* * *
Družim se sa sjenkama samo ponekad vidljivih duša.
I uglavnom šutim, jer šutnja obremeni značenje riječi
nagoveštajem koji prestaje biti skriven, a koji se,
posve iznenada, preobražava u krik, u opomenu.
Dijalog stradanja i rađanja
Kao što ništavilo umije da sravni rovove
agonije, kao što se pejzaž nakon vijavice
smiri, tako nekako se oblikuje, malo po malo,
dovede u red dijalog čovjeka i Boga,
dijalog stradanja i rađanja.
Labirint
Šta može biti taj let unatrag
o kojem svjedoče samo poređenja,
kao što su mihrab, dovište,
zagrljaji, povratak, rukovanja,
postavljen sto pod drvetom u travi
za prvog ili za posljednjeg gosta?
Najzad, šta može biti
ovaj pad s visine,
u plamen zajedničkog gnijezda,
u žižu? – to ne znam.
Mada, ako išta znam,
onda znam da je ovaj vreli hodnik,
u ovom, kao minotaurovo oko složenom
labirintu sve prisutnija i sve slobodnija
činjenica da postojimo.
Srebrenički nokturno
u cik zore, slijepi miševi,
pred počinak,
smjerno kruže
nebom.
stoji nepomična
crna voda,
divlji se žbiri
ovdje lijegu.
Za mnom
odjekuju koraci,
preda mnom je zid,
iza mene progonioci.
ne vidim više
zavičajna brda,
ne vidim majku,
ni ženu.
nikog.
a snio sam,
samo, svjetlost
koju ne daje luč,
i krenuo,
žudeći
za njom.
ovdje su me stigli.
odmah su pritegli nauljeno uže
i nakon dva trzaja nogama
prhnula je duša.
u visokoj travi
zagrmjelo je jato
mirnih ševa.
sad dišem
između zida i groba,
već pomiješan sa zemljom,
po licu mi nikla
mlada trava.
i još uvijek dišem
vlažnim dahom
onih koji se ne mire
da nema
ni mene
ni njih.
2.
Slažem kockice u zdanja, slova u reklame,
tamne krošnje drveća u vrt zaklonjen dvorištima,
i ne zaboravljam na smrtonosnoj ulici
premreženoj snajperskim hicima,
stranu s koje se pomalja sunce.
Pucaju oni s kojima smo se u djetinjstvu igrali.
Oni koje nismo ostavljali same.
3.
Još postoji muzika:
govor, naglasci, izgovori,
tramvaji, vagoni, vrata, kočnice,
kloparanje točkova.
Sudar drveća s vjetrom pod prozorima
Stvara propuh u malim sobicama.
Teče Miljacka. Teče Željeznica.
Vri vrelo Bosne.
U mojoj kući: dječak svira harmoniku,
otac njegov podmazuje protezu,
majka prošiva haljinu.
4.
Grad je lijep kao
kap tinte
na bijelom papiru.
5.
– Je li to zaboravnost?
– Ne!
– Je li to zaboravnost?
– Da.
– I samozatajnost, također.
Ti netragom prolazeći dani
u gradu koji ne čuva trag
ni vlastitoj aorti
Tu gdje prisutnost duha postoji
u nesvjestici redaka
To je SARAJEVO
Pjesma ratnih invalida
Mnogi od nas ima samo jednu nogu
Drugu zamjenjuje proteza
Teško hodamo a ipak se penjemo uz stepenice
Bez štapa ili bez štake pridjenute nam uz ime
Mnogi od nas samo jednu ruku ima
Tek toliko da zagrli stvorenje koje voli
Da odsječe hljeb za stolom
Da u žurbi navuče kaput
Da počeše ruku koje nema
Napomenuo bih da smo slabovidi
I nagluhi poprilično
Uz tek pokoji korak skopčan s pamćenjem
Mi krotko dopuštamo da nas razvesele
U beskrajnom sumraku
Dok nas kao slijepce vode
Gladni psi politike
Potpuna je tišina svuda oko nas
Ni nebo nam nije odveć sklono
Kišne kapi silaze samo do pola
Dođu tako blizu do nas pa odustanu
Zavjetovani da pripiotome hobotnicu zla
U samostanu St. Georg u Paderbornu
isposničke ćelije bez prozora
pružale su utočište bosanskim izbjeglicama.
Po jedan veliki crni kamen
prekriven bijelom tkaninom blagoslova,
postavljen je pred svakim vratima.
Tri godine, dva mjeseca i jedan dan
ćelije su bile zatvorene,
a kvake nepomaknute.
Ljudi žive na ovom svijetu,
premda više nisu njegov dio.
Osamljene redovnice,
prošle kroz ogledalo svjetlosti i sjena
prepoznaju odraz kao život
a život kao odraz,
zavjetovane da će pripitomiti
hiljaduruku hobotnicu zla
u topionici ovozemaljskog milosrđa.
Dok ovdje, u Bosni, rasprave o uzrocima
i posljedicama rata, još uvijek, traju,
zatvorenici u Guantanamu
otkrivaju američke strahove,
a ulice iračkih gradova
vrve od tenkova i vojnika
spremnih da pucaju i ubiju.
Oni ne znaju da se oko crnog kamena
svake godine, blizu tri miliona
ljudi, sedam puta okrene.
Dvadeset godina nakon rata,
na bosanskim stratištima,
majke stišću odjeću svojih mrtvih,
u Palestini šezdeset i osam godina
djeca gladuju, zureći u roditelje
odgojene da umru na spaljenjoj zemlji
svojih predaka.
Kad zakoračimo u sjenovito predvorje
ahireta koga ćemo ugledati kako krvari
u prašini? Sveca ili umirućeg vojnika?
I hoće li nam Bog, napokon, reći što je trajnije?
Naša patnja? Ili nada naša?
* * *
Toplo prijepodne;
deseti dan boravka u Ravnom.
Sjedim na obali jezera,
zavaljen u drvenu naslonjaču.
Kroz sladunjav drijemež
pratim igru zrnaca prašine
u snopu sunčeve svjetlosti.
S čašom travarice i nogama
na obližnjem kamenu,
s cigaretom među prstima.
Godi mi odsječenost od svijeta.
Ona mi trese šaku.
Hej, daj mi drugu, kud si se zagledao!?
Podsjca mi nokte ljubeći svaki “prstić”.
Ugodno je sjediti
s rukom u ženskom krilu,
ali ja vidim bolničarku
kako mi obrezuje nokte
i berberina koji brije leševe.
Korijen
Sve dolazi od Boga – a ne od ljudi.
pjevuši A. Z. pijan i go.
I zemlja, i voda, i ručak škrt,
i sloboda i nesloboda
pa vjerovatno i – smrt.
I, evo, sapet kao konj
A. Z. prema šezdesetoj mili
i cvili s poda: šta sam ja?
Kruna svega srušenog,
ili tek korjen zamladjeli?
Nesigurnost
Nesiguran poput krila
vilinog konjica na jakom vjetru,
A. Z pijan i go, za stolom,
na sred sobe, piše.
Zarobljen na praznoj stranici nastajuće knjige,
stvara dom za ženu koja će u njemu
okupiti svoju nestalu porodicu.
Nesiguran ko vinska mušica
nad hrastovim burilom,
A. Z. pijan i go,
sluti da prigušenu žalopojku
i tako neće niko čuti,
kada se hor
profesionalnih narikača
oglasi cviljenjem.
