.

.

.

Hibridnost književnog opusa Melike Salihbeg Bosnawi (1945–2017)

Uvodne napomene

Jedna te ista[1]

            Kada posmatramo književno djelo autora od samog početka do (relativnog) kraja, koji se konstantno odgađa novim čitanjima, novim učitavanjima, novim čitateljima i novim razgovorima, sigurno možemo naći opsesivne teme, opsesivne riječi kojima se specifični autor koristio. U slučaju Melike Salihbeg Bosnawi, korigujem svoje riječi i mišljenje: možemo naći jednu te istu tintu, korito iste rijeke, jednu te istu duhovnost.

            Svako ko bi se prihvatio velikog zadatka kratkog prikaza cjelokupnog stvaralačkog opusa Melike S. Bosnawi, već bi se nakon prvih njenih književnih crtica pretvorio u ogroman posao. Za sažimanje jednog takvog života od 72 ljeta potrebno je najmanje još jedan cijeli život. Uz svoj skromni doprinos, u sljedećih nekoliko stranica govorit ću o spisateljici, filozofkinji, umjetnici, koja je za sebe izabrala odrednicu Bosnawi. Važna napomena u ovom radu tiče se reprezentativnih djela na osnovu kojih svjedočim, prije svega kao čitatelj, o njenom radu, i načina na koji sam birala “reprezentaciju”. Iščitavajući sva njena djela (s izuzetkom Miomirisa gnoze za koju treba puno više napora) došla sam do zaključka da bi bilo dobro govoriti o njenom opusu na osnovu jedne zbirke poezije, jednog romana, jedne drame i jedne zbirke eseja; s tim u vezi, željela sam opravdati i hibridnost koju spominjem u naslovu.

            Njena prva objavljena knjiga poznata je pod nazivom Kaze. Potraga sarajevskim bibliotekama za Kazama nije urodila plodom. Na svu sreću, došla sam do njenog prvjenca iz prvog izvora.

            Njen prvi roman izdat je 1991. godine, godine nakon (i u toku) političkog progona, i nosi naziv Katarzični snovi. To je savremeni roman u kojem autorica nastavlja svoj revolt protiv bilo koje vrste tiranije na osnovu višeg prava.

            Drama, koja je izdata u oktobru 2008. godine, ne njena prva, ali najmodernija, najatraktivnija, najzrelija drama koja nastavlja na svojevrstan način poetiku Katarzičnih snova i ideja iz tog romana, Citadella svjetla svjedoči o fenomenu konstantnog sukoba vlasti i mišljenja kroz povijest.

            Zbirka eseja Skupa, koja je okupila izdanja eseja izdatih po svjetskih novinama, predstavlja jedno otvoreno djelo.

Čitanje djela M. S. Bosnawi nazvala bih ask-Google-čitanjem. Naime, moje čitalačko iskustvo svjedoči o kontantnoj interakciji između raznih pretraživača, rječnika, enciklopedija i bilo kojeg djela autorice. Mada, na bosanskom jeziku, kad je riječ konkretno o njenom korpusu i nema književnokritičkih tekstova. Među najboljim pomagateljima u razumijevanju jedinstvene poetike Melike Salihbeg Bosnawi bila je njena stranica www.bosnawi.ba, koja je i danas, dvije i po godine nakon fizičke smrti autorice, aktivna. Pretražujući njenu stranicu, cjelokupno djelo dobija dimenziju interdisciplinarnosti. Navedena stranica sastoji se od isječaka iz knjiga, art-instalacija i niz podlinkova koji služe kao objašnjenja različitih pojmova iz različitih knjiga. Internet-stranica i njena objavljena djela mogu komunicirati na razne načine među sobom i otkriti drukčiju dimenziju i dubinu napora autorice.

……….Sljedeći su podaci samo tehnički podaci o tome šta je ostalo iza književnog radnika i imena Melika Salihbeg Bosnawi.

.

.

Objavljene knjige (16):

Od poratnog vremena objavljuje sve svoje knjige kao Autor-izdavač, posjedujući svoj vlastiti ISBN.

1. 1. 1. 1977. KAZE, poetska proza, Svjetlost
         1978. VLASNIK VREMENA, eseji, Svjetlost

1. 1. 1. 1982. DIVAN FADIL-PAŠE ŠERIFOVIĆA, prepjev, Svjetlost
         1983. NEBESKA DEVA, poezija, Bosniche Institut u Cirihu

1. 1. 1. 1991. KATARZIČNI SNOVI, roman, Fi-Grafik, Tuzla

1. 1. 1. 1997. DOVE, zbirka molitvi Imâm ‘Alia, prijevod, prepijev, komentar, esej, Al-Mahdi, Sarajevo
         1998. RUŽA TMICE / ROSE OF DARKNESS, poezija, Zid, Sarajevo, dvojezičko izdanje
         1999. SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA, poema, Autor, Sarajevo.
         2000. SREBRENICA IS A FALLING STAR, poema, Autor, Sarajevo.
         2001. SVJETLO UMJESTO MENE, prevedeni eseji, Autor, Sarajevo.
         2002. SARAJEVO ROSE / WAR RHYMES, poetska proza, Autor, Sarajevo. Ovo izdanje originalno napisano i objavljeno na engleskom jeziku jedinstveno je po tome što je smješteno u svjetksim bibliotekama u odjeljenje matične engleske književnosti. Knjiga je samo djelomično prevedena na bosanski jezik.
         2003. MIOMIRIS GNOZE / ‘ARFU`L-´IRFÂN, interdisciplinarna studija, filozofsko-gnostički projekat na temu „Jednog i Jedinstva“, Autor, Sarajevo.
         2004. NA KRIK GAZELE ZASTAT, poezija, Autor, Sarajevo. gnostička poezija ostvarena upotrebom jezičkog fundusaom drugog jezika za pjesničku tvorbu u bosanskom jeziku. Naime, autorica je koristila suštinu arapskog jezika, a kao medij joj je poslužio bosanski.
         2005. CITADELLA SVJETLA, drama, Autor, Sarajevo.
         2006. SKUPA, eseji, Autor, Sarajevo.
         2007. PTICA O VRATU, dvojezična zbirka poetske proze, Autor, Sarajevo.

 .

.

Neobjavljene knjige (9):

NES/A/VRŠENE PJESME, pjesme
IZ POMETENA VREMENA, pjesme (1974-1998).
KO SE STIDI SIRACUSE, pjesme iz zatvorske teke

NOTE-BOOK, poezija, proza, filozofski zapisi (1983-1985).
KAD SE PROBUDIŠ SEBI / WHEN YOU WAKE UP TO YOURSELF, poezija, dvojezično.
BOHEMIA BOSNIACA, zbirka scenarija za kazalište, tv, i film:

DVORAC OD BILJURA, nagradjeni scenarij za kratki igrani film

SEDMI PADEŽ, ILI POUKA IZ GRAMATIKE, nagradjeni scenarij za tv

OSKAR JE ŽELIO, scenarij za tv. dramu (objavljen u časopisu «Život» 1975

BOHEMIA BOSNIACA, scenarij za kratki igrano-dokumentarni film

PRO/TIV (CON/TRA), eseji o vizualnoj umjetnosti, dvojezično.

PER ASPERA…, zbirka filozofskih eseja, traktata, angažiranih tekstova

 .

.

Nedovršeno:

 .

PETI ZID, autobiografska proza.

SULAYMÂN & SABÂ`, eseji, dvojezično, bosanski/engleski.

GDJE SE KRIJE BARABA (građa za razgradnju petog zida)

 .

.

Performansi:

 .

SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA, multimedijalno čitanje i performans, Dom Armije, Sarajevo, 2000.

RAZUM, pratilac u performansu sina Amira Kneževića, Galerija Paleta, Sarajevo, 2002.

JEDNA TE ISTA, Kuršumli-medresa, Sarajevo, 2008.

 .

.

Art-instalacije:

 .

BODLER-BOSANSKI ŠAHÎD, Baudelaire-Bosnian Martyr

SIGURNO UTOČIŠTE / Safe Haven
NA PUTU ZA GUANTANAMO / On the Road to Guantanamo
PREKINUTI DIJALOG / Broken dialogue
RATNI BUKET / Bouquete of War
DIJALEKTIKA ILI TAČKA GLEDIŠTA / Dialectic or Point of View
NAPUKLO CIJELO / Split Whole
ZABORAVLJENI DRAGULJI / Forgoten Gems
DARWINOVA EVOLUCIJA BR.1 / Darwin’s Evolution no.1
DARWINOVA EVOLUCIJA BR.2 / Darwin’s Evolution no.2
DARWINOVA EVOLUCIJA BR.3 / Darwin’s Evolution no.3
CRNO NA BIJELU / Black on White
RASKRIŽJE / Cross-road
MOJA MRTVA DOMOVINA & MOJA NIČIJA DOMOVINA / My Dead Homeland & My No Man’s Homeland
POGLED U / Look Into

 .

Zbirka poezije Kaze

Ko svilena buba koja tka

I umire usred svoga tkanja

 .

……..Prva kompletirana i objavljena knjiga poezije M. S. Bosnawi nosi naziv Kaze. U nastojanju otkriti šta to znači samo ime zbirke, iako nevjerovatno podsjeća na glagol kazati, istražila sam mnoštvo izvora koji bi me mogli uputiti na rješenje.

……..Zapravo, riječ predstavlja neologizam skovan od riječi skaze koja se nalazi u Vukovom rječniku i odnosi se na oblik pripovijednog teksta. Dakle, autorica pravi amalgam između same radnje govora/kazivanja i oblika u kojem tekst sam može kazivati. Kaze se sastoje od četrdeset kratkih modernih poetskih ostvarenja inspirirane svakodnevicom, potragom za Apsolutom. Cijela zbrika nosi moto iz Borhesove knjige Fumes ili pamćenje:

……..… njemu je smetalo što pas u tri sata i četrnaest minuta (viđen sa strane) ima isto ime kao i pas u tri sata i petnaest minuta (viđen s lica)

……..Obilježje ove postmoderne zbirke poezije svjedoči o uključenosti autorice u svjetske tokove književnosti. Ona se, kao i svi postmodernisti, zalaže na planu  poezije za njeno shvatanje kao čiste jezičke igre, pri čemu nastaje svojevrsna disocijacija subjekta. U auri nove pjesničke paradigme iščezava svaka referencijalnost, primaran postaje stav kojim se prilazi stvarima, dok one same nestaju i gube svaki smisao. Pod neposrednim utjecajem Borhesove poetike i u njenom ključu dobijamo formu koja se nastoji afirmisati van svih dosad poznatih narativnih modela. Zalažući se za svojevidnu poetiku multimedijalnosti, tražeći kontakt sa drugim umjetnostima i medijima, vršeći dekanonizaciju poznatih žanrova, težeći tzv. intertekstualnosti ponovo na tragu Borhesovog iskustva i pledirajući za odbacivanje pretjerane literarnosti i svih autoriteta. Ukratko, Bosnawi se priklanja novom i radikalnom poimanju književnog pisma u okviru postmodernističke paradigme. I to u svim svojim djelima, ne samo u Kazama.

……..Subjekt u Kazama, kako je i rečeno, doživljava disocijaciju, što je karakteristično za ekspresioniste. To podrazumijeva spoznaju egzistencijalnih dihotomija unutar samog subjekta, nemogućnost da uspostavi unutarnju cjelovitost. Borhesovu misao o sudbini koja voli ponavljanja nalazimo i u kružnoj formi i konstantnom vraćanju krugu u zbirci Kaze.

Bude. Kao da me nije. Kriknem. Opipam se;

Kroz vlasititi zvuk. U vlastitoj bubnoj opni.

 ………………

Sporim se, tako, tijesna, između sebe i tijela.

P.S. Zazorna, vučem za sobom gluha udvajanja.[2]

         Kaze su poetska proza. I hibridne su, kao i sve ono što je potpisano tintom M. S. Bosnawi. One stoje na početku cjelokupno objavljivanih djela i otkrivaju nam početak jedne te iste koja svojim pisanjem umire.

