Sead Begović

Plava omča mora

.

.

.

Krtica

.

.

Pokušavam ući u trag krtice
koja mi izjeda korijenje najljepše jabuke
i koja iz političkih razloga živi pod zemljom
Stoga je tajno prisluškujem
Ako izađe na površinu
izgubi svoju dušu
Njen krtičnjak je mali iznajmljeni stan
u mome vrtu
bez prozora i naravno bez svjetiljki
pun tišine, čuje se samo
jezik zemlje koji je zavladao
i mojim životom kao utvara
ili duh položen u lijes pa u zemlju
Može se reći da živimo zajedno
ja i ta bezimena krtica
jer govorimo istim jezikom
i grizemo istu jabuku
stoga ona ne zaboravlja mene
ja ne zaboravljam nju
Kada uzdahne zemlja
pojave se krtičnjaci i krtica
željna prijateljstva
Suosjećam s njom i dijelim njeno žalovanje
jer znam kakvo je razočaranje očekuje
u mom osunčanom vrtu u kojem će
upoznati konzervativne minerale ove zemlje
u kojoj također žive pretili i podmitljivi psi
moji stari politički neprijatelji
Upoznat će i mene skitnicu koja hoda
po vlastitim tragovima u svome vrtu
da se više nikad ne vrati istim putem
Ako ipak stignem, poslat ću joj svoju
putujuću dušu
kao uspomenu na našu zajedničku slobodu

.

.

,
Idila

.

.

To stado ovaca koje si sanjao
nije imalo svoga učitelja
kotrljalo se niz brdo, brbljalo
onako ovčji, neošišano, bijelo
bez naglaska i tora
Ali gle, obzorje kaže
nema bjekstva, konačne večeri
a ipak ćemo večerati zajedno
sa slikom propadanja u obično
sumračno poslijepodne ove livade
gdje pastir čuva osamljeno mjesto
posebnog trenutka lijepe kupine
koja i noću zri
zbog stada
koje će ovuda jednom proći

.

.

Pogled na stvoreno

.

.

Ne želim svijet prožet mojom tjeskobom
Želim plavu omču mora
i otploviti praćen golim nimfama
sa žeravom u glavi koju neprestano
uzbuđuje pogled na stvoreno
A ti ćeš me naći u meni i pitati:
Kako je na nebesima?
Kao u dobra stara vremena, odgovaraš
koja dolaze i odlaze, nosači ih nose, neka
Ovdje je sužanjstvo na mrtvoj zemlji
prepuštenoj dusima i sad cvrči na suncu
i sad rađa nas na užas
Možeš leći uz svoje toplo tijelo na pločnik
koji se topi kao maslac
i udisati miris tuđih sandala
jer i prije si živio i to zaboravio
i to ti podiže ponos
Kad bi samo malo podigao pogled
i shvatio da ti život propada
da ti poslovi cvatu
i da ti je obitelj sretna družba
da žene plaču i trče za tobom
i da se tok tvoga života promijenio
isprašen od suvišnih riječi
riječi koje si istresao iz tepiha pjesme
koja te dugo dojila
poljupcima se u tebi vrpoljila i sad
slabokrvni je njen smisao i u glavi reži
kao ljepljive ženske usne na tvome
tuđem licu

.

.

.

Vika stabala na vjetru

.

.

Vika stabala na vjetru
Jecanje tvoje suknje kojoj se udvaramo
sve dok ne postane razorena ljepota od koje se
sudski rastajemo i od tad
naša ljubav drijema na trijemu
izgubljena u prošlom životu
i neću je više nikada naći
Bijaše to kao rasporen san
Prate nas lica preminulih
i oni bi da ljube, da surfaju
na nadgrobnim pločama prema sutonu
tražeći svoju izgubljenu dušu
oblik svih oblika opkoljen lavežom prošlosti
jer nesretni u ljubavi ne mogu
živjeti našim životima
s hrpom lažnih potomaka
i podmetnutom djecom
koja su čudo samo za jedan dan
začeta u preljubu
a onda postaju prljavo posuđe
koje nikada ne zaboravi uzvratiti
laku noć
Da, ali nije sve tako, nije sve sitniš
već pogled u daleko
pod stare dane
tamo gdje te djeca zaista vole
a ti od zadovoljstva
čupkaš brkove

.

.

.
Nabodeni kukac

.

.

Odjednom si nabodeni kukac
koji je grizao svoju dušu
tu zloglasnu jazbinu
a na praznom trgu u tvojoj glavi
šeprtlja se jedan zapleo u ovaj grad
pa sad poživi il’ umri
nestani kao vještica na metli
Ima li išta ljepše od tvog
podbuhlog lica
dok razmišljaš o tom:
kada će suze poteći
iz tog mrtvog tijela?
Jer ti nisi više ovaj grad
grad više nije tvoja prošlost
Tvoji udarci ne grizu
tvoja djeca ne plaču
susjedi se ne plaše
glava ti ne puca
I kada si zašao među spokojno drveće
da napokon nađeš mir
i ono je izdajnički reklo – nestani!

.

.

.
Fantom slobode

.

.

Ako poljubac skineš s mog obraza
i premjestiš ga u moj san
a tamo zadigneš halju
i pokažeš mi raspuklu tamnu brazgotinu
tad probudim se da previjem tu ranu
koju zadobila si kad svalio te satir u snu
čije ludorije zabavljaju skrivene pretince mnogih
djevojaka
Njihove škrinjice se veselo otvaraju
doručkuju, ručaju i večeraju
velike ali nježne sige koje ti voliš
jer se od ugode tope u tebi
Slijedi obred s fantomom koji ćete na kraju
osloboditi, a ti samo kriči, ja sam ionako pronašao
svoj ambijent u tebi pa možeš otpustiti zlovolju
oprostiti sama sebi svoje grijehe i
s olakšanjem izdahnuti
Velika je to počast draga
balzamirati svog najdražeg pjesnika
u sebi

.

.

.

.
……………………………………..Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.


Sead Begović

(Zagreb, 20. IV. 1954 - Zagreb, 1. XII. 2018.) pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejista, urednik i novinar. Rođen u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet. Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar Vjesnika, voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Godinu dana radio je i kao mornar na prekookeanskom brodu Lošinjske plovidbe. Zastupljen je u tridesetak antologija savremene hrvatske poezije i u tri antologije bošnjačke poezije. Neke njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni su na tridesetak jezika. Objavio je sedamnaest knjiga poezije, proze i kritike.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja