Spaliti lice

Lat­est posts by Mel­i­da Tra­vančić (see all)

     Bez oblika

    crna tač­ka na horizontu
    fokusir­ane misli
    ne može rasprsnuti

    ispred lice muškarca
    iza lice žene

    svu­da oko­lo baloni
    sa ispisan­im porukama

    besmis­leni­jim od spasa
    od nade od smrti

    ovd­je se sta­ti ne smije
    od hlad­noće pucaju
    mož­dane opne

    na mojoj nagosti
    zaus­tavl­ja se pogled svijeta

    krv se miješa
    i rađamo dje­cu bez glasa

    pišem pjesme
    koje ne razumiješ

    čekaš da kažem riječ
    i kažem Riječ

    kuće od oči­ju skrivene
    ne dišu

    siluete lju­di
    put traže

    ruka­ma dah zaustavljamo
    od stra­ha počin­jem da trčim

    vje­tar se o nas sapliće
    sada smo od sebe veći

    sve je kao san
    kao bajka
    kao početak

    sve je nestvarno
    i čini mi se da ovu­da nikada
    hodi­la nisam

    (Sjeni­ca, 28. 2. 2020.)

    Usklađeni koraci

    noćas su iluz­i­je raspršene
    snovi u šaku skupljeni

    iznad i ispod
    kamenog mosta
    koraci odzvanjaju

    pri­b­ližava­mo se sebi

    sjene poigrava­ju
    u plitkoj vodi
    rijeke Raške

    grad čuva­ju ptice
    i noću i danju
    kruže oko nas

    nepoz­nati smo
    jed­no drugome

    prošlost pro­go­ni

    koraci pod­no kule
    odzvanjaju

    mot­ri­mo pokrete
    na riječi više nema smisla
    obraćati pažnju

    bede­mi okružuju
    odavde vode tri puta

    pom­jer­am se naprijed
    vraćaš se unazad

    nad­meće­mo se
    u istrajnosti

    Svi­jet u mjes­tu stoji

    osjeća­ji nalikuju
    magiji
    i u njih ne tre­ba dirati

    (Novi Pazar, 28. 2 2020.)

    Kadul­ja i nar

    maš­ta pokreće slike

    osmi­jeh na licu starice
    nev­ješ­to je zadržan
    i pokazu­je tugu svijeta

    vez u koji su utkane godine
    sada je na prodaju

    kamene kocke
    otežava­ju kretanje

    mara­ma se na vjetru vijori
    pokrit će sramotu
    i uputit na molitvu

    ti si žena koja…
    duboko udišem miris kadulje

    do tvrđave stol­jeća vode
    i žel­jez­na ograda

    Neret­va
    rije­ka koja zaustavlja
    i ljude i vrijeme

    slamke požut­jele trave
    u snop skupljam
    zat­varam oči
    i ost­varu­jem snove

    sunce na glavi stoji
    nar se rasprsnuo
    i ostavio tragove
    na bijeloj haljini

    leđa svi­je­tu okrećem
    odluč­na napisati pjesmu
    o slo­bo­di, kamenu, ljubavi i vodi

    ruke ka zemlji idu
    kosti pucketaju

    na kamenu leži čovjek
    čije lice poigrava
    u mojim zjenicama

    oslo­bod­it ću te
    bilo je jedi­no što prešućujem

    (Počitelj, 25. 7. 2020.)

    Nacr­tani ljudi

    rije­ka je na istoku
    selo na zapadu
    lju­di u kamenu žive

    sve je statično
    i ona i ja

    odnekud snažni glas
    opom­in­je da se vjeruje

    vjeru­je­mo samo sebi
    odz­van­ja sa okol­nih brda

    tije­lo zagrćem crn­im plaštem
    koji pri­pa­da Katarini
    posljed­njoj kraljici

    na licu kojeg nemam
    crtam oči
    na gru­di kojih nemam
    naslan­jam sina

    tragedi­ja iz časa u čas
    posta­je sve veća

    stri­jelom probadam srce
    jer druge mete ne vidim

    vje­tar zaus­tavl­ja bol
    i klati vijence bijel­og luka
    okačene za pro­zorsko okno

    nas­mi­ješe­na žena
    korača po dvorištu
    nosi baklju
    i tako osv­jetl­ja­va moje lice

    (Vran­duk, 30. 5. 2020.)

    Tamo da odem… 

    u Iran otići želim

    mag­ičnom
    sve­tom zemljom
    hodi­ti želim

    dok hlad­noća planina
    gru­di steže
    a vre­li pijesak
    stopala spaljuje
    disati želim

    lica umotanog
    maramom crnom
    njen grob posjetiti
    strpljenja
    na nje­mu moliti

    glas aja­to­la­ha čuti želim
    pitan­je jed­no triput
    da mi postavl­jeno bude:

    Čija si? Čija si? Čija si?

    odgov­or
    prešućen neka ostane

    blizak sus­ret s misticima
    imati želim

    otiske prsti­ju
    na tepisi­ma ostaviti

    skri­ti se u jed­noj od pećina
    i zavodljivu poez­i­ju ispisivati

    uronu­ti u crno vino

    sje­dini­ti se s Njim
    oprost gri­je­ha moliti

    puto­vati
    tamo želim

    svo­je lice
    na osunčanoj strani Svijeta
    spal­i­ti zau­vi­jek želim