Napravim. Kip. U gipsu. Pa ga izlijem, još

 čvršćeg. U bronzi. Sjednem naspram njega.

Upitam: gdje ti je, kipu, duša? A kip se, preda

Mnom, sruši. Onda, umjesto njega, zapitam

Svoje tijelo. I tjelo se, u kip, pretvori.

……………

Danas, zajedno s kipom, stanem naspram ne-

Ba. A zemlja, pod nama, zavrišti.

P.S istoj, uče nas tijelo i duša javi.

.

.

Roman Katarzični snovi

.

……..Prvi roman koji M. S. Bosnawi objavljuje 1991. godine nakon dvije “posjete” zatvorskim ćelijama, nakon progona i egzila koji je bio posljedica njenog, prije svega, književnog anganžmana. Nakon Sarajevskog procesa ’82, M. S. Bosnawi postaje svjetski poznat politički, književni disident i svjetski putnik. Nakon lutanja po svjetskim prijestonicama, koje, kako sama autorica kaže, liči na izgnanstvo Jevreja i njihovo lutanje po svijetu, Bosnawi izdaje, pod vrlo specifičnim uvjetima, roman Katarzični snovi.

……..Roman je nesvakidašnji. Po uzoru na sve što je ranije potpisano njenim imenom, svjedoči o avangardnosti njenog stila i spremnošću na eksperiment kad je riječ o formama, o samom jeziku i bivšim književnim tvorevinama. Osnovna tema romana jeste nešto što će postati poetička konstatna njenog pera: jučerašnja žrtva – današnji krvnik. Uzevši paradigmu žrtve jevrejskog naroda u fašističkim progonima dvadesetog stoljeća koja kasnije postaje krvnik nad palestinskim narodom, Bosnawi tretira tematiku koja zaokuplja misli mnogih intelektualaca koji su zapitani nad sudbinom jednog naroda. Govoreći o narodu, Bosnawi pokazuje u svom romanu kako se narodi ponašaju onako kako se ponašaju pojedinci, jer su narodi pojedinac na jednom općem planu.

……..Katarzični snovi predstavljaju moderan roman ispripovijedan na vrlo autentičan način. Bosnawi i u ovom djelu preuzima ulogu vodiča poput Vergilija u Božanstvenoj komediji. To će, vidjet ćemo kasnije, postati također jedna od karakteristika njenog pera. Sav roman zasnovan je na faktu, bilo političkom, dnevnom ili vlastitom. Sastoji se od dvanaest katarzičnih snova. Akteri ovih snova su novi i stari književni konstrukti: sama autorica, Elza (autoričina prijateljica iz djetinjstva), sultan Abdul Hamid, Anna Frank, Franc K. i još niz zanimljivih medija.

……..Anna Frank u djelu predstavlja metaforu i inspiraciju. Naime, prvobitna zamisao bila je napisati pandan Dnevniku Anne Frank  kroz sličnu formu djevojčice Iman iz Palestine. Međutim, taj dnevnik dobio je sasvim drukčije dimenzije. Dobio je katarzičnu dimenziju stvarnosti pred kojom i dan-danas zatvaramo oči.

……..Franc K. (kako je u djelu imenovan), predstavlja lik koji je autorica pokušala pokazati u sasvim drugom svjetlu nego što se to nameće samo čitajući djela Franca Kafke. Govoreći o dobro poznatom Kafkinom ostvarenju Preobrazba, Melika Salihbeg o samom djelu govori kao o literarnom ostvarenju jednog katarzičnog sna, čiji je medij bio Franc Kafka. Autorica želi napraviti palimpsest Preobrazbe. Naime, taj katarzični san u literarnom smislu rezultirao je spomenutim djelom. Međutim, sam san, kako tvrdi autorica, nije bio niti shvaćen niti prenesen u svom punom obliku. Preobrazba kroz katarzični san predstavlja anticipatorsko putovanje Franca K. do izraelskih zločina nad Palestincima. Nije se desio holokaust da bi se desilo ubijanje palestinskog naroda. Isti takav san imala je Anna Frank u svom katarzičnom ostvarenju i njeno pristajanje na odlazak u koncentracioni logor zapravo je samo revolt Anne nakon sna koji je prikazao i samu temu romana: žrtva koja postaje tlačitelj. Kao i Anna, i Franc K. se buni protiv onoga što njegov narod  postaje i literarno ostvaruje svoju pobunu: pretvarajući Palestinca u kukca.

……..Melika Salihbeg Bosnawi predstavlja pobunjenu kćer Hasanaginice, kako je i sama napomenula u jednom od intervjua. Ono što Hasanaginici nije dozvoljavalo vrijeme i okolnosti, Melika Salihbeg izabrala je za svoju sudbinu – književnu i svaku drugu.

.

.

Savremena drama Citadella svjetla

……..U uvodu za Citadellu svjetla srećemo ključne odlike za definiranje ovog djela, to su: savremena i drama. Temu drame autorica iznosi na samom početku:

“CITADELLA SVJETLA” suvremena je drama, koja pred čitateljstvo, i gledateljstvo, postavlja slijedeće pitanje:

ZAŠTO SE U LJUDSKOJ ZAJEDNICI GOTOVO UNIVERZALNO DOGADJA SUKOB IZMEDJU MIŠLJENJA I VLASTI? PRI ČEMU JE, HISTORIJSKI, AKTUELNA VLAST NAJČEŠĆE NA DOBITKU, AL’ POVIJESNO NA NESUMNJIVOM GUBITKU. UPRAVO OBRNUTO OD MIŠLJENJA, KOJE SKORO REDOVITO BIVA HISTORIJSKIM GUBITNIKOM, AL’ SE POVIJESNO POKAZUJE NESUMNJIVIM POBJEDNIKOM![3]

……..Mnoge odlike ove drame proizlaze iz želje autorice da dramu predstavi u duhu savremenih drama. Ako pratimo Pavličićevu podjelu drame prema zastupljenosti stiha i proze, ova drama pripada njegovoj trećoj kategoriji, tj. ovo je drama u kojoj su ravnopravno zastupljeni stih i proza. Kako se drama sastoji od dva čina, tako možemo govoriti i o zastupljenosti stiha. Naime, prvi čin u cijelosti je spjevan u formi slobodnog stiha. Ovaj čin je kao prošireni uvod drami, odnosno temi drame koja se razrađuje u nastavku djela. Drugim činom dominira proza, a stihovi se javljaju samo u vidu citata ili molitvi koje izgovaraju likovi.

