.
.
Pastrmka, večer
.
Tek što je april
ispod, algama osutih, ploča
puhnuo u jata mjehurića
tajni su oblici pristali na diobe
na nova prisustva što kriomice
između dva jednolična šuma
bubre. U reljefu žilica i piješća
pastrmka se mriješćenju sprema:
mrmore sponice, krhke prevlake
u skrivenu tišaku. U toploj
posteljici stousti ikri se pijev.
Hoće li, Bože, zalediti se vode
u staklenome ribljem oku –
od vremena ostati samo slipava
sluz i krv – kad s mamcem
nadnesem slijepu glad?
Na udici, slutim, zgrušala se
večer, već grče se usta…
O bezmjerna obalo! i sama se
usrebri u panični trag
u kojemu horovi popaca pomažu48
dragani da od konačne magle
košulju mi stka… U posljednjem
studenu zijevu pastrmke – cik
zore! prozor! cijela vječnost
nečija minu! Još tren
i Junusova podvodna polja
imat će me namjesto nje. U moje
oči, Bože, slit će se vode?
.
Šadići, Sutjeska, ljeto 1984.
.
………………….
.
.
.
Gotfrid Benn u sarajevskoj kafani 1994.
.
………………..Klub novinara, Zehrudinu Isakoviću, poslije
.
Svijeća se topila kano uplašeni redov na straži –
sve dok uši nije počeo gristi agregat.
Na rubovima dima cijedila se duga
masna kosa, do nje krezubi vicevi
o krevetu i Bosancu, pa usukani trbuh
smoren ljubomorom i čirom. Naočale
glasno sipaju votku. Javorove štake
sjedaju za moj stol. Jedna radoznala
koljena popuštahu pod brcima užutjelim
od nikotina. Šešir, oslonjen o zid, krišom je
buljio u razmjenu podgrijanih zubala
i slina. Umorni očni kapci
pjevuše dalmatinsku pjesan. Helanke
sa sedamnaest raznose tuborg pivo.
Operirana vilica siše lozu
na slamku. Geleri u butu kuraže
tek pripaljenu marihuanu: Valja bježati
u svijet! Sve vrijeme sijeda glava
ukuplja hrabrosti da takne rak dojke
– o kakav skorašnji žig! Od dima
duhanskog tuberkuloza trlja snene
oči. Mašna muziku pušta. Po podu
lipti harmonikina krv… Da krisnem
i zapodjenem nešto u duši? Da ustanem
i skinem se gol? Ali u tom času
vrisnuše helanke i bluzice znojne:
šešir je zboden pod plećku, u vrat…
Izađoh, polahko, pun logorskog
gnoja… A za mnom teturahu jedne samotne,
jedne od Svijeta skrivene vene
– prerezane za sat
i pol…
.
………………..
.
.
Proticanje vremena, prema Montaleu
Ako je poezija hvatanje suština
u bijegu, šta, na koncu, ostaje pjesniku
da pamti?
U pjesnikovu odsustvu ništa više
prisutno nije. Sve biva pokorno jeziku
gluhih satova i skritih pijetlova
što mahat će krilima i glasom
kao da produžuju sudbinu
svakom od nas.
Mrtvo je samo ono što je lišeno nježnosti…
Živo je samo ono što može imati ranu…
Ali, između tih općih smutnji u rečenicama
negdje se gubi trag i onog što bježi
i onog što uhodi mu miris i dah.
Zato traje panična potraga za suštastvom
i po zlatnim cjediljkama hvata se muzga
i mulj. Samo je suština čista
od Radosti i Bola. A ona tek – nevidni
melek! – bježi pod prstima, uklanja se
riječima, I glasno struji u nama
i oko nas…
……………..
.
.
.
Stare fotografije
Šta je naše lice ako nije citat
iz Božjega spisa? Čitamo ga iza
plohe ogledala, kamo će odskitat
sjećanje na trenut pramajkina griza…
Jabukina glatkost, nježni nabor mora,
sve je Usna Višnja što nas ljubi pâhom
vjetra, ili svjetlom zgusnutim vrh borā.
Svako lice može samo svojim dahom
prepoznati radost ili tugu trena
kad vrh čela teška nadvije se sjena
pa rukopis Boga skori se u kraste.
Zato lice sebe zaboravlja? Druga
lica pamti kao dio općeg duga
u kojima čita sve što ih nadraste.
Zaostrog, 22. VIII 2003.
.
…………………
.
.
Posljednje jutro
Ponekad pomislim kako li će izgledati
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta. Možda neću
Ni pogledati u ogledalo… Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje?
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…
.
……………..
.
.
Njeno tijelo
Cijelo je ljeto mijesila, oblikovala i pekla svoje tijelo
Na suncu, pa prinosila kao žrtvu osionim bozima mora…
Moglo ju se vidjeti zarivene glave u pijesku dok, bit će,
Razmišlja o nepredvidivim putima materije i duha,
I onog što ih veže u tajne mrtvouzice nostalgije i strasti…
Na prstima se pela uz borove strmeni, brala kadulju, vrijesak,
Gospinu travu, ispijala augustovske čajeve i s borovih iglica
Cijedila mjesečevu mliječ… Zamišljala je poruke koje
U staklenkama odašilje diljem ravnodušnih mora…
Mnogo se izlagala nedovršenim radostima pûti i, s večeri,
Tužila na prozore koji se nikad ne otvaraju, na jahte s kojih
Ne mašu ničije ruke… Jutrom bi, gola kao budućnost, hodala
Po vodi… Pučina je uvijek, poput Ljubavi i Smrti – neizmjerna…
Kad je umaklo ljeto, brižno je sakupila svoje tijelo i, duboko
U kontinentu, tetošila ga pjesmom – opet će doći juli
I ona će biti mudrija i odlučnija kako da neposlušnu pût,
U ranom jutru, pretvori u sunčani trak, a s večeri u pjenoviti
Val u koji uranja uznemireno tijelo i potom ne biva ništa.
Brač, juli 2008.
.
………………………
.
.
Prozor sadašnji, prozor pređašnji
.
Prozor je uspravna voda! Obale uvijek budu
Kud krenu sjećanja krhka kroz neizvjesnosti danje.
U sumrak zaplovim lađom kao u odbjeglom čudu:
Nikad nas ne plovi više a, opet, sve nas je manje.
Brzo se smute pejzaži u tihom spuštanju mraka,
Obrisi novi se nude, pa istom sa spoljne strane
U prozorsko okno bahne pjegavo lice dječaka
Koji nestrpljivo čeka da jutro, za igru, svane.
Taj dječak nikada neće susresti čovjeka koji
Uz prozor je stao kao pred vodom koje se boji.
Vidjeti neće ni suzu kad glasno na okno kane,
Samo će, zbunjen, zamišljat’ igre i sutrašnje dane
u kojim otiču vode ušćima gdje još postoji
obala čija budućnost u svjetlosnoj širi se boji…
11. april 2017.
……………….
.
.
Poznavanje prirode i društva
.
Imam skoro šezdeset i ne smijem da se
zaljubim! O ljubavi jedino mogu nadugo
pisati a u stvarnosti moram biti društveno
odgovoran; odvajkada s taraba vrebaju
vrane grabljivice i s balkona se zalijeću
sladunjave pogrde… Valja umaći sumnjivim
večernjim pričinima i grakćućim nagodbama!
Imam skoro šezdeset i moje je da više
razmišljam o Budućem svijetu negoli o pčeli
koja ovoga trena pada na otvoren kaduljin cvijet.
Zar ne vidiš, dovikujem sebi, eno i sunce
zalazi za brda, dremljivi pijetli sklapaju krila,
a to što se ponekad srce razmaše u prsima shvati
kao obmanu nakon koje ćeš mirinije da spavaš
……………………..
.
.
…………………………………………..Izbor sačinila Danijela Jovanović
.
.
.
.
.
