Faruk Šehić

Prevoditelji su najbolji čitači

.

.

Faruk Šehić je rođen 14.4.1970. godine u Bihaću, gdje je pohađao osnovnu školu. Srednju školu završio je u Bosanskoj Krupi, a studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tokom rata je teško ranjen. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca iz Bosne i Hercegovine, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige objavljivane su u više izdanja. Također su prevođene na francuski, mađarski, poljski, engleski, hrvatski i talijanski jezik. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. Centra u BiH. Živi u Sarajevu i radi kao novinar i kolumnist.

.

.

Kakav je osjećaj biti poznat?

.

Najviše volim osjećaj kada zaboravim ko sam, da sam pisac i da se bavim ovim poslom, tada se zna desiti da vidim nekog u prolazu ko mi se osmijehuje kao da me zna, a ja njega_nju ne znam. To je sva poznatost.

.

.

Šta biste željeli da ljudi kažu o Vama kada Vas sretnu na ulici ili vide na TV-u?

.

Ne znam. Možda, dobar je čovjek, a nije ni loš pisac.

.

.

Pišete o Krajini: da li ste tamo živjeli cijelo Vaše djetinjstvo?

.

Nisam živio cijelo djetinjstvo tamo, dvije godine sam proveo u Libiji, mahom u Tripoliju koji je tada bio na vrhuncu kao i cijela Gadafijeva Libija. Zimske raspuste sam znao provoditi i u Zagrebu, tako da je i taj grad dio mog djetinjeg imaginarija. I ja sam zapravo odrastao u Krupi, na Uni. Mi se prije rata nismo smatrali Krajišnicima. Meni je jednom majka (koju spominjem u «Knjizi o Uni») rekla: «Nemoj ići u Bužim, tamo bodu noževima». Ergo, uvijek su oni drugi neki tamo drugi. Realno sam postao Krajišnik kad sam došao u Sarajevo 1995. Tako nas drugi zamišljaju, ne i mi sami.

.

.

Jeste li se tamo i prvi put zaljubili?

.

Jesam.

.

.

Koje Vam je najljepše sjećanje na djetinjstvo?

.

Najljepše sjećanje je život u Tripoliju, kupanje u Sredozemnom moru, igračke na baterije, kino projektor Super 8 kojim sam puštao filmove na zidu spavaće sobe, trenutak kada sam naučio plivati u Uni, gledanje riječnih riba, i uglavnom sva ta oaza predratnog mira koja će za samo nekoliko dana izgoriti do pepela.

.

.

Šta ste željeli da postanete kao dijete?

.

Astronaut, morski biolog, bek šuter, prirodnjak, botaničar, bluz gitarista etc.

.

.

Pišete poeziju, priče, romane, kolumne, eseje,… koji žanr Vam je omiljeni?

.

Omiljeni žanr mi je rečenica. Tu se najbolje osjećam, nekad je to u poeziji ali većinom se radi o prozi.

.

.

Kažu da je Henry James prepravljao jednostavne, razumljive stvari da ih učini čudnim i teškim. Da li Vi ikada prepravljate priču nakon što je već objavljena?

.

Naravno, radim to čak i kad knjiga izađe, recimo «Knjiga o Uni» je u petom bh. izdanju, ali ima već ispravke i za novo izdanje, recimo ovo koje će u januaru izaći u Istanbulu. Ne radim to da bih zakomplikovao, nego naprotiv, radim da bih ispravio greške, bio tačan i precizan i da bih dotakao metafizičku suštinu stvari, da bih te stvari učino blistavo jasnim, kako je za jednu moju knjigu napisao Vladimir Arsenić. Radim to jer sam pedant, i jer sam radio i radim sa dvadesetak prevoditelja a oni su najbolji čitači, oni vam stalno nalaze greške i pomoću njih ja svoje knjige činim boljim i savršenijim.

.

.

Koliko se oslanjate na urednike Vaših knjiga?

.

Ne oslanjama se uopšte. Volim rad sa urednikom, ali isto volim uraditi u knjizi sve što je u mojoj moći da ona bude što bolja.

.

.

A koliko vjerujete prevodiocima?

.

Čitaju na nivou na kojem drugi ljudi ne mogu. Itekako im vjerujem.

.

.

Koliko se družite s drugim bosanskohercegovačkim piscima?

.

Pa družim se, nije da nije, ali je to više na ljudskom nivou, a slučajno smo pisci. Družim se sa ljudima kojima ne moram puno objašnjavati i fusnotirati svaku rečenicu.

.

.

Kada ste prvi put objavili?

.

Mislim 1998.

.

.

Imate li neko posebno vrijeme kada pišete?

.

Imam, to je ujutro, čim ustanem, napravim kafu i tada mogu pisati, naravno ako imam to o čemu ću pisati u glavi, kao sliku, rečenicu, melodiju.

.

.

Da li ste od onih pisaca koji pišu oduvijek?

.

Moglo bi se reći ako je oduvijek doba osnovne škole. Ali pravo pisanje počinje tek iza rata, a i to je prvo bilo samo ispisivanje, trening, propisao sam na samom kraju prve knjige, i to je bio početak druge knjige «Hit depo».

.

.

Možete li nam opisati proces pisanja neke Vaše knjige?

,

Teško je to opisati, svaka je pisana drukčije. Nekad znam napraviti skicu za roman, kao što sam uradio s «Knjigom o Uni», ali sam izgubio tu skicu tokom selidbe. Desi se da napraviš skicu i da je onda ne poštuješ, da počneš nešto sasvim treće.

.

.

Je li teško biti disciplinovan pisac u gradu kao što je Sarajevo?

.

Jeste, vrlo je teško jer ovdje podcjenjuju svačiji posao, a pogotovo posao pisca. Pisanje je težak posao za koji vas niko ne plaća, podcijenjen je kao i kućni rad.

.

.

Kada počnete pisati naprimjer neku priču, znate li već tada kakva će ona biti, kako će završiti?

.

Nekad znam, a nekad ne. Nekad već imam kraj, i samo trebam napisati ono što dolazi prije kraja, tj. cijelu priču. Tako sam napisao priču «Dar» iz «Priče sa satnim mehanizmom».

.

.

Očito mnogo putujete, koliko tih materijala iz drugih gradova dospjeva u Vaše priče?

.

Sve to onda stavim u svoje novinske članke, u književnosti se pojavljuje samo ono najbitnije, kao što se pojavljuje Berlin.

.

.

Najdraži od posjećenih gradova?

.

Berlin i Istanbul, to su najbolji gradovi na svijetu.

.

.

Jeste li ponekad poželjeli da odete zauvijek?

.

Jesam i još to želim.

.

.

Ko je prvi književni lik koji Vas je zaista inspirisao i zašto?

.

Pukovnik Aurelijano Buendija, zato što je pravio zlatne ribice pa ih topio i onda od tog istopljenog zlata opet pravio zlatne ribice.

.

.

Ima li pisanje i objavljivanje snagu da utiče na društvene nepravde?

.

Ima i nema. Više da nema. Prošlo je to doba davno.

.

.

Kako biste sebe definirali kao pisca?

.

Ne mogu se još definirati, možda nekad za dvadesetak godina budem mogao.

.

.

Vaš najveći strah?

.
Da će fašizam pobijediti u Evropi i svijetu.

.

.

Najveća želja?

.

Da fašizam bude vječno pobijeđen, što je nemoguće, ali eto. I da zaradim od pisanja dovoljno da sebi kupim Rolex Oyster Perpetual 39 mm sa plavim brojčanikom, mada ni sivi nije loš.

.

.

Na čemu trenutno radite?

.

Radim na rukopisu romana «Cimetna pisma», strah me da će to postati najnajavljivaniji roman koji nikad neće biti završen.

.

.

.

.

…………………………Razgovarala Emina Selimović

.

.

.

,


Faruk Šehić

Rođen 14.4.1970. godine u Bihaću, gdje je pohađao osnovnu školu. Srednju školu završio je u Bosanskoj Krupi, a studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tokom rata je teško ranjen. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca iz Bosne i Hercegovine, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige objavljivane su u više izdanja. Također su prevođene na francuski, mađarski, poljski, engleski, hrvatski i talijanski jezik. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. Centra u BiH. Živi u Sarajevu i radi kao novinar i kolumnist.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja