.
.
…..Književnost je intima jednoga naroda, tako veli Amin Maalouf. Ima tu, itekako, istine. Boraveći na Zavičajnim stazama u avgustu 2015. godine u Bihoru, tačnije u Petnjici i posjetivši rodnu kuću Ćamila Sijarića (kuća nasred visoravni, onako kako sam je i zamislio pišući Vodeni zavičaj), uvidio sam da priča i danas ima smisla i više no što se može i pomisliti. Razlog moga boravka jeste sljedeći: bio sam trećenagrađeni te godine. Prva je bila Misera Suljić-Sijarić a druga Ajtana Dreković dok je nagradu za autentičnost dobio Ruždija Kočan. Te godine predsjednik žirija je bio Faruk Dizdarević a članovi su bili Nadija Rebronja i Miraš Mitrović. O pričama koje su te godine prispjele na Konkurs i ušle u Bihorsku enigmu, zbornik priča, u međuvremenu ću kazati nešto više. Pored tih priča, koje održavaju kontinuitet bihorskoga kazivanja, ima, a dobro je što je tako, ljudi koji se uspinju svim snagama da artikulišu svoj zavičaj, a jedan od njih je i Mirsad Rastoder. O Mirsadu ću reći odmah ono što sam, posmatrajući ga na Susretima, zapazio – čovjek izuzetnih organizacijskih sposobnosti. Merhametli je u toj mjeri u kojoj mi je znalo biti čas ugodno, čas, pomalo, nezgodno. Čovjek se, plašim se da ne ispadnem neukusan, uplaši od njegove dobrote i besjede koja, nesumnjivo, protkana je bihorskim zavičajem i Mirsadovim profesionalnim životom. Da ne bude zabune: ne idealiziram Mirsada niti imam namjeru to činiti. Zašto? Svako idealiziranje vodi ka isključivosti, ka razočarenju, a meni se može dosta toga prigovoriti, i to s pravom, ali da sam isključiv i da idealiziram bilo koga – to ne! Istina, ima ljudi koji imaju sa mnom jako neugodna iskustva. Dakle, pišem onako kako sam zapazio i kako sam nastavio korespondenciju sa Mirsadom. Jako me raduje poznanstvo s njim. Trebam reći da pored Mirsada ima i drugih ljudi koje ovaj put neću i bilo bi krajnje neumjesno spominjati. Zašto? Ne poznavajući ih dovoljno u toj mjeri u kojoj bi bilo potrebno, ostajem pri tome da je bolje ne intimitizirati to. Ono što sam želio ovim naglasiti jeste sljedeće: nadam se da će razumjeti moju i ljudsku i književnu poziciju u kojoj sam trenutno. Meni je dovoljno kazati da najveće priznanje koje sam dobio tamo jeste poznanstvo s tim ljudima sa kojima sam dijelio tri ljetna dana…
…..Ono što me je dojmilo tih dana, pored spomenutoga, je nekoliko stvari: Ćamilova rodna kuća nasred visoravni. Ljudi oko kuće. Pomislio sam gdje prestaje a gdje počinje književna istina? Kako se književnost pomiješa sa životom, pa se često prelamaju, izviru jedna iz druge, kao vez, koji je ona koja je čekala Odiseja znala razvezati noću eda bi po danu vezla svoje konce, poput najljepše arabeske, ćilima iz istočnih noći… Književnost, vjerujem, najbolje razumije život. Mogao bih kazati da je kuća Ćamilova sabirnik oko kojeg se pletu i danas priče, što su Zavičajne staze najbolje pokazale. Tog dana oko Ćamilove kuće i Dobre vode bile su besjede o Ćamilu. Prvo je govorila Nadija Rebronja, koju intimno zovem andaluzijskom pjesnikinjom, a poslije nje Novak Kilibarda, o kome ću nešto kasnije kazati više. Čitajući Nadijinu knjigu pjesama i pišući o tome, nametnulo mi se najprikladnijim da je zovem kako sam već spomenuo. Jedan detalj sa besjede uvijek će biti u mom sjećanju. Dok su govorili, tačnije dok je Nadija govorila o svom djetinjstvu i sjećanju na Ćamila kako je dolazio u njezinu porodičnu kuću i nazivao je „Ismetovim cvijetom“ najednom, kao u priči, konj, bijel kao behar, kao snijeg… Usred bihorske besjede, u po ljetna dana, pojavio se konj, koji, vjerujem, nije rijedak slučaj na tom prostoru. Ono što je mene fasciniralo jeste to da je i konj „slušao“ besjede, ne buneći se, pri tome, ni pedlja, ni dlake… Dok sada pišem o svojim sjećanjima i tom bijelom konju, sjetih se da je Caligula svoga konja proglasio senatorom i konzulom. Ne znam kako je bilo njegovom konju i onima koji su ga morali slušati (ni sam ne znam koga su više morali slušati: konja ili Caligulu?), ali ovaj bijeli konj, zaista će, pored drugih stvari, ostati u mom sjećanju kao jedna od stvari koje vam se, čini mi se, teško mogu desiti više puta. Meni bi to sjećanje moglo postati odličnom građom za kakvu priču, koja bi se mogla nazvati Konj dolazi po besjede ili tome šta slično. Pobogu, odmah će me optužiti kako konj, bez obzira na pomenute historijske sekvence, ne može tako postupiti i reći će da nijedan pisac, ma koliko bio talentovan, ne može biti uvjerljiv u toj priči. Možda o nekim stvarima i ne treba pisati. Pored konja, želim naglasiti još nekoliko stvari koje su usko vezane mojim utiskom o Bihoru, odnosno bihorskim putevima, istim onim kojima i ljudi i žene i konji i svi drugi idu, putuju ili da bi otišli ili se vratili. Boraveći u Ćamilovom zavičaju, na najintimniji sam način mogao osjetiti njegovu književnost. Kako postoje kolebanja na pola puta, kako se odlazi i polazi, kako se, pobogu, i danas ljudi okupljaju oko priča. Fascinantna je stvar, koju sam odmah, još tu, priznao i Nadiji i svima koji su se zatekli i to da su se ljudi, desetak minuta prije besjede kod Dobre vode, okupili ili slili, ako tako mogu reći, niz Ćamilova brda s jednim ciljem – da slušaju besjede o Ćamilu. Nisam nikada mogao osjetiti toliku radost i sreću kod ljudi koji su dolazili i slušali besjede, od male djece do starijih ljudi i žena, koje možemo prepoznati u Ćamilovoj književnosti. Danas, kada nemamo vremena jedni za druge, dolaze, ja ću to reći svojm bosanskim jezikom, „nene“ i „djedovi“ da slušaju besjede. Divne li su besjede bile u po ljetna dana isto onoliko fascinantne kao pomenuti bijeli konj, kao staze kojim ljudi odlaze i dolaze, kao čitava i nužda i potreba i želja da se pričom otkrijemo jedni drugima i da, pričajući o drugima pričamo i o sebi, i, slušajući druge slušamo i sebe. Rekoh, ponavljam se, divne li su to bile besjede i na momente sam se nasmijao gledajući kako vjetar, u poetskom poimanju svijeta, ima više smisla u Nadijinoj kosi, dok je besjedila, za razliku od poštovanoga profesora Kilibarde i njegovih časnih bijelih vlasi.
…..O knjigama koje sam ponio iz Ćamilova kraja i nekih drugih koje su logikom ovih Susreta postale obaveznim dijelom moje kućne biblioteke sada ću nešto više kazati. Prva o kojoj ću nešto reći jeste i zadnja koju sam pročitao. To je knjiga Ruždije Adžovića, pod naslovom Kilibarda, sarajevski dani. U podnaslovu piše da je to knjiga razgovora. Rekao sam na početku da ću nešto više kazati o profesoru Kilibardi. Ne bih volio da se kazivanje svede samo na vjetar u njegovoj kosi. Upoznavši se s profesorom Kilibardom kod Dobre vode, nisam, iskreno, znao o kome se radi. Uviđajući njegov intelektualni izgled i besjedu, znao sam da je to čovjek s velikim značajem. Nisam ni znao o kakvom se značaju radi dok nisam pročitao knjigu. Knjiga je, vjerujem, jedna od najiskrenijih koje sam čitao i knjiga u kojoj se ogleda jedno vrijeme, zablude, istine. Knjiga koju, nesumnjivo, treba pročitati dosta više ljudi i žena no što je to, pretpostavljam, slučaj. Napisana u formi razgovora, otkriva nam i vrijeme, ali i neka književna poimanja profesora Kilibarde i njegova politička posrnuća, ali i katarzu koju, htjeli mi to priznati ili ne, mogu imati i osjetiti oni ljudi koji znaju prepoznati na vrijeme svoju zabludu i prenijeti je (mislim na katarzu) na druge, pri tome, ne osuđujući one koji i drukčije misle. Ipak, u ovoj knjizi ima dosta više humaniteta i radosti no što se na prvo čitanje može primijetiti. Knjiga koja će poslužiti narednim generacijama da uoče na čijoj treba biti strani? Na strani pravde i istine! Koliko god se može misliti da je to politička knjiga i jedna od onih knjiga koje svjedoče o burnim vremenima, to je, istovremeno, i knjiga o intimnim trenucima i anegdotama onih ljude koje smo navikli gledati u drukčijem uniformisanom kontekstu. Dakle, autor ove knjige i „koautor“ napravili su jedan tekst koji će, rekao sam, tek dobiti na značaju u nekom drugom vremenu. Knjiga koja propagira istinu i susretanje, knjiga o kojoj treba dosta više govoriti i pisati. Naravno, ova knjiga ne pretendira na knjišku „slavu“. To ovdje nije moguće. Ova knjiga koliko je iskrena toliko traži i da se iskreno pročita.
…..Druga knjiga koju sam pročitao je o Ćamilovoj poeziji, koju je priredio Faruk Dizdarević. U podnaslovu knjige piše da se radi o zavičajnoj poeziji Ćamila Sijarića. Podnaslov knjige, kao i naslov, odredili su o kakvoj se poeziji radi. O zavičajnošću i intimnim trenucima je Ćamil pisao u ovoj knjizi. Knjiga je tehnički jako dobro opremljena sa predgovorom Faruka Dizdarevića. Poezija u ovoj knjizi otkriva pjesmovite priče. U svakoj pjesmi, strofi, stihu, uzviku otkriva nam se zavičaj Ćamila Sijarića. Njegova rodna kuća, njiva, bunar, konj (nije slučajno da se na početku ovoga eseja ili besjede javlja bijeli konj) i ljudi koji su određeni zavičajem. Zavičaj u svojoj izbi i muci ljude je tjerao i vraćao, a to je Sijarić odlično pripovijedao, sa pola puta, kolebajući se i misleći o egzistenciji, o životu i legendama koje su upisane u svijesti jednoga naroda. Zavičaj, onakav kako ga možemo pročitati u ovoj knjizi, određen je velikim pripovjedačkim talentom Ćamila Sijarića. Nimalo slučajno, iako je Ćamil više bio prozni pisac, u ovim se pjesmama osjeti upravo ta Ćamilova narativnost i potreba da se govori i kazuje. Ta potreba se graniči sa samim životom. Vjerujem, ako se pročita ova poezija, više puta, kako i dolikuje svakoj dobroj knjizi pjesama, uvidjet će se sva logika, apsurd, ljubav i potreba za zavičajem, ali i zavičajnost koja je u ljudima i otkriva nam se, tek, u književnosti i pričanju. Upravo, na tome tragu, ne čudi da je ova poezija, sabrana u ovoj knjizi, uspjela uraditi jednostavnu stvar – govoriti o ljudima i zavičaju na jedan istovjetan način – onako kako je zavičaj velik i mukom protkan tako se i čovjek, bivajući u njemu, bori i raduje istome…
…..Treća knjiga je o muzici Bihora. Autori monografije su Šemsudin Hadrović i Mirsad Rastoder. Ovo je knjiga koja se bavi muzičkim sjećanjem toga kraja. Napisana je, kao što i autori napominju, sa velikom željom da se ne zaborave običaji i priče toga kraja, ali iz jednog drugog ugla – muzičkog. Govoreći o muzici Bihora, zapravo, ova se knjiga bavi, prije svega, ljudima koji su stvarali muziku i bivali obaveznim dijelom folklora. Taj folklor ogledao se kroz narodna sijela, veselja i druge svetkovine toga kraja. Sigurno je da je ova knjiga postala polaznom tačkom za neka buduća istraživanja muzike toga kraja, i ne samo toga. Ovdje prvenstveno mislim da su autori, bez obzira na teškoće koje su imali pred sobom, budući da je ostalo jako malo ili gotovo nikako materijalnih dokaza, napravili polaznu tačku i učinili uslugu onima koji će se na isti ili sličan način baviti muzikalnošću, rekao sam, ne samo toga kraja. Najveći doprinos u muzičkome sjećanju bihorskoga kraja u ovoj knjizi jesu fotografije i živa svjedočenja ljudi i žena, koji su se bavili muzikom i pjevanjem. Pored ovoga, knjiga obiluje i prikazima instrumenata i njihovim počecima i upotrebama. Posebnim mi se čini upotreba harmonike u Evropi i njezina primjena na bihorske muzičke krajeve. Zaista, ova je knjiga doprinijela boljem razumijevanju Bihora i ljudi sa toga kraja.
…..I zadnja knjiga koju ću spomenuti ovdje jeste Bihorska enigma, odnosno zbornik priča sa prošlogodišnjih Zavičajnih staza 2015. godine. Priče su, naravno, kao što i Konkurs zahtijeva uvjetovane Bihorom i tim zavičajem bilo da je književni ili neki drugi kontekst. Priče su manje-više ujednačene i po stilu i načinu pričanja. Ono što sam primijetio, a to me nije iznenadilo, jeste ta enigma Bihora (otuda smatram da je naslov odličan) gdje se vidi sva zavičajnost u književnosti. Ovdje su većinom priče pisane iz tih kolektivnih određenja, tj. pozicija, u prvom planu, žene i njezine sudbine ovoga kraja jedna je od središnjih motiva, ali i neke historijske pozadine postale su motivom ovogodišnjih priča. Ne znam koliko sam mogao primijetiti, ali je ogroman broj priča determiniziran zadnjim ratom na ovim prostorima. Ovdje mislim i na bosanskohercegovački prostor gdje se sudbine tih ljudi preklapaju, ukrštavaju sa sudbinama ljudi iz Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, mnoge su priče, kao što je, inače, danas u modi pisati, napisane u jednom očekivanom ključu u kojem se da iščitati i povijesni i društveni odnos na ovim prostorima u zadnjih dvadeset godina. Dakle, s jedne strane, određene Bihorom a, s druge strane, tranzicijskim činjenicama i književnim postupcima, priče u ovom Zborniku su ispunile određeni estetski kvalitet i propozicije koje su određene Konkursom.
…..Ono što je neophodno kazati u vezi s knjigama jeste i to da su sve objavljene u Centru za kulturu, Bihor – Petnjica. Želim naglasiti da su ovo kratki utisci i prikazi o knjigama. Ove knjige zaslužuju jedan širi uvid no što je ovdje napisano.
…..Na kraju, nakon svih intimnih sagledavanja tih lijepih dana u Petnjici i ljudi sa kojima sam jako vezan i blizak, želim reći još jednu činjenicu. Uz ove Zavičajne staze, koje iz godine u godinu bivaju prisutnije u, uvjetno rečeno, književnom kalendaru naših prostora, Bihor jeste ne samo geografska činjenica, nego i književna. Nadam se i radujem se nekom novom susretu sa Bihorom. Razlog mi, uopće, nije bitan koliko ponovni susret sa Ćamilovom kućom, Dobrom vodom i ljudima koji znaju i slušati i pričati priče.
.
.
.
,.
.
