Poezija

Slovo o flamenku

.

.

.

                                       Nadiji Rebronja

.

.

Ne pišeš pesme

samo slušaš ljude

i gradove.

I njihovo bilo.

I pevaš

o onome što si videla i čula,

osetila i dosanjala.

.

.

Knjiga otkucaja života,

tajna žitelja,

tradicije i muzike,

koje si

duboko u sebi prisvojila.

I tamo i ovde

sa lakoćom ih upesmljuješ

u knjigu o njima

koji pevaju o nama.

Iako nas nikad nisu upoznali.

.

.

.

Medijum si

između flamenka i čitaoca.

Između besceni

i

zapamćenih fleševa,

slika i pogleda,

nota i mirisa,

događaja i snova.

Utiskuješ im svoj senzibilitet

i to onaj deo

blizak

raznolikim sopotima stihova

iz jedne velike vode

koja se menja.

A šta je sa kapima znoja u vazduhu?

Ko je u njima?

Koja magija…

.

.

.

Sažimaš vremenske odrednice

Posle udara cipelom o pod

sve izgleda drugačije.

Sve se otvara i nudi

i ono što se ne vidi

i ono

što se nije moglo ni naslutiti.

Sve deluje onako

kako ga ti zamisliš.

Ko takvom ritmu i pogledu

da pobegne

u noć.

.

.

.

Ključne i ostrašćene note,

prerastaju

u fantazme.

Umrežene i ulančane u naša žitija.

Svako od nas

bira

samo svoju žicu na gitari.

Svoj ton i ritam.

I ne ustupa ih nikome.

.

.

6.

.

Čekali smo gitaru,

kastenjete i muziku,

koje odavno nisu samo to.

Andaluzija je ljubavnica flamenka

dodiruje je

kada svirač pređe

preko žica od njene kose

ona zadrhti od strasti

od ritma

cipela.

I krivožednih pogleda svih prisutnih.

.

.

7.

.

Spoj zvuka i pokreta,

emocija i snova.

Krug i voda,

grad i krv,

ogledalo i snohvatica,

strast u vazduhu.

Opija i prisutne i odsutne

svojom dvojnošću

koja se ne primećuje

među nama.

.

.

.

Mitska moć vode

i mirišljavih pića u vazduhu.

U sinergiji sa muzikom ptica,

prošlosti

i sa meteorima.

Čuvaju nas senovite šume

i duhovi u njima

iz čijih zenica virimo

sa neizdržom u sebi.

Samo nas ritam vode i igre

može

tako ostrastiti.

.

.

.

Drugost pesme

vraća nas u nepostojeću stvarnost.

Voda se nesmotreno ogleda u pesmi

čekajući

novu sliku o sebi.

Koja je davno protekla.

.

.

10.

.

I krv

asocijacija kraja i smrti,

koja bi da bude flamenko

i sve ono

što podrazumeva.

U nastavku noći

oživotvoruje i opesmotvoruje

sve što dodirne.

I mnogo više od toga.

.

.

.

I sve to radi neko iz senke.

Međutim,

nije uvek tako

ako se pojavi glas

kome još nije

srce iščupano iz grudi.

.

.

.

Ti što posmatraš,

posmatrana od posmatranih,

samoosmatraš se

u drugim licima.

Neko drugi je tvoj autoportret

dok se u igri pesme

ne pronađeš

ili opredeliš.

.

.

.

U ritmu flamenka

i Bodrijar

gledajući druge vidi sebe.

Pevajući o drugima

govori sebe

i ono što bi mogao biti.

Šta li nam to govori.

.

.

.


Poema je nastala od prikaza koji sam napisao na pesničku knjigu Nadije Rebronje “Flamenko utopija”. Tako da je doživljavam kao zajedničku poemu – Nadijinu i moju, ali i kao novi prikaz pomenute knjige Nadije Rebronje, ovog puta u stihu.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Aleksandar B. Laković

Rođen u Peći 22. jula 1955. Piše poeziju, esejistiku i književnu kritiku. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Prištini (1980), specijalizirao internu medicinu na Medicinskom fakultetu u Beogradu (1988). Živi u Kragujevcu i Ljutoj.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *