Oblici susprezanja

Marija Dragnić
Lat­est posts by Mar­i­ja Drag­nić (see all)

     

    Mudraci, 2021.

                               Za Neša, Mar­ka i Duleta

    tri dječa­ka
    u kući dalekoj od mora
    rekon­stru­išu staru make­tu
    bro­da

    bijeli se kao klavirske dirke
    notne sveske
    na beskra­jne linije

    sape­ta o gitarske žice
    dižu se jedra
    plućnih kri­la

    ukr­cava­ju se
    birani
    i nev­idljivi putnici

    krov se otvori
    ko usta pje­vača
    i brod već klizi
    niz gorn­je more

    bistro
    toliko da vide se na dnu
    zvi­jezde

    u jed­nu zeml­ja gle­da
    čežn­ji­vo
    ka njoj su otplovili

    kazu­jem im ovu pjes­mu
    kad pre­brode noć
    dužu
    od dvi­je hil­jade godina

    odgo­vara­ju:
    Alelu­ja!

    čuješ li?

     

    Za ribe nema praznog hoda

    mis­lim o tome kako nema Istan­bu­la
    osim onog u koji sad vodim mamu, moju djevo­jčicu,
    da je vidim kako se smi­je,
    i ne isplače potom.
    s trgovci­ma razm­jen­ju­je riječi što ih je nauči­la
    iz ser­i­ja
    i ne kupu­je niš­ta; otkri­va pravu cijenu sreće.
    ostavl­jam je u Istan­bu­lu. koračam uzvod­no.
    ribe ima­ju oblik suza i kreću se suprot­no,
    niz rijeku.

     
    mis­lim o tome kako ni za mamu, ni za mene, ni
    za ribe nema praznog hoda;
    vječi­to se kreće
    anđeo tišine:
    kroz neo­pra­no suđe, uvode u mejlove,
    raz­mak između tvo­je i moje zad­njice na kauču
    i druge oblike sus­prezan­ja.
    niš­ta ne sto­ji.
    znaš i kako se crno-bijeli uvi­di
    razi­gra­ju kao klavirske dirke
    i neš­to prostru­ji
    između dvi­je tvo­je širine
    ka mom uhu,
    biva sus­ret­nu­to
    kao licem vje­tar, sunce, i so.
    riječ, izgle­da, dolazi
    s mora.
    hvatam korak,
    para­lel­no,
    sustižem, u per­spek­tivi
    beskra­ja.

     
    pro­laz­im Istan­bul,
    neka man­ja, nova i opš­ta mjes­ta.
    spa­jam tač­kice u sliku:
    vidi se iz aviona.
    pot­pisu­jem.
    tek kad osje­tim
    da ne moram.

     
    mis­lim o tome kako nema sun­ca,
    osim u sve­mu,
    nema sun­ca, osim uopšte.

     

    Sunce, izlazak 

    gledam
    kako se budi
    kao odmoran pas čuvar
    u domu kom su duš­mani daleko

    ski­da
    s toplih pleća
    slani kamen mjeseca

    podiže se
    polako, izv­jes­no
    kao porodič­na kuća 

    usta­je
    tiho
    kao što ljubi

    gledam
    dra­gog
    kako iz snenih gru­di
    izlazi

     

     

    Nisam veli­ka pjesnikinja 

    još uvi­jek se desi
    da uži­vam
    i budem zado­volj­na
    zbog napisanog.

    desi se
    da spus­tim trepavice
    pred tobom,
    kao i novac
    u pros­jakovu činiju.

    u bežičnu mrežu
    i mrežice raz­gov­o­ra
    hvatam anđele i zma­jeve
    i puš­tam ih

    kao da su baloni.

    put pre­da mnom se odmo­ta­va
    i posta­je sve kraći.

    proći ću njim
    brzo kao požar.

    ili ću samo da prošetam

    s glavom
    na dugačkom koncu.

     

     

    More 

    napisaću pjes­mu
    srce mi je mirno