Spaliti lice

Melida Travančić
Latest posts by Melida Travančić (see all)

     Bez oblika

    crna tačka na horizontu
    fokusirane misli
    ne može rasprsnuti

    ispred lice muškarca
    iza lice žene

    svuda okolo baloni
    sa ispisanim porukama

    besmislenijim od spasa
    od nade od smrti

    ovdje se stati ne smije
    od hladnoće pucaju
    moždane opne

    na mojoj nagosti
    zaustavlja se pogled svijeta

    krv se miješa
    i rađamo djecu bez glasa

    pišem pjesme
    koje ne razumiješ

    čekaš da kažem riječ
    i kažem Riječ

    kuće od očiju skrivene
    ne dišu

    siluete ljudi
    put traže

    rukama dah zaustavljamo
    od straha počinjem da trčim

    vjetar se o nas sapliće
    sada smo od sebe veći

    sve je kao san
    kao bajka
    kao početak

    sve je nestvarno
    i čini mi se da ovuda nikada
    hodila nisam

    (Sjenica, 28. 2. 2020.)

    Usklađeni koraci

    noćas su iluzije raspršene
    snovi u šaku skupljeni

    iznad i ispod
    kamenog mosta
    koraci odzvanjaju

    približavamo se sebi

    sjene poigravaju
    u plitkoj vodi
    rijeke Raške

    grad čuvaju ptice
    i noću i danju
    kruže oko nas

    nepoznati smo
    jedno drugome

    prošlost progoni

    koraci podno kule
    odzvanjaju

    motrimo pokrete
    na riječi više nema smisla
    obraćati pažnju

    bedemi okružuju
    odavde vode tri puta

    pomjeram se naprijed
    vraćaš se unazad

    nadmećemo se
    u istrajnosti

    Svijet u mjestu stoji

    osjećaji nalikuju
    magiji
    i u njih ne treba dirati

    (Novi Pazar, 28. 2 2020.)

    Kadulja i nar

    mašta pokreće slike

    osmijeh na licu starice
    nevješto je zadržan
    i pokazuje tugu svijeta

    vez u koji su utkane godine
    sada je na prodaju

    kamene kocke
    otežavaju kretanje

    marama se na vjetru vijori
    pokrit će sramotu
    i uputit na molitvu

    ti si žena koja…
    duboko udišem miris kadulje

    do tvrđave stoljeća vode
    i željezna ograda

    Neretva
    rijeka koja zaustavlja
    i ljude i vrijeme

    slamke požutjele trave
    u snop skupljam
    zatvaram oči
    i ostvarujem snove

    sunce na glavi stoji
    nar se rasprsnuo
    i ostavio tragove
    na bijeloj haljini

    leđa svijetu okrećem
    odlučna napisati pjesmu
    o slobodi, kamenu, ljubavi i vodi

    ruke ka zemlji idu
    kosti pucketaju

    na kamenu leži čovjek
    čije lice poigrava
    u mojim zjenicama

    oslobodit ću te
    bilo je jedino što prešućujem

    (Počitelj, 25. 7. 2020.)

    Nacrtani ljudi

    rijeka je na istoku
    selo na zapadu
    ljudi u kamenu žive

    sve je statično
    i ona i ja

    odnekud snažni glas
    opominje da se vjeruje

    vjerujemo samo sebi
    odzvanja sa okolnih brda

    tijelo zagrćem crnim plaštem
    koji pripada Katarini
    posljednjoj kraljici

    na licu kojeg nemam
    crtam oči
    na grudi kojih nemam
    naslanjam sina

    tragedija iz časa u čas
    postaje sve veća

    strijelom probadam srce
    jer druge mete ne vidim

    vjetar zaustavlja bol
    i klati vijence bijelog luka
    okačene za prozorsko okno

    nasmiješena žena
    korača po dvorištu
    nosi baklju
    i tako osvjetljava moje lice

    (Vranduk, 30. 5. 2020.)

    Tamo da odem… 

    u Iran otići želim

    magičnom
    svetom zemljom
    hoditi želim

    dok hladnoća planina
    grudi steže
    a vreli pijesak
    stopala spaljuje
    disati želim

    lica umotanog
    maramom crnom
    njen grob posjetiti
    strpljenja
    na njemu moliti

    glas ajatolaha čuti želim
    pitanje jedno triput
    da mi postavljeno bude:

    Čija si? Čija si? Čija si?

    odgovor
    prešućen neka ostane

    blizak susret s misticima
    imati želim

    otiske prstiju
    na tepisima ostaviti

    skriti se u jednoj od pećina
    i zavodljivu poeziju ispisivati

    uronuti u crno vino

    sjediniti se s Njim
    oprost grijeha moliti

    putovati
    tamo želim

    svoje lice
    na osunčanoj strani Svijeta
    spaliti zauvijek želim