Poezija

Pet pesama

.

.

.

*

.

Umesto da lete, mišari kao starci

čuče na stubovima, da bi se lakše

domogli plena na njivama. Čemu

ta ekonomija snage, po cenu tromosti,

zločin je isti,

ili je to izmaglica natopila

duše, inercija vlage, ovog jutra,

dok promiču talasi i talasi

našeg panonskog mora?

Panonski orlovi, probudite se

i dignite u vazduh, zašestarite

po nebu izlazećeg sunca,

nahranite se alkama vazduha

i svetlosti, pa hajdete

s nama na put!

.

.

*

.

Da biste ušli u grad, morate proći

kroz ovaj polupakao, to je cena, sleva,

sklepotine od metala, arhitektura,

monstrumi neverovatnih oblika

sa zlokobnim, da li i otrovnim,

pečurkama, čitav jedan grad, zapravo,

u košmarnom negativu, zdesna,

međutim, jedna od najvećih

rekreativnih zona, tamo, danas,

džogeri trče i njihovi psi, željni

vazduha. Dve zone, jedna preko puta

druge, rasečene autoputem, i nisu tako

razdvojene. Pakleni truju, da bi zeleni

mogli da trče i šetaju parkovima.

Strašan je ovaj svet i pustinja

žalosna, i stid, dodaje neko,

što kao ugljena prašina

pada po nama, danas,

po predstojećem boravku,

po svemu oko nas.

.

.

Hundertvaser

.

Organske forme, psihodelija

kao prirodan pogled, nazvao se

sto voda kao što je mogao da bude

i sto vazduha ili sto kiša. Spirala

će nas, ne prava linija, đavolje oruđe,

spasiti. Krivulje, ispupčenja, udubljenja,

livade i šume na krovovima, leje,

ostavio je dosta ali premalo da bi se

išta promenilo. Barka kišnih dana

u kojima se dubina boja otvarala,

drugačije, raznobojno, osmišljeno

gde bi se moglo srećno živeti

i raditi, kao obično, nije uspelo,

ostala je ideja, posvećeni život,

propali projekat. Onda umreti

sred okeana i biti sahranjen u Vrtu

Srećne Smrti, u plitkom grobu,

nekoliko stopa od sunca, postati

humus, vratiti se, svakom svojom

od stotinu voda, zemlji, odakle

će izrasti drvo u koje ćemo

polako preći.

.

.

*

……………………………….po Egonu Šileu

.

A tela su nastavila da se raspadaju,

i raspadaju se i danas, ovde su uhvaćena

na početku sunovrata,

između teskobe i erotike, uvijena,

isprepletana, u strahu, nepotpuna,

gola ili ogoljena do mesa ili

u grču, nabrekla od žudnje, lascivna,

podatna, i ujedno izmučena, pohabana,

krvava, oderana do kostiju. Veliki Rat

završavao se Velikom Pandemijom

koja će odneti i njega, telo

njegove žene i njihovog

nerođenog deteta, porodicu

u nastajanju. Počinjao je najkraći vek,

i sve je bilo spremno za novi

projekat: telo atomizovano,

genetizovano, formatizovano

i potom izbačeno

u sajberspejs.

.

.

*

.

Zastoj, antiteroristički punkt,

gde cela dva sata milimo na suncu,

da bi nas na kraju propustili

i ne pogledavši nas. Kasnićemo,

iako nigde ne žurimo,

kad stignemo, ostaće samo

ostaci dana, večera u nekoj bašti,

kratka šetnja. Suvišni smo,

beznačajni, ali zašto i krivi,

efekat leptira nikog ne štedi,

na jednom kraju planete lepet

krila zločina, na drugom, oluje

mučenja i neslobode.

.

.

…………………………………..iz rukopisa Kamperplac

 

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Dejan Ilić

Rođen u Travniku 1961, od 1969. živi u Beogradu, završio italijanski jezik i književnost. Objavio sledeće knjige poezije: Figure (Rad, Beograd, 1995), U boji bez tona (Rad, Beograd, 1998), Lisabon (Rad, Beograd, 2001), Duvanski put (Rad, Beograd, 2003), Kvart (Povelja, Kraljevo, 2005), Iz vikenda (Povelja, Kraljevo, 2008), Linije bega [izabrane pesme 1995-2008] (Povelja, Kraljevo, 2011), Katastar (Povelja, Kraljevo, 2013) i Dolina Plistos (Povelja, Kraljevo, 2017). Bavi se književnim prevođenjem. Za svoju poeziju i prevođenje poezije dobio nagrade „Đura Jakšić“, „Branko Miljković“, „Meša Selimović“ i „Miloš N. Đurić“.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *