Kanyakumari

javor za Stradivarija

.
Stradivarijev nećak iz Kreševa piše stricu:
koje ću stablo javorovo izabrati?
Stradivari iz Cremone nećaku piše:
ono deblo moraš naći
koje samo se za život izborilo,
ne javor u šumi javorovoj,
nego stablo u šumi miješanoj,
na litici visokoj,
u surovim uvjetima izrasli javor,
jer to je pravi javor,
taj ima snagu,
toliku snagu
da će jednom
nakon mnogo gluhoće
i nakon mnogih odustajanja
i u jednoj pjesmi zazvučati

rosna

kad je vidokrug more kiše
a djelokrug mlaka u slivniku
od utapanja spašavam
misao na rosu
na rajčici
u zemlji čijim rubom kročiš
u predvečerje rublje noseći

leptirova

ispod svjetiljke
mori me ugasivost
samo njezina

još jedna besana

govorit će još samo
plameni jezici
kojima će nekoliko
plodnih nesanica
izaći u susret

nakon

živjet ćemo na otocima
i pozdravljati se veslima
sitno će nam biti
brojat ćemo
praviti katalog smočnice
i uredno plaćati grobarine
i ušutkavati budale
koje uporno popravljaju brodove
i naručuju smolu da se ponovo otisnu
bez straha od provale vode
od upale
od prekida programa

nad Pazinskom jamom

ako nad bezdanom se spotakneš
onda padaš zauvijek;
nad ponorom je drugačije –
dno je dohvatno
a ima i nastavak:
jezero pod gradom
i tok koji te izbaci na neku obalu
i produži ti bijeg
i to je on ovdje dolje
koji gleda te očima od crne magle
o tako studen i okat
abyssus abyssum invocat

prođe tako vrijeme
prijetnje budu smješnije
rasporediš oči po liticama
skutriš se u Hiži od besid
i od besida gradiš hiže
tada s ponorom bivaš blizak
tada ste sve bliže i bliže
već ste kao prst i nokat
jer
abyssus abyssum invocat

i tražiš toplinu ovdje gore
na sigurnom izmjerenom terenu
nalaziš podlogu stopalima
obuvaš ih u šlape
kao par smrznutih životinja
prstima iznalaziš oslonce tople
ali spasonosni tu nisu
ni svila damast ni brokat
jer
abyssus abyssum invocat

i prođe još vremena
udomaćiš se i zahvaljuješ
što primio te još jedan prostor
što uvezao te u sebe
i štiti te od onog što slutio nije
Jules Verne
i toplije je
ali ne bi te izbavilo iz tog onog
ni da se utopliš u kući na trokat
jer
abyssus abyssum invocat

i onda krv hoćeš krvlju
potvrditi
biti stamen krušan nadponoran
i sjetiš se da dvojica su na kraju
Bog i vino
a tu je teran vjeran
što ga čedno danju kušat možeš
a noć kad nad Jamom se zgusne
i lokat
jer
abyssus abyssum invocat

………………………………………………….Pazin, ožujak/travanj 2013.

Kanyakumari

tako si me nježno zaskočila
da sam mislio da ostajem isti
a rukovala si maljem od lunarne alge:
prvo si skršila razloge za put i povratak
pa razloge uopće, pa putokaze,
svježe obojene čamce za spašavanje,
ništavnu poputbinu, navike umišljenog nomada,
pa si me umočila u kipuće more,
posušila me potom, prostrla po otpacima,
okrenula mi glavu prema suncu što se ljubi s mjesecom,
gurnula mi šaku u želudac
i iz njega iščupala skulpturu ljubećeg para
koju je kiselina skašila u nešto smiješno
i onda si rekla: nema te
nema ničeg što mislio si da jesi
ima samo posude koja može biti samo zlatna
u koju smije se uliti mlijeko snježne lavice

treći dan

treći dan na novom mjestu –
kad znaš gdje riža nije prekuhana
gdje u sumrak valja smotati duhan
kamo vodi onaj puteljak uz jezero
gdje će na tom puteljku majmuni banuti pred tebe
koji prodavač drži najzreliju papaju
koje su terase navečer prebučne
kako radi koja slavina u kupaonici
na koju brojku navinuti ventilator u sobi
i kad si već drugi put razmislio o tome
kako bi bilo živjeti ovdje
ovdje gdje ko da baš onaj treći dan se odvija
– tada je pravi čas da nastaviš put
ako te nešto ondje nije bacilo u zanos
ili baš onda
ako jest

…………………………………………Anuradhapura, Šri Lanka, 3. veljače 2014.

što bih volio

volio bih se zvati Bik koji sjedi
volio bih živjeti na mostu a ne pod njim
volio bih biti boddhisattva
volio bih provesti sedam godina u Kapadokiji
volio bih navodnjavati crvenu rižu
volio bih od svih klecala načiniti letjelicu za sve
volio bih obnoviti Rabelaisov samostan
volio bih se kotrljati uzbrdo
volio bih pretvoriti Pentagon u cvjećarnicu
volio bih si usaditi srce od neprevarljiva kristala
volio bih imati četvrto oko
volio bih da me voli djevojka iz Aragona
volio bih staviti lava u džep
ali mogu i bez toga

Spinoza

I na kraju – brusiti svoje leće.
I nijedna riječ razumljena, življena,
I nema žala zbog tog.
Kao ni zbog izopćenja.
Ime u imenicima, manji krug u većem.
I sreća u cjelovu, u jeci, odrazu,
Stazi na kojoj pognuta se sjena kreće.

posljednje životinje

stotinu mišjih srdaca kuca uglas
dvjesto mrtvih albatrosa cjenka se sa sakupljačima perja
tristo ćaknutih čiuaua polaže zakletvu Velikom psu
četiristo jarebica čerupa se oko invalidske mirovine
petsto ježeva prodaje svoje tijelo za zdjelu ječma
šesto stonoga naručuje štikle po mjeri
sedamsto bijelih lavova počinje postojati odlukom suda
osamsto mrava čilo naseljava čipove
devetsto je ptica od kojih obzor je vrlo siv
hiljadu je načina da se ne bude živ

prema ružmarinu

ali imaju tu sjenu, tu sjenu
te oči
taj tren kraj jezera koje sjaji
to što se vješa o crne grane da sjaji
da odagna misao na garež, na sjenu
to, baš to, taj prst
koji stremi visoko, u pregibima
ima sjenu, tu sjenu
i kad uranja i kad izranja
i kad sniva i kad pritiska crno dugme
na nj pada svjetlo, jezersko svjetlo
koje grli, ne htijući, tu sjenu, tu sjenu
kojoj ribe se čude
kojoj riblje oči se čude
i sjena onda pristaje biti
postaja pričin i ukras
u oku crne ribe
koja ne zna
koja ni izdaleka ne zna
za ružmarin

bis

to bih opet
to kad riječ se otisne u svoju slobodu
kad se kumulus rascijepi bez napora
znaš ono kad
začas se podigne šator rastvori tijelo
popiša granica napne stakleni luk
ili kad
izgori se u spoju a ostane sve
pokloni se lomno vjedro u koje sve stane
a i kad
osvanem pred tobom pomalo zvjezdolik
s pladnjem punim podrumnog praha
e to bih opet
još samo jednom