.
.
.
…..Milorad Pejić rođen je 1960. u Tuzli. Nakon osnovne i srednje škole u rodnom gradu, Pejić je završio studije ekonomije na Univerzitetu u Sarajevu. U ljeto 1992. napustio je Bosnu i Hercegovinu i nastanio se u Švedskoj gdje i danas živi u gradu Sollefteå. Objavio je četiri pjesničke zbirke, a dobio je nagrade Trebinjskih večeri poezije (1986) i Slovo Makovo – Mak Dizdar (2012).
…..Kako vidiš daleku prošlost?
…..Vidim je očima Georga Orwella u njegovom romanu 1984. koji je odjednom danas ponovo, i to s razlogom, postao veoma aktuelan. Iako ima supstancu prošlost će po svemu sudeći uskoro biti ukinuta.
.
.
…..Kada si napisao prvi stih?
.
…..Ako kažem prije gotovo pedest godina, izračunaćeš odmah da sam užasno star. Više mi odgovara da priznam da je to bilo kad sam imao desetak.
.
.
…..Povodom čega? Sjećaš li se o čemu?
.
…..Tačno se sjećam ne samo stiha nego i cijele rimovane strofe sročene u stilu i pod uticajem Jovana Jovanovića Zmaja: Kiša pada, tapka, lije/ Svo se selo od nje krije/ Djeca vrište, ljudi bježe/ Kišni obruč jače steže. Mora da je bio neki žestok prolom oblaka…
.
.
…..Gdje živi tvoja poezija, u BiH ili u Švedskoj?
.
…..Moja poezija nema domovine! Mnogo je u mojim pjesmama i Bosne i Švedske ali su to samo rekviziti. Istina, može se govoriti o jeziku kao domovini jedne poezije pa bi u tom slučaju prevagnuo moj maternji jezik ali nakon jednog vrlo dragocjenog iskustva vezano za prevođenje mojih pjesama na engleski mogao bih bez problema kazati da moja poezija živi recimo na Novom Zelandu.
.
,
…..A gdje se rađa?
.
…..Bilo gdje, svagdje, iz svega… Najtačnije bi bilo reći iz želje da se izrazim, da urliknem, iz potrebe da zauzmem stav… Običavam reći da su moje pjesme istinite priče i da se gotovo svaka uistinu u stvarnosti i dogodila. Zato je u njima mnogo konkretnih ljudi, mjesta, događaja i stvari koje u mnogim slučajevima postoje i dan-danas ali je opet riječ samo o pozajmljivanju svih tih objekata da uz pomoć dokumentovanog beznađa dočaram lakše svoju sopstvenu frustraciju. Sve te oblike i slike iz realnog svijeta upuštam u moje pjesme samo ukoliko od njih može da se, u književnom smislu, stvori višak vrijednosti, ne zato što su same po sebi recimo lijepe ili interesantne.
.
…..Kako pratiš književna zbivanja na Balkanu? Naručuješ li knjige ili čitaš u pdf formatu?
.
…..Od kada sam u ljeto 1992. napustio Bosnu i odselio na krajnji sjever Švedske (kod šarafa na globusu) dobrovoljno sam prihvatio totalnu izolovanost od svih književnih tokova na Balkanu. Bilo je naravno mogućnosti da se dođe do knjiga i časopisa ali se radoznalost probudila ponovo tek nakon desetak godina. Tome je sigurno doprinijela ova digitalna revolucija pa sam počeo da pratim sve više šta se dole događalo. Mnogo sam naravno propustio jer gotovo nikad ne naručujem knjige otuda nego najčešće nakupim pa ponesem šta nađem ili šta mi prijatelji sačuvaju kad povremeno trknem do Balkana. Danas najviše čitam elektronski što, ako izuzmemo intenzivnije trošenje očiju, ima i svojih prednosti. Ne interesuju me, međutim, svi ovi socijalni mediji i već zahvaljujući tome što se recimo ni sa kim ne „fejzbučim“, štedim na očima.
.
.
…..Ako je knjiga na internetu, da li su još uvijek potrebni sajmovi knjiga?
.
…..Ubijeđen sam da fizička potreba za knjigom nikad neće nestati. Bar ne kod onih koji su makar nekad u životu imali priliku da čitaju knjige na tradicionalan način. Pri tom mislim naravno na papirnu knjigu, onu koja ima težinu u ruci, čiji listovi šušte i mirišu. U svrhu odbrane fizičke knjige čak sam štampao i vlastitu zbirku pjesama Hyperborea na engleskom jeziku kao takozvano bibliofilsko izdanje (www.samizdat.nu) u samo tridsetak primjeraka, na ručno proizvedenom papiru i ručno šivanu. Nadam se dakle da potreba za sajmovima knjiga neće nestati ali sajmove knjiga ne smatram mjestima gdje se knjige prezentiraju pravedno i gdje prave literarne vrijednosti nalaze čitaoce. Sve je i tu komercijalizirano i najveće štandove sa „najprivlačnijim“ programima imaju moćne izdavačke kuće koje prodaju kič. Nije problem što svijet kupuje prazne knjige (svakoj publici kako i zaslužuje) ali je problem što takvi izdavači postavljaju književne norme. Književni kritičari sa često amaterskim znanjem ali sa već nakupljenim medijskim autoritetom izlaze na bine i kuju u zvijezde ispodprosječne autore koji će sutra sjediti opet u drugim žirijima i dijeliti književne nagrade još lošijim piscima od sebe. Ali ne dovodim ovim u pitanje ideju sajma knjiga pa čak i danas, ako ništa drugo, ima sigurno u okolici dobrih kafana gdje se može sjesti sa ljudima.
.
.
…..Švedski pjesnici koje posebno cijeniš?
.
…..Pokušao sam uzalud da zavolim i neke druge ali jedini švedski pjesnik za kojeg sam apsolutno siguran da, nakon prvog, zaslužuje i bezbrojna ponovna čitanja jeste Tomas Tranströmer. Naravno, preuzimam rizik kad izvlačim ishitrene zaključke jer moram priznati da nisam sve Šveđane pročitao i da sam možda nepravedan prema nekima od njih. Ovdje ću se, međutim, drsko poslužiti onim jednim dijalogom kod Bulgakova (Majstor i Margarita) gdje posjetioc odgovara pjesniku Bezdomnom da mu se njegove pjesme uopšte ne dopadaju mada ih nije čitao. Dopušta, međutim, da bi mogle biti i dobre ali u tom slučaju radi se o pravom čudu…
.
.
…..Šta je tvoja najveća nada?
.
…..Da će svijet skončati sa treskom a ne s cviljenjem, dakle obrnuto nego što je u svojoj pjesmi Šuplji ljudi predvidio pjesnik TS Eliot.
.
.
…..A najveći strah?
.
…..Patriotizam je najveća bolest. To je u stvari jedan dobroćudni tumor koji stalno teži da pređe u svoje prirodno, zloćudno stanje. Patriotizma me je najviše strah.
…..Tvoje doba?
.
…..Noću najbolje mislim, ljeto je prekrasno oko šarafa na globusu, decembar je najsvirepiji mjesec. Kad ovdje gdje živim krenu kampanje prodaje božićnih poklona u decembru i kad odjednom, nevini ko anđeli, počnemo da se prenemažemo od vlastite dobrote i ljubavi prema bližnjima, sve bi nas skupa najradije poslao jedno dvije hefte u pizdu materinu.
.
.
…..Pjesnik kojem se vraćaš?
.
…..Polica mojih omiljenih knjiga, što se tiče poezije, nije duža od dva metra. I neće biti ni potrebe da se produžava jer na njoj stoje samo knjige koje su prvi put pročitane i za koje sam već tada bio sasvim siguran da ću morati da im se vraćam. Sve ostalo je potrošni materijal koji nakon čitanja sklanjam da ne smeta. Među onim dobrim i danas već raskupusanim knjigama su recimo Kavafi, Seferis, Montale, Brecht, Herbert, Eliot, Bukowski, Brodski… i četiri knjige moje malenkosti. Primijetio sam u posljednje vrijeme da i sam postajem prošlost te se sve češće na tu policu samom sebi vraćam.
.
.
…..Film koji je ostao urezan u tebi?
…..Torinski konj, film mađarskog reditelja Béla Tarra iz 2011. Interesantne su te kinematografije malih zemalja i u njih ubrajam i Švedsku koja se međutim trsi da se u svemu, pa i u kinematografiji, predstavi kao velesila. Nemam ništa protiv ikone švedskog filma Ingmara Bergmana ali je najbolji švedski film svih (dosadašnjih) vremena Sånger från andra våningen (Pjesme sa drugog sprata) režisera Roy Anderssona.
.
.
…..Kome si ostao dužan?
.
…..Omeru Hadžiselimoviću koji je dobrovoljno prevodio moje pjesme na engleski. Prevodio ih je nako, prosto zato što je tu poeziju volio a pri tom me ničim nije dužio. Na vlastitu inicijativu slao je svoje prevode mojih pjesama i objavljivao u časopisima svjetskog glasa kao što su britanska Modern Poetry in Translation, kanadski CV2 The Canadian Journal of Poetry and Critical Writing, američki Rhino i Guernica zatim Trafika Europa… Čak je zbirka pjesama Oči ključaonica objavljena na engleskom kod jednog američkog izdavača a da ja nisam ni prstom mrdnuo. Kasno sam se sa Omerom upoznao, krajem 2012, i nije bilo dugo naše zajedničko putovanje jer je Omer umro u novembru prošle godine u Čikagu gdje je godinama radio kao profesor na Loyola University. Nije samo riječ o izvrsnom prevodiocu. Fra-Omer, kako sam ga zvao, bio je književna enciklopedija, čovjek izuzetnih vrijednosti od kojeg sam toliko puno naučio. Žao mi je što ga više nema da me još zadužuje.
.
.
…..Najdublja zabluda koju si odbacio?
.
…..U onom divnom siromaštvu socijalizma postojala je kod nas stalna antipropaganda kapitalizma o kojem sam kao takvom čak i na studiju ekonomije u Sarajevu učio. Plašili su nas naprosto kapitalizmom a kasnije sam imao priliku da u Švedskoj, na kapitalističkom univerzitetu, studiram i drugu stranu te ekonomije pa sam mogao objektivno, iz oba kriva ugla, da prokužim i jedne i druge laži. Nije mi namjera da ulazim u bilo kakve komparacije na temu socijalizam-kapitalizam nego pokušavam da motivišem odgovor na pitanje o najdubljoj zabludi koju sam odbacio. Pod socijalističkom propagandom živio sam, dakle, u dubokoj zabludi da je kapitalizam najštetniji i najnehumaniji sistem i tu sam zabludu, nakon dvadeset godina života u kapitalizmu, potpuno odbacio. Danas, kad znam više, mislim da je kapitalizma mnogo gori nego što sam u doba socijalizma mislio. I razorniji! Jer kad se bauk kapitalizma zahuktavao kružio je uglavnom samo Europom a sad se nakotio po cijelom svijetu a pri tom je suptilniji i maskiran tobožnjom brigom za slobode i ljudska prava. Lakše bih ga podnosio u onoj ranijoj, sirovoj varijanti. Mnogo istine ima u onom jednom davnom stihu pjesnika Duška Trifunovića: Što je šiba tananija to je teža tiranija.
.
…..Prema kome ili čemu si imao predrasude?
.
…..Nisam vjerovao da u američkoj modernoj poeziji ima neke posebne supstance. Nisam je zato nešto puno ni čitao, poput onog posjetioca iz odgovora na pitanje o švedskim pjesnicima koje posebno cijenim. Zahvaljujući onom profesoru iz odgovora na pitanje kome sam ostao dužan upustio sam na onu policu iz odgovora na pitanje o pjesniku kojem se vraćam i pjesnike poput Collinsa, Ginsberga, Frosta, Mastersa…
.
.
…..Da li se osjećaš kao iseljenik, izbjeglica, Šveđanin ili Hiperborejac?
.
…..Prošao sam kao težak bolesnik i ovisnik sve faze liječenja od bolesti zvane patriotizam. Nakon mnogo godina smogao sam dovoljno snage da napišem istinitu pjesmu pod naslovom Himna i ona je bila moja ispisnica iz gore pomenute ludnice ali kad, nakon dugog boravka na psihijatriji, izađeš među „normalne“ ljude osjećaš se ipak neprijatno ko krme u Teheranu. Bio sam s tom pjesmom neodlučan sve dok nedugo nakon što je napisana nisam slučajno nabasao na jedan skoro hiljadu godina star tekst njemačko-francuskog filozofa po imenu Hugo of Saint Victor i shvatio da me čovjek iz srednjeg vijeka unaprijed potpuno razumio:
Taj kojem je njegova domovina ljupka neiskusan je početnik;
onaj kome je svako tlo kao njegovo rodno već je jak;
ali savršen onaj je čovjek kojem je cijeli svijet strana zemlja.
Neiskusna duša vezala je svoju ljubav za jednu tačku na svijetu;
jaka osoba raširila ju je na sva mjesta;
savršen čovjek ugasio je svoju.
.
…..Da li su studije ekonomije doprinijele da formiraš ekonomičan stih?
.
…..Studij ekonomije i moja kasnija profesija ekonomiste nisu nikad imali nikavih dodirnih tačaka ako zanemarimo da i jedno i drugo zahtijevaju disciplinu, sistematičnost i strukturu. Znanje ekonomije mi je međutim pomoglo na taj način da sam, zahvaljujući zanimanju i poslu od kojeg se moglo živjeti, bio pošteđen prokletstva da se izdržavam književnošću i da iz egzistencijalnih razloga moram stalno pisati. Ovako, pišem iz mazohizma, ne žurim i desi se da neku pjesmu i po više mjeseci muški porađam.
.
.
…..Čemu danas služi književna kritika? Koliko je uticajna u Švedskoj?
.
…..Služi ničemu! Ili bolje rečeno samoj sebi, bar što se Švedske tiče. Čast izuzecima, ali ja to čitam a pravo da ti kažem ne znam ni zašto. Književna kritika ovdje (kao uostalom i najveći dio književne produkcije) liči mi na pravljenje betona u mješalici za beton. Ubaci se unutra šljunak, raznovrsni kamenčići koji predstavljaju riječi (najviše superlativi), doda se voda bez boje, ukusa i mirisa te cement koji je neka vrsta intelektualnog ljepka sumnjivog porijekla pa se to dobro izmiješa. Kad se istrese u kalup svaki od onih kamenčića može se naći na bilo kojem mjestu a rezultat će biti isti. Možeš i da se predomisliš prije nego masa počne da se suši u kalupu pa sve to vratiš ponovo u betonjaru, dodaš vode i ponovo promijšaš. Dobićeš tako beton u kojem je svaki od onih pređašnjih kamičaka na sasvim drugom mjestu ali je rezultat opet isti: solidan beton! Postoji tu i uhodana šema: beton se miješa uglavnom u zimu a izljeva u proljeće tako da se osuši do početka ljeta kada počinju godišnji odmori i kada obični Šveđani najviše čitaju. Većina kupuje masovno jeftine kriminalističke romane obilato hvaljene od književne kritike. A te knjige masovne proizvodnje mogle bi se uporediti sa brzom hranom. Osjetiš glad pa kad vidiš recimo dobro našminkan hamburger pođe ti voda na usta. Ima više varijanti da probereš ali svaki ima isti ukus i u Štokholmu i u Novom Pazaru. Pojedeš i osjetiš da si sit i zadovoljan iako su u tom jelu same masnoće i nikakvi korisni sastojci. Suština čitavog sistema je da opet brzo ogladniš. Ponavljam: čast izuzecima, dobrih knjiga ima i u Švedskoj ali ne u jelovniku izdavača McDonald´s (čiji suvlasnici dobrim dijelom potiču iz redova književne kritiken) nego po zaturenim aščinicama gdje ne zalazi fini svijet. Ne misli da izmišljam, evo ti svjež primjer. Dok ovo pišem u predvečernjim satima kada radnim danom na prvom i najozbiljnijem programu švedskog radija idu najvažnije vijesti iz zemlje i iz svijete te, između ostalog, i reportaže iz kulture slušam punih deset minuta o nekoj promociji neke nove knjige poezije u Štokholmu. Čiča je napisao i objavio knjigu pjesama u kojoj se svaka pjesma sastoji od samo jedne riječi. Trideset tri riječi – trideset tri pjesme. Ideja je da sam čitalac fantazira šta bi sve stavio iza recimo pjesme Košmar i tu se razvi diskusija, mlaćenje prazne slame na najvišem intelektualnom nivou. U mom bi selu u Bosni jednom jedinom riječju ovaj kompletan cirkus nazvali proseravanjem.
.
.
…..Šta bi pitao Maka Dizdara?
.
…..Pitao bih Maka kako se osjeća neposredno nakon što napiše neku od svojih pjesama. I kako bi volio da se ljudi iz publike osjećaju kad im na nekoj književnoj večeri po prvi put pročita jednu od svojih pjesama. Na to sam pitanje i sam jednom u afektu odgovorio objašnjavajući da taj osjećaj lakoće, oslobađanja, stvaralačkog zanosa o kojem se uglavnom govori kod mene lično ne dominira. Rekao sam da osjećam prvenstveno mučninu i da bih volio da i čitaoci moje poezije nakon svake pročitane pjesme osjete istu onu mučninu, upravo onakvu kakvu i sam osjetim nakon svake tek porođene pjesme.
.
.
…..Šta je mržnja?
.
…..Filozof Baruch de Spinoza postavio je vrlo jednostavnu i široko prihvaćenu definiciju mržnje kao tip bola čiji uzrok leži u spoljašnjim izvorima. Za mržnju je, dakle, potreban objekat mržnje koji se nalazi u čovjekovom okruženju i koji predstavlja prijetnju. Zašto u tom slučaju ne mrzimo asteroid koji će pogoditi planetu nego se tog objekta samo bojimo? Zašto na kampovanju u šumama Aljaske ne mrzimo medvjede nego ih se jedino bojimo. Mržnja je isključivo međuljudski fenomen i mislim da dolazi iznutra i da je sve realnija što su objekat i subjekat mržnje sličniji. Otud savršena mržnja između Palestinaca i Izraelaca, Rusa i Ukrajinaca, Srba i Hrvata… Kad se jedni pogledaju u ogledalu i prepoznaju u njemu one druge najradije bi izvršili kolektivno samoubistvo. Iz tih razloga rado bih obrnuo Spinozinu definiciju i rekao da je mržnja tip spoljašnjeg bola čiji uzrok leži u unutrašnjim izvorima. A unutrašnji izvori mogu biti šta god hoćeš, čak i ljubav. U čuvenoj pozorišnoj predstavi Radovan III jedan od likova kaže sočno u jednom momentu: Alaj volim da mrzim!
.
.
…..Razmišljaš li o budućnost?
.
…..Sve teže volim ali nastojim da sâm sebe ubjeđujem kako još nisam potrošio svu svoju ljubav za čovječanstvo. Čini mi se, međutim, da neću još dugo izdržati jer se ne može pobjeći od tužnih i izbezumljenih očiju djece što gledaju kroz bodljikavu žicu koncentracionog logora, izlaze pred kameru iz ruševina upravo bombardovane škole ili u direktnom prenosu satelitskih televizija umiru od gladi u naručjima svojih majki. Pravo u mene gledaju i pred tim prizorima propadam u zemlju od stida i u takvim trenucima osjećam da jedina pravda koja još postoji dolazi iz one jedne romske „poskočice“: Biće skoro propast svijeta, nek propadne nije šteta. Nisam, dakle, uopšte optimista u pogledu budućnosti. Mislim jednostavno da će budućnost uskoro biti ukinuta. I da će, unatoč mojim nadama, skončati s cviljenjem.
.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
.
.
.
.
.
