.
.
.
Hana Stojić rođena je 1982. u Sarajevu, studirala je na Fakultetu prevodilačkih znanosti na Bečkom sveučilištu. Suizdavačica je publikacija Izgubljena mjesta i Žene u Bosni i Hercegovini za Goethe-Institut Bosne i Hercegovine. 2010. započela je i organizirala prvi nastup Bosne i Hercegovine na Leipciškom sajmu knjige. Na bosanski je prevela roman Elfriede Jelinek (Liebhaberinnen/ Ljubavnice ) i roman Saše Stanišića (Wie der Soldat das Grammofon repariert/ Kako vojnik popravlja gramofon). Na njemačkom je objavljen njezin prijevod izbora pjesama Abzeichen aus Fleisch [Značke od mesa] Faruka Šehića.
.
.
Vaš prvi dodir sa umjetnošću?
.
Prvi ljudi koji su me dodirnuli bili su umjetnici, mama i tata. Tako da je taj dodir i doslovan. Sjećam se pjesama Jove Jovanovića Zmaja, Luke Patljetka, koncerta Stefana Milenkovića, predstave Kaspar na MESSU u Naradnom Pozorištu Sarajevo, pjesme o zlatnoj ribici Seida Memića Vajte. Ali možda mi se najviše urezala u sjećanje odlomak iz drame Hasanaginica. I sestra i ja koje plačemo u publici dok se mama kao Hasanaginica na sceni kroz suze oprašta sa svojom djecom.
.
.
Prva slova?
.
Školi i učenju sam se radovala, uvijek. I kupovini knjiga, teka, okvira i olovaka. I to se do danas nije promijenilo. Spadam u onu skupinu djece kojoj se moralo govoriti da ostave knjigu. Znatiželjna sam, nema te stvari za koju me se ne može zainteresirati, ukoliko ispred mene stoji osoba koje stvarno voli čime se bavi i koja zna o čemu priča. Voljela bih kada bih sebi mogla priuštiti vremenski i financijski da se obrazujem do kraja života. Osim malog slova „g“ u onoj verziji koju je predvidjela naša učiteljica nije bilo nikakvih problema. Od njega sam imala tremu.
.
.
Učiteljica – učitelj?
.
Moje osnovno obrazovanje u Sarajevu prekinuo je rat, tako da osim pokojeg fragmenta poput pionirske zakletve, učiteljice Emine Lihovac, tri Sanje, Ismara i Damira i nemam sjećanja na svoj prvi razred u Sarajevu. Nakon toga su uslijedile mnoge škole i mnogi učitelji u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, pa u zrelijoj dobi čak i u Njemačkoj čijih se imena djelomično i ne sjećam. Ali znam da su me svi prepoznali kao vrijednog đaka i vjerovali u mene.
.
.
Odrastanje između glumice i pisca?
.
Jednom sam prijateljici i književnici ispričala jednu anegdotu iz djetinjstva, kada je nama mama usred ratnih godina, besparice i izbjeglištva snagom svoje mašte uljepšala jedan težak period. Prijateljica mi je rekla: Hana, to što ti pričaš je književnost, to bi trebala napisati, ja sam odgovorila: Ne, to nije književnost, to je moj život. Odrastanje između glumice i pisca je nenapisani roman.
.
.
Da li su roditelji pred Vas postavljali velika očekivanja?
.
Dobro pitanje, možda je bolje pitati njih. Meni je lično pitanje odgovornosti bitno. Uvijek sam osjećala odgovornost da zbog prilika koje sam u životu dobila, a mislim da sam dobila puno, nešto i vratim zajednici.
.
.
Dominantan strah u djetinjstvu?
.
Visina.
.
.
Omiljena igračka?
.
Unicefove puzzle, a na njima su bile nacrtane divlje životinje kako se kupaju.
.
.
Pjesnik kojem se vraćate?
.
Mile Stojić. Nije mi ništa tako interesantno kao upoznavati svog oca, a kroz njega naravno i sebe. Vidjeti kako ja stojim pred nekim sličnim životnim pitanjima i da li smo došli do istih zaključaka. Nekada se uhvatim kako želim tati objasniti život, a onda čitajući njegove pjesme i eseje vidim da se on tim pitanjem bavio prije 20 godina.
.
.
Roman koji niste preboljeli?
.
U skorije vrijeme je to bila Fizika tuge bugarskog književnika Georgija Gospodinova, u Srbiji je objavljen u Geopoetici, a u Hrvatskoj ga je objavila Fraktura. Njega sam čitala baš s puno žara.
.
.
Film koji preporučujete našim čitaocima?
.
In Times of Fading Light (In Zeiten des abnehmenden Lichts) Matti Geschonneka koji je snimljen prema istoimenoj knjizi Eugena Rugea (Traduki je također podržao ovu knjigu, a objavio je sarajevski Buybook.) To je obiteljska priča o kraju komunizma u DDR-u. Posebno me se dojmio njemački glumac Sylvester Groth.
.
.
Koliko je mreža Traduki približila Balkan Evropi?
.
Možda mislite na Srednju i Zapadnu Evropu ili na Evropsku Uniju? (smijeh) Što se mene tiče Balkan jeste Evropa. Ali također ste u pravu, jer vaše pitanje implicira da zapad Evrope ne poznaje balkanski poluotok, i to je tačno. Mi se kao književna mreža trudimo da damo svoj doprinos evropskom dijalogu, odnosno da stvorimo platformu u zemljama njemačkog govornog područja gdje će se čuti glasovi iz evropskog komšiluka sa jugoistoka. Dajemo podršku za prijevode, organiziramo promocije, podržavamo festivale, učetvujemo na sajmovima. Mislim da smo uradili jako puno u onom polju u kojem djelujemo. A naš se rad nastavlja.
.
.
Balkanska noć u Lajpcigu pokazuje da postoji interesovanje njemačke publike za Balkan? Da li bi tako bilo u svakom drugom gradu?
.
Balkanska noć je format koji je prepoznat, kombinacija književnosti i muzike sa balkanskog poluostrva, koju Traduki već tradicionalno organizira na Sajmu knjige u Leipzigu. Kombiniramo mlade i stare autore, pjesnike i prozaistice, prevedene i neprevedene autorice. Balkanska noć je bio naš lajpciški specijalitet sve do ove godine. I onda smo odlučili da napravimo eksperiment i da organiziamo Balkansku noć i u Berlinu. Iskreno smo i sami iznenađeni uspjehom koju je Balkanska noć imala. U Berlinu u kojem se čini da ima doslovno sve, i previše ponude, ipak je to veče legendarno i veliko Kino Babylon bilo puno.
.
.
Da li savremena Evropa možda nije dovoljno prepoznala kulturnu snagu Balkana?
.
Ja tu savremenu Evropu, kako je vi nazivate, zamisljam kao firmu koja mora funkcionirati.
.
.
Šta mislite, kako bi Tomas Man, danas, gledao na valove izbleglica sa Istoka, i iz tog Egipta o kojem je toliko pisao?
.
Kako sam ga ja upoznala kroz pisanje, Thomas Mann je politički uvijek stajao na pravoj strani. Strogi i surovi razum koji je neophodan i jedini mogući odgovor u vremenima fašizma. Tako da vjerujem da ni po pitanju izbjeglica ovdje ne bi bilo političkih propusta. Traduki je podržao prijevod njegovih eseja „O Nemačkoj republici“ koju je objavila izdavačka kuća Albatros, a prevela Aleksandra Kostić. To su Mannovi politički spisi govori. Vrlo interesantno štivo.
.
.
Da li sajmovi knjiga dobili na značaju uvećavanjem prevedene produkcije?
.
Kompletna industrija knjiga kakvu je poznajemo je dugo u procesu transformacije, zbog svega što digitalna budućnost donosi. Mislim da se to također odnosi i na sajmove. Neki su mi izdavači govorili da oni sa uvođenjem emaila i interneta ne moraju više ići na sajmove, ali s druge strane onda se sajmovi nađu svoje nove zadaće i zadatke i stvore novu potrebu. No, precizan odogovor ne mogu dati, jer se time se do sada nisam ni bavila. Tek intuitivno bih rekla da nisu dobili na značaju. Možda je vašim čitateljima također interesatan podatak da sajmovi u Njemačkoj nisu prodajni sajmovi. Sajam knjiga u Leipzigu, koji je meni lično najinteresantniji, osmislio je književni festival Leipzig čita koji u četiri dana posjetiteljima i stanovnicima Leipziga nudi preko 3.000 promocija i čitanja. Ne samo u sajamskim prostorijama već po čitavom gradu. U kafićima, knjižarama, kinima, teatrima, javnim ustanovama, akvarijumu, jednostavno ste okruženi književnošću.
.
.
Da li su prevodioci u Njemačkoj adekvatno plaćeni?
.
Da, jesu. Njemački prevoditelji su se dugo i jako glasno borili za svoja prava. Ali načelno mislim da tamo gdje vlada blagostanje i gdje zakoni funkcioniraju, i honorari su fer.
.
.
Čuo sam da tiraži vrhunskih savremenih filozofa u Njemačkoj ne prelaze hiljadu primjeraka; da li je to tačno? Koliko čitaoci kupuju savremenu filozofiju?
.
Mislim da mnogi kupuju suvremenu filozofiju ako je riječ o knjigama Žižeka, Sloterdijka ili Habermasa. Vjerujem da su njihovi tiraži visoki.
.
.
Koliki su tiraži pjesničkih knjiga?
.
Iznenadili biste se kako su mali čak i na njemačkom govornom području. Ne znam tačne brojke, jer su to izdavačke tajne, ali znam da postoje neki mali izdavači koji štampaju po 300 primjeraka.
.
.
Šta je najjači činilac koji ugrožava savremenu svjetsku kulturu?
.
To je toliko kompleksno pitanje, da ovo što nudim kao odgovor može biti tek jedan mali dio odgovora. Rekla bih da je to zeitgeist da sve što radimo mora biti smisleno, primjenjivo, i da mora donositi novac. A život nije to i nije takav. A pogotovo kultura i onda u užem smislu umjetnost. Oni su toliko toga, i toliko više od nekih uhvatljivih parametara ljudskog postojanja. Ne želim mistificirati kulturu, ali ne spadam ni u one koji sve svedu na racio. Život jeste misterija, i sve što mi radimo su pokušaji davanja odgovora na senzacije koje osjetimo u našim stvarnostima. Teško je utvrditi koja je cijena toga ili koliko je to smisleno.
.
.
Za kojeg slikara bi dali najviše novca?
.
Fikreta Libovca, bosanskohercegovačkog skulptora.
.
.
Grad koji želite da posjetite?
.
Beirut, Teheran, Jeruzalem, Istanbul, Diyarbakir, Veneciju, St. Petersburg, Moskvu, Odessu. Voljela bih kada bih to stigla za ovog života.
.
.
Antički junak koji bi danas bio najinteresantniji ženama?
.
Najveći heroj Ahilej ili Orfej, romantični muzičar koji nije izdržao da ne pogleda svoju dragu? Meni bi najinteresantniji bio Odisej. Samo što bih ja u svojoj ličnoj verziji voljela otisnuti se zajdno sa njim.
.
.
Vaša najveća nada?
.
Svaki novi dan.
.
.
.
Razgovarao Enes Halilović