……..Citadellu svjetla odlikuje polistilematičnost. Kao drama svakako pripada književnoumjetničkom funkcionalnom stilu, ali po dodatnim odlikama na planu forme, ona objedinjava i mnoge pravce naučnog funkcionalnog stila. Iako se citatnost već duže vrijeme ubraja među odlike književnoumjetničkog stila, treba reći da se citatnost koju nalazimo u ovoj drami može smatrati odlikom naučnog stila, najviše po tome što su citati navedeni dosljedno uz bibliografsku jedinicu. Ta jedinica nije fikcionalna kao kod drugih autora, npr. Kiša, ovdje je ona dosljedno navedena i provjerljiva. Svi ovi podaci dati su u fusnotama. Neki od primjera su:

            Qur’an, 7:179.[4]

            Vidjeti: Novi zavjet, Evandjelje po Mateju, glava 5.[5]

            Ar. Berzah, predmetom je mnogih gnostičkih studija, i različitih tumačenja. Ovaj autor ponudio je vlastita u interdisciplinarnoj studiji: Melika Salihbeg Bosnawi, Miomiris gnoze / ‘Arfu’l-‘irfan, autorsko izdanje, Sarajevo 2006. Opširniju informaciju naći na: www.bosnawi.ba, Bibliografija, podlink Gnoza/’Irfan.[6]

            Same fusnote češće su prisutne u naučnom stilu, ali kako ova autorica ima cilj svog čitatelja prije svega informirati, onda su fusnote neizostavne. Zanimljiv je podatak da je ova drama napisana na 252 stranice, a da u njoj ima 171 fusnota. Vidjeli smo kako autorica upućuje na bibliografsku jedinicu, čime ona indirektno upućuje i na čitanje tih tekstova u originalu. Na drugim mjestima mogu se naći primjeri gdje je ta uputa eksplicitno data, kao:

            Josipove. Vidjeti ovu krasnu priču ispričanu u Qur’anu, u 12. poglavlju.[7]

Ovakav dijalog među tekstovima te internet stranicama na koje autorica upućuje od drame prave hipertekst. Jedno djelo upućuje na drugo (od istog ili drugog autora), djelo na internet-stranicu, internet-stranica na neki podlink (poznajući internet već smo svjesni beskonačnosti ovih uputa). Ovdje čak i jedna fusnota upućuje na drugu te se nepažljiv ili nedovoljno uporan čitatelj može izgubiti u čitanju skoro kao u Hazarskom rečniku.

            Miraž, fatamorgana vode u pustinji. Vidjeti bilješku 22.[8]

Iz nekoliko navedenih fusnota mogli smo prepoznati i autoreferencijalnost, tj. direktnu uključenost autorice u samo djelo. Ona pored objašnjenja, prijevoda, bibliografija i sl. daje i lične komentare, iznosi vlastito oduševljenje, govori o inspiraciji za nastanak djela.

Mjesto i uloga (dva) prologa u muslimanskoj “imaginaciji od sjene” inspirirat će Shakespearea da i sam svoje drame započinje prolozima Pripovjedača.[9]

……..Uz imena likova i naziva mjesta autorica daje i značenja tih imena, a to dovodi u vezu s odlikama koje likovi nose u djelu. Autorica kao da krati posao čitatelju koji bi pošao putem čitanja djela kao simboličke forme.

Nevjerovatno je koliko će toponimi, kao i vlastita lična imena, korišteni u ovoj drami, imati unutarnju značenjsku vezu sa mjestima radnje, i ličnostima koje ih nose. Evo nekoliko primjera! Najprije, ime grada u kom se radnja dogadja, Halab, na arapskom znači mlijeko, koje u Poslaničkoj tradiciji simbolizira znanje, ‘ilm. Grad je, prema legendi, dobio ime po mlijeku kojeg je Poslanik Ibrahim/Abraham, mir na nj! Djelio putnicima namjernicima. (…)[10]

……..Kako je radnja smještena u Siriji, a tema se tiče islamske filozofije, tako je i očekivana učestala upotreba riječi i imena stranog porijekla. Uz svaku riječ orijentalnog porijekla autorica nudi bilješku u kojoj se nalazi pravilna (rječnička) transkripcija, prijevod(i), moguće varijacije te, što je posebno zanimljivo, ukazuje na pogrešno odomaćeni oblik (ako je pogrešan) u našem jeziku.

Ar. dikr, sjećanje na Boga, dozivanje Boga Njegovim Imenima, lamentracija, itd.[11]

Ar. Qadi, pravnik, sudija. Termin kadija bosanska je, i sasma pogrešna, verzija, budući da više liči na termin qadiya, koji znači: pravni slučaj, zakonodavna akcija, itd.[12]

……..Imena likova pisana su u glavnom dijelu transkribirano bez mogućih otežavajućih oznaka akcenta i sl. O ovome govori i autorica:

Ar. Halab. U ovom tekstu, čitatelj će naići na mnoštvo arapskih vlastitih imena, toposa, teološko-gnostičkih termina, čija će znanstvena transkripcija biti davana u fuss-notama, jer je u slučaju igranja Drame njihov pravilan izgovor imperativan. U samom tekstu izbjegnuta je radi olakšavanja čitanja.[13]

……..Veoma je zanimljiv grafostilistički postupak vezan za upotrebu imenice Allah. Autorica ovu riječ piše sa tri grafema l (Alllah). Postupak je grafostilistički motiviran, vezuje se za sličnost sa originalnim, arapskim pisanjem. Latinična tri grafema l jedan do drugog podsjećaju na oblik ﷲ . Da je riječ o svjesnom pisanju ova tri grafema svjedoče druga geminirana imena: Muhammed, Muqaddim, Qassas, Ayyubi i sl. Čak i druga imena sa geminiranim l imaju samo dva l, naprimjer, Halladž.[14]

……..Tematski gledano, ova drama tretira jednu od najznačajnijih tema povijesti: da su vlast i mišljenje u stalnom sukobu. S tim u vezi činjenica je da aktuelna vlast biva na dobitku, a mišljenje na gubitku. Međutim, povijesno gledajući, mišljenje je to koje je na dobitku, za razliku od aktuelne vlasti, koja je na gubitku. Danas svi znamo ko je bio Sokrat, ali ne znamo ko su bili njegovu egzekutori. Iz ličnog iskustva, autorica tretira ovu temu kao ishodište Spoznaje/Iluminacije jer ono prerasta u metafizičko pitanje koje je rezultiralo i samom dramom.

……..Prvi čin drame je u tradiciji teatra sjena – karađoz: mislioci koji su u sukobu sa vlašću (Sokrat, Platon, Aristotel, Hipatija od Aleksandrije – široj javnosti nepoznata neoplatoničarka, Haladždž i njegovo poimanje jedinstva Bitka) predstavljeni su u povijesnoj pobjedi nad vlašću koju pamtimo samo po zločinu, ali ne imenom i djelom kako pamtimo njene žrtve.

……..Drugi čin – Grimizni um: predstavlja sasvim novu dramu koja svjedoči o toj historijskoj konstanti sukoba između mišljenja i vlasti na primjeru Suhravardija. U ovaj čin autorica uvodi papirnate likove koji predstavljaju zvaničnu islamsku ulemu. Ta ista ulema pravi smutnje koje dovode do smaknuća Suhravardija. Ti papirnati likovi su doslovnjaci koji tumače Kur’an kao tekst, kao mrtvo slovo na papiru. I njima ne odgovara misao o Kur’anu, realizacija Kur’ana.

……..Tehnički gledano, ako drama ikad postane komad koji će se izvoditi na daskama, morat će se pribjegnuti mnogim savremenim metodama. Moguće i tek uvrštenim u moderno pozorište. Naime, “pripovjedač” drame i voditelj kroz dramu jeste Darfa Hatun koja sve vrijeme održava link-konekciju sa svim ostalim likovima iz drame.

……..Još jedno hibridiziranje žanra. I još jedno hibridiziranje teme u korpusu Melike Salihbeg Bosnawi. I možemo reći, još jedna konstatna.

 .

.

Zbirka eseja Skupa

.

……..Zbirka eseja Skupa jedna je od najinovativnijih zbirki. Ona je ne samo svojom formom, koja je zanimljiva i narušava svaki horizont očekivanja, već, najprije, svojom sadržinom toliko zanimljiva da se čita u jednom dahu. Bez obzira na to što će autorica čitatelja provesti iz jedne dimenzije umjetnosti u drugu, što će ga u jednom trenutku isprovocirati, knjiga će dojmiti svakog pažljivog čitatelja.

……..Književnost je umjetnost oblikovana jezikom i oblikovana u jeziku. Sve odgovore koje ona nudi, nudi riječju, svojim najjačim i jedinim oruđem. Možemo na neki način reći da je to jedna od opsesivnih tema u ovoj zbirci. Pojam riječi. Pojam jezika. I bitka u jeziku. Možemo isto tako reći da je to opsesivna tema kompletnog književnog stvaralaštva Melike Salihbeg Bosnawi.

……..Prije nego što krenem sa analizom pojedinačnih eseja, reći ću nešto o samoj formi koju je autorica izabrala da joj bude sredstvo. Naime, esej, kao književna forma nastala u spoju objektivnog i subjektivnog, najpogodnije je “tlo” za ovakvu vrstu umjetničkog stvaranja. Iako je jako popularan u modernom vremenu, granice eseja kao književne vrste nisu striktno definirane, što doprinosi njegovoj popularnosti. U nekoliko eseja u ovoj zbirci naići ćemo na oduševljenje autorice ovom formom. Njegove granice su toliko podatne­ što dokazuje i ova zbirka, da prve eseje ovog djela, koji predstavljaju gotovo intimnu književnost, možemo povezati s drugim esejima koji govore o veličini historijskih ličnosti Indije, Pakistana, Francuske i sl. Melika Salihbeg Bosnawi svjesna je prirode eseja, pa u uvodu iznosi svoju bojazan da mjestimice čitatelj može primijetiti kako klasična forma eseja nije sasvim zadovoljena na svakom mjestu u njenoj zbirci. Takve slučajeve, ili  “ispade”, ona sama naziva proto-esejima, začinjući, očigledno, sasvim novu formu, i pri tom je odmah i imenujući. Na nekoliko mjesta, Autorica odaje počast eseju uopće kao umjetničkoj vrsti, riječima: Esej je plemić međ književnim formama! Bosnawi se igra jezikom, pa porijeklo riječi esej traži u latinskom jeziku povezujući ga sa glagolima:

1. 1. 1. 1. esse – biti
         2. essurio – biti gladan, gladovati, ginuti za nečim.

……..Pojam otvorenog djela je možda i jedina definicija svih djela čija je autorica Bosnawi. U modernom shvatanju, tekstovi komuniciraju među sobom. To autorica dokazuje i opaskom koja se tiče imena ove zbirke. Tekstovi okupljeni u ovoj zbirci sami su sebi dali ime Skupa.

……..Na samom početku, čitatelj će biti iznenađen raznolikošću stilova, misli, tema, perioda, raznolikošću autora itd. kojima se Melika S. Bosnawi bavi. Ali nas pozivajući u uvodu knjizi da prepoznamo istu tintu, korito iste rijeke, istu duhovnost.

……..Ako pogledamo sadržaj, uočit ćemo zanimljivu koncepciju u njemu. Poglavlja nose nazive: Riječ i Misao, Riječ i Riječ, Riječ i Oko, Riječi i/li Čin. Svaki od podnaslova nosi u sebi tu tvoračku riječ. Autorica je ponesena ljepotom Božijeg govora, izrečenog u Kur’anu imperativom: Budi, i bi! Ili biblijski: U početku bijaše Riječ! svjesna koliko je jezik blagodat koja omogućava postojanje. Svaka je riječ, za autoricu, započinjanje jednog stvaralačkog čina. Svaki umjetnik stvaralac je po uzoru na Stvoritelja. Sve što postoji imenovano je jezikom, tj. nešto postoji jer je imenovano jezikom. Pa i sam Čovjek je najprije Riječ.

……..Prvo poglavlje bavi se Riječju iskušanom u procesu prevođenja, kako je to nazvano u knjizi: Iskustvo sfinge jezika. Otkrivši metafizičnost Riječi, Autorica citira talijansku izreku traduttore – traditore, ilustrirajući je “igrom” prevođenja francuske riječi rien preko engleskog nothing do bosanskog ništa koja igra Meliki Salihbeg Bosnawi potvrđuje suštinsku neprevodivost, posebnost, ali i pojedinačno, sasvim osobeno bogatstvo svakog jezika.

……..Razlog zbog koje je ovaj dio knjige nazvan Riječ i Misao, osim ovog sasvim originalnog metafizičkog promišljanja, počiva u prirodi koji prodire u filozofiju Kasima Prohića. Intimnost ovog eseja može na mahove zbuniti čitatelja, ali ta će subjektivna nota teksta rezultirati potpunim uvidom u Prohićevu ličnost. Ali i u ranu, još u studenstkim danima, filozofsku zrelost autorice.

……..Drugo poglavlje nosi naziv Riječ i Riječ i bavi se uglavnom, kako se može i pretpostaviti, književnošću. U ovom dijelu, za razliku od prethodnog, naići ćemo na klasičnu formu eseja. Edukativni nivo eseja koji se bave prikazom ličnosti pakistanskog filozofa, pjesnika, pravnika, pedagoga i političara (idejnog začetnika izdvajanja Pakistana kao samostalne države), koji je sa zapadnih sveučilišnih katedri bogatio Europu dušom Istočnjaka, otvarajući joj riznice islamske književnosti, a dušu Islamskog istoka pjevanjima engleskih zanesenjaka – Muhammedom Iqbalom Lahurijem. On je, kako kaže Bosnawi, oslobađao jednu stranu svijeta od samozaborava, a drugu od sebičnosti i samozadovoljstva, opijao se snagom koju je nalazio u revolucijama Istoka i Zapada, i učio na njihovim greškama. Naše obrazovanje je zapadnocentrično. To može izgledati kao nešto što zaključuje današnja omladina, ali Bosnawi to već otkriva o sebi u svom prvom romanu Katarzični snovi: No, prije nastavka, moram se opet na trenutak vratiti u (europsku) prošlost moje naobrazbe.[15] Posljedica toga je potpuno nepoznavanje mnoštva autora i djela, između ostalih i Lahurija. Pored toga, nedostupnost Iqbalovih djela i dan-danas, gotovo trideset godina nakon nastanka ovog eseja, čini dodatnu otežavajuću okolnost. Od Muhammeda Iqbala, na bosanskom jeziku, dostupna je samo jedna knjiga: Obnova vjerske misli u islamu. U ovom eseju nalazimo divan uvid u njegov književni opus preko reprezentativnog primjera Božanstvene komedije islama – Džavidname.

……..Pored predivnih misli o ljubavi, definiranja pojmova tessawufa, miradža, pojma utrnuća u Bogu (Neko ko je u meni više Ja nego sam ja), iz eseja Stanze i Cadenze, O i okolo Božanstvene komedije Muhammada Iqbâla, izbija i obrazovna namjera autorice, ali i to da ona sama pronalazi svog sugovornika u velikoj ličnosti Iqbala.

……..U pisanju ima valjda nečeg što je najbolji lijek protiv sebičnosti. Šta je ovo naše pisanje doli samo želja da se podijeli ljepota? Bosnawi, ovom svojom kadencom, međuigrom, pjesničkim komentarom Iqbalovih stanzi, pokazuje da svoje pisanje vidi samo kao dijalog, kao repliku na napisanu riječ i Istoka i Zapada. Melika Salihbeg Bosnawi preuzima ulogu vodiča, poput one koju ima Rumi u Iqbalovoj Božanstvenoj komediji islama, tj. Džavidnami, Knjizi o vječnosti, i Vergilije u Danteovoj Božanstvenoj komediji, pa nas, čitatelje, posredno provlači kroz slojeve ne samo Iqbalove književnosti, već i njegove filozofske i islamske sufijske misli. I inače, Bosnawi je vodič kroz sve ono što piše o sebi i o drugima i za druge. Pomoću klasičnih sufijskih motiva mora, Bosnawi nam prenosi kako Iqbal, posredstvom Rumija, doživljava sudbinu čovjeka, njegovu malešnkost ili veličinu: Sudbina prašine je da bude nošena vjetrom, kamena da bude bačen, rose da padne, a ti, … jesi li more, sudbina ti je da zauvijek traješ.

……..Melika Salihbeg Bosnawi izdvaja najzanimljivije ličnosti iz Iqbalova djela, poput Mensura Haladža, Ničea i sl. Kao i Dantevom Komedijom, čitatelj će putovati zajedno sa piscem, a u našem slučaju, mi sami ćemo činiti još jedan prsten u posredništvu. Razlika je u tome što u ovom Iqbalovom slučaju putujemo nebesima. Našavši se na Nebu heretika, Šejtan, kao lik progovara: O, Gospodaru pravde, i nepravde, ponižen sam društvom Čovjeka. On se ponaša kao divljač koja sama dolazi i nudi se lovcu. Oslobodi me, Gospodaru, takva plijena… Ištem od Tebe čovjeka koji me pozna. Prema takvom čovjeku Božijem pokaži mi put. Ja želim stvorenje koje mi zakreće vratom, i pred čijim stopalima drhtim. Čovjeka koji bi mi rekao: “Gubi se od mene!”, čovjeka pred kojim ništa više ne bih želio. O, Bože! živog čovjeka koji voli istinu. Možda ću tako naći zadovoljstvo u porazu.

