Poezija

Fusnote

.

.

.

Posljednja crnogorska virdžina [1] 

.

Tog avgustovskog jutra, kad se sunce
Tek uspelo na nebeski svod pomodrio od vođenja
………………………………………………..ljubavi s morem
U toj zemlji što više nije mogla da bude njena
U tom gradu koji nikad nije ni bio njen
Tiho je zatvorila oči i usnula san zemlje.

Bila je lijepa, govorili su.
Još kao mlada. Talasasta smeđa kosa,
Ozareno lice, biserni osmijeh i pogled
Zarobljen u jednom trenutku mladosti
Kada se ona prerušila u ono što nikad nije ni bila
Da ne bi slušala zvuke zarobljenih suza
i glasove snova njezinog oca – snova koje
…………………………………….ona nije sanjala.

Bila je lijepa čak i kada su prolazile godine
Njene ukradene ljepote, ukradene prirode,
…………………………………………….ukradene prošlosti.
Bila je lijepa, čak i kad se tog sumornog
…………………………………………………popodneva ona
Odrekla svojih dalekih obala i mora
I zakoračila u snove svoga oca.

Gledala si svih ovih godina, draga Stano, tamo
Gdje se zvuk o svjetlost para, tamo gdje zemlja
postaje bijela, a krv uspavana.
Gledala si u život koji te mazio nije –
U težak poljski rad, u marljivo čuvanje
……………………………………..kuće i porodice,
U rano jutarnje nalaganje vatre,
…………………………….u brižno čuvanje stoke,
U savjesno nošenje muške odjeće i frizure,
U nametnuto kafansko pušenje duvana i
…………………………………………..noćno druženje s muškima.

Tim licem s očima bez obale,
Tim očima zamrznutih suza,
Tajila si davno napravljeni krik,
Koji si kao odjek slušala svakoga jutra kada se probudiš
I pogledaš u okrutno zrcalo. Šta si još vidjela?
Boje svoje duše koje si ostavila cvijeću?
Svjetlost očiju svojih koje si dala zimskom vjetru?
Radost materinstva koje si ustupila pepelu?

Novi život ponovo si mogla imati
Nove snove ponovo si mogla sanjati
Kad god si ti to htjela. Ali nisi.

Pamtiš li sjaj noćnih svjetiljki što si ih palila
Kada bi u studene jesenje večeri tišina duše tvoje
Zaposjela bićem i postala glasnom, vrištala?
Da li ti se onda duša od samoće bijelila,
Da li si onda ukus ničije zemlje osjetila
U čiju te je igru uplelo korijenje samoće
Koje si ti sama odabrala?

Tog avgustovskog jutra kada se sunce
Rastajalo od tebe na moru koje si
……………………………………..tad vidjela prvi put,
I nebu, koje je bilo onakvo
…………………………kakvim ga nikad nisi sanjala,
I kad je promrzla zemlja milovala tvoje sklopljene oči,
Ja znam da si sanjala novi život i novu zemlju,
Vjerujući u pravo na izgubljenu sreću.

.

.

Neka druga rijeka [2] 

.

Ima neka druga rijeka u ovoj rijeci
Koja počinje tamo gdje završava duga –
………………Zrake ničije ne prima,
………………Kišu ničiju ne uzima
………………Ničijim ne teče obalama.
A završava tamo
………………gdje počinje magla.

Ta druga rijeka mre i sni
………………tuđim snovima.
Tom drugom rijekom plove oni –
…………………..tamo gdje Mjesec krati niti svoje,
…………………..tamo gdje oči su koje oči tuđe draže,
…………………..tamo gdje ruke su koje ruke druge traže.

„Moramo poći“- tako su govorili,
…………….„Živote da sagradimo nove“ – tako su govorili,
…………….„Prošlost da zaboravimo“ – tako su govorili.
…………….„Prodali smo auta, imanja i kuće“ – tako su govorili.
…………….„Oprostili se od rođaka, oca, majke“ – tako su govorili.
„Ne znamo šta nas čeka, ali morali smo poći“ – tako su govorili.

Ovom rijekom čudnom oni su zaplovili,
Jer nemaju više sna,
Jer ruke su im pune kiša i oblaka,
A usta puna neprogutanih suza.

Ovom rijekom čudnom oni su zaplovili,
Jer prsti su im puni krhotina,
Jer jutra su im se u noći pretvorila,
A noći u dane bez svitanja.
Ovom čudnom rijekom oni su zaplovili
…….jer krici rana na zraku sunca su im ostali.

„Prodali smo sve. Bez ičeg smo ostali“ – tako su govorili.
„Nemamo ništa više osim nade
I zemlje nove“ – tako su govorili.

„Moja beba uskoro će se roditi“ – tako je govorila majka jedna,
…………….„Vrlo brzo… na onoj tamo zemlji“.

Na svaki pređeni kilometar rijeke
…………….…………….raste kilometar nade.
Što više rijekom se plovi,
…………………………..sve manje riječi se zbori.

Mislim da ova rijeka ne postoji
……………………ni na jednoj geografskoj karti.

 

[1] Stana Cerović (1936-2016) rođena je u selu Tušina kod Šavnika, a umrla je u primorskom crnogorskom gradiću Risan u Domu za stare. U skladu sa starim crnogorskim običajima, ako kuća ostane bez muškog nasljednika, jedna od kćeri može da odabere da postane sin. Kao mlada, Stana je dala zavjet svome ocu da će ostati njegov „jedini preživjeli sin“ – da se neće udavati niti djecu rađati, i da će čuvati majku i sestre. Pred kraj života zbog bolesti su je prebacili u morski gradić Risan u Dom za stare. Njezinom smrću, 1. avgusta 2016. ovaj stari običaj je iščezao iz Crne Gore.

[2] Pjesma je posvećena velikim migracijama koje su zadesile Crnu Goru tokom 2015. godine, odakle su ljudi odlazili u zemlje EU, a najviše u Njemačku. Metafora za ove migracije pjesnički je i vizuelno dočarana oblikom rijeke.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Tanja Bakić

Rođena je 14. 09. 1981. Na Univerzitetu Crne Gore diplomirala je na Odsjeku za anglistiku, a potom i magistrirala iz oblasti književnih nauka (smjer: engleska književnost). Njena oblast užeg interesovanja obuhvata stvaralaštvo Williama Blakea, kao i britansku pop muziku dekade 1960-ih. Kao pjesnikinja, muzički kritičar i prevodilac do sada potpisuje osamnaest knjiga. Poezija joj je prevođena na više stranih jezika i prezentovana na književnim festivalima, rezidencijama i umjetničkim bijenalima širom Evrope. U svjetski prestižnoj galeriji Tate Britain u Londonu održala je predavanje o Williamu Blakeu.Urednica je crnogorskog izdanja internacionalnog festivala poezije ‘Palabra en el Mundo’ (suosnivač Svjetskog pokreta poezije), sa sjedištem na Cubi, Chileu i Argentini. Od strane međunarodnog žirija istoričara umjetnosti bila je dva puta izabrana za crnogorskog predstavnika na Bijenalu umjetnika Evrope i Mediterana (Ankona 2013 i Milano 2015).

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *