.
.
Gradimir Gojer, pisac, reditelj i teatrolog. Objavio pedeset knjiga iz oblasti poezije, teatrologije, književne kritike i historije književnosti, esejistike i baletne libretistike. Režirao sto dvadeset pet predstava. Dobitnik nagrade Kočićevo pero za poeziju, Šestoaprilske nagrade Sarajeva za teatrologiju i nagrade Grozdanin Kikot. Pripala mu je i nagrada Sloboda Međunarodnog centra za mir u Sarajevu kao i priznanje Hrvatsko glumište od Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Član je Hrvatskog društva za znanost i umjetnost. Počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta. Predavao pozorišnu režiju i istorija režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bio je predsjednik Društva pisaca BiH, direktor Pozorišta mladih, Kamernog teatra i Narodnog pozorišta u Sarajevu.
.
.
Prva knjiga koju ste pročitali?
.
Prvo sam pročitao Defoovog Robinzona Krusoa. Uz malu pomoć moje tetke Milene čitao sam Robinzona sa šest godina, sricao sam kao što to ovih dana čini moj mali idol Luka. Dugo nisam mogao da se odvojim od Robinsonovih i Petkovih pustolovina. Ta ilustrirana knjiga, uzbudljiva u svakom svom dijelu, inspirirala me je da teatar kasnije doživljavam kao slikovnicu. Jer, dugo nakon Robinsona sanjao sam prizore iz te divne knjige, baš kao u nekom teatarskom kaleidoskopu…
.
.
Prva predstava koju ste gledali?
.
U mostarskom Narodnom pozorištu gledao sam kao dijete Drveni tanjir. Ta predstava imala je socijalnu tematiku, sjećam se da je cijelo gledalište plakalo.
.
Gojer. Ko su Vaši preci? Odakle su?
.
Moja majka je iz Mostara, a o biološkom ocu ne znam ništa. Usvojio me je drugi muž moje bake Bosiljke, rođene Papa, Karlo Gojer, koji mi je dao prezime koje vuče korijene iz Austrije. Odrastao sam sa bakom koja je bila domaćica i djedom Karlom, koji je bio vojni muzičar u Mostaru, u kojem sam završio osnovnu školu i Arhitektonsko-tehničku školu. Bitan uticaj na moje odrastanje u Mostaru imale su i moje tetke Ružica, Neda i Milena, koja je kumovala i mom imenu. Tad su se čitali romani Milice Jakovljević Mir-Jam… Neki lik se zvao Gradimir i tako sam dobio ovo prelijepo, ne znam da li u mom slučaju i tačno ime?
.
.
Hercegovina?
.
Hercegovina najveću vrijednost ima u radinim ljudima koji su sve, bukvalno sve, oteli od kamena. Hercegovina ima Domanovićku visoravan koju mi nazivamo Kalifornijom zbog plodnosti, ima Mostar, Počitelj, Bunu, Stolac, Radimlju, a stara narodna sentenca veli: Ne daj Stoca, čuvaj Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama. Hercegovina me je po mnogo čemu odredila i kao čovjeka i kao stvaraoca.
.
.
Odakle toliko talenta u Hercegovini?
.
Suri kamen, nemilosrdno sunce i plahe ali blagotvorne rijeke poput Neretve i Radobolje odredile su, predodredile su nama Hercegovcima borbu za održanje, za goli život. Morali smo se dovijati na razne načine, pa su odatle i nevjerojatne doze talenata za svašta, pa i za umjetnost. Pogledajte koliko genijalnih filmskih stvaralaca ima samo u ciglih nekoliko kilometara oko Gacka. Oskarovci Karl Malden, alijas Mladen Sekulović, Dušan Vukotić i konačno Danis Tanović. Računam tu i talentiranog sarajevskog glumca Mirzu Tanovića. Malo dalje, u Bileći rođen je Fadil Hadžić, najrenesansnija ličnost zagrebačkog umjetničkog života, komediograf, slikar, prozni pisac, scenarist i filmski redatelj, osnivač kazališta i njihov direktor i to Kerempuha, Vidre, Komedije… Postoji u toj Hercegovini neki čudan splin koji smo svi u genima povukli…
.
.
Kada ste pristupili poeziji?
.
Relativno kasno sam počeo pisati poeziju, negdje na trećoj godini fakulteta. Najprije sam to činio gotovo gerilski, krišom, pa sam iz bojazni da li to išta valja počeo svoje poetske radove potpisivati ili naslovljavati kao poetske zapise. Književnik Čedo Kisić me je osmjelio kada je pohvalio moje pjesme i nazvao ih pjesmama. On je uz hercegovačku, tada već etabliranu pjesnikinju Dijanu Burazer, bio recenzentom moje prve zbirke, čak je plemeniti Kisić kumovao njenom naslovu Večernje ispovjesti, a knjigu je izdao Hrvatski kulturni centar iz Banja Luke, da bi ponovljeno izdanje na ćirilici izdala Zadužbina Petar Kočić Banja Luka – Beograd, koja mi je u međuvremenu za tu zbirku dodjelila i iznimno mi drago priznanje Kočićevo pero.
.
.
Da li ste se bavili sportom?
.
Jedno vrijeme poslije srednje škole igrao sam, tačnije je kazati pokušavao igrati košarku za mostarski košarkaški klub Lokomotiva. Imao sam visinu, ali ne i neki talenat, pa sam na vrijeme skrenuo lađu kraju. Kao veliki fan nogometa osam godina sam darovao Fudbalskom klubu Željezničar, u kojem sam cijelo vrijeme bio portparol, a tri godine i potpredsjednik kluba.
.
.
Gdje je sada Vaša prva ljubav?
.
Svi smo je u razredu zvali Nacka. Imala je šarm tadašnje mostarske gradskosti. Pao sam na njenu kosu, a sjećam se i njenih vrućih pantalonica. Nedavno, gledajući jednu beogradsku predstavu po Branku Ćopiću, sjetio sam se Nataše, jer me je Ćopićeva junakinja podsjetila na Nackino donošenje trešanja iz mostarskih Raštana. A bila je tako lijepa i sad se sjećam nje… Bilo je to u šestom razredu osnovne škole. Zvala se Nataša Glavaš. Ne znam gdje je sad.
.
.
Gdje ste služili JNA?
.
Ponosim se svojim služenjem vojnog roka u Tuzli. Kasarna se zvala Husinska buna. Služio sam u inžinjerijskom vodu. Kapetan Topisirović i major Tisaj dozvolili su mi da sa vojnicima iz svoje čete režiram Kočićevog Jazavca pred sudom, a jedna od mojih najuspjelijih teatarskih režija Ibzenovo Kad se mrtvi probudimo, što mi je donijelo veliki broj festivalskih priznanja, nastalo je u Narodnom pozorištu Tuzla, opet zahvaljujući mojim starješinama iz JNA.
.
.
Da li ste kao dječak poželjeli da upoznate Tita? Da li ste ga sreli?
.
Kao dječak sam maštao da sretnem maršala Tita. Kada je jednom prigodom dolazio u Mostar stajao sam sa vršnjacima u špaliru iz kojeg smo bacali cvijeće na kolonu automobila. Samo tada sam druga Tita vidio uživo. Ostao sam titoist, zakleti titoist i takav ću umrijeti. To nije samo dio sjećanja na bezbrižno djetinjstvo, školovanje i mladost. To je moja totalna identifikacija sa vremenom časnog i dostojanstvenog življenja. Tito je za mene bio i ostao sinonim čovjeka dubokog razumjevanja za anonimnog čovjeka, simbol najvećeg vojskovođe u povijesti dvadesetog stoljeća, simbol političkog mudraca i filozofa političke misaonosti par excellence.
.
.
Kako se danas osjećate kao partner Svetlane Broz?
.
Ponosno se osjećam uz Svetlanu Broz. To je žena koja me fascinirala na više planova, ali dva su dominantna. Biću najiskreniji ako kažem da me je ta prelijepa žena sa očima brozovskog plavetnila očarala kao žena, a svojom golemom ljudskošću pomogla mi je da nadiđem slabosti i ponore u svom življenju. Ta crta Brozovske odlučnosti i ženske topline u isto doba kupili su me do kraja života. Svetlana je postala smisao mog života, a njena pomoć u svemu što radim neizmjerna je i nenadoknadiva. To je taj drugi aspekt čvrstine naše veze… Ona je moj najstrožiji kritičar, korektor i ne samo u pisanju i mišljenju. Ta čudesno zanosna žena svjesno u drugi plan stavlja vlastiti enorman talenat radeći za svog Gradimira. U posljednje vrijeme ona je i brižni dramaturg mojih predstava, a inscenaciju njene knjige dokumentarne proze Dobri ljudi u vremenu zla smatram jednim od svojih najdražih teatarskih ostvarenja. Želim da ta žena svjetline živi što duže da zajedno širimo energiju čovjekoljublja koja je bila jedna od temeljnica poslanja njenog grandioznog djeda.
.
.
Safet Plakalo?
.
Privatno sam ga zvao književnik, jer je držao do svog literarnog djela daleko više od sviju nas, njegovih literarnih ispisnika. Zajedno smo osnivali Sarajevski ratni teatar SARTR, čiji je on kasnije bio i direktor. Plakalo je cijelog svog života volio i sanjao samo jednu ženu, Sonju, svoju prvu ljubav. Sve književne tekstove, bilo da je pisao liriku ili dramu, počinjao je i završavao imenom svoje prve ljubavi. Plakalo je bio lirik u drami i rijetko dramatičan u svojoj lirici. Bio je i kazališni kritičar osebujnog stila, njegovanih rečenica, nikada isprazne frazeologije… Bio je prilično neshvaćen zbog lirskog struništa svoje mehke pjesničke duše, vječni zaljubljenik u Silviju Plat…
.
.
Sarajevo osamdesetih?
.
To je u isto doba bila prestonica pjesništva i lijepe riječi uopće, mini Brodvej, centar svjetske grafike na način Mersada Berbera, Bore Aleksića, Petra Waldega, apsolutna patrijaršija pop i rok kulture. Sve nas je nosio neki čudesni polet. Osjećali smo se važni u europskim razmjerama… I, da znaš, bili smo važni!
.
.
Sartr?
.
Osobno smatram da je egzistencijalizam promjenio svijet, a Žan Pol Sartr je ikona jedne žive polivalentne filozofske misli. Kad smo u ratu osnovali Sarajevski ratni teatar insistirao sam, kao jedan od utemeljitelja, da se poslije rata teatar zove po tom grandioznom filozofu, ali i svjetski relevantnom dramatičaru. I zove se SARTR.
.
.
Kakav je ukus gladi?
.
U ratu, tijekom četvorogodišnje opsade Sarajeva mnogo više od gladi sjećam se nevjerojatne hladnoće, osobito one zime 1993. Jeli smo bukvalno i hranu i crve.
.
.
Rastanak od supruge Zlate?
.
Sahranili smo je na starom sarajevskom mezaristanu Alifakovac. I nebo je plakalo za prelijepom Zlatom, svom satkanom od emocija, a dok smo je spuštali u mezar sa okolnih brda su nas gađali snajperisti… Napravio sam prema stihovima Džemaludina Latića predstavu Alifakovac kao teatarski omaž voljenoj ženi.
.
.
Koliko rat mijenja ljude?
.
Loši ljudi u ratu su postali još lošiji, a dobri puno, puno bolji…
.
.
Koliko mir mijenja ljude?
.
Paradoksalno je ovo što ću ti izreći kao iskustvo: očekivao sam da ćemo svi nakon rata zadržati bar minimum ljudske solidarnosti i čovjekoljublja iz ratnih godina. Nažalost, poslije rata u puno slučajeva uvjerio sam se da je čovjek čovjeku u miru postao vuk, a ne čovjek.
.
.
Najbolji glumac sa kojim ste radili?
.
Izudin Bajrović. Možda nije najbolji, ali je to umjetnik koji rijetko oscilira u svojim kazališnim kreacijama.
.
.
Najbolji film koji ste gledali?
.
Tri filma preferiram i teško bih se odlučio za jedan. To su Posljednji tango u Parizu, Grlićev Bravo maestro i Šijanov Ko to tamo peva.
.
.
Knjiga kojoj se vraćate?
.
Braća Karamazovi Dostojevskog i Rajska vrata Jiržija Anžejevskog.
.
.
Šta je Vaše najveće otkriće u teatru?
.
Brukova Mahabharata.
.
.
Šta je Balkan Evropi danas?
.
Balkan je srce Evrope, veli Nikolas Bouvije, a ja se s tim slažem.
.
.
A Evropa Balkanu?
.
Puno toga Balkan duguje Evropi u civilizacijskom smislu.
.
.
Šta Vas plaši?
.
Samoća i bolest.
.
.
Čemu se nadate?
.
Nadam se da više neću preživljavati ratne strahote. Imam puno godina da bih gajio neke velike nade…
.
.
Čega se stidite?
.
Sopstvene, ali i tuđe laži i licemjerja.
.
.
Šta Vam teže pada – zaboraviti nešto ili sjećati se nečega?
.
Sjećati se nečega.
.
.
Kada ste osjetili najveću radost?
.
Kada mi je Svetlana povjerila svoju tajnu.
.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
.
.
.
.
.