……..I u sljedećem eseju Salihbeg Bosnawi zadržava ulogu vodiča kroz književno djelo, ovaj put, Ljubice Ostojić. Naime, Bosnawi je autor eseja o Ljubičinoj knjizi Vidimo se jučer, koja nosi vrlo intrigantan naziv, začuđujući, a koji se igra relativnošću pojma vremena. Ovaj esej na najbolji način korespondira sa ostatkom knjige i prirodom književnosti kojim se bavi Bosnawi. Ljubičin stih Riječ uvijek nov kozmos počiva nalazimo, u različitim formama, u cijeloj ovoj zbirci, kojoj on može možda poslužiti kao svojevrsna definicija. Riječ je, za Bosnawi, stvaralački čin, kao i za Ljubicu Ostojić. A pjesništvo koje stvara Bosnawi ima cilj odgojiti čovjeka. Na takvo pjesništvo Rumija, Iqbala i Melike Bosnawi možda se može primijeniti tvrdnja da je ono nasljednik poslanstva.

……..Treći ciklus eseja u Zbirci naslovljen je Riječ i Oko i on svjedoči o spoju književnosti i slikarstva. Ovaj esej je ovdje objavljen u drugom izdanju, a prvi put je objavljen u knjizi Vlasnik vremena koji sadrži i druge književne prikaze likovnih umjetnina različitih orijentacija. To je svojevrsni eksperiment Melike Salihbeg Bosnawi u koji se upustila spoznavajući umjetnost slikarstva. U prvom od eseja u zbirci Skupa, Bosnawi nas upoznaje s ličnošću znamenitog mislioca i muzičara, filozofa i praktičara, slikara Paula Kleea. Pored spoja književnosti i slikarstva, u ovom eseju nalazimo raspravu o tome kako naći zajednički jezik književnosti i muzike. Svjedočeći o Kleeovoj apstrakciji, Bosnawi tvrdi kako su njegova djela jednačine sa više nepoznatih. Kleeove plemenite misli o umjetnosti slažu se sa poimanjem umjetnosti u svijetu Bosnawi-umjetnosti: Umjetnost ne reproducira vidljivo, nego čini vidljivim. U Kleeovoj filozofiji nalazimo neotuđivost vremena i prostora. Rekli bismo, hronotopski ustrojen svijet svjedoči postojanju. Pomak u (stvorenom) prostoru, pomak je u (stvorenom) vremenu. Apstrahiranje, čemu je sklona moderna umjetnost, Klee definira na sljedeći način: Biti apstraktan u slikarstvu, dakle, ne znači apstrahiranje mogućnosti upoređenja s predmetima iz prirode, nego to znači pristupiti oslobađanju čistih figurativnih odnosa.

……..Drugi esej u ovom ciklusu prividno iznevjerava dosadašnju formu eseja. Svjedočimo dijalogu autorice sa sobom, ili igri dopisivanja autorice sa umjetnošću slikara Edina Numankadića, i Numankadića samog. U ovom eseju iščitat ćemo, možda, samoljublje književnosti kao umjetnosti oblikovane jezikom, jer jezik je prirodno sredstvo koje je vezivno tkivo svake druge umjetnosti. Interesatan je podnaslov Pisanje o škrabanju, koji može biti zanemaren nakon velikog naslova Palimpsest Egzistencije. Palimpsest, kao ideja ispisivanja novog teksta po pređašnjem, u ovom eseju dobija drukčije dimenzije. On, zapravo, proširuje svoje granice, vodeći do same Egzistencije-kao-Takve, kako bi to rekla Bosnawi. U ovom eseju palimpsest ne predstavlja samo nanovo pisan, prepravljan tekst, nego brisanje, tj. prepravljanje i same namjere slikara Edina Numankadića.

……..Četvrti ciklus nosi naziv Riječ i/li Čin. Autorica se i u ovom dijelu igra jezikom već samim naslovom. I dalje susrećemo gotovo sasvim monološku narav eseja. Ovog puta Melika razgovara sa Slikom. Preispitujući šta slika znači za Meliku prepoznajemo i na fonetskom nivou igru autorice. MeliKA i sliKa. Kako je slika umijeće korištenja boja, prethodni esej se prirodno nastavlja na ovaj dajući određene odgovore i prije postavljanja pitanja. Naime, autorica u eseju o Kleeu ističe citat u kojem pronalazi možda i svoje misli o prirodi tzv. Ništavila: Svaka boja počinje od svoga ništa, to jest od vrhunske tačke susjedne boje, u početku polahko, a zatim sve više rastući dok ne dosegne vlastiti vrhunac; zatim se polahko smanjuje, prema svom ništa, to jest prema vrhunskoj tački druge susjedne boje.

……..Cijela je zbirka uronjena jezikom u jezik, i Salihbeg Bosnawi svoju zbirku primiče kraju esejom koji se tiče lingvistike. Nazvavši esej Lingvocid, prepoznajemo snažan kritički stav prema onome što se dešava u bosnistici. Autorica se bori za kompozitnost bosanskog jezika. Njeno snažno Ne! sakaćenju, Ne! purizmu, Ne! normiranju u pleonazamskom smislu smješta ovaj esej u našu svakodnevicu. Naći ćemo mnoštvo igara riječima u ovom eseju. I stvarnosti koja nas okružuje. Rugajući se pojmu entiteta, kao lingvističkom produktu Dejtonskog sporazuma, ona navodi jedan entitet prisutan u nama: entitet mržnje.

……..Na kraju, jedan od najboljih eseja, čija je aktuelnost teme danas najveća, autorica naziva Dekonstrukcija “dekonstrukcije”. On je, naime, pisan za slovenački univerzitetski časopis koji se bavi položajem žene u islamu, koji je prekriven historijskim naslagama, klasičnim i novim stereotipima. Pomažući čitatelju da razumije časni položaj koji žena ima u ovoj najmlađoj abrahamskoj religiji, autorica kaže, ako čitamo Islâm na osnovu njegovih izvora, moramo vidjeti da je on religija, kozmogonija, estetika, medicina, politika… slobodnih ljudi; i muškaraca, i žena, ravnopravno. Bosnawi se poziva na kur’anske ajete tražeći u njima, i samo u njima, dokaze ljepote islama.

……..Svaki njen tekst je u potpunosti znak, putokaz na ono prethodno ili ono slijedeće. Obrazovni nivo, svestranost tekstova, posebnost njenog jezika i misli svrstava njena djela među začetnike novog poretka stvari. Dokaz za to je ova zbirka nastajala u periodu od trideset i četiri godine.

.

.

Umjesto zaključka

.

Svaka literatura je i filozofija.

 .

……..Melika Salihbeg Bosnawi prošla je različite optužbe: od one da je hrvatski nacionalista do toga da je islamski fundamentalista. Bilo kako bilo, autorica nije posustaje pod progonima i pritiscima. Čini se da sve nedaće koje su prisutne rezultiraju jednim – inspiracijom. Iz svakog perioda svjedoči jedna knjiga o jednom te istom subjektu koji je posvećuje jednom Izvoru. Melika Salihbeg Bosnawi pronalazila je inspiraciju u povijesti i velikim temama kao i u svakodnevici, jednostavnim ogledima kojima djeca izlažu starije i slično. Autorica u svojim susretima sa bilo kojom vrstom umjetnosti i bilo kojom temom ne gleda historijsko-umjetničke “intencije”, već traži unutarnje značenje. Ono koje djelo samo po sebi nameće i koje kreira. Svaki njen tekst prožet je poetskim jezikom, bilo da govorimo o drami, romanu, gnozi ili esejima. Jezik u svakom slučaju biva prebogat pjesničkim ritmom i značenjem. Možda bismo na taj način mogli reći da je ona prije svega pjesnikinja. Objavila je ukupno 15 knjiga. Dobar razlog da se o njoj napiše velika studija. Njena djela nisu kristalno jasnih granica: kako među žanrovima književnog umjetničkog stila, tako ni među disciplinama također. Ona poetizira roman, multidisciplinira dramu, unosi značenje drugog jezika u vlastiti, istovremeno se bavi književnošću i mnogim drugim poljima, a najviše filozofijom. Njena potraga za Apsolutom traje od najranijih dana i najranije objavljenih djela pa do krajnjeg teksta. Eksperimentiranje na svakom polju potpuno je otvorena mogućnost i u tome leži avangardnost njenog izraza.

……..Religijsko biće mnogi smatraju predhistorijskim bićem, bez ikakvih metoda i ikakvih ciljeva, jer su njihovi identiteti zadati i preuzeti od starijih generacija. Nije li M. S. Bosnawi ta koja je srušila ovu koncepciju? Autorica je posezala za svim mogućim sredstvima u svojoj gnostičkoj namjeri. I nije poznavala granice. I zbog toga je za nju svaka literatura ujedno i bila filozofija.

……..Januara 2020. godine napunila bi 75. godinu života i napravila bi performans koji slavi Život. Januara 2020. više je fizički nema, ali ulaskom na bosnawi.ba vidim da živi. Punim plućima. Ali da je fizički na stranicu posljednju put svratila da napiše posljednju pjesmu.

Bismi’llah

… kad se biće zgrči u kljunu vremena

pa ne može ni nazad u tišinu

u već jest

utrobu prošlosti

ni naprijed u zvuk

u još ne

u naredni trudni tren

već samo u

međuprostor

međuvrijeme

u muk

u Bezrah!

U Tajnu nad tajnama!

(Sarajevo, 4. lipnja / juna 2017. godine u 12,19h)

.

Izvori

.

Salihbeg Bosnawi, Melika (1977) Kaze, Svjetlost, Sarajevo.

Salihbeg Bosnawi, Melika (1991) Katarzični snovi, Fi-Grafik, Tuzla.

Salihbeg Bosnawi, Melika (2008) Citadella svjetla, Autor, Sarajevo.

Salihbeg Bosnawi, Melika (2009) Skupa, Autor, Sarajevo.

Literatura

Đuričković, Dejan (2006) Biti ili ne biti angažovan, U: Izraz, januar-mart 2006. Sarajevo.

Gerbran, Alen, Ševalije, Žan (2004) Rečnik simbola: mitovi, snovi, običaji, postupci, oblici, likovi, boje, brojevi, Kiša, Novi Sad.

Lešić, Zdenko (2005) Teorija književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

Popović, Tanja (2007) Rečnik književnih termina, Logos Art, Beograd.

Vujaklija, Milan (2007) Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd.

[1] Naziv performansa koji je Melika Salihbeg Bosnawi priredila u oktobru 2008. godinu u Kuršumli medresi na promociji svoje drame Citadella svjetla.

[2] Melika Salihbegović, Kaze, Svjetlost, Sarajevo,  1977. str. 17.

[3] Melika Salihbeg Bosnawi, Citadella svjetla, Mim, Sarajevo, 2008. str. 9. Citat je naveden dosljedno, velika štampana slova preuzeta su onako kako ih i autorica navodi. U citatu nisu stavljene oznake (sic!) pored grešaka jer za ovaj rad nisu od presudne važnosti.

[4]Melika Salihbeg Bosnawi, Citadella svjetla, Mim, Sarajevo, 2008. str. 35.

[5] Isto, str. 78.

[6] Isto, str. 157.

[7] Isto, str. 75.

[8] Isto, str. 10.

[9] Isto, str. 34.

[10] Isto, str. 81/82.

[11] Isto, str. 55.

[12] Isto, str. 25.

[13] Isto, str. 10.

[14] Originalno pisanje ovog imena na arapskom jeziku uključuje tri harfa lam. U samom izgovoru razlika  između dva ili tri fonema uzastopno nije uočljiva.

[15] Melika Salihbeg Bosnawi, Katarzični snovi, Fi-grafik, Tuzla, 1991. str. 100.

.

.

.

.

.