Za antologiju

Poeta

.

.

.

Let

.

.

Hej živote, leteći ćilime!
Letimo u zemlju Dembeliju.
A dole, kroz sumrak,
vije se plameni lijin rep,
ćarlija kroz četinare, srećan put!
Nadlećemo drvo što rađa zlatne pare.
Izgreva Mesec, kraljeva luda, obećava čuda.
Nad tamnim njivama roje se zeleni svici
i vrluda meki narandžasti vrh,
prosipa varnice.
To su, teta lijo, tvoje čarolije.

.

.

.

Nadahnuće

.

.

Kakvo pijanstvo traži ova žena?
Kakvo strašno tajanstvo otkriva?
Pošla je po pečurke u mračnu šumu.
Hoće li ostati živa? Zar zna?
Šta ako joj odluta um?
O, zašto je toliko pismena?

.

.

.

Kiša

.

.

Prolazim kroz kišu razmičući duge rese,
teški luster pun sitnih kristalića.
Kroz vinograd, zasenjena.
I sve rađa, a ne ja.
A mene veseli rođendanska čađ,
celofanska kopita kroz mirtu i glog.
A ja Bogu s šegrtima hitam,
nosim mali monolog.

.

.

Švalja

.

.

Ja sam igla, igleno uho, jedva stigla da protnem
glas Božji kroz sluh, usijanu žicu,
te žurno šijem, prošivam vlati azbesta, koprive,
zatim zubima kidam konac
i prodam čitki batist na trgu, za novac.

.

.

.
Zbogom

.

.

Treperi lišće s razglednice masno od sjaja,
cedi se farba s peteljki, pršti s krošnji,
visokih kotlova u opštoj nesanici.
Lišće se prosto prži, i cvrčeći
preliva se ulje preko travnjaka.
Traju pogrebne igre i utakmice.
Ko tiganj posle poslednje kriške
pod mlazem hladne vode, tako
šište moja usta, otvorena da iskažu
zbogom.

.

.

Pomračenje

.

.

Sunce je flasterima oblepilo moje telo,
tankim listićima zlata.
Žvrljalo je žutim flomasterom
skucu za buduće opelo.
Ali šta ja znam o tome?
Kao drevni idol ležim na plaži,
sva u karatima, moj najdraži,
svetlucaju samo kristalići soli.
Nikada više neću osetiti bol.
A zimi grejaće me beli bikini.
Zar nikada više?
Sada si jak kao smrt i na plaži je mrak.

.

.

.

Briseida

.

.

Srušim se ko kula od peska
kad mi prilaziš, Ahileju.
Uzrujavam se. Zapisujem u sveske.
Znam da sam roblje.
Moje oči, nesrećne noćne leptirice
sleću na tvrde tamne usne. Koru.
Potire ih mimikrija.
Izrasta mi grba, kornjačin oklop,
deformišem se u liru.
Dok šećeš pod ruku s Patroklom
ja na grbi svojoj sviram.

.

.

.

Euridika

.

.

Čuvam u sećanju dodir tvoje ruke, krhku ružu
da se ne raspe u fiokama s najfinijim, bivšim vešom,
već prošlošću, vašima.
U neprohodnom korenju buja komoda, već čun.
Krošnjina senka na osvetljenoj travi,
moj rendgenski snimak, podrhtava.
Mislim da sam više umirala
nego bila srećna
kad sam te uhvatila za ruku
kao da je neophodno.

.

.

.

Fedra

.

.

Prianjam kožom Hipolitu na nož,
stara košuta.
Toliko sam nesrećna da izazivam mržnju.
Moj pruženi životinjski vrat.
Ožiljci od užeta.
Gole grudi pijane žene.
Upaljene sijalice nad ugljem u podrumu.
Nisu to gljive i bube.
Jela sam slatko, pokvarila zube.

.

.

.

Zanat

.

.

Poeta je sirena, muškarci i žene
umiru od istine u njenom glasu.
Plače na visokim talasima.
Proziva podanike, slušaoce kraj aparata.
Proglašava čas, večnuju pamjat.
Oni spuštaju zastore i kolena.
I ona se moli za njih.

.

.

.

.

……………Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Dejana Nikolić

Rođena je 11. aprila 1965. godine u Prištini. Diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupama za Ruski jezik i književnost i Opštu književnost sa teorijom književnosti. Objavila knjige poezije: Večera (Nolit, Beograd, 1989) Tristia (Narodna knjiga, Beograd, 1999) Porculan (Autorsko izdanje, Beograd, 2007) Кalendar (Autorsko izdanje, Čigoja štampa, Beograd, 2019). Za knjigu Кalendar 2019. dobila nagradu Srpske akademije nauka za dela visoke umetničke vrednosti i umetnosti. Prvi stih u četvrtoj, prva pesma u šestoj godini života. Stihove objavljuje od 1973. godine.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *