.
.
.
Penjala sam se stubama do stana, iscrpljena sparinom i promjenjivošću vremena, naoružana kišobranom i sunčanim naočalama, i posve prazna. Otvorila su se vrata na prvome katu, a umjesto njih se u hipu ukazala susjeda od koje me dijeli mnogo više od pet-šest katova. Ooo, dobar dan, susjeda, počne ona, kako ste? Jeste vidli ovo vrijeme… Ide, kažem, pristojno se nasmiješivši: A vi? Dobro, hvala, imamo goste, zapravo prinove, da se bolje izrazim, dođite ih vidjeti, uđite! Je li? Odmah sam se prisjetila da zadnji put kad sam je vidjela nije bila trudna, te da ima dva sina ne starija od petnaest godina, pa je pojam prinove djelovao kao poziv u pustolovinu. Iako sam u ovoj zgradi stanovala već godinama, nikad nisam ušla u stan nijednoga susjeda, a ni oni u moj. Poslušala sam. Pošla je ravno prema zahodu, shvatila sam to jer je i moj stan istoga rasporeda. Ta me činjenica uz riječ „prinove“ ipak zaintrigirala. I na putu od ulaza do stana nešto se može dogoditi. Na podu kraj zahoda stajala je kartonska kutija puna starih krpa, a na njima je ležala obična, šarena, domaća mačka. Šutke sam je gledala. Ona se sagnula, razmaknula krpe i otkrila četiri ljepljiva slijepa mačića, priljubljena uz majku i posve mirna, kao i ona sama, uostalom. Naša je prisutnost nije uznemiravala. Ženino se lice ozarilo i nagovijestilo bujicu riječi: Bila sam sama s mlađim sinom, znate, kad se to dogodilo, mislim, kad su je uhvatili trudovi, pa sam se prepala, nekako se uznemirila, znate, nemam ja s tim iskustva, mislim, gore nego kad sam sama išla rađati, uopće nisam znala što ću i kako ću, pa sam joj složila kutiju, znate, i donijela je tu… Sve smo snimili, znate, dođite pogledati video, kratak je, uhvatili smo trenutak kada rađa četvrto mače… U tom su trenutku u stan ušli sinovi s ocem koji su se u sekundi priključili supruzi majci, kao da su cijelo vrijeme stajali iza vrata i čuli sve što je rekla, i uvježbanim nadopunjavanjem me uvjerili kako svakako moram pogledati videozapis o rađanju četvrtoga mačića koji traje samo minutu, ali je nešto posve čudesno. Polako me hvatala nervoza mušice koja je zapela u paukovoj mreži iz koje se ne uspijeva ispetljati. Hvatala me nervoza i rasla je u meni vrućina s kojom sam koračala kroz grad i penjala se po stubama. Hoćete nešto popiti, morate, prvi put ste kod nas, ne možete odbiti. Paralizirana mušica sjela je u otrcani zeleni naslonjač u dnevnom boravku u kojemu je bilo nešto staroga namještaja i mnogo ustajala zraka, bog televizor i tepisi, stolnjaci, tabletići i čipke, ili imitacije, ne znam, zrak je bio prilično težak, a ja sam sjela, simpatična susjedica koja se zajedno s njima veseli novom životu i s nestrpljenjem očekuje amaterski videodokument, kratak koliko i čudesan. Odgledala sam: krupni plan mačke koja rađa i mačića koji izlazi na svjetlo dana, u zahodu zagrebačkoga stana, u društvu djeteta koje viče i ciči od iznenađenja i majke koja nevješto snima opominjući sina da bude tiši, da šuti, da se makne, da vidi kako mačka rađa, da ne dira, a potom sam ustala: Lijepo, hvala što ste me pozvali, sad bih morala poći, jer će mi svaki čas stići gosti. Zrak je bio ubitačno zagušljiv i činilo mi se da mi pada tlak i da bih morala biti odlučnija, sada i općenito, da me svatko vesla kako mu padne na pamet i prisiljava da udišem smrdljivi zrak i gledam mačku koja rađa četvrtoga mačića… A razmišljali smo da ga pošaljemo na televiziju znate, ne može se svaki dan vidjeti takvo što, sigurno bi ih zanimalo, mislite da bi ih to zanimalo? Moguće, uistinu ne znam, pretpostavljam da ima mnogo profesionalnih priloga o tome, ali možda u nekoj emisiji o kućnim ljubimcima, ne znam, doista. A što ćete popiti, nemojte žuriti, pa ovdje ste prvi put, nećemo vas pustiti a da ništa ne popijete, evo birajte, nešto žestoko, travu, lozu, imamo i viskija, ili coca-colu, to klinci vole pa kupujemo, ima i soka od maline… Ne, hvala, nisam žedna, zapravo žurim, popit ćemo nešto jednom drugom prilikom, sada… Znači, i vi mislite da bismo snimak mogli poslati televiziji? Stvarno ne znam. A kako ćete otići da baš ništa ne popijete? Pomislila sam kako vonj u dnevnom boravku zapravo dolazi od njihovih čarapa, ili papuča, ili cipela, ili nogu, možda dolazi iz tepiha, u svakom slučaju činilo mi se kako je taj smrad sve intenzivniji i nepodnošljiviji. Molim vas, ovdje je pomalo zagušljivo, treba mi zraka, moram kući, hvala vam na gostoprimstvu… Kako? Što ste rekli? Zagušljivo? Što to znači? Vama ovdje smrdi? Kako vi to govorite? Nemam zraka, nije mi dobro, nemojte se ljutiti, moram poći… Pa to je strašno, kako ste samo drski, koja nepristojnost, mi vas pozovemo, vi nas vrijeđate, kažete nam u lice da ovdje smrdi! Ja to još nisam doživjela… Da, smrdi, smrdi, smrdi! U redu? Dosta sada, zbogom, krenula sam prema vratima, računajući na barem nekoliko sekundi preneražene tišine. Otvorila sam vrata, zatvorila ih i krenula stubama prema stanu. Obitelj se u međuvremenu očekivano probudila, dojurila i otvorila vrata vičući za mnom, svi četvero, uglas, što god im je u tom trenutku palo na pamet. Još nekoliko katova čula sam što viču, a onda više nisam razabirala, jer sam bila već dosta visoko, a riječi su se zalijetale o stijenke stubišta i lomile odzvanjajući na sve strane i stapajući se međusobno. Penjala sam se stubu po stubu, mislila sam da će biti teže, ovo im je bolje od sporta, kako će samo kasnije biti ispunjeni i zadovoljni, pomislila da ću ipak morati odseliti, na drugu adresu, u drugi grad, posve novu državu, mislila sam kako ne treba razgovarati sa susjedima po takvu vremenu, bilo bi pametnije skinuti cipele i gacati po lokvama, jer vani je toplo, a mi nosimo kišobrane i sunčane naočale, štitimo se i posve smo oprezni, posve se sklanjamo, od najobičnijih kapljica, koje su, ako malo bolje pogledamo, ritam i sjaj, htjeli su mi uvaliti mačiće, idioti, ako nas vrijeme izaziva i otvara u nama teške bezdane, ne treba seliti niti ulaziti u stanove susjeda, bilo bi pametnije spavati, na primjer, ili skinuti cipele i gacati po lokvama, svakako je besmisleno penjati se prema praznom stanu, krajnje je besmisleno penjati se prema praznom stanu.
.
.
.
.
.
