Nikola Nikolić

Sirene za uzbunu

.

.

.

……Gotovo svakodnevno je iz pravca Sekulinog stana dopirao romor. Ranije nijesam obraćao pažnju, jer se nije mnogo razlikovao od šuštnja lišća, ili štektanja komšijske prskalice, zavisno od kalendara. Bili su to zvuci jednog bliskog, mada skrajnutog života. Moj baksuzni stric skućio se u vrhu Saveljine kule. Preuređeno potkrovlje kao stvoreno za stvora koji je ličio na pticu ispalu iz jata. Moguće da je takvom utisku doprinosila i njegova fizionomija: usko, ispijeno lice i pomalo rahitično držanje. Goluždravi kika. Svoj životni prostor nazivao je penthausom. U ne baš rijetkim trenucima jadanja (ili poetskog samosažaljenja, ublažavam zbog protekcije) – mansardom. Svio je samotno gnijezdo na prostoru nekadašnjeg odlagališta svega i svačega, izigravao vojnog analitičara i kljucao bijednu vojnu invalidninu. Zahvalno se odazivao svakom Žaninom pozivu na ručak. Za svoju tragikomičnu sudbu nije krivio nikoga. I veliki Paton, tješio se, preživje najveći rat, a na kraju završi u saobraćajki. (Zar si već stigao do P, zafrkavao ga je Boro, a ovaj se branio kako mu nije enciklopedija jedina lektira, kako je o Banditu učio iz armijske literature). Nije li nekolegijalno da jedan obični kaplar gunđa, a sve je sam zakuvao, na to se svodio vječiti zaključak njegovih preispitivanja.

……Lijen i hipohondričan, pravi ranjivi lezilebović, Sekula je na prvi pogled odabrao nelogičan poziv. Šta je kog đavola takav tražio u armiji? Odgovor na ovo pitanje istovremeno je jedna od dijagnoza naše skorije istorije, njenog slaloma u nepovrat. Osamdesetih je nekad slavna JNA dotjerala svoju uležanost do vrhunca. Otvorile su joj se rane, u kojima su se potom ušančili svakojaki paraziti, sišući je bez poštede. Postala je raj za neradnike. Više nije bilo lako proniknuti ni u sistematizaciju, opisati kratko i jasno čime se baviš. Tad je nastalo čuveno „pri vojsci“. Na pomen sasvim razumljiva škrtost na riječima – nije baš bilo koji poslodavac. Vojne tajne, soldatski zavjet ćutanja i tome slično. A u stvari distanca zarad prikrivanja lične i kolektivne farse. Sekula je bio samo jedan od mnogih koji su se izležavanjem pri vojsci nakačili na otromboljenu državnu sisu, ograđenu simbolima i potamnjelim ordenjem. Rezultat je iz dana u dan bio sve vidljiviji. Petokraka je blijedila poput izmrcvarene bradavice.

……Malo je reći da se preračunao. Odbijao je da povjeruje u naznake predstojeće apokalipse. Uhljebljenje pri vojsci bilo je na cijeni sve do prvih plotuna, pa mu je kasno došlo iz dupeta u glavu. Brat ga je redovno pozivao da se okane zabluda i raskrsti sa splitskom vojnom policijom. Znao je da nije Davidove sreće: Bora je odvajkada proganjala fiks ideja o nekakvom evolucionom klackanju bračnog odnosa, što bi obuhvatalo i najbliže srodnike. Drugim riječima, ako je već Žanin brat tako uspješno izbjegavao smrt, ona će se sigurno prvom prilikom privući sa suprotne, njegove strane. A vrebala ga je. Ušuškan među bedemima, Sekula nije osjećao buru koja se približavala. Došlo je vrijeme velikoga obrta. Rat je aktivirao odbačeno, gvožđuriju pretapao u đulad. Kika je ni kriv ni dužan dospio na prvu liniju fronta. Zapao ga je reon Škabrnje. Tamo je, uvjeren da je u neprijateljskom redeniku barem jedan metak spreman samo za njega, riješio da uzme stvar u svoje ruke. I da izbjegne sudbinu đeda, kojeg su kao komitu odstrijelili žandarmi. U sebe je sasuo malo više olova nego što je planirao – kalaš mu se oteo i osim lista ovjerio i kuk. Domovini se vratio na štakama. Ni na štitu, ali ni sa njim. Nikad čovjek s njim načisto, prokomentarisao je otac kad se sleglo. Otad hramlje, zanoseći ulijevo. Svoj postupak pravdao je etičkim razlozima, iako su ga bivše kolege korile da u tome, naprotiv, nema ama baš ničeg etičkog. Označili su ga kao kukavicu, prikrivenog dezertera. Sekula je posmatrao dublje, pogotovu kad se doznalo za pojedinosti. Drago mu je bilo što je izbjegao – ukoliko bi uopšte dočekao taj vakat – da učestvuje u iživljavanju nad civilima.

……Iz sprdnje su ga prozvali Vutros Gali, zbog pacifizma gdje mu je ponajmanje mjesto, u rovu. No, izgleda da je nadimak u još ponečemu odražavao njegov karakter.

……„Kako je jutros, gali li ga Vutros“, znali su povratnici da mu dobace kad ga spaze na verandi, oponašajući uvlačenje dima.

……I eto ga sad, čami u potkrovnom spokoju, čita redom „Opću enciklopediju“ – tom po tom, slaže tangram, ponekad nešto smota. Glavu mu čuva golemi krst, stanodavčev patent za zaštitu bespravno sagrađenog objekta. Saveljin otac Labud podigao je to ruglo za vrijeme švercerskog tranzita preko Skadarskog. Tad je često mijenjao kola: možda su njegova dvojka i kadet završili na jezerskom dnu kao i mnoga druga plutajuća skladišta, posađena na splavove i nakrcana štekama, koje bi u zli čas presreo patrolni čamac. Ali, išlo mu je. Ućario je nešto i odmah krenuo u poduhvat, držeći da je porodična kuća brana svakoj sudskoj odluci, da je novac najranjiviji u papirnoj varijanti. Nadogradio je kuću kako bi zacementirao nelegalni imetak. Želio je da pošto-poto preduhitri organe gonjenja i stavi ih pred svršen čin. Euforičan, previdio je da nešto drugo štrči. Vlasti ga nijesu proganjale zbog šverca, jer je čitava država dugovala opstanak crnom tržištu. Zasmetala im je gradnja bez dozvole. A Labud im, pod prinudom, ponovo doskočio. Na vrh kuće natakario je bakarni krst, računajući na bogobojažljivost nadležnih. Ko bi se usudio da usred smutnog vremena udari na Svevišnjega? Fakinskoj lozi je pripadao moj drug. Njegov otac je mrtav ladan pojašnjavao da se radi o malo modifikovanom gromobranu – podudarnost sa znamenjem bila je, navodno, čista slučajnost. Štitio je krst Bandoviće i od nebeskih i od zemaljskih munja. Inspekcija se držala podalje od bezimene pritoke Ulice Milana Raičkovića.

 

Odlomak iz istoimenog romana

.

.

.

.

.


Nikola Nikolić

Rođen 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Dosad je objavio dva romana: „Čvor“ (2011) i „Meandar“ (2014), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Express, Čovjek-Časopis). Piše književne prikaze za portal Glif. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, engleski i njemački jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

Sva prava zadržana © 2015 - 2020 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja