    .

    Roman Katarz­ični snovi

    .

    .….…Prvi roman koji M. S. Bosnawi objavlju­je 1991. godine nakon dvi­je “pos­jete” zatvorskim ćeli­ja­ma, nakon prog­o­na i egzi­la koji je bio posljed­i­ca njenog, pri­je sve­ga, književnog anganž­mana. Nakon Sara­jevskog proce­sa ’82, M. S. Bosnawi posta­je svjet­s­ki poz­nat poli­tič­ki, književni disident i svjet­s­ki put­nik. Nakon lutan­ja po svjet­skim pri­je­stoni­ca­ma, koje, kako sama autor­i­ca kaže, liči na izg­nanst­vo Jevre­ja i nji­ho­vo lutan­je po svi­je­tu, Bosnawi izda­je, pod vrlo speci­fičn­im uvje­ti­ma, roman Katarz­ični snovi.

    .….…Roman je nes­vaki­dašn­ji. Po uzoru na sve što je rani­je pot­pisano njen­im imenom, svje­doči o avan­gard­nos­ti njenog sti­la i sprem­nošću na eksper­i­ment kad je riječ o for­ma­ma, o samom jeziku i bivšim književn­im tvorevina­ma. Osnov­na tema romana jeste neš­to što će posta­ti poet­ič­ka kon­stat­na njenog pera: jučer­ašn­ja žrt­va – današn­ji krvnik. Uzevši par­a­dig­mu žrtve jevre­jskog nar­o­da u fašis­tičkim pro­go­ni­ma dvade­se­tog stol­jeća koja kas­ni­je posta­je krvnik nad palestin­skim nar­o­dom, Bosnawi tre­ti­ra tem­atiku koja zaoku­pl­ja mis­li mnogih intelek­tu­ala­ca koji su zap­i­tani nad sud­bi­nom jednog nar­o­da. Gov­oreći o nar­o­du, Bosnawi pokazu­je u svom romanu kako se nar­o­di pon­aša­ju onako kako se pon­aša­ju pojed­in­ci, jer su nar­o­di poje­d­inac na jed­nom općem planu.

    .….…Katarz­ični snovi pred­stavl­ja­ju mod­er­an roman ispripovi­jedan na vrlo aut­en­tičan način. Bosnawi i u ovom djelu preuz­i­ma ulogu vodiča pop­ut Vergili­ja u Božanstvenoj komedi­ji. To će, vid­jet ćemo kas­ni­je, posta­ti također jed­na od karak­ter­is­ti­ka njenog pera. Sav roman zas­no­van je na fak­tu, bilo poli­tičkom, dnevnom ili vlastit­om. Sas­to­ji se od dvanaest katarz­ičnih sno­va. Akteri ovih sno­va su novi i stari književni kon­struk­ti: sama autor­i­ca, Elza (autoriči­na pri­jatelji­ca iz djet­injst­va), sul­tan Abdul Hamid, Anna Frank, Franc K. i još niz zan­imljivih medija.

    .….…Anna Frank u djelu pred­stavl­ja metaforu i inspiraci­ju. Naime, prvo­bit­na zamisao bila je napisati pan­dan Dnevniku Anne Frank  kroz sličnu for­mu djevo­jčice Iman iz Pales­tine. Među­tim, taj dnevnik dobio je sasvim drukči­je dimen­z­i­je. Dobio je katarz­ičnu dimen­z­i­ju stvarnos­ti pred kojom i dan-danas zat­varamo oči.

    .….…Franc K. (kako je u djelu imen­o­van), pred­stavl­ja lik koji je autor­i­ca pokušala pokaza­ti u sasvim dru­gom svjetlu nego što se to nameće samo čita­jući djela Fran­ca Kafke. Gov­oreći o dobro poz­natom Kafki­nom ost­varen­ju Pre­o­braz­ba, Meli­ka Sal­i­h­beg o samom djelu gov­ori kao o lit­er­arnom ost­varen­ju jednog katarz­ičnog sna, čiji je medij bio Franc Kaf­ka. Autor­i­ca želi naprav­i­ti palimpsest Pre­o­brazbe. Naime, taj katarz­ični san u lit­er­arnom smis­lu rezul­ti­rao je spomenu­tim djelom. Među­tim, sam san, kako tvr­di autor­i­ca, nije bio niti shvaćen niti pre­ne­sen u svom punom obliku. Pre­o­braz­ba kroz katarz­ični san pred­stavl­ja antic­i­pa­torsko puto­van­je Fran­ca K. do izrael­skih zloči­na nad Palestinci­ma. Nije se desio holokaust da bi se desi­lo ubi­jan­je palestin­skog nar­o­da. Isti takav san imala je Anna Frank u svom katarz­ičnom ost­varen­ju i njeno pris­ta­jan­je na odlazak u kon­cen­tra­cioni logor zapra­vo je samo revolt Anne nakon sna koji je prikazao i samu temu romana: žrt­va koja posta­je tlačitelj. Kao i Anna, i Franc K. se buni pro­tiv ono­ga što nje­gov nar­od  posta­je i lit­er­arno ost­varu­je svo­ju pobunu: pret­vara­jući Palestin­ca u kukca.

    .….…Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi pred­stavl­ja pobun­jenu kćer Hasanaginice, kako je i sama napomenu­la u jed­nom od inter­vjua. Ono što Hasanagini­ci nije dozvol­java­lo vri­jeme i okol­nos­ti, Meli­ka Sal­i­h­beg izabrala je za svo­ju sud­binu – književnu i svaku drugu.

    .

    .

    Savre­me­na dra­ma Citadel­la svjetla

     

    .….…U uvo­du za Citadel­lu svjet­la sreće­mo ključne odlike za defini­ran­je ovog djela, to su: savre­me­na i dra­ma. Temu drame autor­i­ca iznosi na samom početku:

    “CITADELLA SVJETLA” suvre­me­na je dra­ma, koja pred čitateljst­vo, i gle­dateljst­vo, postavl­ja sli­jedeće pitanje:

     

    ZAŠTO SE U LJUDSKOJ ZAJEDNICI GOTOVO UNIVERZALNO DOGADJA SUKOB IZMEDJU MIŠLJENJA I VLASTI? PRI ČEMU JE, HISTORIJSKI, AKTUELNA VLAST NAJČEŠĆE NA DOBITKU, AL’ POVIJESNO NA NESUMNJIVOM GUBITKU. UPRAVO OBRNUTO OD MIŠLJENJA, KOJE SKORO REDOVITO BIVA HISTORIJSKIM GUBITNIKOM, AL’ SE POVIJESNO POKAZUJE NESUMNJIVIM POBJEDNIKOM![3]

    .….…Mnoge odlike ove drame proi­zlaze iz žel­je autorice da dra­mu pred­stavi u duhu savre­menih dra­ma. Ako pra­ti­mo Pavličiće­vu pod­jelu drame pre­ma zas­tu­pljenos­ti sti­ha i proze, ova dra­ma pri­pa­da nje­gov­oj trećoj kat­e­gori­ji, tj. ovo je dra­ma u kojoj su ravno­pravno zas­tu­pljeni stih i proza. Kako se dra­ma sas­to­ji od dva čina, tako može­mo gov­oriti i o zas­tu­pljenos­ti sti­ha. Naime, prvi čin u cijelosti je spje­van u for­mi slo­bodnog sti­ha. Ovaj čin je kao prošireni uvod dra­mi, odnos­no temi drame koja se razrađu­je u nas­tavku djela. Drugim činom domini­ra proza, a sti­hovi se javl­ja­ju samo u vidu cita­ta ili molitvi koje izgo­vara­ju likovi.

    .….…Citadel­lu svjet­la odliku­je polis­tilematičnost. Kao dra­ma svakako pri­pa­da književ­noum­jet­ničkom funkcional­nom stilu, ali po dodat­nim odlika­ma na planu forme, ona objed­in­ja­va i mnoge pravce naučnog funkcionalnog sti­la. Iako se citat­nost već duže vri­jeme ubra­ja među odlike književ­noum­jet­ničkog sti­la, tre­ba reći da se citat­nost koju nalaz­i­mo u ovoj dra­mi može sma­trati odlikom naučnog sti­la, najviše po tome što su citati nave­deni dosljed­no uz bib­li­ograf­sku jedinicu. Ta jedini­ca nije fik­cional­na kao kod drugih auto­ra, npr. Kiša, ovd­je je ona dosljed­no nave­de­na i prov­jerlji­va. Svi ovi podaci dati su u fus­no­ta­ma. Neki od prim­jera su:

                Qur’an, 7:179.[4]

                Vid­jeti: Novi zav­jet, Evand­jel­je po Mate­ju, gla­va 5.[5]

                Ar. Berzah, pred­me­tom je mnogih gnos­tičk­ih studi­ja, i različi­tih tumačen­ja. Ovaj autor ponudio je vlasti­ta u inter­dis­ci­pli­narnoj studi­ji: Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi, Miomiris gnoze / ‘Arfu’l-‘irfan, autorsko izdan­je, Sara­je­vo 2006. Opširni­ju infor­ma­ci­ju naći na: www.bosnawi.ba, Bib­li­ografi­ja, podlink Gnoza/‘Irfan.[6]

                Same fus­note češće su prisutne u naučnom stilu, ali kako ova autor­i­ca ima cilj svog čitatel­ja pri­je sve­ga informi­rati, onda su fus­note neizostavne. Zan­imljiv je podatak da je ova dra­ma napisana na 252 stran­ice, a da u njoj ima 171 fus­no­ta. Vid­jeli smo kako autor­i­ca upuću­je na bib­li­ograf­sku jedinicu, čime ona indi­rek­t­no upuću­je i na čitan­je tih tek­sto­va u orig­i­nalu. Na drugim mjes­ti­ma mogu se naći prim­jeri gdje je ta upu­ta eksplic­it­no data, kao:

                Josipove. Vid­jeti ovu kras­nu priču ispričanu u Qur’anu, u 12. poglavlju.[7]

    Ovakav dija­log među tek­stovi­ma te inter­net strani­ca­ma na koje autor­i­ca upuću­je od drame prave hipertekst. Jed­no dje­lo upuću­je na dru­go (od istog ili dru­gog auto­ra), dje­lo na inter­net-stran­icu, inter­net-stran­i­ca na neki podlink (poz­na­jući inter­net već smo svjes­ni beskon­ačnos­ti ovih upu­ta). Ovd­je čak i jed­na fus­no­ta upuću­je na drugu te se nepažljiv ili nedo­voljno upo­ran čitatelj može izgu­biti u čitan­ju sko­ro kao u Haz­arskom rečniku.

                Miraž, fata­mor­gana vode u pustin­ji. Vid­jeti bil­ješku 22.[8]

    Iz neko­liko nave­denih fus­no­ta mogli smo pre­poz­nati i autoref­er­en­ci­jal­nost, tj. direk­t­nu uključenost autorice u samo dje­lo. Ona pored objašn­jen­ja, pri­jevo­da, bib­li­ografi­ja i sl. daje i lične komentare, iznosi vlasti­to oduševl­jen­je, gov­ori o inspiraci­ji za nas­tanak djela.

    Mjesto i ulo­ga (dva) pro­lo­ga u mus­li­man­skoj “imag­i­naci­ji od sjene” inspiri­rat će Shake­spearea da i sam svo­je drame započin­je pro­loz­i­ma Pripov­jedača.[9]

    .….…Uz ime­na liko­va i nazi­va mjes­ta autor­i­ca daje i značen­ja tih ime­na, a to dovo­di u vezu s odlika­ma koje likovi nose u djelu. Autor­i­ca kao da krati posao čitatelju koji bi pošao putem čitan­ja djela kao sim­boličke forme.

    Nev­jerovat­no je koliko će topon­i­mi, kao i vlasti­ta lič­na ime­na, korišteni u ovoj dra­mi, imati unutarn­ju značen­jsku vezu sa mjes­ti­ma rad­nje, i ličnos­ti­ma koje ih nose. Evo neko­liko prim­jera! Najpri­je, ime gra­da u kom se rad­n­ja dogad­ja, Hal­ab, na ara­p­skom znači mli­jeko, koje u Poslaničkoj tradi­ci­ji sim­bolizira znan­je, ‘ilm. Grad je, pre­ma leg­en­di, dobio ime po mli­jeku kojeg je Poslanik Ibrahim/Abraham, mir na nj! Dje­lio put­nici­ma nam­jer­nici­ma. (…)[10]

    .….…Kako je rad­n­ja smješte­na u Sir­i­ji, a tema se tiče islamske filo­zofi­je, tako je i očeki­vana učesta­la upotre­ba riječi i ime­na stra­nog pori­jekla. Uz svaku riječ ori­jen­talnog pori­jekla autor­i­ca nudi bil­ješku u kojoj se nalazi pravil­na (rječnič­ka) tran­skrip­ci­ja, prijevod(i), moguće var­i­jaci­je te, što je poseb­no zan­imlji­vo, ukazu­je na pogrešno odomaćeni oblik (ako je pogrešan) u našem jeziku.

    Ar. dikr, sjećan­je na Boga, dozi­van­je Boga Nje­gov­im Imeni­ma, lamen­traci­ja, itd.[11]

    Ar. Qadi, pravnik, sudi­ja. Ter­min kadi­ja bosan­s­ka je, i sas­ma pogreš­na, verz­i­ja, budući da više liči na ter­min qadiya, koji znači: pravni slučaj, zakon­o­davna akci­ja, itd.[12]

    .….…Ime­na liko­va pisana su u glavnom dijelu tran­skribi­ra­no bez mogućih otežava­jućih ozna­ka akcen­ta i sl. O ovome gov­ori i autorica:

    Ar. Hal­ab. U ovom tek­stu, čitatelj će naići na mnošt­vo ara­p­skih vlasti­tih ime­na, toposa, teološko-gnos­tičk­ih ter­mi­na, čija će znanstve­na tran­skrip­ci­ja biti davana u fuss-nota­ma, jer je u sluča­ju igran­ja Drame nji­hov prav­i­lan izgov­or imper­a­ti­van. U samom tek­stu izb­jeg­nu­ta je radi olakša­van­ja čitan­ja.[13]

    .….…Veo­ma je zan­imljiv grafos­tilis­tič­ki pos­tu­pak vezan za upotre­bu imenice Allah. Autor­i­ca ovu riječ piše sa tri grafe­ma l (All­lah). Pos­tu­pak je grafos­tilis­tič­ki motivi­ran, vezu­je se za sličnost sa orig­i­nal­nim, ara­p­skim pisan­jem. Latinič­na tri grafe­ma l jedan do dru­gog pod­sjeća­ju na oblik ﷲ . Da je riječ o svjes­nom pisan­ju ova tri grafe­ma svje­doče dru­ga gem­i­ni­rana ime­na: Muhammed, Muqad­dim, Qas­sas, Ayyu­bi i sl. Čak i dru­ga ime­na sa gem­i­ni­ran­im l ima­ju samo dva l, naprim­jer, Hal­ladž.[14]

    .….…Tem­ats­ki gledano, ova dra­ma tre­ti­ra jed­nu od najz­nača­jni­jih tema povi­jesti: da su vlast i mišl­jen­je u stal­nom sukobu. S tim u vezi čin­jeni­ca je da aktuel­na vlast biva na dobitku, a mišl­jen­je na gubitku. Među­tim, povi­jes­no gleda­jući, mišl­jen­je je to koje je na dobitku, za raz­liku od aktuelne vlasti, koja je na gubitku. Danas svi znamo ko je bio Sokrat, ali ne znamo ko su bili nje­govu egzeku­tori. Iz ličnog iskust­va, autor­i­ca tre­ti­ra ovu temu kao ishodište Spoznaje/Iluminacije jer ono pre­ras­ta u metafiz­ičko pitan­je koje je rezul­ti­ralo i samom dramom.

    .….…Prvi čin drame je u tradi­ci­ji teatra sje­na – karađoz: mis­lio­ci koji su u sukobu sa vlašću (Sokrat, Pla­ton, Aris­to­tel, Hipati­ja od Alek­san­dri­je – široj javnos­ti nepoz­na­ta neo­pla­toničar­ka, Hal­adždž i nje­go­vo poiman­je jedin­st­va Bit­ka) pred­stavl­jeni su u povi­jes­noj pob­je­di nad vlašću koju pam­ti­mo samo po zločinu, ali ne imenom i djelom kako pam­ti­mo njene žrtve.

    .….…Dru­gi čin – Grim­izni um: pred­stavl­ja sasvim novu dra­mu koja svje­doči o toj his­tori­jskoj kon­stan­ti suko­ba između mišl­jen­ja i vlasti na prim­jeru Suhravardi­ja. U ovaj čin autor­i­ca uvo­di papir­nate likove koji pred­stavl­ja­ju zvaničnu islam­sku ule­mu. Ta ista ule­ma pravi smut­nje koje dovode do smaknuća Suhravardi­ja. Ti papir­nati likovi su doslovn­jaci koji tumače Kur’an kao tekst, kao mrt­vo slo­vo na papiru. I nji­ma ne odgo­vara misao o Kur’anu, real­izaci­ja Kur’ana.

    .….…Tehnič­ki gledano, ako dra­ma ikad postane komad koji će se izvodi­ti na daska­ma, morat će se prib­jeg­nu­ti mnogim savre­menim meto­dama. Moguće i tek uvršten­im u mod­er­no pozorište. Naime, “pripov­jedač” drame i voditelj kroz dra­mu jeste Dar­fa Hatun koja sve vri­jeme održa­va link-konek­ci­ju sa svim ostal­im likovi­ma iz drame.

    .….…Još jed­no hib­ridiziran­je žan­ra. I još jed­no hib­ridiziran­je teme u kor­pusu Melike Sal­i­h­beg Bosnawi. I može­mo reći, još jed­na konstatna.

     .

    .

    Zbir­ka ese­ja Sku­pa

    .

    .….…Zbir­ka ese­ja Sku­pa jed­na je od naji­no­v­a­tivni­jih zbir­ki. Ona je ne samo svo­jom for­mom, koja je zan­imlji­va i naruša­va sva­ki hor­i­zont očeki­van­ja, već, najpri­je, svo­jom sadrži­nom toliko zan­imlji­va da se čita u jed­nom dahu. Bez obzi­ra na to što će autor­i­ca čitatel­ja provesti iz jedne dimen­z­i­je umjet­nos­ti u drugu, što će ga u jed­nom trenutku isprovo­ci­rati, knji­ga će dojmi­ti svakog pažljivog čitatelja.

    .….…Književnost je umjet­nost obliko­vana jezikom i obliko­vana u jeziku. Sve odgov­ore koje ona nudi, nudi riječju, svo­jim naj­jačim i jedin­im oruđem. Može­mo na neki način reći da je to jed­na od opsesivnih tema u ovoj zbir­ci. Pojam riječi. Pojam jezi­ka. I bit­ka u jeziku. Može­mo isto tako reći da je to opsesiv­na tema kom­pletnog književnog stvar­alašt­va Melike Sal­i­h­beg Bosnawi.

    .….…Pri­je nego što kren­em sa anal­i­zom poje­d­i­načnih ese­ja, reći ću neš­to o samoj for­mi koju je autor­i­ca izabrala da joj bude sred­st­vo. Naime, esej, kao književ­na for­ma nasta­la u spo­ju objek­tivnog i sub­jek­tivnog, naj­pogod­ni­je je “tlo” za ovakvu vrstu umjet­ničkog stvaran­ja. Iako je jako pop­u­laran u mod­er­nom vre­menu, granice ese­ja kao književne vrste nisu strik­t­no defini­rane, što dopri­nosi nje­gov­oj pop­u­larnos­ti. U neko­liko ese­ja u ovoj zbir­ci naići ćemo na oduševl­jen­je autorice ovom for­mom. Nje­gove granice su toliko podatne­ što dokazu­je i ova zbir­ka, da prve ese­je ovog djela, koji pred­stavl­ja­ju goto­vo intim­nu književnost, može­mo poveza­ti s drugim ese­ji­ma koji gov­ore o veliči­ni his­tori­jskih ličnos­ti Indi­je, Pak­istana, Fran­cuske i sl. Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi svjes­na je prirode ese­ja, pa u uvo­du iznosi svo­ju bojazan da mjes­tim­ice čitatelj može prim­i­jeti­ti kako klasič­na for­ma ese­ja nije sasvim zado­vol­je­na na svakom mjes­tu u njenoj zbir­ci. Takve sluča­jeve, ili  “ispade”, ona sama nazi­va pro­to-ese­ji­ma, začin­jući, očigled­no, sasvim novu for­mu, i pri tom je odmah i imenu­jući. Na neko­liko mjes­ta, Autor­i­ca oda­je počast ese­ju uopće kao umjet­ničkoj vrsti, riječi­ma: Esej je plemić međ književn­im for­ma­ma! Bosnawi se igra jezikom, pa pori­jek­lo riječi esej traži u latin­skom jeziku povezu­jući ga sa glagolima:

          1. esse – biti
          2. essu­rio – biti gladan, gladovati, ginu­ti za nečim.

    .….…Pojam otvorenog djela je mož­da i jed­i­na defini­ci­ja svih djela čija je autor­i­ca Bosnawi. U mod­er­nom shvatan­ju, tek­stovi komu­ni­ci­ra­ju među sobom. To autor­i­ca dokazu­je i opaskom koja se tiče ime­na ove zbirke. Tek­stovi oku­pljeni u ovoj zbir­ci sami su sebi dali ime Sku­pa.

    .….…Na samom početku, čitatelj će biti izne­nađen razno­likošću stilo­va, mis­li, tema, peri­o­da, razno­likošću auto­ra itd. koji­ma se Meli­ka S. Bosnawi bavi. Ali nas pozi­va­jući u uvo­du knjizi da pre­poz­namo istu tin­tu, kori­to iste rijeke, istu duhovnost.

    .….…Ako pogledamo sadržaj, uočit ćemo zan­imljivu kon­cep­ci­ju u nje­mu. Poglavl­ja nose nazive: Riječ i Misao, Riječ i Riječ, Riječ i Oko, Riječi i/li Čin. Sva­ki od pod­naslo­va nosi u sebi tu tvo­račku riječ. Autor­i­ca je pone­se­na lje­po­tom Boži­jeg gov­o­ra, izrečenog u Kur’anu imper­a­tivom: Budi, i bi! Ili bib­li­js­ki: U početku bijaše Riječ! svjes­na koliko je jezik blago­dat koja omoguća­va pos­to­jan­je. Sva­ka je riječ, za autoricu, započin­jan­je jednog stvar­alačkog čina. Sva­ki umjet­nik stvar­alac je po uzoru na Stvoritel­ja. Sve što pos­to­ji imen­o­vano je jezikom, tj. neš­to pos­to­ji jer je imen­o­vano jezikom. Pa i sam Čov­jek je najpri­je Riječ.

    .….…Prvo poglavl­je bavi se Riječju iskušanom u pro­ce­su pre­vođen­ja, kako je to naz­vano u knjizi: Iskust­vo sfin­ge jezi­ka. Otkrivši metafiz­ičnost Riječi, Autor­i­ca citi­ra tal­i­jan­sku izreku tradut­tore – tra­di­tore, ilus­tri­ra­jući je “igrom” pre­vođen­ja fran­cuske riječi rien preko engleskog noth­ing do bosan­skog niš­ta koja igra Meli­ki Sal­i­h­beg Bosnawi potvrđu­je suštin­sku nepre­vo­di­vost, poseb­nost, ali i poje­d­i­načno, sasvim osobeno bogat­st­vo svakog jezika.

    .….…Razlog zbog koje je ovaj dio knjige naz­van Riječ i Misao, osim ovog sasvim orig­i­nalnog metafiz­ičkog promišl­jan­ja, poči­va u priro­di koji prodire u filo­zofi­ju Kasi­ma Pro­hića. Intim­nost ovog ese­ja može na mahove zbuni­ti čitatel­ja, ali ta će sub­jek­tiv­na nota tek­s­ta rezul­ti­rati pot­punim uvidom u Pro­hiće­vu ličnost. Ali i u ranu, još u stu­den­stkim dan­i­ma, filo­zof­sku zrelost autorice.

    .….…Dru­go poglavl­je nosi naziv Riječ i Riječ i bavi se uglavnom, kako se može i pret­postavi­ti, književnošću. U ovom dijelu, za raz­liku od prethodnog, naići ćemo na klasičnu for­mu ese­ja. Eduka­tivni nivo ese­ja koji se bave prika­zom ličnos­ti pak­istan­skog filo­zo­fa, pjes­ni­ka, pravni­ka, ped­a­goga i poli­tičara (ide­jnog začet­ni­ka izd­va­jan­ja Pak­istana kao samostalne države), koji je sa zapad­nih sveučil­išnih kat­edri boga­tio Europu dušom Istočn­ja­ka, otvara­jući joj riznice islamske književnos­ti, a dušu Islam­skog isto­ka pje­van­ji­ma engleskih zane­sen­ja­ka – Muhamme­dom Iqbalom Lahuri­jem. On je, kako kaže Bosnawi, oslobađao jed­nu stranu svi­je­ta od samoz­ab­o­ra­va, a drugu od sebičnos­ti i samozado­voljst­va, opi­jao se snagom koju je nalazio u rev­olu­ci­ja­ma Isto­ka i Zapa­da, i učio na nji­hovim greška­ma. Naše obra­zo­van­je je zapad­no­cen­trično. To može izgle­dati kao neš­to što zaključu­je današn­ja omlad­i­na, ali Bosnawi to već otkri­va o sebi u svom prvom romanu Katarz­ični snovi: No, pri­je nas­tavka, moram se opet na trenu­tak vrati­ti u (europ­sku) prošlost moje nao­brazbe.[15] Posljed­i­ca toga je pot­puno nepoz­na­van­je mnošt­va auto­ra i djela, između ostal­ih i Lahuri­ja. Pored toga, nedos­tup­nost Iqbalovih djela i dan-danas, goto­vo trideset god­i­na nakon nas­tan­ka ovog ese­ja, čini dodat­nu otežava­juću okol­nost. Od Muhamme­da Iqbala, na bosan­skom jeziku, dos­tup­na je samo jed­na knji­ga: Obno­va vjer­ske mis­li u isla­mu. U ovom ese­ju nalaz­i­mo divan uvid u nje­gov književni opus preko reprezen­ta­tivnog prim­jera Božanstvene komedi­je isla­ma – Džavid­name.

    .….…Pored pre­di­vnih mis­li o ljubavi, defini­ran­ja poj­mo­va tes­saw­u­fa, miradža, poj­ma utr­nuća u Bogu (Neko ko je u meni više Ja nego sam ja), iz ese­ja Stanze i Caden­ze, O i oko­lo Božanstvene komedi­je Muham­ma­da Iqbâla, izbi­ja i obra­zov­na nam­jera autorice, ali i to da ona sama pronalazi svog sug­ov­orni­ka u velikoj ličnos­ti Iqbala.

    .….…U pisan­ju ima valj­da nečeg što je najbolji lijek pro­tiv sebičnos­ti. Šta je ovo naše pisan­je doli samo žel­ja da se podi­jeli lje­pota? Bosnawi, ovom svo­jom kaden­com, međuigrom, pjes­ničkim komen­tarom Iqbalovih stanzi, pokazu­je da svo­je pisan­je vidi samo kao dija­log, kao rep­liku na napisanu riječ i Isto­ka i Zapa­da. Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi preuz­i­ma ulogu vodiča, pop­ut one koju ima Rumi u Iqbalovoj Božanstvenoj komedi­ji isla­ma, tj. Džavid­na­mi, Knjizi o vječnos­ti, i Vergili­je u Dan­teovoj Božanstvenoj komedi­ji, pa nas, čitatel­je, posred­no provlači kroz slo­jeve ne samo Iqbalove književnos­ti, već i nje­gove filo­zofske i islamske sufi­jske mis­li. I inače, Bosnawi je vodič kroz sve ono što piše o sebi i o drugi­ma i za druge. Pomoću klasičnih sufi­jskih moti­va mora, Bosnawi nam prenosi kako Iqbal, posred­stvom Rumi­ja, doživl­ja­va sud­binu čov­je­ka, nje­govu malešnkost ili veličinu: Sud­bi­na prašine je da bude noše­na vjetrom, kame­na da bude bačen, rose da padne, a ti, … jesi li more, sud­bi­na ti je da zau­vi­jek tra­ješ.

    .….…Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi izd­va­ja najzan­imljivi­je ličnos­ti iz Iqbalo­va djela, pop­ut Men­su­ra Hal­adža, Ničea i sl. Kao i Dan­tevom Komedi­jom, čitatelj će puto­vati zajed­no sa pis­cem, a u našem sluča­ju, mi sami ćemo čini­ti još jedan prsten u posred­ništvu. Raz­li­ka je u tome što u ovom Iqbalovom sluča­ju putu­je­mo nebes­i­ma. Našavši se na Nebu hereti­ka, Šej­tan, kao lik pro­go­vara: O, Gospo­daru pravde, i nepravde, ponižen sam društvom Čov­je­ka. On se pon­aša kao divl­jač koja sama dolazi i nudi se lovcu. Oslo­bo­di me, Gospo­daru, tak­va pli­je­na… Ištem od Tebe čov­je­ka koji me poz­na. Pre­ma takvom čov­jeku Boži­jem pokaži mi put. Ja želim stvoren­je koje mi zakreće vratom, i pred čijim stopal­i­ma drhtim. Čov­je­ka koji bi mi rekao: “Gubi se od mene!”, čov­je­ka pred kojim niš­ta više ne bih želio. O, Bože! živog čov­je­ka koji voli istinu. Mož­da ću tako naći zado­voljst­vo u porazu.

    .….…I u sljedećem ese­ju Sal­i­h­beg Bosnawi zadrža­va ulogu vodiča kroz književno dje­lo, ovaj put, Lju­bice Osto­jić. Naime, Bosnawi je autor ese­ja o Lju­biči­noj knjizi Vidi­mo se jučer, koja nosi vrlo intri­g­an­tan naziv, začuđu­jući, a koji se igra rel­a­tivnošću poj­ma vre­me­na. Ovaj esej na najbolji način kore­spondi­ra sa ostatkom knjige i prirodom književnos­ti kojim se bavi Bosnawi. Lju­bičin stih Riječ uvi­jek nov koz­mos poči­va nalaz­i­mo, u različitim for­ma­ma, u cijeloj ovoj zbir­ci, kojoj on može mož­da posluži­ti kao svo­jevrsna defini­ci­ja. Riječ je, za Bosnawi, stvar­alač­ki čin, kao i za Lju­bicu Osto­jić. A pjes­ništ­vo koje stvara Bosnawi ima cilj odgo­ji­ti čov­je­ka. Na tak­vo pjes­ništ­vo Rumi­ja, Iqbala i Melike Bosnawi mož­da se može prim­i­jen­i­ti tvrd­n­ja da je ono nasljed­nik poslanst­va.

    .….…Treći cik­lus ese­ja u Zbir­ci naslovl­jen je Riječ i Oko i on svje­doči o spo­ju književnos­ti i slikarst­va. Ovaj esej je ovd­je objavl­jen u dru­gom izdan­ju, a prvi put je objavl­jen u knjizi Vlas­nik vre­me­na koji sadrži i druge književne prikaze likovnih umjet­ni­na različi­tih ori­jentaci­ja. To je svo­jevrsni eksper­i­ment Melike Sal­i­h­beg Bosnawi u koji se upusti­la spoz­nava­jući umjet­nost slikarst­va. U prvom od ese­ja u zbir­ci Sku­pa, Bosnawi nas upoz­na­je s ličnošću zna­meni­tog mis­lio­ca i muz­ičara, filo­zo­fa i prak­tičara, slikara Paula Kleea. Pored spo­ja književnos­ti i slikarst­va, u ovom ese­ju nalaz­i­mo raspravu o tome kako naći zajed­nič­ki jezik književnos­ti i muzike. Svje­dočeći o Kleeovoj apstrak­ci­ji, Bosnawi tvr­di kako su nje­go­va djela jed­načine sa više nepoz­natih. Kleeove ple­menite mis­li o umjet­nos­ti slažu se sa poiman­jem umjet­nos­ti u svi­je­tu Bosnawi-umjet­nos­ti: Umjet­nost ne repro­duci­ra vidlji­vo, nego čini vidljivim. U Kleeovoj filo­zofi­ji nalaz­i­mo neo­tuđivost vre­me­na i pros­to­ra. Rek­li bis­mo, hrono­top­s­ki ustro­jen svi­jet svje­doči pos­to­jan­ju. Pomak u (stvorenom) pros­toru, pomak je u (stvorenom) vre­menu. Apstrahi­ran­je, čemu je sklona mod­er­na umjet­nost, Klee defini­ra na sljedeći način: Biti apstrak­tan u slikarstvu, dak­le, ne znači apstrahi­ran­je mogućnos­ti upoređen­ja s pred­me­ti­ma iz prirode, nego to znači pris­tupi­ti oslobađan­ju čis­tih fig­u­ra­tivnih odnosa.

    .….…Dru­gi esej u ovom cik­lusu priv­id­no iznev­jer­a­va dosadašn­ju for­mu ese­ja. Svje­doči­mo dija­logu autorice sa sobom, ili igri dopi­si­van­ja autorice sa umjet­nošću slikara Edi­na Numankadića, i Numankadića samog. U ovom ese­ju išči­tat ćemo, mož­da, samoljublje književnos­ti kao umjet­nos­ti obliko­vane jezikom, jer jezik je prirod­no sred­st­vo koje je vezivno tki­vo svake druge umjet­nos­ti. Intere­sa­tan je pod­naslov Pisan­je o škra­ban­ju, koji može biti zane­maren nakon velikog naslo­va Palimpsest Egzis­ten­ci­je. Palimpsest, kao ide­ja ispi­si­van­ja novog tek­s­ta po pređašn­jem, u ovom ese­ju dobi­ja drukči­je dimen­z­i­je. On, zapra­vo, proširu­je svo­je granice, vodeći do same Egzis­ten­ci­je-kao-Takve, kako bi to rekla Bosnawi. U ovom ese­ju palimpsest ne pred­stavl­ja samo nano­vo pisan, prepravl­jan tekst, nego brisan­je, tj. prepravl­jan­je i same nam­jere slikara Edi­na Numankadića.

    .….…Četvr­ti cik­lus nosi naziv Riječ i/li Čin. Autor­i­ca se i u ovom dijelu igra jezikom već samim naslovom. I dal­je sus­reće­mo goto­vo sasvim monološku nar­av ese­ja. Ovog puta Meli­ka raz­go­vara sa Slikom. Preispitu­jući šta sli­ka znači za Meliku pre­poz­na­je­mo i na fonet­skom nivou igru autorice. MeliKA i sliKa. Kako je sli­ka umi­jeće korišten­ja boja, prethod­ni esej se prirod­no nas­tavl­ja na ovaj dajući određene odgov­ore i pri­je postavl­jan­ja pitan­ja. Naime, autor­i­ca u ese­ju o Kleeu ističe citat u kojem pronalazi mož­da i svo­je mis­li o priro­di tzv. Niš­tavi­la: Sva­ka boja počin­je od svo­ga niš­ta, to jest od vrhunske tačke sus­jedne boje, u početku polahko, a zatim sve više ras­tući dok ne doseg­ne vlasti­ti vrhunac; zatim se polahko sman­ju­je, pre­ma svom niš­ta, to jest pre­ma vrhun­skoj tač­ki druge sus­jedne boje.

    .….…Cijela je zbir­ka uron­je­na jezikom u jezik, i Sal­i­h­beg Bosnawi svo­ju zbirku prim­iče kra­ju ese­jom koji se tiče lingvis­tike. Naz­vavši esej Lingvo­cid, pre­poz­na­je­mo snažan kri­tič­ki stav pre­ma onome što se deša­va u bosnis­ti­ci. Autor­i­ca se bori za kom­poz­it­nost bosan­skog jezi­ka. Njeno snažno Ne! sakaćen­ju, Ne! pur­iz­mu, Ne! normi­ran­ju u pleon­azam­skom smis­lu smješ­ta ovaj esej u našu svakod­nevicu. Naći ćemo mnošt­vo igara riječi­ma u ovom ese­ju. I stvarnos­ti koja nas okružu­je. Ruga­jući se poj­mu entite­ta, kao lingvis­tičkom pro­duk­tu Dej­ton­skog spo­razu­ma, ona navo­di jedan entitet prisu­tan u nama: entitet mržnje.

    .….…Na kra­ju, jedan od najboljih ese­ja, čija je aktuel­nost teme danas najveća, autor­i­ca nazi­va Dekon­struk­ci­ja “dekon­struk­ci­je”. On je, naime, pisan za slove­nač­ki uni­verzitet­s­ki časopis koji se bavi položa­jem žene u isla­mu, koji je prekriv­en his­tori­jskim naslaga­ma, klasičn­im i novim stereotip­i­ma. Pomažući čitatelju da razu­mi­je čas­ni položaj koji žena ima u ovoj najm­lađoj abra­ham­skoj religi­ji, autor­i­ca kaže, ako čita­mo Islâm na osnovu nje­gov­ih izvo­ra, moramo vid­jeti da je on religi­ja, koz­mogo­ni­ja, esteti­ka, med­i­c­i­na, poli­ti­ka… slo­bod­nih lju­di; i muškara­ca, i žena, ravno­pravno. Bosnawi se pozi­va na kur’anske ajete tražeći u nji­ma, i samo u nji­ma, dokaze lje­pote islama.

    .….…Sva­ki njen tekst je u pot­punos­ti znak, putokaz na ono prethod­no ili ono sli­jedeće. Obra­zovni nivo, sves­tra­nost tek­sto­va, poseb­nost njenog jezi­ka i mis­li svrsta­va nje­na djela među začet­nike novog poret­ka stvari. Dokaz za to je ova zbir­ka nas­ta­jala u peri­o­du od trideset i četiri godine.

    .

    .

    Umjesto zaključ­ka

    .

    Sva­ka lit­er­atu­ra je i filozofija.

     .

    .….…Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi prošla je različite optužbe: od one da je hrvats­ki nacional­ista do toga da je islam­s­ki fun­da­men­tal­ista. Bilo kako bilo, autor­i­ca nije posus­ta­je pod pro­go­ni­ma i pri­tisci­ma. Čini se da sve nedaće koje su prisutne rezul­ti­ra­ju jed­nim – inspiraci­jom. Iz svakog peri­o­da svje­doči jed­na knji­ga o jed­nom te istom sub­jek­tu koji je posveću­je jed­nom Izvoru. Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi pronalazi­la je inspiraci­ju u povi­jesti i velikim temama kao i u svakod­nevi­ci, jed­nos­tavn­im ogled­i­ma koji­ma dje­ca izlažu star­i­je i slično. Autor­i­ca u svo­jim sus­re­ti­ma sa bilo kojom vrstom umjet­nos­ti i bilo kojom temom ne gle­da his­tori­jsko-umjet­ničke “inten­ci­je”, već traži unutarn­je značen­je. Ono koje dje­lo samo po sebi nameće i koje kreira. Sva­ki njen tekst prožet je poet­skim jezikom, bilo da gov­o­rimo o dra­mi, romanu, gnozi ili ese­ji­ma. Jezik u svakom sluča­ju biva pre­bo­gat pjes­ničkim rit­mom i značen­jem. Mož­da bis­mo na taj način mogli reći da je ona pri­je sve­ga pjes­nikin­ja. Objav­i­la je ukup­no 15 knji­ga. Dobar razlog da se o njoj napiše veli­ka studi­ja. Nje­na djela nisu kristal­no jas­nih grani­ca: kako među žan­rovi­ma književnog umjet­ničkog sti­la, tako ni među dis­ci­plina­ma također. Ona poe­t­izira roman, mul­ti­dis­ci­plini­ra dra­mu, unosi značen­je dru­gog jezi­ka u vlasti­ti, istovre­meno se bavi književnošću i mnogim drugim polji­ma, a najviše filo­zofi­jom. Nje­na potra­ga za Apso­lu­tom tra­je od najrani­jih dana i najrani­je objavl­jenih djela pa do kra­jn­jeg tek­s­ta. Eksper­i­men­ti­ran­je na svakom polju pot­puno je otvore­na mogućnost i u tome leži avan­gard­nost njenog izraza.

    .….…Religi­jsko biće mno­gi sma­tra­ju pred­his­tori­jskim bićem, bez ikakvih meto­da i ikakvih cil­je­va, jer su nji­hovi iden­titeti zadati i preuzeti od star­i­jih gen­eraci­ja. Nije li M. S. Bosnawi ta koja je sruši­la ovu kon­cep­ci­ju? Autor­i­ca je poseza­la za svim mogućim sred­stvi­ma u svo­joj gnos­tičkoj nam­jeri. I nije poz­navala granice. I zbog toga je za nju sva­ka lit­er­atu­ra ujed­no i bila filozofija.

    .….…Jan­u­ara 2020. godine napuni­la bi 75. god­inu živ­ota i naprav­i­la bi per­for­mans koji slavi Živ­ot. Jan­u­ara 2020. više je fiz­ič­ki nema, ali ulaskom na bosnawi.ba vidim da živi. Punim plući­ma. Ali da je fiz­ič­ki na stran­icu posljed­nju put svrati­la da napiše posljed­nju pjesmu.

    Bis­mi’l­lah

    … kad se biće zgrči u kljunu vremena

    pa ne može ni nazad u tišinu

    u već jest

    utrobu prošlosti

    ni napri­jed u zvuk

    u još ne

    u nared­ni trud­ni tren

    već samo u

    međupros­tor

    među­vri­jeme

    u muk

    u Bezrah!

    U Tajnu nad tajnama!

    (Sara­je­vo, 4. lip­n­ja / juna 2017. godine u 12,19h)

    .

    Izvori

    .

    Sal­i­h­beg Bosnawi, Meli­ka (1977) Kaze, Svjet­lost, Sarajevo.

    Sal­i­h­beg Bosnawi, Meli­ka (1991) Katarz­ični snovi, Fi-Grafik, Tuzla.

    Sal­i­h­beg Bosnawi, Meli­ka (2008) Citadel­la svjet­la, Autor, Sarajevo.

    Sal­i­h­beg Bosnawi, Meli­ka (2009) Sku­pa, Autor, Sarajevo.

     

    Lit­er­atu­ra

     

    Đuričković, Dejan (2006) Biti ili ne biti angažo­van, U: Izraz, jan­u­ar-mart 2006. Sarajevo.

    Ger­bran, Alen, Ševal­i­je, Žan (2004) Rečnik sim­bo­la: mitovi, snovi, običaji, pos­tup­ci, obli­ci, likovi, boje, bro­je­vi, Kiša, Novi Sad.

    Lešić, Zdenko (2005) Teori­ja književnos­ti, Sara­je­vo Pub­lish­ing, Sarajevo.

    Popović, Tan­ja (2007) Rečnik književnih ter­mi­na, Logos Art, Beograd.

    Vujak­li­ja, Milan (2007) Lek­sikon stranih reči i izraza, Prosve­ta, Beograd.

     

    [1] Naziv per­for­mansa koji je Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi priredi­la u okto­bru 2008. god­inu u Kuršum­li medresi na pro­mo­ci­ji svo­je drame Citadel­la svjet­la.

    [2] Meli­ka Sal­i­h­be­gov­ić, Kaze, Svjet­lost, Sara­je­vo,  1977. str. 17.

    [3] Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi, Citadel­la svjet­la, Mim, Sara­je­vo, 2008. str. 9. Citat je nave­den dosljed­no, veli­ka štam­pana slo­va preuze­ta su onako kako ih i autor­i­ca navo­di. U citatu nisu stavl­jene oznake (sic!) pored greša­ka jer za ovaj rad nisu od pre­sudne važnosti.

    [4]Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi, Citadel­la svjet­la, Mim, Sara­je­vo, 2008. str. 35.

    [5] Isto, str. 78.

    [6] Isto, str. 157.

    [7] Isto, str. 75.

    [8] Isto, str. 10.

    [9] Isto, str. 34.

    [10] Isto, str. 81/82.

    [11] Isto, str. 55.

    [12] Isto, str. 25.

    [13] Isto, str. 10.

    [14] Orig­i­nal­no pisan­je ovog ime­na na ara­p­skom jeziku uključu­je tri har­fa lam. U samom izgov­oru raz­li­ka  između dva ili tri fone­ma uza­stop­no nije uočljiva.

    [15] Meli­ka Sal­i­h­beg Bosnawi, Katarz­ični snovi, Fi-grafik, Tuzla, 1991. str. 100.

    .

    .

    .

    .

    .